REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ulica Ivana Gundulića 27

P-4548/2022-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Željku Boriću, u pravnoj stvari tužiteljice FV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Srđanu Kaleboti, odvj. u Splitu protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po pun. RV i ostalim odvjetnicima iz OD ANIĆ&ANIĆ d.o.o., Split, radi ništetnosti, nakon zaključena glavne rasprave 24. studenog 2025. godine u prisustvu punomoćnika tužiteljice Srđana Kalebote i zamjenika punomoćnika tuženika MV, odvjetničkog vježbenika u OD Anić&Anić iz Splita, dana 30. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 87131/04 od 2.11.2004. godine, kojeg su zaključili tužitelj i SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d., R. Boškovića 16, OIB 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 113.000,00 CHF prema prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 10., b), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u valuti CHF, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan ispunjenja obveze, d) 1., u dijelu u kojem je ugovoreno da ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta kreditor na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje prenesenim/uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremene uplate tečaj koji vrijedi na dan dospijeća.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 11. Ugovora o kreditu broj 87131/04 od 2.11.2004. godine, kojeg su zaključili tužitelj i SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d., R. Boškovića 16, OIB 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da se utvrđuje aktom/odlukom kreditora.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 14.848,88 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa roja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to kako slijedi: na iznos 17,56 € od 12.03.07.

na iznos 47,81 € od 10.04.07.

na iznos 37,58 € od 10.05.07.

na iznos 9,29 € od 11.06.07.

na iznos 0,45 € od 10.07.07.

na iznos 9,16 € od 10.08.07.

na iznos 9,10 € od 10.09.07.

na iznos 0,51 € od 10.10.07.

na iznos 8,97 € od 12.11.07.

na iznos 0,39 € od 10.12.07.

na iznos 8,84 € od 10.01.08.

na iznos 8,78 € od 11.02.08.

na iznos 8,64 € od 10.04.08.

na iznos 0,49 € od 12.05.08.

na iznos 8,40 € od 10.06.08.

na iznos 0,48 € od 10.07.08.

na iznos 8,38 € od 11.08.08.

na iznos 8,24 € od 10.09.08.

na iznos 0,47 € od 10.10.08.

na iznos 8,17 € od 10.11.08.

na iznos 0,46 € od 10.12.08.

na iznos 9,09 € od 12.01.09.

na iznos 0,36 € od 03.02.09.

na iznos 0,61 € od 10.02.09.

na iznos 40,48 € od 11.02.09.

na iznos 36,67 € od 10.03.09.

na iznos 39,89 € od 10.04.09.

na iznos 31,20 € od 11.05.09.

na iznos 39,12 € od 10.06.09.

na iznos 30,65 € od 10.07.09.

na iznos 38,50 € od 10.08.09.

na iznos 38,16 € od 10.09.09.

na iznos 29,82 € od 12.10.09.

na iznos 37,33 € od 10.11.09.

na iznos 29,95 € od 10.12.09.

na iznos 57,81 € od 11.01.10.

na iznos 67,72 € od 10.02.10.

na iznos 39,98 € od 10.03.10.

na iznos 0,15 € od 09.04.10.

na iznos 74,27 € od 12.04.10.

na iznos 80,16 € od 10.05.10.

na iznos 100,84 € od 10.06.10.

na iznos 0,35 € od 09.07.10.

na iznos 116,55 € od 12.07.10.

na iznos 100,11 € od 10.08.10.

na iznos 161,65 € od 10.09.10.

na iznos 0,87 € od 07.10.10.

na iznos 120,55 € od 11.10.10.

na iznos 134,27 € od 10.11.10.

na iznos 153,14 € od 10.12.10.

na iznos 194,94 € od 10.01.11.

na iznos 147,15 € od 10.02.11.

na iznos 137,55 € od 10.03.11.

na iznos 140,54 € od 11.04.11.

na iznos 172,80 € od 10.05.11.

na iznos 206,26 € od 10.06.11.

na iznos 211,39 € od 11.07.11.

na iznos 354,42 € od 10.08.11.

na iznos 224,06 € od 12.09.11.

na iznos 197,77 € od 10.10.11.

na iznos 208,41 € od 10.11.11.

na iznos 199,89 € od 12.12.11.

na iznos 222,48 € od 10.01.12.

na iznos 233,75 € od 10.02.12.

na iznos 224,94 € od 12.03.12.

na iznos 27,72 € od 10.04.12.

na iznos 225,98 € od 10.05.12.

na iznos 235,94 € od 11.06.12.

na iznos 222,71 € od 10.07.12.

na iznos 227,08 € od 10.08.12.

na iznos 213,19 € od 10.09.12.

na iznos 211,86 € od 10.10.12.

na iznos 226,54 € od 12.11.12.

na iznos 217,70 € od 10.12.12.

na iznos 226,80 € od 10.01.13.

na iznos 213,29 € od 11.02.13.

na iznos 193,19 € od 11.03.13.

na iznos 221,40 € od 10.04.13.

na iznos 202,22 € od 10.05.13.

na iznos 198,92 € od 10.06.13.

na iznos 168,03 € od 10.07.13.

na iznos 181,76 € od 12.08.13.

na iznos 187,02 € od 10.09.13.

na iznos 188,34 € od 10.10.13.

na iznos 192,93 € od 11.11.13.

na iznos 196,10 € od 10.12.13.

na iznos 7,65 € od 10.01.14.

na iznos 181,38 € od 15.01.14.

na iznos 185,24 € od 10.02.14.

na iznos 189,44 € od 10.03.14.

na iznos 188,66 € od 10.04.14.

na iznos 181,87 € od 12.05.14.

na iznos 180,89 € od 10.06.14.

na iznos 186,77 € od 10.07.14.

na iznos 192,74 € od 11.08.14.

na iznos 195,85 € od 10.09.14.

na iznos 196,21 € od 10.10.14.

na iznos 201,92 € od 10.11.14.

na iznos 203,69 € od 10.12.14.

na iznos 206,00 € od 12.01.15.

na iznos 190,63 € od 10.02.15.

na iznos 167,72 € od 10.03.15.

na iznos 22,91 € od 11.03.15.

na iznos 165,54 € od 10.04.15.

na iznos 25,09 € od 13.04.15.

na iznos 166,37 € od 11.05.15.

na iznos 24,26 € od 12.05.15.

na iznos 167,82 € od 10.06.15.

na iznos 22,81 € od 12.06.15.

na iznos 166,28 € od 10.07.15.

na iznos 24,36 € od 13.07.15.

na iznos 172,37 € od 10.08.15.

na iznos 18,26 € od 11.08.15.

na iznos 175,23 € od 10.09.15.

na iznos 15,40 € od 11.09.15.

na iznos 173,20 € od 12.10.15.

na iznos 17,43 € od 13.10.15.

na iznos 173,10 € od 10.11.15.

na iznos 17,53 € od 11.11.15.

na iznos 172,66 € od 10.12.15.

na iznos 17,97 € od 11.12.15.

na iznos 173,20 € od 11.01.16.

na iznos 17,43 € od 12.01.16.

na iznos 174,58 € od 10.02.16.

na iznos 16,05 € od 11.02.16.

na iznos 176,01 € od 10.03.16.

na iznos 14,62 € od 11.03.16.

na iznos 414,25 € od 04.04.16.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana, na ime naknade parničnog troška, isplati tužitelju iznos od 2.219,94 EUR, sa zateznom kamatom od 30. siječnja 2026. godine do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu (listovi 1-6 spisa) protiv tužene radi utvrđenja ništetnosti te isplate.

1.1. Tužiteljica je s HVB Splitskom bankom d.d. kao pravnim prednikom sada tužene OTP banke, dana 02. studenoga 2004. godine zaključila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 87131/04 koji je 04. studenoga 2004. godine dana pod poslovnim brojem OU 127/2004. solemniziran kod Josipa Bradarića, javnog bilježnika iz [adresa].

1.2. Temeljem tog Ugovora tužena je tuženiku odobrila kredit radi dovršenja obiteljske kuće u iznosu od 113.000,00 CHF (stotinutrinaesttisućašvicarskihfranaka) и kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 144 mjeseca te nominalnom kamatnom stopom od 4,99% godišnje - promjenjiva i efektivnom kamatnom stopom od 5,28% godišnje-promjenjiva.

