REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8
Poslovni broj: Us I-4527/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda, Željki Babarović, uz sudjelovanje Andreje Fortunić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja GB, državljanina Kraljevine Maroko, rođen **.**.1984., kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Bauer, odvjetnik iz Zagreba, Kozarčaninova 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za dublinski postupak, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, nakon održane usmene rasprave dana, 30. siječnja 2026. g.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za dublinski postupak, Klasa: UP/I- 216-03/25-06/7939, Urbroj: 511-01-214-25-11 od 03. studenog 2025. g. II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.
III. Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Zoranu Baueru iz Zagreba, Kozarčaninova 2, pružatelju pravne pomoći, za sastav tužbe iznos od 500,00 EUR i za pristup na ročište dana 22. siječnja 2026. g. iznos od 500,00 EUR, ukupno 1.000,00 EUR plus 25% PDV-a što iznosi 250,00 EUR, a što sveukupno iznosi 1.250,00 EUR (tisućudvijestopedeset eura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za dublinski postupak, Klasa: UP/I-216-03/25-06/7939, Urbroj: 511- 01-214-25-11 od 03. studenog 2025. g. odbijen je tužiteljev zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je određen transfer u Kraljevinu Španjolsku u roku od 6 mjeseci od odluke Kraljevine Španjolske o prihvaćanju odgovornosti ili izvršnosti te odluke u slučaju pokretanja upravnog spora.
2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost tuženikove odluke te ističe da je pobijano rješenje neosnovano, te na zakonu i činjenicama neutemeljeno. Pobijanim rješenjem tuženik određuje uz primjenu Dublinske uredbe deportaciju tužitelja u Kraljevinu Španjolsku, a da u isto vrijeme ne obrazlaže one bitne činjenice koje su tuženika navele da predmet riješi na način kako je to riješio. Naime, kako bi tuženik mogao primijeniti odredbu članka 12. stavak 4. Uredbe br. 604/2013 (Dublin III), morao je prethodno ispitati i eliminirati uvjete iz članka 12. stavak 4. drugo poglavlje, tj. u obrazloženju valjano navesti vrijeme trajanja navodnih dokumenata o odobrenju boravka u Kraljevini Španjolskoj, a za koju, osim izjave samog tužitelja, ne navodi da bi postojali ikakvi drugačiji dokazi. Čak niti činjenica, a niti okolnost da bi Kraljevina Španjolska odlukom broj DD25HR100301 od 14. 10. 2025. preuzela odgovornost za tužitelja, ne navodi i ne govori o činjenici da bi isto bilo istinito i relevantno za valjanu primjenu članka 12. stavka 4. Uredbe 604/2013. S obzirom na postupak prihvaćanja odgovornosti Kraljevine Španjolske za utvrđivanje prava na međunarodnu zaštitu, a budući je ovo prva takva prilika u kojoj i tužitelj ima pravo sudjelovati u tom pravnom pitanju, te izjasniti se o svim činjenicama za koje on smatra relevantnima, te objasniti radi čega baš želi da mu se međunarodna zaštita pruži u Republici Hrvatskoj, a ne u Kraljevini Španjolskoj, potrebno je po prvi puta na tu okolnost saslušati tužitelja pred sudom, a poglavito kada se uzme u obzir neprimjena članka 5. iste Uredbe od strane tuženika. Naime, ne postoji niti jedan od uvjeta iz stavka 2. članka 5. kako bi spriječio tuženika da provede valjani intervju, s obzirom da sadržaj onoga od 31. listopada 2025. g. ne odgovara sadržaju onoga koji je utvrđen člankom 34. ili 35. