Poslovni broj: Povrv-354/2022-13

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

Split, Sukoišanska 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, sudac Paško Bačić, u pravnoj stvari tužitelja PROMET d.o.o. Split, Hercegovačka 20, OIB: 13421314997, protiv tuženika TĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnika obrta za prijevoz [obrt], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ljubica Vuković, odvjetnica u Splitu, Mažuranićevo šetalište 14, radi isplate iznosa od 13.508,23 EUR, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene u prisutnosti punomoćnice po zaposlenju tužitelja TĐR i punomoćnice tuženika, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Maje Radovani iz Solina pod poslovnim brojem OVRV-1227/2019 od 16. prosinca 2019. u dijelu kojim se nalaže tuženiku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 13.508,23 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1.495,48 EUR od 16. veljače 2019. do isplate,

- na iznos od 1.206,44 EUR od 16. ožujka 2019. do isplate,

- na iznos od 1.274,38 EUR od 16. travnja 2019. do isplate,

- na iznos od 1.298,37 EUR od 16. svibnja 2019. do isplate,

- na iznos od 1.335,14 EUR od 16. lipnja 2019. do isplate,

- na iznos od 1.097,24 EUR od 16. srpnja 2019. do isplate,

- na iznos od 1.384,74 EUR od 16. kolovoza 2019. do isplate,

- na iznos od 1.415,83 EUR od 16. rujna 2019. do isplate,

- na iznos od 1.479,62 EUR od 16. listopada 2019. do isplate,

- na iznos od 1.520,98 EUR od 16. studenog 2019. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje od 16. veljače 2019. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i u dijelu kojim se nalaže tuženiku da u roku od osam dana naknadi tužitelju nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 226,92 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 16. prosinca 2019. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Maje Radovani iz Solina pod poslovnim brojem OVRV- 1227/2019 od 16. prosinca 2019. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da u roku od osam dana naknadi tužitelju nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 4,98 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, zatim u dijelu kojim je naloženu tuženiku naknaditi tužitelju predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 4,98 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi do isplate, kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju zakonske zatezne kamate na nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 226,92 EUR po stopi koja prelazi stopu zakonskih zateznih kamata koja je tužitelju na te troškove dosuđena točkom I. ove presude te se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 181,56 EUR.

Obrazloženje

1. Na prijedlog za ovrhu tužitelja kao ovrhovoditelja, javni bilježnik Maja Radovani iz [adresa] donijela je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pod poslovnim brojem OVRV-1227/2019 od 16. prosinca 2019., a kojim rješenjem je naloženo tuženiku kao ovršeniku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 101.777,77 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinačnih iznosa pa do isplate, kao i da mu naknadi nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.747,23 kn i predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 37,50 kn, sa zakonskim zateznim kamatama, te je radi prisilnog ostvarenja te tražbine određena predložena ovrha.

2. Protiv rješenja o ovrsi tuženik je pravovremeno podnio prigovor, a povodom kojeg prigovora je rješenjem ovog suda poslovni broj Povrv-85/2020-4 od 13. svibnja 2020. naprijed navedeno rješenje o ovrsi javnog bilježnika stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha, ukinute su provedene radnje te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. U prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženik je potvrdio da je s tužiteljem sklopio Ugovor o pružanju kolodvorskih usluga, ali je isto tako naveo da tužitelj nije ispunio svoju obvezu, odnosno da mu nije pružao usluge u skladu sa sklopljenim ugovorom te općim uvjetima. Tuženik nadalje navodi da mu, kao prijevozniku, tužitelj već niz godina ne pruža kolodvorske usluge uredno, već da prioritet pružanja tih usluga daje prijevoznicima u slobodnom i povremenom prijevozu te da koristi autobusni kolodvor kao parkiralište za svoja vozila. Tuženik da je prije nekoliko godina imao situaciju da nije imao osigurano mjesto za prihvat i otpremu putnika, kako je to predviđeno ugovorom. Tuženik ističe da je na tužiteljeve obračune korištenja kolodvorskih usluga slao prigovore, a koje prigovore da je tužitelj uvažavao prema svom nahođenju, odnosno ne uvažavajući stvarno pružene kolodvorske usluge. Naveo je da je i na upite o pregledu video nadzora dobivao negativne odgovore, osim u par situacija gdje je zajednički s voditeljicom kolodvora pregledavao snimke sa spornim situacijama, a na kojima da je bilo zajednički utvrđeno da navedene usluge nisu pružene. Obzirom da se računi za pružanje kolodvorskih usluga ispostavljaju jednom mjesečno za proteklo razdoblje, u cjelokupnom računu da ne postoji nesporan dio računa odnosno dio za koji tuženik nema prigovor. Tuženik da u suradnji s tužiteljem u pogledu ovih usluga nikad ne može biti siguran kao prijevoznik je li mu osigurano mjesto u autobusnom kolodvoru, zbog čega da su putnici koji koriste tuženikove prijevozničke usluge svakodnevno zakinuti, čime da se tuženiku nanosi financijska šteta. U više navrata da je tuženik pokušao bezuspješno tražiti od tužitelja dostavu snimki nadzornih kamera kako bi dokazao svoje tvrdnje, međutim da tužitelj za nepostojeće usluge dostavlja račune. Ističe da je i sam tužitelj u prijedlogu za ovrhu priznao da nije pružao usluge u skladu sa zakonom, ugovorom te Općim uvjetima pružanja kolodvorskih usluga, a umanjenje računa koje je tužitelj priznao da je zanemarivo te da nije u skladu s ugovorom te dobrim poslovnim običajima. Tuženik u prigovoru navodi i da u 6. mjesecu, prema tzv. odobrenju upravitelja kolodvora, 49 puta nisu pružene kolodvorske usluge u skladu s ugovorom i zakonom. U privitku prigovora da se dostavljaju fotografije iz kojih da je vidljivo kako tužitelj ne pruža uredno kolodvorske usluge, već autobusni kolodvor smatra svojim privatnim parkiralištem radi čega tuženik predlaže, u svrhu dokazivanja svojih tvrdnji, da tužitelj dostavi snimke video nadzora za utuženi period.

4. Podneskom od 4. lipnja 2020. tužitelj se očitovao na prigovor tuženika, ističući da su navodi iz tog prigovora neutemeljeni, netočni i paušalni te usmjereni na izbjegavanje plaćanja izdanih i dospjelih računa tužitelja za pružene usluge tuženiku. Tužitelj je naveo da je tuženiku temeljem sklopljenog Ugovora o pružanju i korištenju kolodvorskih usluga broj 899/2 od 20. ožujka 2013., Općih uvjeta obavljanja kolodvorske djelatnosti broj 2811-1 od 11. listopada 2017., Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (Narodne novine broj 41/18) i Pravilnika o autobusnim kolodvorima (Narodne novine 57/18) pružao kolodvorske usluge i ispostavljao mu za to račune. Za svaki izdani račun tuženiku da nisu nikada bile uskraćene usluge ulaska, pristajanja i otpreme autobusa, kao ni uporaba parkirališta, prodaja putnih karata niti da su mu bile uskraćene druge kolodvorske usluge usuglašene ugovorom između stranaka.