1.3. Mjesečni anuitet iznosio je 1.048,57 CHF (osim jednog preostalog anuiteta u iznosu od 1.044,67 CHF) i dospijevao je svakog desetog dana u mjesecu te se plaćao u kunskoj protuvrijednosti kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za CHF na dan ispunjenja obveze.

1.4. Obzirom da je izvršen proces pripajanja Splitske banke d.d. OTP banci Hrvatska d.d., a što je nesporno, to je u konkretnoj pravnoj stvari pasivno legitimirana upravo tužena.

1.5. Odredbom čl. 5., čl. 6. i čl. 11. predmetnog Ugovora određeno je da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana te da ista na dan sklapanja Ugovora kao nominalna iznosi 4,99%, promjenjiva, odnosno kao efektivna 5,28%, promjenjiva, sve na način da promjenjivost kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke- odluci kreditora- bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na način će se ona mijenjati.

1.6. Slijedom navedenog, ta veoma važna ugovorna odredba o kreditu koja predstavlja cijenu korištenja kredita je potpuno nerazumljiva tužitelju, posebice kada se uzme u obzir da je isti zapravo prosječni potrošač, koji ne posjeduje stručna znanja iz područja ekonomije i bankarskog poslovanja.

1.7. Ovdje valja naglasiti i da je presudom Europskog suda od 30. travnja 2014. god. u predmetu C-26/13 određeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva – a što u konkretnom slučaju znači da su tužitelju u ugovoru morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora i općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, temeljem čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

1.8. Prema odredbi čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj – posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

1.9. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Nadalje, ističemo da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.10. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 12. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/91) kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

1.11. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio promjenjivu kamatnu stopu sukladno vlastitoj odluci, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi promjena kamatne stope.

1.12. Budući da je promjenjivost kamatne stope ovisila isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja gdje je tuženik, kao vjerovnik, jednostrano određivao obvezu tužitelja, kao dužnika.

1.13. S druge pak strane, tužitelj nije mogao niti otprilike predvidjeti promjenu kamatne stope (cijene), a samim time niti ekonomske posljedice koje iz takvih promjena za njega proizlaze. Isto tako, tužitelj nije mogao niti provjeriti pravilnost promjene nakon što je do nje već došlo. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava-ništetna.

1.14. Osim što je ništetna na temelju pozitivnih propisa o zaštiti potrošača, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz naprijed navedenih razloga predmet obveze (činidba) neodređen i neodrediv.

1.15. Naime, odredbom čl. 46. st. 2. ZOO/91 jasno je određeno da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

1.16. Nadalje, sukladno odredbi čl. 50. st. 1. ZOO/91 predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, a što ovdje nije slučaj.

1.17. Da je ugovorna odredba kojom je na prethodno opisani način ugovorena promjenjivost redovne kamatne stope nepoštena i ništetna nedvojbeno je utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 3. lipnja 2014. god. i Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015.

1.18. Citiranim presudama, donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003 do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključivo i tužitelja), zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača.

1.19. U konkretnom slučaju, stopa ugovorene redovne kamate se mijenjala odlukama tuženika na način da je svaka slijedeća bila viša od početno ugovorene stope, a što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta kredita, odnosno povećanje tužiteljevih obveza po kreditu.

1.20. Odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora Banka se obvezala Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 113.000,00 CHF po prodajnom tečaju za CHF kreditora Banke važeće na dan korištenja kredita.

1.21. U čl.10. Ugovora određeno je da se kredit u naprijed navedenom iznosu otplaćuje u 144 mjesečne rate, plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća anuiteta

1.22. Međutim, u konkretnom slučaju tuženik (kao trgovac) nije informirao tužitelja (kao potrošača) niti prije sklapanja niti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.23. Tužitelj nije bio informiran, odnosno upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF.

1.24. Tako tuženik nije obavijestio/upozorio tužitelja na sljedeće činjenice:

- da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom;

- da je CHF valuta u koju „bježi" kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta. To znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Dakle, da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebice na dugi vremenski period), odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj;

- da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta;

- da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu (u to vrijeme) skorog uvođenja

EURO zone gotovo potpuno izvjestan;

- da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, odnosno da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama;

- te, na koncu, da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik.

1.25. Dakle, iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se isplata (glavnica) kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju - budući da tužitelj, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka – trgovac) ga o tome ni na koji način nije informirao.

1.26. Glede (ne)razumljivosti ugovornih odredbi potrošaču, i ovdje treba skrenuti pažnju na presudu Europskog suda u predmetu broj C-26/13, kao i na presudu istog suda u predmetu broj C-186/16.

1.27. Tako je već citiranom presudom Europskog suda od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 utvrđeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

1.28. Nadalje, presudom Europskog suda od dana 20. rujna 2017. godine u predmetu broj C-186/16 utvrđeno je da članak 4. Stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

1.29. Dodatno se ističe kako se prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

1.30. U konkretnom slučaju upravo je o tome riječ, obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga.

1.31. Odredbom st. 1. istog članka određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

1.32. Radi sprječavanja nepotrebnog ponavljanja, glede nedostatka savjesnosti i poštenja na strani tuženika, upućujemo na već navedeno u tužbi.

1.33. Znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, ogleda se prvenstveno u činjenici što je ugovaranjem ovakvih odredbi neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužitelj, kao potrošač, dužan vratiti tuženiku.

1.34. Štoviše, zbog predmetnih odredbi (kao i zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika) neizvjesna je i cijena, budući da se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute - CHF.

1.35. Dakle, tuženik (kao trgovac - Banka) je u vrijeme zaključenja Ugovora prihvatio samo opći rizik koji se veže uz bilo koju valutnu klauzulu - dok je tužitelj, kao potrošač, prihvatio i taj opći rizik i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočišta.

1.36. Ovdje valja naglasiti utvrđenje Visokog trgovačkog sud RH iz „kolektivne" presude P2- 6632/17- a to je da banka (pa tako i ovaj tuženik) po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a tužitelj (kao potrošač) ih ne razumije te čak i nije svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.

1.37. Inače, ustaljeno je stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (trgovce u konkretnom slučaju Banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

1.38. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. koja je potvrđena naprijed citiranom presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. P2-6632/17 od 14. lipnja 2018. god. i Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) - pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

1.39. Postupajući na ovakav način tuženik je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate. Time je tuženik suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO- a), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

1.40. Tvrdnje tužitelja potvrđuje i sudska praksa pa se ukazuje na presude Visokog trgovačkog suda RH broj 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presude Europskog suda C-186/16 od 20. rujna 2017., Priopćenja za medije Suda EU br. 103/17. od 20. rujna 2017., Mišljenja nezavisnog odvjetnika Nilsa Wahla od 27. travnja 2017., Zahtjeva za prethodnu odluku koju je uputio F de Apel Oradea od 01. travnja 2016., Direktive 93/13 EEZ, presude Općinskog suda u Splitu broj P- 174/18., Županijskog suda u Zadru broj GŽ-1365/2016-2 od 16. ožujka 2018. Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 139 P-2588/2015-38 od 08. svibnja 2019., također sve dostupno na mrežnim stranicama.

1.41. Odredbom č. 104. st. 1.i 3. ZOO-a/91, odnosno odredbom čl. 323 st. 1.i

2. ZOO-a/96 propisane su posljedice ništetnosti, pa je temeljem ove pravne osnove u slučaju ništetnosti pravnog posla ili djelomične ništetnosti pravnog posla kojeg su stranke sklopile svaka strana dužna vratiti ono što je temeljem ništetnog posla primila.

1.42. Ako se radi o novčanoj obvezi i ako se radi o tome da je jedna ugovorna strana nesavjesna, osim obveze vraćanja primljenog, nesavjesna strana je dužna nadoknaditi štetu protivnoj srani.

1.43. U postupku kolektivne zaštite te u presudi EU suda, utvrđeno je da su banke nesavjesne stranke u ovom slučaju pa korisnici kredita imaju pravo i na naknadu štete kao i na kamatu koja teče od dana stjecanja do isplate sukladno odredbi iz čl. 214 ZOO-a/91 odnosno odredbi iz čl. 1115 ZOO-a/96.