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Ujedno, a s obzirom na azilske razloge, tuženik je trebao u slučaju tužitelja razmotriti primjenu članka 17. Uredbe, s obzirom da je tužitelj dao ovom punomoćniku jasne razloge radi čega je nemoguće da bi uopće tužitelj tražio međunarodnu zaštitu od Kraljevine Španjolske, te koje su zapreke u slučaju tužitelj u tom pogledu. S obzirom da ne može u tom slučaju doći do primjene članka 12. stavak 4. Uredbe 604/2013, barem do njezinog prvog poglavlja, to je jasno da je za pitanje međunarodne zaštite i pružanja takve zaštite tužitelju nadležna Republika Hrvatska kao država u kojoj se tužitelj po prvi puta obratio za pružanje takve zaštite, a sve temeljem članka 13. Uredbe 604/2013. Nastavno, tužitelj ističe da se ni u kojem slučaju ne bi mogao sigurno osjećati u Kraljevini Španjolskoj, s obzirom da je tijekom svog boravka u Kraljevini Španjolskoj, a poglavito nakon objava sadržaja na društvenim mrežama, i obavljene operacije bruha u bolnici u Španjolskoj, tužitelj praćen od nepoznatih osoba, te me u tom smislu izvjesno da se to radi kako bi se tužitelja izručilo Kraljevini Maroko. Isto je bilo potrebno detaljnije ispitati u upravnom postupku, jer je jasno da tužitelj nema sigurnosne uvjete u Kraljevini Španjolskoj iz kojih bi proizašlo da je za njega sigurno se vratiti u tu zemlju. Tužitelj ispunjava sve razloge i uvjete za pružanjem zaštite to u Republici Hrvatskoj, tužitelj je ogledni primjerak ispunjavanja uvjeta po jednoj od osnova iz članka 20.ili 21. te se predlaže da sud u tom smislu, a nakon provedenog postupka, poništi osporavano rješenje te tužitelju odobri međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je tužba u cijelosti neosnovana. Ministarstvo unutarnjih poslova je u konkretnom slučaju u prvostupanjskom postupku utvrdilo činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari.
Dublinskim postupkom se određuje država članica EU odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, postupak je uređen Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i Uredbom. Temeljem članka 3. stavak 1. Uredbe, ovo je Ministarstvo zahtjevom broj: HRDUB1 216-03/25-06/7939 od 03.10.2025. godine zatražilo od Kraljevine Španjolske da temeljem članka 12. stavak 4. Uredbe koji propisuje da kada podnositelj zahtjeva posjeduje samo jedan ili više dokumenata o boravku kojima je važenje isteklo prije manje od dviju godina ili jednu ili više viza kojima je važenje isteklo prije manje od šest mjeseci i koji su mu stvarno omogućili ulazak na državno područje države članice, za vrijeme koje podnositelj zahtjeva ne napušta državno područje država članica, primjenjuju se stavci 1.,2. i 3. Naime, uvidom u zahtjev za međunarodnu zaštitu i izjavu tužitelja utvrđeno je kako je tužitelj doputovao u Kraljevinu Španjolsku sa ishođenom radnom dozvolom 2001. godine. U Kraljevini Španjolskoj je prema tužiteljevoj izjavi temeljem izdane dozvole boravka, sa prekidima, boravio sve do napuštanja Kraljevine Španjolske, 2025. godine. U tom trenutku tuženik nije mogao imati saznanja da li je tužiteljeva dozvola boravka u Kraljevini Španjolskoj i dalje važeća ili je pak istekla. Obzirom da je Kraljevina Španjolska prihvatila odgovornost na upućeni zahtjev postala je odgovorna za ispitivanje zahtjeva temeljem članka 12. stavka 1. Uredbe, odnosno 14.10.2025. godine. Nadalje, tuženik je u pobijanome rješenju valjano obrazložio i u cijelosti utvrdio činjenično stanje te je na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantnu pravnu normu, članak 12. stavak 4. Uredbe, što je i razvidno iz prethodnog obrazloženja. Stoga su argumenti tužitelja po kojima je potrebno primijeniti drugi propis u potpunosti neosnovani. S obzirom na sve navedeno, tužbeni navodi su u cijelosti neosnovani. Tužitelj navodi kako tuženik nije sukladno članku 5. Uredbe proveo sa tužiteljem osobni intervju u cilju izjašnjavanja tužitelja o svim činjenicama za koje on smatra relevantnima, te objasniti radi čega baš želi da mu se međunarodna zaštita pruži u Republici Hrvatskoj, a ne u Kraljevini Španjolskoj. Vezano za