5. Na pripremnom ročištu koje je održano kod ovog suda 24. rujna 2020., a na kojem ročištu je zaključen prethodni postupak, tuženik je ustrajao u navodima iz podnesenog prigovora protiv rješenja o ovrsi, dodatno navodeći da je tužitelj u statusu dominantnog prijevoznika koji upravlja autobusnim kolodvorom i prijevoznika koji zloupotrebljava vladajući položaj na tržištu. Tuženik da obavlja i županijski linijski prijevoz putnika na istoj relaciji kao i tužitelj, a tužitelj da ujedno upravlja autobusnim kolodvorom u Trogiru i ne pruža kolodvorske u sluge u skladu sa zakonom i pod istim uvjetima, kao što to radi samom sebi. Samo tužiteljevo priznanje ne pružanja kolodvorskih usluga u 6. mjesecu 2019. da je 49 polazaka na toj relaciji odnosno 49 puta ne pružanja kolodvorskih usluga tuženiku u tom razdoblju.

6. Tuženik je također naveo da nije sporno da mu je tužitelj u utuženom razdoblju pružao predmetne usluge i da ih je tuženik koristio. Međutim, te usluge u tom razdoblju tuženiku da nisu pružene u cijelosti i u skladu sa ugovorom i zakonom, a tužitelj da za takvo postupanje ne snosi nikakve posljedice. Tužitelj da je sam priznao ne pružanje kolodvorskih usluga tuženiku, što da se odnosi na cijelo utuženo razdoblje tijekom 2019., a i prije. Svi predmetni računi koji su ispostavljeni tuženiku i za koje se tuženik za 2019. tereti u ovom postupku da nisu umanjeni, dakle da ne sadrže odobrenje, odnosno umanjenje koje bi odgovaralo stvarno ne pruženim uslugama u pojedinom mjesecu. Također, tužitelj da narušava tržišno natjecanje na način da kao dominantni prijevoznik vrši prodaju karata isključivo za sebe, a ne za ostale prijevoznike, pa tako i za tuženika.

7. Tužitelj je istakao da je predmet ovog spora utvrditi je li tužitelj sukladno Ugovoru o pružanju korištenja kolodvorskih usluga i Općih uvjeta za obavljanje kolodvorskih djelatnosti pružio tuženiku svoje usluge te na temelju istih izdao tuženiku račune radi plaćanja pruženih usluga. Vezano za tuženikove navode o tužiteljevom priznanju ne pružanja usluga 49 puta u 6. mjesecu 2019., tužitelj ističe da je za cijeli utuženi vremenski period svaki prigovor tuženika odmah uvažavao, bez prigovora stornirajući račune. Računi koji su izdani i priloženi u prijedlogu za ovrhu da se odnose na pružene kolodvorske usluge tuženiku koje isti nije platio do današnjeg dana te da na ove račune tuženik nikada nije uložio tužitelju prigovor u nikakvom smislu, dakle da nije bilo prigovora koji bi se odnosio na te račune odnosno obračunate usluge u tim računima. Ti računi da su ispostavljeni tuženiku nakon usmenih ili prigovora putem e- maila od strane tuženika, koji da su se u cijelosti uvažili, pa stoga sve što je obračunato u predmetnim računima da je i izvršeno i na to da nije bilo reklamacija od strane tuženika.

8. Tuženik je osporio iznesene navode tužitelja o tome da tuženik nije reklamirao utužene račune odnosno usluge, ali tužitelj da te prigovore nije više htio priznati, odnosno odobriti s osnova ne pruženih usluga, da je tužitelj ispostavljao račune bez kontrole stvarno izvršenih usluga, a obračuni da ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama. Nadalje, tuženik je naveo kako pored autobusnog kolodvora u Trogiru koristi i autobusni kolodvor u Splitu, te je dao svoj usporedni prikaz o broju svojih polazaka kao prijevoznika sa oba kolodvora i broju prodanih karata sa oba kolodvora u utuženom razdoblju, navodeći kako taj prikaz pokazuje znatno veći broj prodanih karata izražen u kunskom iznosu za autobusni kolodvor u Splitu u odnosu na autobusni kolodvor u Trogiru, unatoč većem broju polazaka sa kolodvora u Trogiru, ukazujući na prigovor da tužitelj za autobusni kolodvor u Trogiru zloupotrebljava vladajući položaj na tržištu tako što sam sebi kao prijevoznik prodaje karte na kolodvoru kojim ujedno upravlja, dok tuženik kao dugogodišnji korisnik autobusnog kolodvora u Splitu za te usluge nije imao nikakve reklamacije te uz podnesak od 9. listopada 2020. priložio izvadak iz svojih poslovnih knjiga - karticu partnera (stranica 104-107 spisa). Tuženik je podneskom od 9. listopada 2020. podnio i protutužbu u ovom predmetu.

9. U ovom postupku, ovaj sud je donio presudu i rješenje pod poslovnim brojem Povrv-85/2020 od 27. svibnja 2021., a kojom presudom je održan na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Maje Radovani iz [adresa] pod poslovnim brojem OVRV-1227/2019 od 16. prosinca 2019. u dijelu kojim je nalaženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 101.777,77 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća više pojedinačnih iznosa do isplate, te da mu naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.747,23 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. prosinca 2019. do isplate. Rješenjem, pod točkom I. izreke, odbačena je protutužba iz tuženikovog podneska od 9. listopada 2020., dok je pod točkom II. izreke tog rješenja naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.368,00 kn.

10. Protiv naprijed navedene presude i rješenja ovog suda tuženik je pravovremeno podnio žalbu. Odlučujući o podnesenoj žalbi tuženika, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž-3966/2021-3 od 30. kolovoza 2022. ukinuo navedenu presuda ovog suda od 27. svibnja 2021., kao i rješenje u točki II. izreke, te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. U odnosu na točku II. izreke rješenja ovog suda od 27. svibnja 2021., kojom je odbačena tuženikova protutužba, žalba tuženika je odbijena kao neosnovana te je rješenje u tom dijelu potvrđeno.

11. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave i dokumentaciju koja je priložena spisu i to: izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja – kartica poslovnog partnera od 27. studenog 2019. (stranica 3 spisa), račune tužitelja br. 85-702-82066 od 31. siječnja 2019., br. 230-702-82066 od 28. veljače 2019., br. 354-702-82066 od 31. ožujka 2019., br. 476-702-82066 od 30. travnja 2019., br. 642-702-82066 od 31. svibnja 2019., br. 746-702-82066 od 30. lipnja 2019., br. 823-702-82066 od 31. srpnja 2019., br. 917-702-82066 od 31. kolovoza 2019., br. 1003-702-82066 od 30. rujna 2019. i br.1095-702-82066 od 31. listopada 2019., zajedno s priloženim obračunima, zbrojnim pregledima prodaje karata po danima te izvješćima o polascima i dolascima za tuženika kao prijevoznika, kao i e-mail komunikacija između djelatnice tužitelja ĐĐ i tuženika (stranice 4-59 spisa), izvadak iz obrtnog registra za tuženika i izvadak iz sudskog registra za tužitelja, fotografije kolodvora (stranice 65-69 spisa), Ugovor o pružanju i korištenju kolodvorskih usluga od 20. ožujka 2013. (stranice 83- 85 spisa), tužiteljeve Opće uvjete obavljanja kolodvorske djelatnosti od 11. listopada 2017. (stranice 86-94 spisa), tuženikove zahtjeve za pristup informacijama od 7. srpnja 2020. i odgovor Ministarstva mora, prometa i infrastrukture od 17. srpnja 2020. (stranice 95-98 spisa). Također, izvršen je uvid isprave tuženika priložene uz podnesak od 9. listopada 2020. - kartica partnera (stranice 104-107 spisa) te u isprave tuženika koje priliježu podnesku zaprimljenom u spis 2. ožujka 2021. (stranice 119-262 spisa), a koje su dostavljene u spis predmeta nakon zaključenja prethodnog postupka te nakon zaključenja glavne rasprave u prethodno vođenom postupku pod poslovnim brojem Povrv-85/2020. U ovom ponovljenom postupku, izveden je i dokaz saslušanjem svjedoka ĐĐ.