1.44. Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. god., naloženo je bankama (pa tako i tuženiku) da u svrhu provedbe konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: CHF krediti) u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR - potrošačima ponude sklapanje novog ugovora ili dodatka/aneksa postojećem ugovoru o kreditu.

1.45. Tužitelj je 31. ožujka 2016. godine, uslijed nastalog nepovoljnog financijskog stanja zbog enormnog povećanja kreditnih rata uzrokovanih enormnim rastom valute CHF u odnosu na HRK te zbog istovremenog samovoljnog povećavanja kamatne stope od strane tuženika, bio prisiljen potpisati Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 87131/04 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava koji je istog dana solemniziran kod javnog bilježnika pod brojem OV-1083/16. (u daljnjem tekstu Dodatak). Ovim Dodatkom, tužena je ponovljeno jednostranom voljom, unaprijed pripremljenim i standardiziranim tekstom ugovora ponovljeno dovela tužitelja u neravnopravan položaj, a sve iz razloga koji su navedeni vezano za osnovni Ugovor o kreditu.

1.46. Time je izvršena konverzija kredita radi promjene valute iz CHF u EUR- e, s jednostrano diktiranim načinom i u konačnici iznosom preostalog dugovanja kao i s jednostrano određenom promjenjivom kamatnom stopom, sada startno u visini od 6,39% -promjenjiva, odnosno efektivnom od 6,66%, promjenjiva. Osim jednostrane odluke banke o promjenjivosti kamatne stope treba ukazati da se u konkretnom slučaju radi o stambenom kreditu pa je visina kamatne stope u samom trenutku zaključenja Dodatka i s tog osnova nedopuštena.

1.47. Dakle, tužena ponovljeno nezakonito koristi svoj položaj u ugovornom odnosu koji predstavlja monopol i jednostrano određuje obvezu tužitelja koji tu promjenu obveze ponovljeno nije mogao izračunati niti provjeriti pravilnost tog izračuna, a time ni temeljem točnih i razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Tako se samo nezakonite i ništetne odredbe vezano za kamate i glavnicu nastavljaju na prethodno također ništetne ugovorne odredbe, a bez njegove krivnje i mogućnosti utjecaja na isto jer je na zaključenje Dodatka bio egzistencijalno primoran.

1.48. Treba napomenuti da su sklapanjem predmetnog Dodatka izmijenjene pro futuro ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule i kamatne stope te je utvrđeno novo stanje preostale neotplaćene glavnice kredita na taj dan.

1.49. Međutim, sklapanjem Dodatka, odnosno provedbom konverzije, tužitelj nije obeštećen za preplaćene iznose na ime razlike u visini mjesečnih anuiteta zbog primjene ništetnih odredbi osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi jer bi nedospjela glavnica uz primjenu početnog tečaja i početne kamatne stope bila još znatno niža od umanjene glavnice utvrđene Dodatkom.

1.50. Slijedom svega navedenog, tužitelj u ovom postupku zahtijeva potpuno obeštećenje, na što nedvojbeno ima pravo temeljem zakona i presude Europskog suda od 14. ožujka 2019. god. u predmetu C-118/17 - u kojoj se izrijekom navodi da zakonodavna intervencija ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

1.51. Drugim riječima, predmetnom presudom je utvrđeno da se zakonom ne smiju umanjiti prava potrošača na restituciju, odnosno da zakonodavna intervencija ne smije ići nauštrb potpunog obeštećenja potrošača za štetu koja mu je nastala zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

1.52. Položaj potrošača koji su svoje „CHF kredite" ranije otplatili ili nisu proveli konverziju jer su im u njoj postavljeni lošiji uvjeti ili im ista nije dozvoljena zbog prekoračenja roka ili su bolje platežne moći pa su jednostavno mogli riskirati i čekati pravomoćnost odluke o valutnoj klauzuli u kolektivnom sporu (koja je postala pravomoćna tek 2018. godine), nikako ne smije biti povoljniji od položaja potrošača koji su svoje kredite konvertirali odnosno na koje se odnose posljedice zakonodavne intervencije sukladno ZID ZPK/15.

1.53. Naime, sasvim je nelogično da potrošač koji se koristio svojim pravom utemeljenim na naprijed navedenom Zakonu sada bude zapravo u lošijoj poziciji od onog koji se istim pravom nije mogao ili nije želio koristiti.

1.54. Pravni osnov postojanja tužiteljevog pravnog interesa za podizanjem ove tužbe potvrđuje Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. god. kojim je jasno i nedvojbeno utvrđeno da sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu potrošač nije izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi o kreditu već upravo suprotno da ima pravni interes za isto kao i potraživati isplatu-naknadu štete s tog osnova.

1.55. Naposljetku, tužitelj ističe da provedbom konverzije ništetnost spornih ugovornih odredbi nije otklonjena, budući da ništetnost (ništavost) nastupa po samom zakonu i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), a ništetan ugovor (ili njegov dio) ne postaje pravovaljan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 107. st. 1. ZOO/91) - osim iznimno, pod uvjetima koje propisuje odredba čl. 107. st. 2. ZOO/91, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti izvršen).

1.56. Navedeno shvaćanje izražava i Vrhovni sud Republike Hrvatske u prethodno citiranoj odluci.

1.57. Tužitelj u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim dio ugovorne odredbe kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF pa temeljem odredbe čl. 104. ZOO/91 - od tuženika potražuje novčani iznos koji je po tim osnovama preplatio do trenutka konverzije kredita, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Tužitelj također s istog pravnog osnova potražuje i novčani iznos koji je po tim osnovama preplatio temeljem Dodatka kojim je učinjena konverzija i to od trenutka konverzije kredita do presuđenja uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

1.58. Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorena odredba o valutnoj klauzuli švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno temeljem čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502c ZPP-a te čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstva što ih je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora i dodatka istom te ima pravni interes podnijeti ovu tužbu.

1.59. Tužiteljica je neposredno pred podnošenje tužbe zaprimila određene podatke od tužene, ali ne cjelovite jer ne raspolaže s evidencijom promjene kamatnih stopa po predmetnom kreditu, a zbog zaštite prekluzivnog roka nije bila u mogućnosti pravovremeno pribaviti dopunsku dokumentaciju, a time niti od ovlaštenog vještaka zatražiti izračun štete koju trpi po istaknutim osnovama.

1.60. Konačno određenje tužbenog zahtjeva tužiteljica je dala u podnesku od 14. studenog 2025. godine (listovi 358-366 spisa).

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu (listovi 62-71 spisa).

2.1. Tuženik ovim putem pravovremeno, unutar udijeljenog mu roka od 40 dana podnosi ovaj pisani odgovor na tužbu te ističe kako nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe, a u svakom slučaju se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava pravnu osnovu i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snošenje troškova postupka, a za slučaj da Sud nađe da je tužbeni zahtjev osnovan ističe i prigovor radi prebijanja.

2.2. Tuženik ističe kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe iz čl. 186.b st. 3. ZPP.

2.3. Stupnjevita tužba u smislu članka 186.b podrazumijeva da tužitelj ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu točno određenog iznosa novca, dok tuženik ne ispuni svoju obvezu polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza (st. 2.) ili prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke (st. 3.).

2.4. Dakle, samo u sporovima u kojima tužitelj ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu određenog iznosa novca, prije nego što tuženik ispuni svoju obvezu polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza, ili mu tuženik ne želi dati potrebne podatke, tužitelj može u tužbi istaknuti, pored zahtjeva za polaganje računa ili predaju pregleda imovine, odnosno predaju podataka, i zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa novca čiju će visinu odrediti tek nakon što tuženik položi račun ili preda pregled imovine i obveza, odnosno tek nakon što se provede vještačenje.

2.5. Stoga ne bi trebalo biti sporno kako je prethodno traženje dokumentacije ili podataka upravo jedna od kumulativnih pretpostavki koja mora biti ispunjena da bi se tzv. stupnjevita tužba iz čl. 186.b st. 3. ZPP-a mogla podnijeti, a tužitelj nije ponudio nijedan dokaz za tvrdnju da je ikakvu dokumentaciju tražio od tuženika pa da mu je ovaj to odbio predati.