tužbeni navod tužitelja, naglašavaju da je provođenje osobnog intervjua obveza, ali ga je moguće izostaviti. Članak 5. Uredbe propisuje da, kako bi se olakšao postupak određivanja odgovorne države članice, država članica koja provodi taj postupak s podnositeljem zahtjeva vodi osobni intervju. Naglašavaju da je intervju povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu sa tužiteljem proveden dana 29.09.2025. godine. Intervju omogućuje da podnositelj zahtjeva ispravno razumije informacije koje dobiva u skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe., a koji propisuje da čim se zahtjev za međunarodnu zaštitu podnese u smislu članka 20. stavka 2. Uredbe u državi članici, njezina nadležna tijela obavješćuju podnositelja zahtjeva o primjeni ove Uredbe. Prilikom intervjua povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu zadovoljen je uvjet iz članka 4. stavka 1. Uredbe. Naime, u brošuri danoj prilikom intervjua povodom uzimanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, a koji objašnjavaju informacije iz članka 4. stavka 1. Uredbe, i koji je uručen u prisustvu službenog prevoditelja za arapski jezik, vidljivo je kako je tužitelj vlastoručno potpisao da je uputu pročitao i razumio, te je suglasan s gore navedenim.
Člankom 4. stavkom 2. Uredbe propisano je da se informacije iz stavka 1. Uredbe osiguravaju u pisanom obliku i na jeziku koji podnositelj zahtjeva razumije ili se opravdano pretpostavlja da ga razumije. S obzirom na činjenicu da je tužitelj bio upoznat sa provedbom Uredbe kako je prethodno navedeno, nije bilo potrebe za provođenjem osobnog intervjua.
Nadalje, članak 5. stavak 2. točka a. Uredbe propisuje da se osobni intervju može izostaviti ukoliko je podnositelj zahtjeva nakon dobivanja informacija iz članka 4. Uredbe na drugi način dao informacije relevantne za određivanje odgovorne države članice. S obzirom da je tužitelj 29.09.2025. godine prilikom intervjua povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu dao sve relevantne informacije vezane uz određivanje odgovorne države članice, ispunjeni su uvjeti iz članka 5. Uredbe. Napominju da se provedenim postupkom, u skladu s Uredbom, niti nije donosilo rješenje u meritumu. Provedenim postupkom odlučivalo se isključivo o odgovornoj državi članici za ispitivanje zahtjeva za međunarodnom zaštitom, obzirom da je Uredbom, člankom 3. stavkom 1. propisano da zahtjev razmatra samo jedna država članica i to ona koja je prema kriterijima iz Glave III. navedena kao odgovorna. Tužitelj navodi kako je tuženik u slučaju tužitelja trebao razmotriti primjenu članka 17. Uredbe tj. preuzeti odgovornost za njegov zahtjev temeljem diskrecijske klauzule s obzirom kako u Kraljevini Španjolskoj niti u kojem slučaju ne bi imao zadovoljavajuće sigurnosne uvjete. Tu izjavu potkrepljuje činjenicom kako je u Kraljevini Španjolskoj zbog objava na društvenim mrežama bio praćen od strane nepoznatih osoba te smatra kako bi njegovim povratkom Kraljevina Španjolska pokrenula postupak izručenja u Kraljevinu Maroko
Ovo Ministarstvo prilikom utvrđivanja odgovornosti za ispitivanje zahtjeva za međunarodnom zaštitom tužitelja poštivalo je primjenu hijerarhije kriterija propisane u poglavlju III Uredbe te je stupnjevitom primjenom kriterija utvrdilo odgovornost Kraljevine Španjolske. U pravilno postupanje Kraljevine Španjolske nema sumnje, obzirom da je kao država članica dužna poštovati EU ,,aquis“ iz područja međunarodne zaštite i povratka u kojem je načelo ,,non-refoulementa“ jasno definirano kao temeljno načelo oba postupanja. Stoga, ne postoji razlog za sumnju da Kraljevina Španjolska neće poštovati navedena načela. Također, ne postoje službena izvješća o sustavnom kršenju prava tražitelja međunarodne zaštite u Kraljevini Španjolskoj.