12. Ovdje valja navesti da su u ponovljenom postupku tužitelj i tuženik iznijeli nove dokazne prijedloge. Tako je tužitelj predložio izvesti dokaz saslušanjem svjedoka GĐ, zaposlenika tužitelja, dok je tuženik predložio ponovno ga saslušati u ovom postupku. Vezano uz navedeni prijedlog tuženika za njegovim ponovnim saslušanjem, ističe se da taj dokazni prijedlog nije uopće predložen u prethodno vođenom postupku pod brojem Povrv-85/2020 niti je tuženik ranije saslušan, pa je stoga očito da se radi o novom prijedlogu za izvođenje dokaza saslušanjem tuženika. Budući da su naprijed navedeni dokazni prijedlozi izneseni nakon zaključenja prethodnog postupka, a stranke nisu iznijele opravdane razloge zbog čega te dokazne prijedloge nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti najkasnije do zaključenja prethodnog postupka, to stoga iste sud nije mogao uzeti u obzir, a sve sukladno odredbama članka 299. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Tuženik je isto tako nakon zaključenja prethodnog postupka predložio zatražiti od tužitelja dostavu storno računa ili knjižnih odobrenja po prigovorima tuženika, a koje sud iz istih razloga, sukladno članku 299. ZPP-a, nije mogao prihvatiti. Iz istih razloga sud nije mogao uzeti u obzir ni isprave tuženika priložene uz podnesak od 9. listopada 2020., koje su također dostavljene nakon zaključenja prethodnog postupka, kao ni isprave dostavljene uz podnesak tuženika od 2. ožujka 2021., koje su dostavljene ne samo nakon zaključenja prethodnog postupka, već i nakon zaključenja glavne rasprave u prethodno vođenom postupku. Navodi se i da je tuženik pravovremeno predložio zatražiti od tužitelja da dostavi snimke video nadzora kolodvora za utuženo razdoblje, međutim tužitelj je tijekom postupka izjavio da iste ne može dostaviti jer takvim snimkama više ne raspolaže, a obzirom da se iste sukladno zakonu čuvaju do šest mjeseci. Sud nije prihvatio ni prijedlog tuženika za pribavu podataka o broju prodanih karata za autobusni kolodvor u Splitu i autobusni kolodvor u Trogiru radi njihove usporedbe, jer za ocjenu osnovanosti tuženog zahtjeva nisu relevantni podaci o broju prodanih karata za autobusni kolodvor u Splitu, dok su podaci o broju prodanih karata za autobusni kolodvor u Trogiru, za utuženo razdoblje, dostavljeni uz podneseni prijedlog za ovrhu, odnosno tužitelj je uz svaki od utuženih računa dostavio i zbrojni pregled prodaje karata po danima.

13. Tužbeni zahtjev tužitelja, po ocjeni ovog suda, je osnovan.

14. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 101.777,77 kn, što preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije (1 euro = 7,53450 kuna) iznosi 13.508,23 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinačnih iznosa glavnice do isplate, a koja tražbina se odnosi na plaćanje računa koje je tužitelj izdao tuženiku po osnovi Ugovora o pružanju i korištenju kolodvorskih usluga, sklopljenog između stranaka. Utuženi računi odnose se na razdoblje od siječnja 2019. do listopada 2019. te je u istima obračunata usluga "peronizacije" i provizija od prodaje karata tuzemno.

15. U konkretnom slučaju nije sporno da su stranke bile u poslovnom odnosu iz Ugovora o pružanju i korištenju kolodvorskih usluga, a koji ugovor je sklopljen na neodređeno vrijeme te je isti važio u vrijeme izdavanja utuženih računa.

16. Između stranaka je sporno je li tužitelj pružio tuženiku kolodvorske usluge navedene u predmetnim računima u utuženom razdoblju, odnosno je li te usluge tuženik u utuženom razdoblju koristio te postoji li stoga obveza tuženika podmiriti tužitelju predmetne račune.

17. Odredbama članka 91. stavak 1. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu ("Narodne novine" broj 178/04, 48/05, 111/06, 63/08, 124/09, 91/10 i 112/10), važećim u vrijeme sklapanja ugovora između stranaka, određeno je da je autobusni kolodvor dužan voditi očevidnik o dolascima i polascima autobusa, dok je prema stavku 3. tog članka vozač autobusa dužan prijaviti autobusnom kolodvoru vrijeme svakog dolaska i polaska autobusa. Sadržajno iste odredbe propisane su i člankom 103. stavak 1. i 3. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu ("Narodne novine" broj 82/2013).

18. Isto tako, i važeći Zakona o prijevozu u cestovnom prometu ("Narodne novine" broj 41/18, dalje: ZPCP), u članku 101. stavak 1. propisuje da je pružatelj kolodvorskih usluga na autobusnom kolodvoru dužan voditi očevidnik o dolascima i polascima autobusa, u predviđenom radnom vremenu kolodvora. Stavkom 3. istog članka propisano je da je vozač autobusa dužan prijaviti pružatelju kolodvorskih usluga na autobusnom kolodvoru vrijeme svako dolaska i polaska autobusa, a autobusni kolodvor prijavu je dužan ovjeriti na putnom radnom listu i unijeti je u očevidnik o polascima i dolascima autobusa.

19. Odredba članka 98. stavak 1. ZPCP-a propisuje da se na autobusnim kolodvorima obavlja prihvat i otprema autobusa i putnika, preuzimanje i pohranjivanje prtljage, pružanje informacija o prijevozima i druge usluge povezane s javnim prijevozom putnika. Prema stavku 2. tog članka, na autobusnim kolodvorima obavlja se i prodaja voznih karata ako postoji ugovor o prodaji autobusnih karata sklopljen u pisanoj formi između autobusnog kolodvora i prijevoznika, sukladno odredbama članka 97. stavka 1. podstavka 11. ovoga Zakona ili je prodaja karata regulirana odredbama ugovora o pružanju kolodvorskih usluga, sukladno odredbama članka 97. stavka 1. podstavka 10. ovoga Zakona. Stavak 3. tog članka propisano je da autobusni kolodvori obavljaju prihvat i otpremanje svih autobusa u javnom linijskom županijskom, međužupanijskom i međunarodnom prijevozu putnika prema izdanim dozvolama ili sukladno sklopljenim ugovorima o prijevozu putnika i važećim voznim redovima.

20. Prema odredbama članaka 1. i 2. Pravilnika o načinu vođenja očevidnika o polascima i dolascima autobusa ("Narodne novine" broj 117/05 i 82/13), očevidnik su dužne voditi pravne i fizičke osobe koje obavljaju djelatnost pružanja kolodvorskih usluga, a očevidnik čini prometni dnevnik polazaka autobusa i prometni dnevnik dolazaka autobusa, dok je člankom 3. tog pravilnika propisano što sve prometni dnevnik polazaka i dolazaka autobusa sadrži. Sadržajno iste odredbe propisane su i člancima 1., 2. i 3. Pravilnika o načinu vođenja očevidnika o polascima i dolascima autobusa ("Narodne novine" broj 20/14 i 41/18). Isto tako, i članak 7. Pravilnika o autobusnim kolodvorima ("Narodne novine" broj 57/18) na jednak način propisuje sadržaj prometnog dnevnika polazaka i dolazaka autobusa u javnom linijskom prijevozu putnika.