2.6. Tuženik za potvrdu svojih navoda da u ovom postupku nisu ostvareni uvjeti za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe upućuje na rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-2538/19 od 09. 07. 2019.g.

2.7. Naime, u naprijed citiranom rješenju koje je doneseno u postupku koji se temelji na identičnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, sud je zauzeo jasan i određen stav da zahtjev tužitelja za dostavom dokumentacije nije osnovan, jer tužitelj nije dokazao da je bilo kakvu dokumentaciju prethodno tražio od tuženika.

2.8. Slijedom svega navedenog, kako tužitelj raspolaže svom potrebnom dokumentacijom za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, a nikakvu dodatnu dokumentaciju nije niti zatražio od tuženika, posljedično nisu niti ispunjeni uvjeti za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe, stoga tuženik predlaže da sud postupi u skladu s odredbom članka 325.a st. 2. ZPP-a.

2.9. Pored navedenog, za slučaj da sud ipak nađe kako je manifestacijski zahtjev sukladan čl. 186.b. st. 3. ZPP-a, tuženik ističe da dokumentacija koju tužitelj traži uopće nije od značaja za meritorno odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, ona se po svome sadržaju odnosi isključivo na visinu tužbenog zahtjeva o kojoj se može raspravljati jedino ako postoji pravna osnova. Budući da je tužbeni zahtjev neosnovan iz niže navedenih razloga, nepotrebno je i neekonomično utvrđivati činjenice koje se odnose na visinu tužbenog zahtjeva kada se i bez toga može meritorno odlučiti i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

2.10. Pa ako sud i pored svega odluči da je potrebno pribaviti traženu dokumentaciju od tuženik i izvoditi dokaze na okolnost visine navodne preplate, tuženik s ciljem poštivanja načela ekonomičnosti postupka predlaže da umjesto donošenje posebnog rješenja o manifestacijskom zahtjevu sud prilikom imenovanja vještaka istoga ovlasti da sam od tuženika zatraži svu dokumentaciju koja mu je potrebna za izradu vještva, a koju će mu tuženik i dostaviti.

2.11. Što se tiče merituma, tužbeni zahtjev u cijelosti je neosnovan, jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc.

2.12. Na okolnost postojanja pravnog interesa tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda RH broj: Rev-2868/18. Vrhovni sud je ovom odlukom zauzeo stav samo glede procesne dopuštenosti tužbe, odnosno stav da takvu tužbu nije moguće odbaciti, već da sud treba meritorno suditi. Kako tuženik ne predlaže odbacivanje tužbe zbog toga što tužitelj nema pravnog interesa za njeno podnošenje, nego predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva zato što tužitelj nakon provedene konverzije kredita nema pravnog osnova, pa time niti interesa za vođenje ove parnice, pravno shvaćanje Vrhovnog suda izraženo u odluci Rev 2868/18 od 12. 02. 2019.g., irelevantno je u ovoj pravnoj stvari.

2.13. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i načinu promjene kamatne stope iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR.

2.14. Tuženik upućuje na odredbu članka 19. a st. 1. alineja 3. ZID ZPK koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu, (podcrtao tuženik) denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

2.15. Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka.

2.16. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama.

2.17. Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj je sukladno odredbi članka 19.e st. 5. prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom sklopio Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu, kojim je konverzija i provedena. (dalje: Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu)

2.18. U skladu s odredbom članka 19. b ZPK-a konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača ovdje tužitelja izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc.

2.19. Sklapanjem Dodatka br. 1 dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz člana 19.b ZID ZPK i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom članka 19.c ZPK-a došlo je do promjene, ali ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, i samo zato što je sklapanjem Dodatka br. 1 konverzija kredita dosljedno provedena, kod tužitelja je, kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena:

• utvrđena preplata u iznosu od 31.976,13 kn, koja je u skladu s odredbom članka 19.c st. 1. t. 5 alineja 1. i 2. ZID ZPK-a i Sporazuma stranaka u cijelosti iskorištena i to za: 1) umanjenje 50% dvaju anuiteta nakon konverzije zaključno s 10.05.2016., 2) i kod konačne otplate kredita 09.06.2016.

• utvrđen novi iznos nedospjele glavnice iskazan u valuti EUR

2.20. Tuženik ističe da je glede učinaka konverzije kredita potpuno nebitno kolika je visina preplate, jer je mogao biti utvrđen i dug po konverziji, već je bitno to da je izračun konverzije rezultat, ne samo promjene valute obveze, već i rezultat činjenice da su na tužiteljev kredit u trenutku sklapanja Dodatka br. 1 primijenjene potpuno određene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR, a koje kamatne stope su tužitelju bile poznate.

2.21. Tuženik posebno ističe da odredbe ZPK (NN 102/15) o konverziji kredita predstavljaju lex specialis, pa stoga imaju prednost pred drugim normama hrvatskog pravnog sustava, pa tako i općim odredbama ZOO-a o ništetnosti ugovora i bilo kojim drugim pravilima koja bi bila u izravnoj koliziji s pravilima ZPK o konverziji kredita. Ovo stoga što je zakonodavac radi ostvarenja zaštite korisnika CHF kredita to mogao postići donošenjem ovog Zakona i s retroaktivnom primjenom, a što je zakonodavac detaljno obrazložio u konačnom prijedlogu Zakona br. 899 od 10. rujna 2015.g.

2.22. Kako dakle nije sporno da je između stranaka predmet ugovora o kreditu sklapanjem Dodatka br. 1 ugovoren na drugačiji način nego što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, to sporazum stranaka o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu kojom su stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze, pa stoga tužitelj nema osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora, pa iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje.

2.23. Tuženik posebno ističe da u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa tako slobodno odlučuju i o izmjeni već sklopljenih ugovora. Iznimka od ovog načela predviđena je odredbom članka 248. st. 1. ZOO-a koja propisuje obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora. U skladu s tom odredbom ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi.

2.24. U ovom konkretnom slučaju tuženik je u skladu s odredbama ZPK bio obvezan tužitelju ponuditi sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s tužiteljem je bio dužan sklopiti ugovor. Tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan prihvatiti izračun konverzije, niti je bio dužan sklopiti Dodatak br. 1 o konverziji kredita. Da tužitelj nije prihvatio izračun konverzije i da nije sklopilo Dodatak br. 1, odredbe ZPK o konverziji kredita ne bi imale nikakav učinak na sklopljeni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i otplata tog kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima (članak 19.e st. 6. ZPK).

2.25. Međutim, kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, te Sporazum o korištenju preplate, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu.

2.26. Prihvaćanjem izračuna konverzije, sklapanjem Dodatka br. 1 ugovora o kreditu i Sporazuma o korištenju preplate, tužitelj je postupio u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz članka 2. ZOO-a, sklopljeni Dodatak br. 1 izraz je njegove autonomne volje, a sve izmjene ugovora su pravno valjane jer nisu u protivnosti s Ustavom RH i prisilnim propisima, odnosno sve izmjene ugovora su u skladu s imperativnim odredbama ZPK.

2.27. Nastavno na sve naprijed navedeno tuženik upućuje i na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud zauzeo u presudi Rev 1172/18 od 19. 03. 2019.g. Naime, Vrhovni sud je u ovoj odluci zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: “2) U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim:

Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.”

2.28. Uostalom mogućnost izmjene ništetnih ugovornih odredbi voljom stranaka ili odlukom suda izrijekom je predviđena i u ZOO-u, npr. kod zelenaških ugovora, koji su također ništetni i na koje se primjenjuju odredbe ZOO-a o posljedicama ništetnosti i o djelomičnoj ništetnosti, ali sukladno odredbi stavka 3. članka 329. ukoliko oštećena strana zahtijeva da se njezina obveza smanji na pravičan iznos, sud će udovoljiti takvom zahtjevu ako je to moguće, a u kojem slučaju ugovor s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi, time da izmjena vrijedi od trenutka sklapanja ugovora.

2.29. Kako je u međuvremenu Ustavni sud Republike Hrvatske donio rješenje broj: U-I-3685/2015 i dr. od 04. 04. 2017.g. kojim nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15), valja ukazati da je Ustavni sud ovom odlukom potvrdio shvaćanje tuženika da je osporenim Zakonom, a radi rješavanja problema korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, određen normativni okvir za konverziju kredita u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se korisnike kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi se oni nalazili da su od početka imali ugovorene takve kredite, i da se taj cilj mogao postići jedino na način da relevantne odredbe tog Zakona imaju retroaktivni učinak.