Nadalje, smatramo da je tužiteljevo traženje da se u konkretnom slučaju primjeni odredba članka 17. u potpunosti neosnovano, obzirom da odredbe navedenog članka propisuju da „iznimno odredbama članka 3. stavka 1. Uredbe svaka država članica može razmotriti zahtjev za međunarodnom zaštitom koji je podnio državljanin treće zemlje, čak i ako takvo ispitivanje zahtjeva nije njezina odgovornost prema kriterijima utvrđenima ovom Uredbom. Kao što se iščitava iz samog teksta ovog stavka, ova će se odredba primijeniti iznimno. Sama primjena ove odredbe podrazumijeva i postojanje opravdanih objektivnih razloga koji bi mogli opravdati primjenu iznimke a ne pravila. Obzirom da u tužiteljevom slučaju ne postoje nikakvi razlozi koji bi upućivali na potrebu primjene derogacije od članka 3. stavka 1. Uredbe a ne pravila, smatramo da ne postoji temelj za primjenu diskrecijskog prava Republike Hrvatske za ispitivanjem tužiteljevog zahtjeva za međunarodnom zaštitom. Slučajevi u kojima Republika Hrvatska primjenjuje navedeno diskrecijsko pravo derogacije od članka 3. stavka 1. Uredbe jesu slučajevi u kojima bi dobrobit i najbolji interesi tražitelja međunarodne zaštite bili zakinuti primjenom navedene odredbe, odnosno u slučaju bolesti tražitelja međunarodne zaštite, maloljetnih tražitelja međunarodne zaštite, spajanja obitelji, ovisnosti tražitelja međunarodne zaštite o pomoći drugih osoba, odnosno u situacijama kada postoje humanitarni razlozi koji opravdavaju i traže primjenu derogativnih odredbi članka 17. stavka 1. Uredbe. Obzirom da tužitelj nije naveo činjenice koje bi upućivale na potrebu primjene diskrecijskog prava, odnosno odredbe derogacije iz članka 17., niti su one na bilo koji način bile razvidne, odbacujemo i neutemeljenim smatraju tužiteljev zahtjev za primjenu odredbi članka 17. Uredbe.
Slijedom navedenog, predlažemo da Upravni sud u Zagrebu odbije tužbu protiv rješenja o odbacivanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu kao neosnovanu iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja, kao i u ovom očitovanju.
4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
5. Sud je dana 22. siječnja 2026. g. održao usmenu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, tužitelja osobno, opunomoćenika tuženika i sudskog tumača za arapski jezik, te je time strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12 i 152/14.).
6. Razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.
Uvidom u osporavano rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za dublinski postupak, Klasa: UP/I-216-03/25-06/7939, Urbroj: 511-01-214-25-11 od 3. studenog 2025. g. sud je utvrdio da je istim odbijen tužiteljev zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je određen transfer u Kraljevinu Španjolsku u roku od 6 mjeseci od odluke Kraljevine Španjolske o prihvaćanju odgovornosti ili izvršnosti te odluke u slučaju pokretanja upravnog spora, s obrazloženjem kako je GB izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu 26.09.2025. godine u službenim prostorijama Postaje prometne policije Rijeka, Policijska uprava primorsko-goranska. Prilikom podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, osoba je izjavila kako je 2001. godine došla u Kraljevinu Španjolsku sa ishođenom radnom dozvolom, koja joj je omogućila ulazak na teritorij Europskog gospodarskog prostora i rad u Kraljevini Španjolskoj, sa prekidima, sve do odlaska 2025. godine.