21. Iz sadržaja Ugovora o pružanju i korištenju kolodvorskih usluga koji između parničnih stranaka sklopljen, a koji Ugovor se primjenjuje od 21. siječnja 2013. (članak 12. ugovora), razvidno je da su stranke suglasno utvrdile da je tužitelj vlasnik autobusnog kolodvora u Trogiru, a da je tuženik prijevoznik registriran za obavljanje djelatnosti javnog cestovnog prijevoza te da u obavljanju te djelatnosti koristi usluge autobusnog kolodvora u Trogiru. Člankom 2. tog Ugovora, tužitelj se obvezao pružati tuženiku usluge autobusnog kolodvora u Trogiru, dok se tuženik obvezao koristiti te usluge i tužitelju za njihovo korištenje plaćati naknadu.

22. Prema članku 3. Ugovora, tužitelj se obvezao na autobusnom kolodvoru u Trogiru omogućiti tuženiku, kao prijevozniku, pod jednakim uvjetima kao i ostalim prijevoznicima da koristi sljedeće usluge: pristajanje i otprema autobusa, uporaba parkirališta za autobuse, prodaja putnih karata, kolodvorske usluge, rezervacije mjesta u autobusu i čuvanje mjesta, ostale usluge predviđene Pravilnikom o radu autobusnih kolodvora i ostale usluge prema dogovoru između tužitelja i korisnika. Sukladno članku 6. Ugovora, za korištenje navedenih usluga tuženik se obvezao platiti tužitelju naknadu odnosno proviziju u iznosu određenom prema cjeniku koji je odobren od nadležnog organa, a shodno utvrđenoj kategoriji kolodvora.

23. Uvidom u tužiteljeve Opće uvjete obavljanja kolodvorske djelatnosti od 11. listopada 2017. (dalje: Opći uvjeti), utvrđeno je da se istima regulira obavljanje kolodvorske djelatnosti na autobusnom kolodvoru u Trogiru, na kojem tužitelj pruža kolodvorske usluge, odnosno prava i obveze tužitelja i korisnika usluga kolodvora. Korisnici usluga su, između ostalog, i prijevoznici, pravne i fizičke osobe koje obavljaju djelatnost prijevoza putnika u cestovnom prometu. Prema članku 4. citiranih Općih uvjeta, prihvat i otpremanje autobusa podrazumijeva rezervaciju dolaznog i/ili odlaznog perona i omogućavanje nesmetanog korištenja dolaznog i/ili odlaznog perona za polaske i/ili dolaske pojedinog prijevoznika prema dostavljenim dozvolama i organizaciju prometovanja na površini autobusnog kolodvora, u skladu s mogućnostima, korištenja parkirališta za autobuse podrazumijeva parkiranje autobusa pojedinog prijevoznika na za to predviđenom mjestu na autobusnom kolodvoru, u skladu s prostornim mogućnostima kolodvora. Prema članku 7. tih Općih uvjeta, cijene kolodvorskih usluga određene su cjenikom, koji je javno dostupan na oglasnoj ploči autobusnog kolodvora. Prema članku 13. Općih uvjeta, prijevoznik za kolodvorske usluge za linijski prijevoz vrši plaćanje na mjesečnoj bazi nakon primitka obračuna i računa za te kolodvorske usluge. Tužitelj je dužan do 5. u mjesecu, za prethodni mjesec, izvršiti obračun korištenja kolodvorskih usluga za pojedinog prijevoznika te isti zajedno s računom za kolodvorske usluge dostaviti prijevozniku, koji se obvezuje platiti račun do 15. u mjesecu za prethodni mjesec. U smislu članka 15. Općih uvjeta, obračun kolodvorskih usluga se obavlja prema cjeniku kolodvorskih usluga i to, između ostalog: pristajanje u javnom linijskom prijevozu, na način da se broj polazaka, dolazaka ili tranzita koje prijevoznik ima registrirane prema voznom redu na autobusnom kolodvoru pomnoži s cijenom prihvata i otpreme autobusa; pristajanje u povremenom i posebnom prijevozu na način da se svako stupanje na površinu autobusnog kolodvora smatra jednim polaskom; naknadu za prodaju putnih karata prijevoznik plaća prema cjeniku kolodvorskih usluga.

24. Iz izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja-kartice poslovnog partnera od 27. studenog 2019. razvidno je da tužitelj u svojim poslovnim knjigama za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 27. studenog 2019. ima evidentirano nepodmireno potraživanje prema tuženiku u ukupnom iznosu od 101.777,77 kn, dakle upravo u iznosu koji tužitelj potražuje od tuženika u ovom postupku, a koje potraživanje se temelji na više izdanih računa. Iz tog izvatka iz poslovnih knjiga je razvidno i da je tuženik vršio djelomična plaćanja tužitelju te da je od ukupno evidentiranog potraživanja tužitelja u iznosu od 136.292,77 kn tuženik podmirio iznos od 34.515,00 kn, a slijedom čega je preostalo evidentirano naprijed navedeno nepodmireno potraživanje tužitelja.

25. Uvidom u utužene račune tužitelja br. 85-702-82066 od 31. siječnja 2019., br. 230-702-82066 od 28. veljače 2019., br. 354-702-82066 od 31. ožujka 2019., br. 476-702-82066 od 30. travnja 2019., br. 642-702-82066 od 31. svibnja 2019., br. 746- 702-82066 od 30. lipnja 2019., br. 823-702-82066 od 31. srpnja 2019., br. 917-702- 82066 od 31. kolovoza 2019., br. 1003-702-82066 od 30. rujna 2019. i br.1095-702- 82066 od 31. listopada 2019., utvrđeno je da se radi o mjesečnim računima koje je tužitelj izdao tuženiku za pružene kolodvorske usluge te su u svakom od računa navedene usluge "peronizacije" te provizije od prodaje karata-tuzemna. Iz tih računa je razvidno da je: račun br. 85-702-82066 od 31. siječnja 2019., izdan na ukupan iznos od 14.414,86 kn, od čega s osnova peronizacije iznos od 14.406,25 kn, a s osnova provizije od prodaje karata iznos od 8,61 kn; račun br. 230-702-82066 od 28. veljače 2019., izdan na ukupan iznos od 9.089,91 kn, od čega s osnova peronizacije iznos od 9.046,88 kn, a s osnova provizije od prodaje karata iznos od 43,04 kn; račun br. 354- 702-82066 od 31. ožujka 2019., izdan na ukupan iznos od 9.601,81 kn, od čega s osnova peronizacije iznos od 9.578,13 kn, a s osnova provizije od prodaje karata iznos od 23,69 kn; račun br. 476-702-82066 od 30. travnja 2019., izdan na ukupan iznos od 9.782,55 kn, od čega s osnova peronizacije iznos od 9.531,25 kn, a s osnova provizije od prodaje karata iznos od 251,30 kn; račun br. 642-702-82066 od 31. svibnja 2019., izdan na ukupan iznos od 10.059,63 kn, od čega s osnova peronizacije iznos od 9.750,00 kn, a s osnova provizije od prodaje karata iznos od 309,63 kn; račun br. 746- 702-82066 od 30. lipnja 2019., izdan na ukupan iznos od 8.267,19 kn, od čega s osnova peronizacije iznos od 8.140,63 kn, a s osnova provizije od prodaje karata iznos od 126,56 kn; račun br. 823-702-82066 od 31. srpnja 2019., izdan na ukupan iznos od 10.433,36 kn, od čega s osnova peronizacije iznos od 10.296,88 kn, a s osnova provizije od prodaje karata iznos od 136,49 kn; račun br. 917-702-82066 od 31. kolovoza 2019., izdan na ukupan iznos od 10.667,59 kn, od čega s osnova peronizacije iznos od 10.344,38 kn, a s osnova provizije od prodaje karata iznos od 323,21 kn; račun br. 1003-702-82066 od 30. rujna 2019., izdan na ukupan iznos od 11.148,19 kn, od čega s osnova peronizacije iznos od 10.513,13 kn, a s osnova provizije od prodaje karata iznos od 635,06 kn; račun br.1095-702-82066 od 31. listopada 2019., izdan na ukupan iznos od 11.459,81 kn, od čega s osnova peronizacije iznos od 11.238,75 kn, a s osnova provizije od prodaje karata iznos od 221.06 kn. Po prvom utuženom računu br. 85-702-82066 od 31. siječnja 2019. tužitelj potražuje plaćanje iznosa od 11.267,73 kn, dakle manje od iznosa na koji je taj račun izdan, dok po svim ostalim računima tužitelj potražuje plaćanje u cijelosti iznosa na koji su ti računi izdani.