2.30. Kako su svi predlagatelji za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK (NN 102/15) prigovarali da zakoni sukladno članku 90. st. 4. Ustava RH, ne mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje, to je Ustavni sud utvrdio “… da je ZIDZPK u suglasnosti s člankom 90. Ustava.” jer se u ovom slučaju radi o tzv. “prividnoj retroaktivnosti” budući se isti primjenjuje na odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali nisu dovršeni, te da se cilj koji se donošenjem tog Zakona htio postići, nije mogao ostvariti na drugi način, te ističe “…. da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegovog stupanja na snagu neophodno za postizanje željenog cilja.”

2.31. Ustavni sud je u naprijed citiranoj odluci također zauzeo shvaćanje da je postupak konverzije kredita bio dobrovoljan za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u eure ili nastaviti s otplatom vezanom uz švicarski franak, “ …dok je konverzija prisilna za vjerovnike (kreditne institucije) ukoliko se potrošači CHF kredita nakon zaprimljenih izračuna odluče za konverziju.” 2.32. Dosljedno naprijed navedenome Ustavni sud je zaključio da se konverzija kao zakonski mehanizam izmjene ranije sklopljenih kreditnih ugovora “…. ne provodi po sili zakona – ex lege učinkom – nego tek u provedbi budućih (novih, odnosno izmijenjenih) ugovora o kreditu čije sklapanje ovisi o volji dužnika- potrošača…”

2.33. Upravo u odnosu na netom citirano, na ovaj slučaj nije moguće primijeniti niti odluku Europskog suda u predmetu ĐV, C-118/17 od 14. ožujka 2019.g. jer se radi o bitno različitoj situaciji, kako činjeničnoj tako i pravnoj, a na što ukazuje i Vrhovni sud RH u rješenju GOS-1/19 navodeći: temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos (mađarski zakonodavac donio je zakon s ex lege učinkom za sve ugovorne stranke kojim je ugovoreni tečaj zamijenio službenim tečajem, koji je za odgovarajuću stranu valutu odredila Mađarska narodna banka op. Tuženika), dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.“

2.34. Tuženik ističe da je postupak koji je prethodio sklapanju Dodatka br. 1 proveo u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) te da je sklapanjem ovog ugovora konverzija kredita provedena u skladu sa Zakonom na način da je dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz članka 19. b po kojem je položaj potrošača- ovdje tužitelja kao korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR.

2.35. Tuženik ističe da niti jednim zakonskim propisom tužitelj nije bio ograničen u mogućnosti izmjene već sklopljenog ugovora, bilo da ta izmjena važi pro futuro, ili s retroaktivnim učinkom, kao što je ovdje slučaj, ali kada je na tu izmjenu dobrovoljno pristao ne može se više pozivati na eventualnu ništetnost spornih ugovornih odredbi, jer pravno one više niti ne postoje.

2.36. Konačno, a postupajući u oglednom postupku pokrenutom po prijedlogu Općinskog suda u Pazinu, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je dana 4. ožujka 2020.g. Rješenje broj: Gos 1/2019 (dalje – Rješenje), kojim je odgovorio na postavljeno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava na način da „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“.

2.37. Nakon donošenja ovog rješenja i zauzetog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, više nema nikakve dvojbe da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s odredbama ZID ZPK pravno valjani sa svim pravnim učincima koji iz toga proizlaze, čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga sporazum o konverziji, bez obzira u kojoj formi je sklopljen, „predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“

2.38. Također valja istaknuti da je Vrhovni sud RH na jasan i nedvosmislen način dao odgovor i na pitanje postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa glede zahtjeva koji se temelje na ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a bez obzira na sklopljeni sporazum o konverziji kredita, i pozivanje tužitelja na ranije doneseno rješenje Vrhovnog suda RH, posl. br.: Rev-2868/2018 od 12.02.2019.g.

2.39. Naime, u obrazloženju Rješenja broj: Gos 1/2019, Vrhovni sud, a imajući u vidu relevantne odredbe ZPP-a, jasno ističe da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva, ne može načelno isključiti. Vrhovni sud nadalje ističe da se pravni interes za takvo traženje ne bi mogao isključiti u slučaju postojanja onih razloga koji izviru iz općeg obveznog uređenja (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene u skladu sa strogim odredbama ZID ZPK (NN 102/15), kao što pravni interes za isticanje takvih zahtjeva postoji i u slučaju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima kod kojih voljom potrošača nije sklopljen sporazum o konverziji kredita (o čemu je VS RH već zauzeo pravno shvaćanje u odluci broj: Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.g.).

2.40. Slijedom naprijed navedenoga, a budući da za svaki postavljeni zahtjev tužitelj, kako bi u konačnici uspio u parnici, mora imati pravni interes, utvrđivanje kojeg se kod kondemnatornih zahtjeva svodi na pravila o teretu dokazivanja, tuženik je osnovano istaknuo da je tužbeni zahtjev neosnovan jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je tuženik predloženim dokazima potkrijepio svoje navode da je između stranaka sklopljen sporazum o konverziji koji predstavlja novu pravnu osnovu u skladu s kojom treba razriješiti i ovaj spor.

2.41. Zaključno tuženik ističe da je u obrazloženju Rješenja istaknuta i svrha oglednog postupka i donošenja ovog Rješenja, a to je „da se u većem broju istovrsnih parničnih sporova koji su već pokrenuti ili se njihovo pokretanje očekuje u kraćem razdoblju.... donese jedinstvena odluka u kojoj Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje o postavljenom pravnom pitanju“, a sudovi su u skladu s odredbom čl. 502.n st. 1. ZPP-a vezani zauzetim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda.

2.42. Tuženik samo usput ističe da su u postupcima koji se temelje na istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu (provedena konverzija kredita) i prije donošenja rješenja VS RH broj: Gos 1/19, a sada već i nakon ovog rješenja, donesene brojne presude u kojima je meritorno suđeno, i kojima su tužbeni zahtjevi pravomoćno odbijeni, pa tuženik upućuje samo na neke od njih:

- Županijski sud u Slavonskom Brodu broj: Gž-834/16 od 21.07.2016.g.,

- Županijski sud u Osijeku broj: Gž-1657/16 od 02.02.2017.g.,

- Županijski sud u Rijeci broj: Gž-1062/17 od 19.07.2017.g.,

- Županijski sud u Splitu broj: Gž-1070/17 od 08.11.2018.g.,

- Županijski sud u Varaždinu broj: Gž-1654/17 od 21.11.2018.g.,

- Županijski sud u Varaždinu broj: Gž-1057/18 od 06.12.2018.g.,

- Županijski sud u Varaždinu broj: Gž-1146/18 od 03.01.2019.g.

- Županijski sud u Varaždinu broj: Gž-794/18 od 25.03.2019.g.,

- Županijski sud u Puli broj: Gž-136/18 od 29. 08. 2019.g.

- Županijski sud u Splitu broj: Gž-979/18 od 04.03.2020.g.,

- Županijski sud u Puli broj: Gž-925/17 od 20. 03. 2020.g.

- Županijski sud u Karlovcu broj: Gž-73/2019 od 28.04.2020. g.

2.43. U odnosu na navode tužitelja da bi ništetne bile odredbe Dodatka br. 1 kojima je uređen način određivanja kamatne stope za otplatu preostalog neotplaćenog dijela glavnice, tuženik ističe kako su ti navodi u cijelosti promašeni.

2.44. Sklapanjem Dodatka br. 1., tužitelj i tuženik usuglasili su se oko izmjene odredbi Ugovora o kreditu te je čl. 2.5. Dodatka br. 1 izmijenjen čl. 11. Ugovora o kreditu tako da su potpuno jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope, i to kako slijedi:

• definiran način određivanja kamatne stope za otplatu neotplaćenog dijela glavnice prema formuli: referentna kamatna stopa (šetomjesečni EURIBOR) + nepromjenjiva kamatna marža

• definirana vrijednost referentne kamatne stope u trenutku sklapanja dodatka u visini -0,04%

• definirana nepromjenjiva kamatna marža u visini 6.67%

• definirana obračunska razdoblja za utvrđivanja referentne kamatne stope

02.01. i 01.07. svake godine

• određeno da se kamatna stopa utemeljena na vrijednosti referentne kamatne stope primjenjuje do kraja obračunskog razdoblja u kojem je ugovor sklopljen.