Temeljem članka 3. stavka 1. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. godine o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, ovo je Ministarstvo zahtjevom za prihvatom broj: HRDUB1 216-03/25-06/7939 od 03.10.2025. godine zatražilo od Kraljevine Španjolske da preuzme odgovornost za ispitivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu temeljem članka 12 stavka 4. navedene Uredbe, koji propisuje da kada podnositelj zahtjeva posjeduje samo jedan ili više dokumenata o boravku kojima je važenje isteklo prije manje od dviju godina ili jednu ili više viza kojima je važenje isteklo prije manje od šest mjeseci i koji su mu stvarno omogućili ulazak na državno područje države članice, za vrijeme koje podnositelj zahtjeva ne napušta državno područje država članica, primjenjuju se stavci 1., 2. i 3. Kraljevina Španjolska je prihvatila odgovornost odlukom broj DD2 5 HR100301 dana 14.10.2025. godine temeljem članka 12. stavka 1. navedene Uredbe, koji propisuje da kada podnositelj zahtjeva posjeduje važeći dokument o boravku, za razmatranje zahtjeva odgovorna je država članica koja jc izdala dokument.
Sukladno članku 35. stavku 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da će se tražitelju omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama i okolnostima koje su bitne za postupak odobrenja međunarodne zaštite. Sukladno prethodno navedenom, održano je saslušanje 31.10.2025. godine u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, Sarajevska 41 te je tom prilikom imenovanom NB omogućeno izjasniti se o činjenicama i primjeni razloga iz članka 35. navedenog Zakona, a koji je u skladu sa člankom 33. Direktive 2013/32/EU, vezano uz posebne okolnosti prije nego što ovo Ministarstvo odluči o dopustivosti zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Predmetnome je pojašnjeno da će se zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj odbaciti obzirom da je prihvaćena odgovornost druge države članice Europskoga gospodarskog prostora za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu te da Republika Hrvatska treba provesti primopredaju odgovornoj državi članici, odnosno Kraljevini Španjolskoj. Na poseban upit razumije li navedene pravne osnove za postupanje, izjavio je da iste razumije no da se ne slaže sa primopredajom Kraljevini Španjolskoj.
Ovo Ministarstvo ocijenilo je da ne postoje prepreke za odbacivanje zahtjeva i njegovu primopredaju Kraljevini Španjolskoj koja je prihvatila odgovornost za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu.
Odredbom članka 29. stavka 1. Uredbe, određeno je da stranac mora biti predan odgovornoj državi članici u roku od 6 mjeseci od odluke o prihvaćanju odgovornosti ili izvršne odluke u slučaju pokretanja upravnog spora tužbom.
Sukladno članku 43. stavku 1. točki 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, zahtjev za međunarodnu zaštitu odbacit će se ako je sukladno Uredbi (EU) br. 604/2013 utvrđena odgovornost druge države članice Europskog gospodarskog prostora za razmatranje zahtjeva za međunarodnom zaštitom.
Imajući u vidu citirane odredbe i činjenicu da je Kraljevina Španjolska prihvatila odgovornost, odlučeno je kao u izreci.
7. Prema članku 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, azil će se priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.
8. Sukladno članku 21. stavku 2. Zakona ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.
9. Sukladno članku 21. stavku 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti supsidijarna zaštita priznat će se tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. navedenog Zakona, ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.
10. Sukladno članku 21. stavku 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.
11. Prema ocjeni suda, osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Naime, u provedenom postupku je utvrđeno da je GB izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu 26.09.2025. godine u službenim prostorijama Postaje prometne policije Rijeka, Policijska uprava primorsko-goranska. Prilikom podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, osoba je izjavila kako je 2001. godine došla u Kraljevinu Španjolsku sa ishođenom radnom dozvolom, koja joj je omogućila ulazak na teritorij Europskog gospodarskog prostora i rad u Kraljevini Španjolskoj, sa prekidima, sve do odlaska 2025. godine. Temeljem članka 3. stavka 1. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. godine o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, Ministarstvo unutarnjih poslova RH zahtjevom za prihvatom broj: HRDUB1 216-03/25-06/7939 od 03.10.2025. godine zatražilo od Kraljevine Španjolske da preuzme odgovornost za ispitivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu temeljem članka 12 stavka 4. navedene Uredbe, koji propisuje da kada podnositelj zahtjeva posjeduje samo jedan ili više dokumenata o boravku kojima je važenje isteklo prije manje od dviju godina ili jednu ili više viza kojima je važenje isteklo prije manje od šest mjeseci i koji su mu stvarno omogućili ulazak na državno područje države članice, za vrijeme koje podnositelj zahtjeva ne napušta državno područje država članica, primjenjuju se stavci 1., 2. i 3. Kraljevina Španjolska je prihvatila odgovornost odlukom broj DD2 5 HR100301 dana 14.10.2025. godine temeljem članka 12. stavka 1. navedene Uredbe, koji propisuje da kada podnositelj zahtjeva posjeduje važeći dokument o boravku, za razmatranje zahtjeva odgovorna je država članica koja je izdala dokument.
