Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-162/2024-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužitelja PJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] P zastupan po punomoćniku Martini Alagić odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, [adresa], 10000 Zagreb zastupana po punomoćniku Zlatku Knezović odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 18. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja s punomoćnikom i punomoćnika tuženika i javno objavljene presude 30. siječnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030242- 61000057532/2005 od dana 13.10.2005. godine, kojeg su sklopili tužitelj DJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 kao kreditor u dijelu Ugovora u čl. 3. toč. 4., u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d.. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 14036333877., da tužitelju DJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati novčani iznos od 1.969,51 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 73,91 eura od 01.06.2022. godine pa do isplate,

- 80,01 eura od 01.07.2022. godine pa do isplate,

- 85,53 eura od 01.08.2022. godine pa do isplate,

- 84,30 eura od 01.09.2022. godine pa do isplate,

- 89,24 eura od 01.10.2022. godine pa do isplate,

- 81,25 eura od 01.11.2022. godine pa do isplate,

- 83,99 eura od 01.12.2022. godine pa do isplate,

- 83,38 eura od 01.01.2023. godine pa do isplate,

- 79,34 eura od 01.02.2023. godine pa do isplate,

- 81,18 eura od 01.03.2023. godine pa do isplate,

- 80,73 eura od 01.04.2023. godine pa do isplate,

- 83,56 eura od 01.05.2023. godine pa do isplate,

- 86,15 eura od 01.06.2023. godine pa do isplate,

- 84,70 eura od 01.07.2023. godine pa do isplate,

- 88,58 eura od 01.08.2023. godine pa do isplate,

- 89,39 eura od 01.09.2023. godine pa do isplate,

- 87,41 eura od 01.10.2023. godine pa do isplate,

- 88,85 eura od 01.11.2023. godine pa do isplate,

- 89,91 eura od 01.12.2023. godine pa do isplate,

- 97,26 eura od 01.01.2024. godine pa do isplate,

- 95,07 eura od 01.02.2024. godine pa do isplate,

- 90,57 eura od 01.03.2024. godine pa do isplate,

- 85,20 eura od 01.04.2024. godine pa do isplate,

po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022. godine; od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.890,45 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude, tj. od 30. siječnja 2026., pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je sa prednikom tuženika zaključio 13. listopada 2005. godine Ugovor o kreditu br. 5140030242-61000057532/05 u iznosu od 46.300,00 CHF s rokom vraćanja od 30 godina. Predmetnim ugovorom ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva, a koja se sa početnih 4,90% godišnje tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja, a tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim za zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim za rast tečaja CHF u odnosu na kunu, pa je tako tečaj CHF u odnosu na kunu skočio tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Također je tuženik u Ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i o odredbi kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac nije tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Tužitelj navodi da su navedene odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja, te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

2. Tužitelj se poziva na pravna shvaćanja iznesena u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine u kojoj je presudi utvrđeno da su banke pa tako i tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da su u ugovore unosili odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i njezinim internim aktima, a prilikom sklapanja ugovora korisnici kredita nisu s bankom pojedinačno pregovarali niti utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna parametara, što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatne stope. Tužitelj se također poziva i na presudu Visokog Trgovačkog suda br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom je u točki I potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemelje na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime su tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj smatra da se temeljem čl. 502.a ZPP-a ima pravo pozvati na utvrđenja iz presuda donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Osim toga, tuženik je u ugovor inkorporirao i valutnu klauzulu kojim je glavnicu koja čini predmet ugovora vezao za tečaj CHF u odnosu na kunu, a čijim je nekontroliranim rastom tužitelj oštećen za razliku između tečaja CHF koji je iznosio na dan sklapanja ugovora i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovornog odnosa povećavao. Nadalje tužitelj navodi da je pred ovim sudom vodio parnicu protiv tuženika povodom istog ugovornog odnosa i u kojoj parnici je potraživao pretplate po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF za razdoblje od početka otplate kredita do 1. svibnja 2022. godine a koja parnica je vođena pod brojem P-165/2021, te je 18. svibnja 2023. godine donesena pravomoćna presuda. Ovom tužbom tužitelj potražuje pretplatu po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF za razdoblje od 1. lipnja 2022. godine pa do podnošenja ove tužbe.