26. Uz svaki od navedenih računa, tužitelj je dostavio u spis obračune prodanih voznih karata u pojedinom mjesecu, zatim zbrojni pregled prodaje karata po danima, kao i izvješća o polascima i dolascima za svaki pojedini mjesec iz utuženog razdoblja za tuženika kao prijevoznika. U tim izvješćima o polascima i dolascima navedene su oznake dozvola, relacije polazaka odnosno dolazaka, vrijeme svakog pojedinog polaska odnosno dolaska te broj istih po danima u mjesecu.

27. Iz e-mail komunikacije koja se između tuženika i zaposlenice tužitelja ĐĐ vodila u razdoblju od 4. do 5. srpnja 2019. razvidno je da je tuženik dostavio brojeve polazaka za 6. mjesec i to ukupno šest polazaka, navodeći da je bilo nekoliko polazaka na direktnoj liniji za koje nije zapisan točan datum, kao i da tuženik priprema podatke za ostale mjesece koje ubrzo šalje. Iz narednog e-maila tuženika razvidno je da su istim također dostavljeni podaci o četiri polaska u travnju, uz navod da "na direktnim linijama samo vozači pošalju slike na kraju tjedna za prošli tjedan pa ne znam točan sat". U narednom e-mailu, također od 4. srpnja 2019., tuženik dostavlja podatke o 11 polazaka iz mjeseca veljače, navodeći da su i ti podaci dostavljeni bez satnice te da se traži provjera. Četvrtim e-mailom od 5. srpnja 2019. tuženik je iznio podatke za treći mjesec, navodeći " 9 puta kombi + direktna 25". Iz e-maila zaposlenice tužitelja ĐĐ upućenog tuženiku 5. srpnja 2019. razvidno je da ista obavještava tuženika, a nastavno na razgovor i prethodne e-mailove, da će se umanjiti iznos obračuna za 6. mjesec 2019. za reklamirane polaske prethodnih mjeseci, a što da u konačnici iznosi: za 1. i 3. 2019.- 9 polazaka, za 2. 2019.-11 polazaka, za 4. 2019.- 4 polaska, kao i za cijeli period 25 polazaka za direktnu liniju, što da ukupno iznosi 49 polazaka. Navedeno je i da će obračun kolegica T proslijediti poštom i mailom.

28. Iz tužiteljevog izvješća o pristojbama za razdoblje od 1. lipnja 2019. do 30. lipnja 2019. (stranica 34 spisa) proizlazi da je u istom dan prikaz cijene odnosno naknade za polaske i dolaske tuzemni za tuženika te da ukupna naknada iznosi 7.162,00 kn. Na istom je rukom dopisano umanjenje te naknade za iznos od 612,50 kn, uz naznaku da je isto umanjeno za reklamaciju, te je dopisan ukupan iznos naknade od 6.512,50 kn.

29. Iz fotografija autobusnog kolodvora koje je tuženik dostavio u spis (stranica 66-69 spisa) je razvidno da se radi o fotografijama autobusa parkiranih na autobusnom kolodvoru te da su sva mjesta predviđena za parkiranje vozila popunjena parkiranim autobusima. Slike prikazuju ukupno devet parkiranih autobusa.

30. Uvidom u tuženikove zahtjeve za pristup informacijama od 7. srpnja 2020. utvrđeno je da se istima tuženik obratio Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture tražeći dostavu informacije o tome kojim su zakonom predviđene sankcije odnosno kazne ukoliko autobusni kolodvor ne pruža kolodvorske usluge prijevozniku, odnosno ne osigurava peron za prihvat i otpremu putnika sukladno Ugovoru. Nadalje je razvidno da se sa istim zahtjevom tuženik obratio i Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, tražeći da se dostavi informacija o tome je li tuženik u obvezi platiti ispostavljeni račun, ako trgovačko društvo ispostavi račun za uslugu koju nije izvršilo temeljem ugovora te ako samo to društvo svojim dopisom prizna da uslugu nije izvršilo.

31. Iz dopisa Ministarstva mora, prometa i infrastrukture od 17. srpnja 2020., kojim se odgovara na tuženikov zahtjev za dostavom informacija, razvidno je da je navedeno ministarstvo tim dopisom obavijestilo tuženika o relevantnim odredbama članka 111. i članka 113. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (Narodne novine broj 41/18 i 98/19) koje se odnose prekršaje i visinu novčanih kazni za iste.

32. Na ročištu održanom kod ovog suda 18. travnja 2023. izveden je dokaz saslušanjem svjedoka ĐĐ, koja je u svom iskazu navela da je zaposlena kod tužitelja od 2007. pa na dalje, a u periodu na koji se odnose utuženi računi tužitelja u ovom postupku da je obavljala poslove voditelja kolodvora u Trogiru. Navela je da je kao voditeljica kolodvora Trogir vršila obračune pruženih usluga za sve prijevoznike pa tako i za tuženika. U odnosu na spornu 2019. iskazala je da se tuženik početkom te godine obratio tužitelju sa zahtjevom da mu se ne zaračunava usluga peronizacije u dolasku, već samo u odlasku, a koji zahtjev tuženika da je prihvaćen, uz napomenu da ukoliko autobus tuženika prilikom dolaska uđe u kolodvor s putnicima da će se tada naplatiti i usluga dolaska, a ako autobus bude prazan tada se ta usluga neće naplatiti, već će se samo evidentirati naplata usluge odlaska. Tuženik da je u 3. ili 4. mjesecu 2019. iznio prigovore nemogućnosti korištenja perona 1. na kolodvoru, a koji je da je inače bio predviđen peron za autobuse tuženika. U konkretnom slučaju da bi se radilo o situacijama kada bi neki drugi autobus privremeno stao na peron 1., dok bi autobusi tuženika stali na neki drugi peron koji bi bio slobodan te da je onda tuženik upućivao prigovore kada bi stao na neki drugi peron, navodeći da mu tada usluga kolodvora nije pružena. Premda je takve prigovore tuženika smatrala neopravdanim, jer je svejedno koji se peron koristi, svjedokinja je navela da je zbog dobrih poslovnih odnosa ipak prihvatila sve takve prigovore tuženika te da je umanjila mjesečnu obvezu tuženika za obavljene usluge upravo u skladu s tuženikovim prigovorima. Navela je i da je uputila tuženika da najkasnije do 5. u mjesecu, a kada se radio obračun pruženih usluga za prethodni mjesec, iznese sve svoje eventualne prigovore kako bi se isti mogli raspraviti i eventualno uvažiti. Istakla je i da je o svim prigovorima tuženika raspravljeno te da nije bilo prigovora koji je ostao neriješen.