2.45. Dakle, korisnik kredita pored toga što je bio upoznat sa svim kamatnim stopama koje su primijenjene na već ranije, prije konverzije, otplaćene anuitete (kao da je kredit od početka otplaćivan u valuti EUR), Dodatkom br. 1. jasno je definiran i način određivanja kamatne stope za otplatu preostalog dijela glavnice.

2.46. U odnosu na način određivanja kamatne stope za otplatu neotplaćenog dijela glavnice za istaknuti je kako je sukladno Dodatku br. 1. jedini varijabilni dio u formuli prema kojoj se određuje kamatna stopa vrijednost 6m euribora, dok je kamatna marža nepromjenjiva. Sukladno tome, očito je kako je Dodatkom br. 1 ugovorena odrediva činidba, budući da je način određivanja kamatne stope uređen na potpuno odrediv, objektivan i lako provjerljiv način budući je kretanje kamatne stope stavljeno u ovisnost o parametru na koji nijedna ugovorna strana nema utjecaja.

2.47. Pored navedenoga, opreza radi ukazuje se i na činjenicu da u ovoj pravnoj stvari do primjene odredbi Dodatka br. 1 o promjeni kamatne stope nije niti došlo budući da je kredit u potpunosti otplaćen prije kraja obračunskog razdoblja u kojem je Dodatak br. 1. sklopljen, pa je sukladno tome na sve anuitete otplaćene nakon sklapanja Dodatka br. 1 obračunata kamata koja je korisniku kredita bila u potpunosti poznata u trenutku sklapanja Dodatka br. 1.

2.48. Slijedom navedenoga očito je kako je tužba neosnovana i u dijelu u kojem se traži utvrđenje ništetnosti odredbi Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu, kao i isplata po tom osnovu.

2.49. Tuženik opreza radi osporava i visinu tužbenog zahtjeva.

2.50. Na posljetku, opreza radi, za slučaj da Sud ignorira sve tuženikove navode potvrđene i od strane Vrhovnog suda i odluči ne postupiti u skladu s obvezujućim pravnim shvaćanjima zauzetima u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Gos-1/2019 od 04. 03. 2020.g., te prihvati tužbeni zahtjev na isplatu, tuženik u odnosu na još uvijek neodređeni tužbeni zahtjev na isplatu ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine a po osnovu utvrđene i za podmiru dospjelih obroka i kod konačne otplate kredita tužitelja iskorištene preplate u iznosu od 31.976,13 kn uvećano za zatezne kamate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja na navedeni iznos teče od 10.06.2016 pa do konačne isplate.

2.51. Slijedom naprijed navedenoga tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu i predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snošenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi članka 338. st. 3. ZPP-a.

3. Sud je: pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz tužbu (listovi 8-58 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (listovi 72- 77 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužiteljice od 5. lipnja 2023. godine (listovi 100-151 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 5. rujna 2023. godine (listovi 159-183 spisa), izveo dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke na ročištu od 27. veljače 2024. godine (listovi 187-188 spisa), pregledao nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije Ante Beusa od 16. ožujka 2024. godine (listovi 193-245 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužiteljice od 17. svibnja 2024. godine (listovi 258-347 spisa), pregledao očitovanje sudskog vještaka za financije Ante Beusa od 8. ožujka 2025. godine (listovi 356-357 spisa).

4. Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Naime, među strankama nije sporno da je tužiteljica bila korisnik kredita u švicarskim francima kojega je podigla kod pravnog prednika tuženika kao kreditora.

6.1. Nije sporno da je kredit u međuvremenu otplaćen.

7. Među strankama jest sporno jesu li ništetne i bez pravnog učinka predmetne specificirane odredbe ugovora o kreditu.

7.1. Sporno jest nadalje je li tuženik obvezan isplatiti tužiteljici precizirane novčane iznose koje je tužiteljica preplatila temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

8. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 87131/04 (listovi 9-15 spisa) zaključen je 02. studenog 2004. godine između HVB Splitska banka d.d. Split kao kreditora i FV iz [adresa] kao korisnika kredita/protivnika osiguranja te UV iz [adresa] kao sudužnika/protivnika osiguranja/fiducijarnog dužnika.

8.1. Kreditor odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 113.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja (članak 2. ugovora).

8.2. Namjena kredita jest za dovršenje obiteljske kuće (članak 3. ugovora).

8.3. Kamatna stopa je nominalna i iznosi 4,99% te je promjenjiva (članak 4. ugovora).

9. Dodatak broj 1 ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (listovi 16 do 19 spisa) zaključen je 31. ožujka 2016. god između Societe Generale Splitska banka d.d. Split kao kreditora/predlagatelja osiguranja i FV iz [adresa] kao korisnika kredita te UV iz [adresa] kao sudužnika/založnog dužnika.

9.1. Dodatak ugovora o kreditu pretpostavlja, između ostalog, da je korisnik kredita temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15), pristao na konverziju kredita radi promjene valute (kredit denominiran u CHF ili denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u EUR, odnosno kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u EUR), i to na način da se izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR te je slijedom toga došlo do promjene valute ugovora, visine kamatne stope, EKS-a, iznosa anuiteta i načina osiguranja već postojeće nekretnine kao kolaterala (alineja 3 uvoda dodatka ugovoru o kreditu).

10. U svom iskazu od 27. veljače 2024. godine (listovi 187-188 spisa) tužiteljica FV kći pok. R, iz [adresa] izjavljuje: Ja sam digla predmetni kredit u tuženika, tada Splitske banke d.d. Napominjem da sam i prije tog predmetnog kredita podizala potrošačke kredite u istoj toj Splitskoj banci. [adresa] je manje mjesto gdje živim i bila sam upućena baš na Splitsku banku u pogledu podizanja kredita. Kredit mi je trebao za obiteljsku stambenu kuću i za rješavanje stambenog pitanja mom sinu. Vratila sam se u Splitsku banku i tu su mi odmah preporučili kredit u CHF-u. Kazali su mi da je to super kredit, da ima najpovoljniju otplatnu ratu, najpovoljniju kamatu, da je Švicarski franak stabilan, uostalom kao i Švicarska kao država. Ja tada nisam imala razloga ne povjerovati i pristala sam na to što su mi kazali i podigla sam kredit u Švicarskim francima. Ispočetka je otplata tog kredita bila prema očekivanjima. Međutim, kasnije su otplatne rate počele nerazmjerno rasti. Ja sam zaključila da je to očito lihvarski kredit. Napominjem da sam tri mjeseca pred otplatom kredita bila pozvana u banku te sam tada prihvatila ponudu banke da izvršim konverziju iz CHF u EUR. Naime bila sam tada u nezavidnoj financijskoj situaciji i nisam imala drugog izbora. Naposljetku sam otplatila predmetni kredit.

10.1. Na poseban upit zamj. pun. tuženika, tužiteljica odgovora da u trenutku sklapanja ugovora nije imala obrt niti trgovačko društvo.

10.2. Na daljnji upit, tužiteljica odgovara da novčana sredstva koja je dobila tim kreditom je iskoristila u dogradnju i nadogradnju stambenog prostora kojega koristi isključivo ona i članovi njezine obitelji, taj stambeni prostor nije nikada iznajmljivala.

10.3. Na daljnji upit, tužiteljica odgovara da je pristala na konverziju kredita iz razloga što je kako je rekla bila u nezavidnoj financijskog situaciji, a iz razloga što se htjela napokon riješiti tog preopterećenog kredita za svoje financije kako bi mogla nastaviti normalno živjeti; pri tom tužiteljica napominje da je službenici banke tada pri sklapanju konverzije rekla tada da će tužiti banku.

10.4. Na daljnji upit, tužiteljica odgovara da misli da joj je prilikom konverzije ugovora o kreditu bio vraćen određeni novčani iznos, ali ne zna u ovom trenutku koliki.

11. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P – 1401/12 protiv tuženika je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača.