3. Tužitelj je u tužbi prvotno specificirao tužbeni zahtjev tako da potražuje ukupan iznos od 1.400,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama počev od 1. lipnja 2022. godine, a nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 17. srpnja 2025. godine, a sukladno nalazu vještaka specificirao tužbeni zahtjev tako da ukupno potražuje 1.969,51 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Tuženik se očitovao na ovako specificirani tužbeni zahtjev te naveo da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva i u pogledu preinačenog dijela tužbenog zahtjeva istakao prigovor zastare.

4. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi te osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava pravo tužitelja na pozivanje na presude donesene u postupku povodom kolektivne tužbe i ističe prigovor nedostatka pravnog interesa za vođenje ovog postupka. Tuženik smatra da tužitelj ne može tražiti intervenciju suda jer je sporni zahtjev već konzumiran tuženikovim usklađivanjem poslovanja sa zakonom o potrošačkom kreditiranju. Osporava da bi odredba čl. 4. Ugovora o kreditu bila ništetna jer je u vrijeme ugovaranja te odredbe tuženik postupao sukladno važećim kogentnim propisima. Tuženik navodi da je odredba čl. 4. Ugovora razumljiva što proizlazi iz činjenice da je tužitelj ugovor potpisao a da mu je odredba bila pojašnjena od strane djelatnika tuženika a dodatno mu je pojašnjena prilikom solmenizacije Ugovora o kreditu. Tuženik navodi da je učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora kao i informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, te obavještavao potrošače o promjeni kamatne stope putem sredstava javnog informiranja, a također je tuženik sukladno Zakonu o kreditnim institucijama potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope. Ugovorena kamatna stopa je dopuštena i odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a i smatra da je tužitelj mogao prigovoriti i utjecati na sadržaj svih spornih odredbi ugovora bili prilikom potpisivanja ugovora ili prilikom solmenizacije a što nije učinio. Također je službenik banke o ugovaranju promjenjive kamatne stope pregovarao s tužiteljem i navedenu mu odredbu pojasnio kao i parametre koji utječu na visinu kamatne stope. Također tuženik ističe kako je čl. 502. ZPP-a obvezatnost presude u kolektivnom sporu moguća jedino u postupku naknade štete što nije slučaj u ovom postupku jer tužitelj traži utvrđenje ništetnosti.

5. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare jer ništetnost nastaje od trenutka sklapanja ugovora, a ne tek od utvrđenja ništetnosti, te obveza vraćanja na temelju ništetne odredbe dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti. Nadalje tuženik osporava da bi bila ništetna ugovorna valutna klauzula iz čl. 3. Ugovora o kreditu. Ugovaranje valutne klauzule dopušteno je temeljem čl. 22. st. 1. ZOO-a, a u čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03. izričito je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, te ukoliko su ispunjeni uvjeti iz citiranog članka sporne ugovorne odredbe ne mogu se utvrditi nepoštenim a time niti ništetnim. Prije razmatranja jesu li ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP-a/03. za proglašenje spornih odredaba nepoštenim prvotno ocijeniti može li uopće doći do primjene spomenutog članka obzirom na zakonom propisanu zabranu provođenja testa poštenosti, a u čl. 84. ZZP-a regulirano je koji uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi nastupila zabrana provođenja testa poštenosti u odnosu na sporne odredbe ugovora, a to su: da mora biti riječ o odredbama o predmetu ili cijeni ugovora i mora biti riječ o odredbama koje su jasne, lako razumljive i uočljive, pa tuženik ističe da su u ovom konkretnom slučaju ispunjeni svi naprijed navedeni uvjeti.

6. Tuženik osporava navod tužitelja da nije prilikom ugovaranja kredita upozoren na valutni rizik jer je isti upozoren od strane kreditnog referenta prilikom sklapanja ugovora o kreditu kao i prilikom solmenizacije ugovora. Sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu CHF bila je upravo volja tužitelja, a tuženik prije i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao predvidjeti kretanje tečaja HRK prema CHF, što znači da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

7. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze saslušanjem tužitelja, provedeno je vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke, sačinjena je dopuna istog nalaza i saslušan je vještak Tonka Vulić, izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, otplatni plan, pročitani su podnesci stranaka.