33. Svjedokinja je nadalje iskazala da ona nije izdavala račune, već da je samo radila obračun pruženih usluga, a na temelju kojih bi računovodstvena služba izdavala račune. Za sve prihvaćene prigovore tuženika, istom da su umanjeni naredni računi, jer tuženik da prethodne račune nije htio platiti upravo zbog istaknutih prigovora, a koji su dakle retroaktivno prihvaćeni. Nakon što su svjedokinji predočeni utuženi računi s pripadajućom dokumentacijom koja se nalazi na listovima 3-59 spisa, iskazala je da su uz te račune priloženi svi podaci o prodaji karata za kolodvor Trogir za tuženika u utuženom razdoblju. Isto tako, iz njenog e-maila na listu 35 spisa da je vidljivo kako je tuženikov prigovor u pogledu svih polazaka prihvaćen te da je stoga izvršeno umanjenje na obračunu za 6. mjesec 2019., a što da je vidljivo na listu 34 spisa pa stoga izvješća o polascima i dolascima za mjesec lipanj 2019. (stranice 32-33 spisa) da predstavljaju korigirane podatke sukladno prihvaćenim prigovorima tuženika, a što je uostalom vidljivo i na izdanom računu za 6. mjesec 2019., pri čemu je peronizacija obračunata umanjeno za reklamaciju. Svjedokinja je pojasnila da prometnik na kolodvoru vodi evidenciju o dolascima i odlascima autobusa odnosno kombija pojedinih prijevoznika, dok se podaci o prodanim kartama za pojedinog prijevoznika evidentiraju u sustavu prodaje karata, pri čemu da je na svakoj karti navedeno na kojeg se prijevoznika odnosi te se automatski u sustavu obračunava provizija za prodaju karata. Iskazala je i da nakon što su uvaženi tuženikovi prigovori, isti da nije imao bilo kakvih daljnjih prigovora na korigirane obračunate usluge, a samim time niti na izdane račune.

34. Odgovarajući na posebna pitanja punomoćnika stranaka, RĐ je iskazala i da je tužitelj, sukladno sklopljenom ugovoru između stranaka, bio dužan pružati tuženiku usluge peronizacije i prodaje karata. Kontrolu da li autobus tuženika dolazi na kolodvor s putnicima ili bez putnika da je utvrđivao prometnik na kolodvoru pri ulasku autobusa na kolodvor, te ukoliko je autobus bio bez putnika, tada da se dolazak ne bi evidentirao, odnosno da se ne bi naplaćivala usluga peronizacije dolaska, a ako bi autobus bio s putnicima, tada da se ta usluga obračunavala. Prometnik da stoji na ulazu u kolodvor odmah pokraj rampe te da mu je vidljiv dolazak svakog autobusa, kao i ima li u autobusu putnika ili ne. Navela je i da je bilo situacija da su se putnici koje je prevozio tuženik iskrcavali prije ulaska na autobusni kolodvor, ali da tuženiku u takvim situacijama nije obračunata naknada za dolazak, dakle kada je autobus ušao u kolodvor prazan, već samo u situaciji kad je prilikom ulaska na kolodvor u autobusu bilo putnika, a koji su se u takvim slučajevima iskrcavali dakle na kolodvoru. Svjedokinja je iskazala i da je vezano za prigovore tuženika na pružene usluge peronizacije, pregledavala video snimke nadzora kolodvora i to u slučajevima kad bi iste bile dostupne. Na daljnje pitanje punomoćnice tuženika, a u situaciji kad bi autobus tuženika umjesto na peron 1. pristao na neki drugi peron, kako su karte izdavane i koji je peron na njima bio naznačen te je li isto otežavalo korištenje usluge od strane putnika, svjedokinja je navela da je tada doista na prodanoj karti bio naveden peron 1., ali da bi u takvoj situaciji prometnik izlazio na kolodvor i upućivao putnike da se premjeste na drugi peron na kojem se nalazi autobus tuženika, pa isto da po njenoj ocjeni nije otežavalo sam promet. Svjedokinja je navela i da se ne može izjasniti koliko je karata u utuženom periodu tužitelj prodao za tuženika na kolodvoru u Trogiru, ali da se podaci o broju karata nalaze uz račune odnosno na priloženim obračunima. Svjedokinja je iskazala i da je bilo prigovora tuženika i na broj prodanih karata. Na daljnje pitanje punomoćnice tuženika, jesu li na računu za 6. mjesec evidentirane reklamacije tuženika samo za taj 6. mjesec ili i reklamacije koje se odnose na prethodni mjesece, svjedokinja je navela da su na obračunu za 6. mjesec uvaženi svi prigovori tuženika koji se odnose ne samo na 6. mjesec, već i na prethodne mjesece. Na kraju, navela je da u ugovoru koji je između stranaka sklopljen nije naveden broj perona na koji autobusi tuženika imaju izvršiti dolazak i odlazak, već da je dodjela broja perona tuženiku stvar organizacije rada na samom kolodvoru, a što znači da se isti po potrebama može mijenjati.

35. Iskaz svjedoka ĐĐ sud je prihvatio kao vjerodostojan i logičan, a taj iskaz nije u suprotnosti s pisanim ispravama priloženim spisu.

36. Kao što je to već navedeno, u ovom postupku nije sporno da su stranke u utuženom razdoblju bile u ugovornom odnosu temeljem sklopljenog Ugovora o pružanju i korištenju kolodvorskih usluga iz 2013., kao i da je tužitelj temeljem tog Ugovora ispostavio tuženiku utužene račune za pružene kolodvorske usluge i to usluge "peronizacije" te prodaje karata tuzemno.

37. U prigovoru protiv rješenja o ovrsi, kao i tijekom postupka, tuženik je osporio utuženo potraživanje tužitelja navodeći da mu kolodvorske usluge iz utuženih računa nisu pružene u skladu sa sklopljenim ugovorom između stranaka i Općim uvjetima tužitelja, kao ni relevantnim zakonskim propisima. Međutim, tuženik je na ročištu od 24. rujna 2020. izjavio kako nije sporno da mu je tužitelj u utuženom razdoblju pružao predmetne kolodvorske usluge i da ih je tuženik koristio. S obzirom da nije sporno da je tužitelj pružio tuženiku predmetne kolodvorske usluge u utuženom razdoblju, to je stoga, po ocijeni ovog suda, tuženik bio dužan određeno navesti koje usluge i iz kojih utuženih računa mu tužitelj nije pružio, a što isti do zaključenja prethodnog postupka nije naveo.