11.1. U navedenom postupku, Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik OTP banka d.d. (kao šestotuženik u tom postupku) u razdoblju od 1.9.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik OTP banka d.d. (kao šestotuženik u tom postupku) u razdoblju od 1.9.2004. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Prema odredbi članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22, 56/23), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavak 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.

13. Nadalje, sukladno odredbi članka 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.

13.1. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.2. Slijedom toga je i prvostupanjski sud vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi.

14. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od samog ugovaranja.

15. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.

16. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Raiffeisen banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

17. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

18. Nedvojbeno je da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke - nije pojedinačno pregovaralo.

19. Prema odredbi članka 295. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

20. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

21. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a je li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

22. Prema presudi Suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

23. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

24. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

25. Zakon o zaštiti potrošača niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi članka 4. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

26. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pritom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

27. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

28. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, treba ocijeniti protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

29. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".

30. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužiteljice. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

31. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

32. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

33. Na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da je odredba ugovora o kreditu prema kojoj se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke

- nepoštena i prema tome ništetna.

34. Nadalje, prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.

35. Ovaj sud polazi od činjenice da je u Republici Hrvatskoj valutna klauzula dopuštena i da se često koristi, te da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni. Primijenivši na tako utvrđene činjenice odredbe ZZP-a prema kojima nije dopušteno ocjenjivati jesu li odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su jasne, lako razumljive i (lako) uočljive, sud zaključuje da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, s obzirom da su jasne, lako razumljive i (lako) uočljive, izuzete od ispitivanja poštenosti.

36. Međutim, kako prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13) te sukladno tome i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. i prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tužena u predugovornoj fazi tužiteljici predočila informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, u duhu prava EU, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

37. Među strankama nije sporno da u samom ugovoru koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.

38. Za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je tuženik komunicirao općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.

39. Prije svega treba reći da ovom postupku treba ocijeniti je li sporna odredba razumljiva prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, a ne da li bi prosječni potrošač samo na temelju reklame sklopio ugovor.

40. Prema točki 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksi suda Europske Unije, prosječan potrošač, koji je postavljen kao mjerilo zamišljenog tipičnog potrošača, ne raspolaže stručnim znanjima ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući u obzir socijalne, jezične i kulturne čimbenike. Potrošač je u članku 2. točka a) Direktive 2005/29/EZ definiran kao svaka fizička osoba koja, u poslovnoj praksi na koju se odnosi ova Direktiva, djeluje u svrhe koje sežu izvan njezine trgovačke odnosno poslovne djelatnosti, obrta ili slobodnog zanimanja.

41. U smislu zahtjeva za jasno i razumljivo sastavljen tekst ugovornih odredaba, ova definicija znači da potrošač, koji je slabija i ranjiva strana, na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, pri čemu treba uzeti u obzir razinu pažnje koja se zahtijeva od prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću (mišljenje Nezavisnog odvjetnika u predmetu C-186/16, t. 63.).

42. U konkretnom slučaju sud je utvrdio kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače, da je intervalutarna promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o čemu tuženik, također nije obavijestio potrošače, iako opisana zaštita domaće valute u odnosu na Euro, osim što ovisi o odluci HNB-a, nema nikakvog utjecaja na rizik koji kod valute švicarski franak postoji neovisno o tome što HNB štiti drugu valutu.

42. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad je sklopljen ugovor koji je predmet ovog postupka i sadrži odredbe koje su predmet ovog postupka nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

43. Budući da navedene odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

44. Stoga, bez obzira što u vrijeme kad je bio sklopljen ugovor koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, što je ovdje slučaj.

45. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

46. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

47. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

48. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

49. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

50. Ovo načelo se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava nego na međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima i povjerenju. Navedene okolnosti se ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima nego prema pravnim standardima. Konkretno, u određenoj situaciji kao mjerilo ponašanja je ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ili dobrog domaćina, ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

51. Nema nikakve sumnje da je tužena kao banka svjesna svog položaja vezano za svoje stručno znanje i da mora biti svjesna da prosječni potrošač nema stručna znanja o onome što oni sami znaju, i to ne samo na temelju definicija iz zakona, nego i iz svog iskustva. Svrha ugovora o kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj problem, čime se ostvaruje svrha ugovora. Svaki trgovac obavlja profesionalnu djelatnost radi ostvarenja profita. U ovom slučaju banka, čija je (između ostalog) poslovna aktivnost sklapati ugovore o kreditu s potrošačima radi ostvarenja profita, ima financijska znanja koja potrošač nema. To znaju i potrošači i banke. Prosječni potrošač, budući da zna da nema stručnih znanja, a banka ih ima i potrošač je toga svjestan, svoje neznanje nadomješta povjerenjem prema banci. Nema drugog načina, jer ono što mu treba, pokušava ostvariti sklapanjem ugovora s bankom. Banka, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da potrošač dobije novac za rješavanje potreba, mora biti obzirna prema potrošačima i njihovim interesima i u razumnoj mjeri ih informirati ih o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom. To izričito ne piše u zakonu, ali joj takvo ponašanje nalaže načelo savjesnosti i poštenja. Konačno, ako na temelju pojedinih odredaba ugovora koje potrošač nije razumio dođe do situacije da potrošač ne može izvršavati svoju obvezu vraćanja kredita, može doći do prodaje nekretnine u ovršnom postupku, što je suprotno svrsi zbog koje je potrošač sklopio ugovor.

52. Uzimajući u obzir socijalne i kulturne čimbenike u Republici Hrvatskoj u vrijeme oglašavanja mogućnosti za sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i određeno vrijeme prije toga (mnogi građani su dobili i otplaćivali kredite s valutnom klauzulom u DEM), prosječni potrošač u RH je načelno bio upoznat s pojmom valutne klauzule, ali, kako je uglavnom bila u opticaju valutna klauzula u DEM, nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da to nije znao, bilo mu je praktički svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Prema oglasima, jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima i ugovora s valutnim klauzulama u drugim valutama bila je početna stopa ugovorne kamate, koja nije bila ista za svaku valutnu klauzulu.

53. Logično je da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja ( čija visina ovisi osim o kamatama i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

54. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 30 godina, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.

55. Navedeni rizik mogao bi biti prihvatljiv kad bi ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana bila uspostavljena na način, odnosno da je potrošač na temelju ugovora u zamjenu za prihvaćanje opisanog rizika dobio odgovarajuća prava koja bi mu to kompenzirala.

56. Standardni ugovori tuženika koji sadrže ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrže odredbe kojima bi potrošačima bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta.

57. Tome u prilog govori iskaz saslušane tužiteljice (listovi 187, 188 spisa), u dijelu gdje ona navodi da joj zapravo, prilikom zaključenja ugovora o kreditu, nije uopće ponuđena nikakva alternativna valuta, već isključivo valuta švicarskog franka.

58. Na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli nepoštena i prema tome ništetna.

59. Sa navedenim pravnim zaključcima ne kosi se činjenica da je tužiteljica u međuvremenu, prema izloženom, zaključila dodatak ugovoru o kreditu.

60. Naime, unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim.

61. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.

62. Pored onoga što je naveo sud prvog stupnja treba dodati da sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/15 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15) potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

62.1. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a.

63. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

64. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

65. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

66. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenje ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

67. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

68. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a.

69. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi.

70. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

71. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

72. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

73. Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, ovaj sud smatra da ne postoje razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

74. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužiteljica koja je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno.

75. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

76. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici koja je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

77. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019.

78. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

79. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

80. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a.

81. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.

82. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

83. Stoga ne postoji nikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C- 452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.

84. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

85. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a).

86. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

87. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 ĐV protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

88. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

89. Stoga, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C- 452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ĐV protiv Erste Bank Hungary Zrt, proizlazi zaključak da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

90. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

91. Tužitelj je poslije konverzije, prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, uslijed primjene valutne klauzule u CHF zadužen za veću neotplaćenu glavnice kredita u iznosu od 414,25 EUR.

92. Glavnica ugovorena u Dodatku ugovoru o kreditu koji je sačinjen temeljem zakonske odredbe na koju niti jedna od stranaka nije mogla utjecati, nije rezultat ugovorne volje stranaka koja bi proizašla iz pregovaranja tužiteljice i tuženika oko uvjeta sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu. Tužiteljici je zakonom ostavljena mogućnost samo da odabere hoće li Dodatak ugovoru o kreditu potpisati ili ne, ali ne da pregovara o uvjetima pod kojima će se potpisati.