Sukladno članku 35. stavku 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da će se tražitelju omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama i okolnostima koje su bitne za postupak odobrenja međunarodne zaštite. Sukladno prethodno navedenom, održano je saslušanje 31.10.2025. godine u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, Sarajevska 41 te je tom prilikom imenovanom NB omogućeno izjasniti se o činjenicama i primjeni razloga iz članka 35. navedenog Zakona, a koji je u skladu sa člankom 33. Direktive 2013/32/EU, vezano uz posebne okolnosti prije nego što ovo Ministarstvo odluči o dopustivosti zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Predmetnome je pojašnjeno da će se zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj odbaciti obzirom da je prihvaćena odgovornost druge države članice Europskoga gospodarskog prostora za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu te da Republika Hrvatska treba provesti primopredaju odgovornoj državi članici, odnosno Kraljevini Španjolskoj. Na poseban upit razumije li navedene pravne osnove za postupanje, izjavio je da iste razumije no da se ne slaže sa primopredajom Kraljevini Španjolskoj. Ministarstvo unutarnjih poslova RH stoga je pravilno ocijenilo da ne postoje prepreke za odbacivanje zahtjeva i njegovu primopredaju Kraljevini Španjolskoj koja je prihvatila odgovornost za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Naime, odredbom članka 29. stavka 1. Uredbe, određeno je da stranac mora biti predan odgovornoj državi članici u roku od 6 mjeseci od odluke o prihvaćanju odgovornosti ili izvršne odluke u slučaju pokretanja upravnog spora tužbom.
Također, sukladno članku 43. stavku 1. točki 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, zahtjev za međunarodnu zaštitu odbacit će se ako je sukladno Uredbi (EU) br. 604/2013 utvrđena odgovornost druge države članice Europskog gospodarskog prostora za razmatranje zahtjeva za međunarodnom zaštitom, a imajući u vidu citirane odredbe i činjenicu da je Kraljevina Španjolska prihvatila odgovornost, tuženik je, po mišljenju suda donio pravilnu i zakonitu odluku.
12. Slijedom svega gore iznesenog, Sud je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
13. U pogledu visine troškova besplatne pravne pomoći Sud nalazi kako je odredbom članka 9. stavak 2. Pravilnika propisano da se trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje pred upravnim sudom određuje sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, (u daljnjem tekstu: Tarifa), umanjen za 50% te uvećan za porez na dodanu vrijednost.
14. Kako je tarifnim brojem 27. važeće Tarife propisano da u upravnim sporovima za sastav tužbe i zastupanje na raspravi u neprocjenjivim predmetima odvjetniku pripada 500 bodova, a vrijednost boda prema tarifnom broju 50. citirane Tarife iznosi 2,00 EUR, to je Sud točkom III. izreke presude naložio tuženiku da isplati odvjetniku Zoranu Baueru, pružatelju pravne pomoći, za sastav tužbe iznos od 500,00 EUR, te za pristup na ročište dana 22.01.2026. g. iznos od 500,00 EUR, što ukupno iznosi 1.000,00 EUR i 25% PDV-a na taj iznos što je 250,00 EUR i što onda sveukupno iznosi 1.250,00 EUR.
U Zagrebu 30. siječnja 2026.
Sutkinja:
Željka Babarović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.
DNA:
1. Odvjetnik Zoran Bauer, [adresa] Zagreb, Kozarčaninova 2,
2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za međunarodnu zaštitu, Služba za dublinski postupak, [adresa] Zagreb, Ilica 335,
3. U spis