38. U odnosu na pružene usluge prodaje karata tuzemno, ističe se da tuženik nije osporavao obračune prodanih voznih karata koje je tužitelj priložio uz svaki od utuženih računa, a niti je prigovarao visini, odnosno postotku zaračunate provizije tužitelja u odnosu na prodane karte. U svezi prodaje karata tuženik je zapravo problematizirao postupanje tužitelja, iznoseći tvrdnje da tužitelj zloupotrebljava svoj položaj, odnosno da ne prodaje jednako karte privatnih poduzetnika i svoje karte pa je tako iznio i tvrdnju da je na autobusnom kolodvoru u Splitu, unatoč manjem broju polazaka, prodano više karata nego na autobusnom kolodvoru u Trogiru, na kojem je bilo više polazaka. Međutim, s obzirom na to da tuženik nije osporavao da je tužitelj zaista i prodao onoliko karata koliko je prikazano na obračunima prodanih karata za svaki pojedini mjesec u utuženom razdoblju, a niti je prigovarao postotku zaračunate provizije tužitelja, to je stoga sud ocijenio da izneseni navodi tuženika nisu od utjecaja na obvezu tuženika da podmiri tužitelju proviziju od prodanih karata, a koja obveza tuženika proizlazi iz članaka 2. i 6. Ugovora o pružanju i korištenju kolodvorskih usluga koji je između stranaka sklopljen te članka 15. Općih uvjeta. Stoga je zahtjev tuženika u odnosu na plaćanje provizije za prodane karte ocijenjen osnovanim.

39. U odnosu na pružene usluge "peronizacije", odnosno usluge za polaske i dolaske tuženikovih autobusa s kolodvora u Trogiru, a u svrhu ukrcaja i iskrcaja putnika, navodi se da je tužitelj, u skladu s citiranim odredbama članka 101. stavak 1. ZPCP-a, odnosno odgovarajućih citiranih odredbi ranije važećih Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, bio dužan voditi očevidnik o dolascima i polascima autobusa. U odnosu na te pružene usluge, tužitelj je u spis, uz svaki od utuženih računa, priložio i izvješća o polascima i dolascima za tuženika u kojima su navedene oznake dozvola, relacije polazaka odnosno dolazaka, vrijeme svakog pojedinog polaska odnosno dolaska te broj istih po danima u mjesecu. Na temelju tih podataka, odnosno izvješća, tužitelj je obračunao naknadu za "peronizaciju" u utuženim računima. Do zaključenja prethodnog postupka tuženik nije određeno naveo u kojem dijelu, odnosno za koje mjesece ili dane i za koji broj polazaka osporava podatke iz navedenih izvješća tužitelja, a što je isti po ocjeni ovog suda mogao i bio dužan učiniti. Naime, jednako kao što je člankom 101. stavak 1. ZPCP-a propisana obveza pružatelja kolodvorskih usluga voditi podatke odnosno očevidnik o polascima i dolascima autobusa, tako je stavkom 3. istog članka propisana i obveza vozača autobusa prijaviti pružatelju kolodvorskih usluga na autobusnom kolodvoru vrijeme svakog polaska i dolaska autobusa. Upravo stoga, tuženiku je trebalo biti poznato, odnosno nije mu moglo ostati nepoznato jesu li njegovi autobusi obavljali polaske i dolaske u utuženom razdoblju po danima i u vrijeme kako je to navedeno u priloženim izvješćima tužitelja. Sud to ističe prvenstveno iz razloga što je tuženik sam priznao da mu je tužitelj u utuženom razdoblju pružao određene kolodvorske usluge te da ih je tuženik koristio, pa je stoga tuženik mogao i trebao određeno navesti koje od tih usluga iz izvješća tužitelja nije koristio, a što isti do zaključenja prethodnog postupka nije učinio.

40. Isto tako, tuženik je iznio tvrdnje da je tužitelju prigovarao na pružene kolodvorske usluge, međutim u odnosu na te okolnosti nije u spis priložio bilo kakve dokaze. Tužitelj je iznio navode da je sve reklamacije tuženika uvažio te da usluge koje su navedene u utuženim računima nisu bile predmet reklamacija tuženika. U svezi s tim, navodi se da je iz isprava koje je sam tužitelj dostavio u spis (stranice 34-39 spisa) razvidno da je tužitelj prihvatio prigovore tuženika na broj obračunatih polazaka za razdoblje do 6. mjeseca 2019. te da je u skladu s tim umanjio obračunatu naknadu tuženiku za "peronizaciju", a koje umanjene naknade je iskazano na računu za 6. mjesec 2019. Naime, iz spisu priloženih e-mail poruka proizlazi da je tuženik 4. i 5. srpnja 2019., u četiri e-mail poruke prigovorio tužitelju na obračunate usluge polazaka za mjesece lipanj, travanj, ožujak i veljaču te da se ti prigovori odnose na ukupno 49 polazaka. Iz e-mail poruke ĐĐ, voditeljice autobusnog kolodvora u Trogiru, proizlazi da je te tuženikove reklamacije tužitelj usvojio. Sukladno tom prihvaćenom prigovoru odnosno reklamaciji tuženika, a prema tužiteljevom izvješću o pristojbama (stranica 34 spisa), razvidno je da je prethodno obračunata naknada za polaske i dolaske za 6. mjesec u ukupnom iznosu od 7.125,00 kn umanjena za 49 polazaka, odnosno za iznos od 612,50 kn, a slijedom čega je ta naknada u konačnici navedena u iznosu od 6.512,50 kn te je u tom iznosu navedena i u tužiteljevom računu br. 746-702-82066 od 30. lipnja 2019., u dijelu koji se odnosi na uslugu peronizacije. Da je tomu doista tako, potvrdila je u svom iskazu i svjedok RĐ koja je navela da se to umanjenje na računu za 6. mjesec odnosi na sve reklamacije odnosno prigovore koje je tuženik istakao za taj mjesec, kao i za prethodne mjesece. Nadalje, svjedokinja RĐ je iskazala da po njenim saznanjima nije više bilo prigovora tuženika na obračunate naknade, odnosno ispostavljene račune. Iz navedenih isprava, kao i iskaza svjedokinje ĐĐ proizlazi osnovanost navoda tužitelja da je sve izjavljene reklamacije od strane tuženika uvažio te da je za te prihvaćene reklamacije umanjio naknadu za peronizaciju na računu za 6. mjesec 2019., a koje umanjene naknade peronizacije za navedenih 49 polazaka nije osporavao ni sam tuženik. S druge strane, tuženik nije dostavio dokaze o postojanju bilo kakvih drugih prigovora koje bi isti izjavio tužitelju u odnosu na navedene kolodvorske usluge pa se samim time izneseni navodi tuženika da je, pored navedenih, isticao i druge prigovore koji odnose na uslugu peronizacije ukazuju neosnovanim, jer isti nisu ničim ni dokazani.