93. Zbog navedenoga se ne može smatrati da je tužiteljica potpisivanjem Dodatka ugovoru o kreditu izgubila pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u dodatku ugovoru o kreditu, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK-a.

94. S obzirom da u ovom slučaju proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste, u smislu čl. 323. ZOO-a, prihvaćen je zahtjev za vraćanje primljenih iznosa prema nalazu i mišljenju vještaka, s tim da je tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev s tim nalazom i mišljenjem, i to temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

95. Nadalje, tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan.

96. Naime, u predmetnom je postupku valutna klauzula u CHF proglašena ništetnom iz izloženih razloga.

97. Istaknutim prigovorom radi prebijanja tuženik pokušava tzv. „negativne tečajne razlike” prebiti sa potraživanjem tužiteljice.

98. Zapravo tuženik polazi od teze da je u razdobljima kada je CHF bio slabiji od početnog tečaja, tužiteljica kao dužnik plaćala manje nego što bi platila da je tečaj bio fiksan, pa sada traži „izravnanje“, odnosno naknadu razlike u svoju korist.

99. To tuženik pokušava učiniti prigovorom radi prebijanja u parnici u kojoj se raspravlja o povratu preplaćenog zbog ništetne valutne klauzule.

100. Međutim, ništetnost valutne klauzule nastupa ex tunc.

100.1. Ako je valutna klauzula u CHF ništetna, posljedice su: smatra se kao da nikada nije postojala (ex tunc), nema pravne osnove ni za pozitivne ni za negativne tečajne razlike te se to odnosi na cijeli ugovoreni mehanizam, a ne samo na razdoblja nepovoljna za potrošača, tj. tužiteljicu.

101. Banka ne može selektivno „oživljavati“ klauzulu samo kada joj to ide u korist.

102. Nadalje, prigovor radi prebijanja nije osnovan iz razloga što ne postoji dospjelo i utuživo potraživanje tuženika, a za prebijanje je nužno postojanje valjanog potraživanja, koje je dospjelo i utvrdivo.

103. Naime, u konkretnom je slučaju potraživanje tuženika izvedeno isključivo iz ništetne odredbe pa stoga pravna osnova ne postoji.

104. Budući da nema tražbine tuženika, nema ni prebijanja.

105. Protivno stajalište dovelo bi u konkretnom slučaju do povrede načela ravnoteže i zaštite potrošača (EU pravo).

106. Naime, Sud Europske unije u predmetu C-260/18 M, ali i nizu kasnijih predmeta, zauzima stav da: posljedice ništetnosti ne smiju ići na štetu potrošača, da sud ne smije rekonstruirati ugovor na način koji bi pogodovao trgovcu, da banka snosi rizik nepoštenih ugovornih odredbi.

107. Naprotiv, eventualnim dopuštanjem tzv. „negativnih razlika“: poništio bi se odvraćajući učinak sankcije ništetnosti, banku bi se vratilo u povoljniji položaj nego da je ugovor bio zakonit.

108. Konačno, u tom slučaju došlo bi naposljetku do jednostrane koristi banke, što je pravno nedopušteno.

108.1. Naime, ako bi se pozitivne razlike vraćale potrošaču, a negativne razlike priznavale banci, to bi podrazumijevalo asimetričnu primjenu ništetnosti, protivno čl. 322. i 323. ZOO (posljedice ništetnosti).

109. Prema tome, prigovor tuženika radi prebijanja tzv. negativnih razlika nije osnovan iz razloga što: ne postoji valjana tražbina banke, potraživanje proizlazi iz ništetne odredbe te bi dopuštanje bilo protivno ciljevima zaštite potrošača. 110. U svom nalazu i mišljenju (listovi 193-245 spisa) sudski vještak za financije Ante Beus izjavljuje: Na temelju zadatka Suda, dokumentacije koja mi je bila na raspolaganju, obrazloženja, dokaza i podataka navedenih u gornjim tablicama, u nastavku dajem mišljenje u odnosu na nalog iz rješenja Suda:

110.1. Zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u EUR u iznosu od 12.226,32 EUR (ukupan zbroj stupca 9. tablice 5.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa.

110.2. Zbog promjene kamatne stope, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kamata u EUR u iznosu od 2.208,31 EUR (ukupan zbroj stupca 10. tablice 6.), bez utjecaja promjene valutne klauzule.

110.3. Tužitelj je 10. studenog 2004. godine platio tuženiku (iskazano u eurima) naknadu za obradu kredita u iznosu od 376,04 EUR-a.

110.4. Tužitelj je 4. travnja 2016. godine zadužen za veću neotplaćeno glavnicu u iznosu od 414,25 EUR-a.

111. Tužba je u ovom postupku podnijeta sudu 11. lipnja 2019. godine. 112. S obzirom na izloženo, utuženo potraživanje nije zastarjelo kako u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu zbog primjene valutne klauzule, tako i u dijelu koji se odnosi na isplatu zbog promjene kamatne stope.

113. Naime, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323. stavak 1. ZOO).

114. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

115. Tome dosljedno, očito je neosnovan prigovor tuženika o zastari utuženog potraživanja.

116. Naime, prema stajalištu važeće sudske prakse, konkretno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama Rev – 2245/2017, Rev– 3142/2018 Rev -1404/2018, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 388. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

117. Stoga zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž – 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine, tj. 14. lipnja 2019. godine, dok zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž – 6623/2017 od 15. lipnja 2018. godine, tj. 15. lipnja 2023. godine.

118. Očito je iz izloženog da zastara utuženog potraživanja, protivno navodima tuženika, nije nastupila.

119. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323 stavak 1. ZOO). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelja za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (članak 323. stavak 2. ZOO).

120. Tužiteljica je, prema izloženom, tijekom postupka dokazala da joj je nastala šteta zbog sklapanja ništetnih odredbi ugovora o kreditu te je dokazala odgovornost tuženika za to.

121. Visina nastale štete dokazana je provedenim vještačenjem po vještaku za računovodstvo i financije i ona iznosi ukupno 14.848,88 EUR, koliko je tužiteljica neosnovano više platila.

122. Na pojedinačne iznose glavnice tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate (članak 29. stavak 1. i 2. ZOO).

123. Tome dosljedno, valjalo je, temeljem citiranih zakonskih odredbi, u vezi sa odredbom čl. 324. ZOO, prihvatiti tužbeni zahtjev kao osnovan.

124. Radi toga je odlučeno kao pod točkom I., II. i III. izreke.

125. Tužiteljica je uspjela u parnici u cijelosti.

125.1. Pripada joj stoga pravo na naknadu parničnog troška od tuženika (čl. 154. st. 1. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP).

126. Temeljem navedene zakonske odredbe, u vezi sa odredbom čl. 155. ZPP, tužiteljici je, na ime naknade popisanog parničnog troška (list 369 spisa), priznato slijedeće: trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. OT), trošak sastava podneska od 5. lipnja 2023. godine u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. toč. 4. OT), trošak zastupanja na ročištu od 17. listopada 2023. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu od 27. veljače 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT), trošak sastava podneska od 17. svibnja 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu od 21. studenog 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT), trošak sastava podneska od 14. studenog 2025. godine u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. toč. 4. OT), trošak zastupanja na ročištu od 24. studenog 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT), odnosno ukupno iznos od 1.300,00 EUR. 126.1. Tom je iznosu pridodan iznos od 325,00 EUR na ime PDV, iznos od 400,00 EUR na ime troškova vještačenja, iznos od 194,94 EUR na ime sudske pristojbe na presudu.

126.2. Tako se dobije sveukupni iznos od 2.219,94 EUR.

127. Na dosuđeni iznos naknade parničnog troška tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od dana donošenja presude, tj. od 30. siječnja 2026. god. do isplate (čl. 29. st. 1. i 2. ZOO).

128. Radi toga je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

U Splitu, dana 30. siječnja 2026. god.

SUDAC

Željko Borić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti: tužiteljici, po punomoćniku; tuženoj, po punomoćniku;