8. Tužitelj DJ u svom iskazu je naveo da je Ugovor o kreditu s prednikom tuženika zaključio 2005. godine u valuti CHF u svrhu adaptacije stambenog objekta u kojem i danas živi s obitelji. Prilikom zaključenja ugovora bio je u mirovini u kojoj se nalazi i danas kao D, što znači da nije imao obrt, OPG, niti je bilo član trgovačkog društva, a niti je kredit koristio kao nekakvu poreznu olakšicu. Nadalje je naveo da je u Slavonskoj banci već imao otvoren tekući račun na koji je primao svoju mirovinu tako da nije išao u druge banke se interesirati za kredit a kada je došao u banku isti su mu upravo savjetovali da uzme ovaj kredit, znači u valuti CHF koji je prema navodima bankara bio najpovoljniji, bila je najmanja kamata i njemu je u tom trenutku taj iznos kredita i rata kredita odgovarala. Kada je pribavio dokumentaciju i predao u banci isti su ga zvali da je ugovor gotov i da ga dođe potpisati, što je i učinio. Nadalje je naveo da je njega već sačekao gotov ugovor i nitko mu nije objašnjavao što znači promjenjiva kamatna stopa niti valutna klauzula. Ugovor je pročitao i to isključivo ono što ga je zanimalo a to je mjesečna rata kredita a također je zapamtio da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi ali nije očekivao da će mu rata porasti sa 1.000,00 kn do 1.600,00 kn, a za valutu su mu rekli da je ista stabilna jer se radi o valuti švicarski franak. Nije mogao utjecati niti na jednu odredbu ugovora jer da je mogao digao bi i veći iznos kredita. Nadalje je naveo da mu u banci nisu nudili kredit niti u jednoj drugoj valuti već naprotiv su ga uvjeravali da je kredit u valuti CHF najpovoljniji i najstabilniji, a budući da mu nisu nudili kredit u drugoj valuti nije niti pitao u banci da mu se odobri kredit u drugoj valuti. Naveo je da razumije što znači tečaj ali nije očekivao da će tečaj toliko rasti. Prije zaključenja ovog ugovora nije imao zaključen niti jedan ugovor.

9. Nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek sklopio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama 13. listopada 2005. godine u iznosu od 46.300,00 CHF s rokom otplate 30 godina, da je kredit odobren kao stambeni kredit za adaptaciju kuće, da je ugovorena kamata od 4,90% godišnje, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunama obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan plaćanja. Također je u čl. 4. Ugovora ugovoreno da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne) sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke bez posebnom zaključivanja aneksa ovog ugovora. Također nije sporno da je tužitelj pred ovim sudom vodio parnicu protiv tuženika povodom istog ugovornog odnosa u predmetu br. P-165/21, te je donesena i pravomoćna presuda 18. svibnja 2023. godine, te je tužitelju na osnovu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli dosuđen iznos od 7.734,41 eura i to za vremenski period od 1. rujna 2010. godine do 1. svibnja 2022. godine, a tužitelj sada u ovom postupku potražuje pretplatu po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za razdoblje od 1. lipnja 2022. godine pa do podnošenja tužbe, tj. 24. travnja 2024. godine.

10. Sporno je jesu li u ugovor o kreditu inkorporirane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te valutnoj klauzuli nepoštene a time i ništave te postoji li obveza tuženika na isplatu na ime stečenog bez osnove, jeli nastupila zastara tužiteljeve tražbine, te s obzirom na iznesene prigovore tuženika sporno je mogu li se na konkretan predmet primjenjivati pravna shvaćanja iznesenim u presudama iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, jeli dopušteno ispitivati poštenost spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dali postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe, odnosno sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva.

11. Presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u točki 5. utvrđeno je da je i tužena u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača , a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i u ugovoru utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) čl. 81.82 i 90.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, a presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. suđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7 izreke koji glasi: Utvrđuje se između ostalog da je i tužena Addiko Bank d.d. u razdoblju od 01. 01. 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje.

13. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđene su naprijed citirane presude trgovačkih sudova P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene revizije tuženih banaka.

14. Odluka o kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku obvezujuća je za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.

15. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sli. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

16. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju se jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovo utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedene odredbe čl. 502 c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15- Dalje ZZP) vezanost za postojanost povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Vrhovni sud Republike Hrvatske u istovjetnoj pravnoj stvari u rješenju Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. kojim je prihvatio reviziju tužitelja i ukinuo presudu Županijskog suda u Osijeku ističe da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

17. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

18. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

19. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

20. Ocjenjujući ugovorne odredbe čl. 4. i čl. 3. t. 2. i 4., predmetnog Ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takve odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta banke su nerazumljive jer mu nisu na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Stoga je za navedene odredbe valjalo utvrditi da su nepoštene i ništetne primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

21. Da predmetne ugovorne odredbe tužitelju nisu pojašnjene prije i u vrijeme zaključenja ugovora proizlazi i iz iskaza tužitelja koji u svom iskazu i navodi da mu predmetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu nisu pojašnjene, te kada je dostavio banci zatraženu dokumentaciju potrebnu za kredit isti su ga zvali da dođe potpisati ugovor koji je već bio sačinjen i što je on i učinio. Tužitelj potvrđuje da su mu upravo u banci sugerirali zaključenje ovog ugovora kao najpovoljnijeg ali mu nitko nije objašnjavao što znači, kako promjenjiva kamatna stopa i kako se mijenja, kao ni valutna klauzula, osim što je znao što znači tečaj, ali nije očekivao da će mu rata znatno porasti, a kako je rastao tečaj.

22. Naprijed navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji se primjenjuje u predmetnom slučaju s obzirom na dan zaključenja osnovnog ugovora, jednako kao i kasnije odredbe Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14 i dr.) formuliraju pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, a implementirane su putem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Nastavno riječ je Direktivi kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Odredba čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.

23. Zaštitu koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr.

24. Za zaključiti je da u odnosu na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača da odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom slučaju nisu bile jasne, uočljive i lako razumljive, a isto se odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 KJ od 23. travnja 2015.).

25. U konkretnom slučaju ovaj sud nije našao okolnosti koje bi izlazile na bilo koji način izvan općih činjeničnih okvira unutar kojih sudovi u RH već zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama VSRH Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i USRH U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, te odluke VTS RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđene odlukom VSRH Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u pogledu nepoštene primjene valutne klauzule, iz kojeg razloga je ta stajališta primijenio u ovom sporu.

26. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, a slijedom toga i ništetnom, u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa, slijedom čega je provedeno vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke Ivando konta d.o.o. Vještak je u skladu sa zadatkom proveo vještačenje na okolnost pretplaćene svakomjesečne rate kredita radi povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj prema kojem je kredit isplaćen i to za vremensko razbolje od 1. lipnja 2022. godine pa do podnošenja ove tužbe, tj. do 24. travnja 2024. godine.

27. Iz nalaza vještaka od 18. lipnja 2025. godine (list spisa 538 do 544) proizlazi da je tužitelju kredit isplaćen u dvije tranše i to prva tranša 19. listopada 2005. godine u kunskoj protuvrijednosti 22.053,05 CHF i druga tranša je isplaćena 28. listopada 2005. godine u kunskoj protuvrijednosti 24.298,42 CHF, da ne dospjela glavnica na dan 1. travnja 2014. godine iznosi 24.967,63 CHF, što znači da se još uvijek otplaćuje glavnica iz prve tranše isplaćena po tečaju 19. listopada 2005. godine, 1 CHF = 4,737487 HRK, te će to biti tečaj korištenja kredita u izračunu razlike tečaja. Vještak zaključuje da je u razdoblju od 1. lipnja 2022. godine do 1. travnja 2024. godine tužitelj pretplatio tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od 1.969,51 eura u anuitetima u kojima je srednji tečaj banke za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja banke za CHF na dan početka korištenja kredita. Nadalje navodi da u ovom razdoblju nema manje plaćenih razlika tečaja te da su svi anuiteti plaćeni po višem srednjem tečaju banke za CHF nego što je bio srednji tečaj banke za CHF na dan početka korištenja kredita.