41. Ovdje valja navesti i da je tuženik, a uzimajući u obzir da nije osporio činjenicu da je prije pokretanja ovog postupka zaprimio utužene račune tužitelja, bio dužan, kao obrtnik koji uredno posluje, ukoliko je smatrao da izdani računi nisu osnovani, iste osporiti te određeno navesti zbog kojih razloga se računi osporavaju. Međutim, tuženik tijekom ovog postupka nije dostavio dokaz da je tako postupio, odnosno da je prigovorio predmetnim računima tužitelja, a iz naprijed iznesenog proizlazi da su svi prethodni izneseni prigovori tuženika usvojeni, odnosno da je naknada u skladu s tim prigovorima korigirana (umanjena). Tuženik ni tijekom ovog postupka nije određeno naveo kojem od utuženih računa tužitelja prigovara i u odnosu na koju uslugu polaska odnosno dolaska autobusa, a koja je u računima i prilozima tih računa navedena, a iz čega proizlazi zaključak kako se radi o neodređeno i neosnovano iznesenim navodima tuženika. Ovo tim više, što je tuženik na pripremnom ročištu od 24. rujna 2020. potvrdio da mu je tužitelj pružao predmetne kolodvorske usluge te da je iste tuženik koristio u utuženom razdoblju.

42. Prema odredbi članka 7. ZPP-a, svaka je stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok članak 8. ZPP-a propisuje da sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cijelog postupka.

43. Budući da, po ocjeni ovog suda, iz rezultata dokaznog postupka u ovom predmetu proizlazi da je tužitelj predloženim dokazima, ispravama koje je dostavio u spis i saslušanjem svjedoka ĐĐ, dokazao da je tuženiku, pored usluge prodaje karata, pružio i usluge "peronizacije", u količinama navedenim u izvješćima o polascima i dolascima autobusa koji su uz račune dostavljeni, te da je izjavljene reklamacije tuženika koje se odnose na 49 polazaka za razdoblje od veljače do lipnja 2019. uvažio i u skladu s tim umanjio naknadu za "peronizaciju" za 6. mjesec 2019., dok s druge strane tuženik svoje navode o tome da je, pored navedenih reklamacija koje je tužitelj uvažio, isticao i druge reklamacije i prigovore tužitelju nije ničim dokazao, to je stoga sud zaključio da je zahtjev tužitelja u dijelu kojim isti potražuje od tuženika plaćanje naknade za pružene usluge "peronizacije" također osnovan, pri čemu se napominje da tuženik nije osporavao jedinične cijene po kojima je ta naknada obračunata.

44. S obzirom na to da iz naprijed navedenog proizlazi zaključak da je tužitelj pružio tuženiku kolodvorske usluge navedene u predmetnim računima u utuženom razdoblju, dok s druge strane tuženik nije dokazao da je tužitelju te račune podmirio, a koja obveza tuženika na plaćanje naknade za "peronizaciju" i proviziju za prodane karte proizlazi iz odredbi članaka 2. i 6. Ugovora koji je između stranaka sklopljen, kao i iz odredbi članaka 13. i 15. Općih uvjeta, to je stoga sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kojim isti potražuje od tuženika isplatu iznosa od 13.508,23 EUR (101.777,77 kn).

45. Budući da tuženik kao dužnik kasni s ispunjenjem novčane obveze isti je, sukladno odredbama članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), dužan tužitelju platiti i zakonske zatezne kamate, koje na dosuđeni iznos glavnice tražbine teku od prvog slijedećeg dana od dana dospijeća na plaćanje svakog pojedinog računa do isplate, a kako je to tužitelj i zatražio. U odnosu na visinu stope zakonskih zateznih kamata, a uzimajući u obzir da se kod odlučivanja o zahtjevu za plaćanje zateznih kamatama radi o primjeni materijalnog prava, navodi se da su tužitelju za razdoblje od dospijeća pojedinačnih iznosa glavnice tražbine do 31. prosinca 2022. priznate zatezne kamate po stopi za trgovačke ugovore propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a, zatim za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi za trgovačke ugovore propisanoj člankom 2. stavak 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22), a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi za trgovačke ugovore propisanoj člankom 1. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23), sve to obzirom da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju iz trgovačkog ugovora.

46. Radi navedenog, a sukladno odredbama članka 451. stavak 3. ZPP-a, sud je održao na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika u dijelu kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 13.508,23 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinačnih iznosa glavnice tražbine do isplate.

47. Platni nalog iz rješenja o ovrsi valjalo je održati na snazi i za dio nastalih troškova ovršnog postupka, a koji se odnose na trošak javnobilježničke nagrade u iznosu od 1.367,78 kn zajedno s pripadajućim PDV-om po stopi od 25% u iznosu od 341,95 kn, odnosno ukupno iznos od 1.709,73 kn, što preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije iznosi 226,92 EUR, a sve to sukladno člancima 6. i 8. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku (Narodne novine broj 8/11,112/12 i 114/12, dalje: Pravilnik). U konkretnom slučaju radi o nastalim troškovima koji su bili potrebni za vođenje postupka i na čiju naknadu, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamata koje po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a za ostale odnose teku od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, tužitelj ima pravo u smislu odredbi članka 14. stavak 4. i članka 30. stavak 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, dalje: OZ).

48. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

49. U odnosu na preostali dio nastalih troškova ovršnog postupka, koji su određeni u rješenju ovrsi, u iznosu od 37,50 kn, odnosno preračunato u EUR u iznosu od 4,98 EUR, platni nalog iz rješenja o ovrsi je trebalo ukinuti i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbiti. Naime, ti troškovi odnose se na trošak dostave rješenja o ovrsi u iznosu od 30,00 kn s obračunatim PDV-om u iznosu od 7,50 kn, a u odnosu na koje troškove tužitelj nije dostavio dokaz da su mu isti nastali i to upravo u toj visini. Uz to se napominje da tužitelj na materijalni trošak dostave nema pravo obračunati PDV-e. Isto tako, platni nalog je trebalo ukinuti i zahtjev tužitelja odbiti i u odnosu na predvidive troškove ovršnog postupka u ukupnom iznosu od 37,50 kn, odnosno preračunato u EUR u iznosu 4,98 EUR, a koji se odnose na javnobilježničku nagradu za izdavanje potvrde pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi s PDV-om. To stoga što tužitelj također nije dostavio dokaz o nastanku tih troškova, a ti troškovi nisu ni mogli nastati budući da je tuženik pravovremeno podnio prigovor protiv rješenja o ovrsi javnog bilježnika. Platni nalog je trebalo ukinuti i zahtjev tužitelja odbiti i u dijelu kojim je tužitelj na nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 226,92 EUR (koji troškovi su tužitelju dosuđeni u točki I. izreke presude) zatražio plaćanje zateznih kamata po višoj stopi od stope propisane člankom 29. stavak 2. ZOO-a za ostale odnose, jer tražbina s osnova troškova ovršnog postupka ne predstavlja tražbinu iz trgovačkog ugovora. Stoga je odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

50. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a te odredbi Tarife sudskih pristojbi iz Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi, a sve to obzirom na vrijednost predmeta ovog spora. Budući da je tužbeni zahtjev usvojen te je tuženik izgubio ovu parnicu, isti je dužan naknaditi tužitelju troškove koji su mu bili potrebni za vođenje ove parnice. Tužitelju je kao osnovan priznat trošak sudske pristojbe za presudu u plaćenom iznosu od 181,56 EUR, sukladno Tar.br. 2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi, pa je stoga o troškovima parničnog postupka odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

51. Sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22, dalje: Zakon o uvođenju eura), novčani iznosi u odluci iskazani su u valuti euro, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije (1 euro = 7,53450 kuna), a sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe članka 14. Zakona o uvođenju eura.

U Splitu 30. siječnja 2026.

Sudac

Paško Bačić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku od petnaest dana od dana dostave ove presude.

Dna:

- tužitelju

- tuženiku po punomoćniku

- u spis