28. Na navedeni nalaz tužitelj nije imao primjedbi, te je sukladno tom nalazu podneskom od 17. srpnja 2025. godine i specificirao tužbeni zahtjev (list spisa 550). Tuženik je u svom očitovanju istakao više primjedbi koji su pravne naravi, odnosno da je vještak trebao dobiti zadatak da usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojem bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja ugovora vrijedila za kunske kredite. Nadalje je tuženik i to u podnesku od 2. listopada 2025. godine također prigovorio nalazu vještaka te dostavio simulirani izračun u kojemu iznosi nisu istovjetni s iznosima do kojih je vještak došao, te predložio da se vještak isključivo pismeno očituje na istaknuti prigovor jer je, a prema navodima tuženika, vještak pogrešno izradio izračun te je prikazao veći iznos razlike zbog promjene tečaja a iz razloga što nije koristio tečaj na dan kada je podmiren anuitet već tečaj na dan dospijeća anuiteta.

29. Na istaknute prigovore vještak se očitovao podneskom od 26. studenog 2025. godine (list spisa 565), te navela da nije bio zadatak vještaku utvrditi razliku kamate zbog promjenjive kamatne stope već samo razlika tečaja uslijed CHF valutne klauzule. Nadalje je navela da priloženi izračun tuženika koji je manji za 54,00 eura od izračuna vještaka je nepotpun i ne prikazuje sve kolone da se vidi kako se došlo do dobivenih razlika, te je vještak u cijelosti ostao kod svog nalaza i mišljenja, a koji je sačinjen na temelju dokumentacije banke i rješenja suda o provođenju vještačenja. Također je vještak Tonka Vulić saslušana na ročištu 18. prosinca 2025. godine te u cijelosti ostala kod svog pisanog nalaza i mišljenja.

30. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i obrazložen jer je dan u skladu s pravilima struke, a vještačenje je provedeno sukladno zadatku suda, te je utvrdio da je tužitelj, a radi povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj prema kojem je kredit isplaćen i to za vremenski period od 1. lipnja 2022. godine do 1. travnja 2024. godine ukupno više platio 1.969,51 eura. Sud nije prihvatio navode tuženika da vještak sačini nalaz i mišljenje primjenom kamatne stope važeće za kunske kredite jer je nesporno među strankama da je sklopljen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom CHF.

31. Odredbom čl. 210. st. 1. ZOO-a/91. propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost ostvarene koristi, a st. 2. iste odredbe određeno je da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

32. Osnovna posljedica ništavosti ugovora sukladno čl. 104. st. 1. ZOO-a/91. je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. I zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništave ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove, a sukladno čl. 210. ZOO-a.

33. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim od prvog sljedećeg dana mjeseca u kojem je razlika nastala. U skladnu s čl. 214. ZOO-a/91. kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, to je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao i od dana stjecanja.

34. Nadalje, sud nije prihvatio tuženikom prigovor zastare potraživanja. Sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju u roku od 5 godina a tužba u ovoj pravnoj stvari za vremensko razdoblje od mjeseca lipnja 2022,. godine pa nadalje podnesena je 24. travnja 2024. godine pa stoga nije nastupila zastara po općem zastarnom roku od 5 godina, a to iz razloga jer je razlika mjesečnih anuiteta od mjeseca rujna 2010. godine do 1. svibnja 2022. godine pravomoćnom presudom presuđena.

35. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 155. ZPP-a, a tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 14. lipnja 2025. godine 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 18. srpnja 2025. godine 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 11. prosinca 2025. godine 200,00 eura, zastupanje na ročištu 4. ožujka 2025. godine 200,00 eura, zastupanje na ročištu 18. prosinca 2025. godine 200,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude 100,00 eura, uvećano za troškove PDV- a 325,00 eura, te troškove vještačenja u iznos od 265,45 eura, tj. ukupno 1.890,45 eura, a sve prema zahtjevu tužitelja za naknadu troškova postupka, a koji je u skladu s odvjetničkom tarifom i VPS-om, te je tužitelju i dosuđen.

36. Sud nije priznao tužitelju trošak podneska od 10. ožujka 2025. godine kojim obavještava sud da je uplatio predujam za troškove vještačenja, budući je tužitelj i u obvezi uplatiti ovaj trošak.

37. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Đakovu, 30. siječnja 2026.

Sutkinja

Snježana Brajko

POUKA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku