Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-901/2021-36

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, u pravnoj tužiteljice DV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćnici Sonji Bulić, odvjetnici iz [adresa] (kao nasljednici iza pok. CV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj]) protiv tužene Privredne banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 02535697732, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 15. prosinca 2025. godine u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tužene, 30. siječnja 2026. objavio i

p r e s u d i o j e

I Prihvaća se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u odredbi čl. 4.1 i 4.2. Ugovora o kreditu broj: 9011032456 od 21. 2. 2006. kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi: čl.4.1. «… sukladno odluci Banke o kreditiranju građana,»

čl.4.2. «Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.06. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine i na dan 01. 07. (slovima: prvogsrpnja) do 31.

12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.»

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj: 9011032456 od 21. 2. 2006. kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka (CHF), i to u odredbi čl. 7. koja glasi: « ... plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja… »

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana."

II Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9011032456 od 5. 2. 2016. i Sporazum o načinu namirenja manje uplaćenog iznosa nakon konverzije kredita broj: 9011032456 od 5. 2. 2016. kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor.

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 4.544,54 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose kako slijedi:

- na iznos od 29,21 € od 30.09.2007.

- na iznos od 29,79 € od 24.11.2007.

- na iznos od 29,18 € od 15.12.2007.

- na iznos od 30,58 € od 25.01.2008.

- na iznos od 30,02 € od 21.02.2008.

- na iznos od 52,72 € od 22.04.2008.

- na iznos od 52,36 € od 03.06.2008.

- na iznos od 52,18 € od 24.07.2008.

- na iznos od 51,89 € od 12.08.2008.

- na iznos od 54,02 € od 17.10.2008.

- na iznos od 54,94 € od 04.12.2008.

- na iznos od 58,29 € od 21.01.2009.

- na iznos od 58,01 € od 05.02.2009.

- na iznos od 56,83 € od 11.04.2009.

- na iznos od 56,13 € od 13.06.2009.

- na iznos od 56,25 € od 29.07.2009.

- na iznos od 56,86 € od 02.09.2009.

- na iznos od 55,94 € od 13.10.2009.

- na iznos od 56,62 € od 18.11.2009.

- na iznos od 57,88 € od 22.01.2010.

- na iznos od 59,48 € od 31.03.2010.

- na iznos od 63,12 € od 13.07.2010.

- na iznos od 63,40 € od 24.07.2010.

- na iznos od 61,54 € od 29.07.2010.

- na iznos od 61,71 € od 05.08.2010.

- na iznos od 64,42 € od 20.10.2010.

- na iznos od 65,40 € od 30.11.2010.

- na iznos od 55,01 € od 30.01.2011.

- na iznos od 53,83 € od 12.04.2011.

- na iznos od 56,20 € od 11.05.2011.

- na iznos od 56,24 € od 11.05.2011.

- na iznos od 58,36 € od 09.11.2011.

- na iznos od 59,32 € od 30.12.2011.

- na iznos od 60,20 € od 08.03.2012.

- na iznos od 60,44 € od 06.06.2012.

- na iznos od 59,84 € od 19.07.2012.

- na iznos od 60,01 € od 24.07.2012.

- na iznos od 59,92 € od 12.08.2012.

- na iznos od 59,95 € od 01.11.2012.

- na iznos od 60,21 € od 06.01.2013.

- na iznos od 59,23 € od 16.02.2013.

- na iznos od 58,56 € od 21.05.2013.

- na iznos od 58,27 € od 29.06.2013.

- na iznos od 58,47 € od 01.08.2013.

- na iznos od 60,01 € od 08.12.2013.

- na iznos od 60,00 € od 31.12.2013.

- na iznos od 59,45 € od 19.01.2014.

- na iznos od 59,93 € od 31.01.2014.

- na iznos od 60,52 € od 14.03.2014.

- na iznos od 16,50 € od 05.06.2014.

- na iznos od 16,74 € od 19.08.2014.

- na iznos od 16,82 € od 18.11.2014

- na iznos od 17,00 € od 18.11.2014.

- na iznos od 17,01 € od 13.01.2015.

- na iznos od 17,01 € od 09.04.2015.

- na iznos od 17,01 € od 06.05.2015.

- na iznos od 17,01 € od 06.06.2015.

- na iznos od 17,01 € od 07.07.2015.

- na iznos od 17,01 € od 30.08.2015.

za period od 30.09.2007. do 31.12.2007. po stopi određenoj zakonom, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. do 31. prosinca 2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 6.729,47 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose kako slijedi:

- na iznos od 01,36 € od 04.12.2008.

- na iznos od 28,00 € od 21.01.2009.

- na iznos od 25,76 € od 05.02.2009.

- na iznos od 16,36 € od 11.04.2009.

- na iznos od 10,83 € od 13.06.2009.

- na iznos od 11,75 € od 29.07.2009.

- na iznos od 16,64 € od 02.09.2009.

- na iznos od 09,28 € od 13.10.2009.

- na iznos od 14,75 € od 18.11.2009.

- na iznos od 24,73 € od 22.01.2010.

- na iznos od 37,47 € od 31.03.2010.

- na iznos od 66,43 € od 13.07.2010.

- na iznos od 68,70 € od 24.07.2010.

- na iznos od 53,90 € od 29.07.2010.

- na iznos od 55,23 € od 05.08.2010.

- na iznos od 76,80 € od 20.10.2010.

- na iznos od 84,63 € od 30.11.2010.

- na iznos od 95,02 € od 30.01.2011.

- na iznos od 83,77 € od 12.04.2011.

- na iznos od 106,51 € od 11.05.2011.

- na iznos od 106,68 € od 11.05.2011.

- na iznos od 125,36 € od 09.11.2011.

- na iznos od 135,79 € od 30.12.2011.

- na iznos od 138,14 € od 08.03.2012.

- na iznos od 144,14 € od 08.03.2012.

- na iznos od 146,44 € od 06.06.2012.

- na iznos od 140,74 € od 19.07.2012.

- na iznos od 141,43 € od 24.07.2012.

- na iznos od 142,36 € od 24.07.2012.

- na iznos od 141,79 € od 12.08.2012.

- na iznos od 141,54 € od 12.08.2012.

- na iznos od 141,63 € od 01.11.2012.

- na iznos od 141,78 € od 01.11.2012.

- na iznos od 143,46 € od 06.01.2013.

- na iznos od 144,22 € od 06.01.2013.

- na iznos od 141,52 € od 16.02.2013.

- na iznos od 134,64 € od 21.05.2013.

- na iznos od 128,02 € od 29.06.2013.

- na iznos od 126,27 € od 01.08.2013.

- na iznos od 140,18 € od 08.10.2013.

- na iznos od 142,02 € od 08.12.2013.

- na iznos od 142,30 € od 31.12.2013.

- na iznos od 138,73 € od 19.01.2014.

- na iznos od 140,96 € od 31.01.2014.

- na iznos od 141,62 € od 31.01.2014.

- na iznos od 143,86 € od 14.04.2014.

- na iznos od 61,22 € od 14.04.2014.

- na iznos od 59,00 € od 05.06.2014.

- na iznos od 53,74 € od 05.06.2014.

- na iznos od 60,01 € od 19.08.2014.

- na iznos od 60,64 € od 19.08.2014.

- na iznos od 68,13 € od 18.11.2014.

- na iznos od 68,49 € od 13.01.2015.

- na iznos od 68,50 € od 13.01.2015.

- na iznos od 68,60 € od 09.04.2015.

- na iznos od 68,60 € od 06.05.2015.

- na iznos od 68,60 € od 06.06.2015.

- na iznos od 68,60 € od 07.07.2015.

- na iznos od 68,60 € od 30.08.2015.

- na iznos od 70,98 € od 30.08.2015.

za period od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. do 31. prosinca 2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

III Svaka strana snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Dana 10. lipnja 2019. zaprimljena je tuba tužitelja CV u kojoj navodi da sa tuženom 21. veljače 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 9011032456 kojim ugovorom je tužena tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 95.000,00 CHF. Te da je ugovor sklopljen u Podružnici Pula. Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke. U vrijeme zaključenja ugovora ugovorne stranke nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129113 13. lipnja 2014.god. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke — tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom.

1.1. Temeljem Ugovora o kreditu broj: 9011032456 od 21. 2. 2006. banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 95.000,00 CHF-a po srednjem tečaju za tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja. Iz početnog plana otplate mjesečni anuitet tužitelja trebao je iznositi 613,91 CHF. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan isplate — korištenja kredita (6.3.2006.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi banke iznosio je 4,678849. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom. Na ovaj način je banka postupila i u pogledu predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odn. presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017 od 14. 6. 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik zaključivao ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo m posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sk1apanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. 7. 2013., tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama č1.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (č1.87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za peshedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih odredbi primila.

1.2. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio snagu dana 30. rujna 2015. godine sklapali su se anexi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu. Anexima/dodacima provedena je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Za korisnika kredita to je značilo da se od dana zaključenja anexa/dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u EUR. Zatim, u cilju da se krediti koji su bili vezani uz CHF valutu izjednače s kreditima u EUR valuti, simulacijom kroz konverziju utvrdilo se da bi korisnik kredita bio u povoljnijoj situaciji da je njegov kredit od početka bio vezan uz EUR, temeljem čega je u velikom broju kredita utvrđena preplata" (dakle preplaćeni iznos u konverziji predstavlja razliku između simuliranog EUR kredita i stvarno otplaćenog CHF kredita). Između stranaka je dana 5. veljače 2016. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9011032456 i Sporazum o načinu namirenja manje uplaćenog iznosa nakon konverzije kredita broj:

901 1032456. Taj Dodatak odnosno Sporazum temelji se na Ugovoru o kreditu broj: 9011032456 i upravo na onom dijelu koji je ništetan - valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa temeljem jednostrane odluke banke. Stoga su i Dodatak odnosno Sporazum ništetni. Ništetnost ugovornih odredbi djeluje ex tunc, dakle od trenutaka kada je ugovor sklopljen, stoga se ima smatrati da te ništetene ugovorne odredbe nisu niti sklopljene, tj. da pravno uopće ne postoje. To nadalje znači da u trenutku sklapanja Dodatka i Sporazuma, u osnovnom ugovoru o kreditu valuta švicarskog franka više nije postojala, čime nestaje glavni razlog za sklapanja Dodatka i Sporazuma - da krediti s valutnom klauzulom u CHF valuti konverzijom postanu krediti s valutnom klauzulom u EUR. Naime, upravo zbog velikog porasta anuiteta i udara na životni standard korisnika kredita, a koji imaju uzrok u ništetnim odredbama osnovnog Ugovora, isti je praktički bili prinuđen sklopiti Dodatak i Sporazum. Ništetnost osnovnog Ugovora automatski povlači i ništetnost Dodatka tom Ugovoru. Obzirom je ništetna odredba osnovnog Ugovora kojom se obveza tužitelja veže uz CHF onda je ništetan i Dodatak tom Ugovoru koji proizlazi i temelji se na takvoj ništetnoj odredbi. Dakle, ništetnost odredbi osnovnog Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka, povlači sa sobom i ništetnost cijelog Dodatka. Isto se odnosi i na Sporazum. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, to je tužitelj predmetni kredit preplatilo za iznos od 9.047,03 eur (68.164,86 kuna). Na svaki pojedino navedeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate.

1.3. Tijekom postupka preminuo je tužitelj CV, njegova nasljednica - supruga, DV preuzela je postupak, sukladno rješenju suda posl.br. P-938/19-17 od 19. studenog 2021.

1.4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 24. lipnja 2025. preinačila tužbeni zahtjev za isplatom na način da od tuženika, s osnova preplate kamatne stope potražuje isplatu iznosa od 4.544,54 eur, s osnova valute isplatu iznosa od 6.729,47 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Tuženi se preinaci protivio, a sud je istu dopustio sukladno čl. 190. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. u daljnjem tekstu ZPP) obzirom je ista svrsishodna za razrješenje odnosa među strankama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prije svega, tuženik ističe kako je Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu broj 9011032456 od 5.2.2016.g. kreditni odnos između stranaka izmijenjen. Konverzija je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključuje sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. Drugim riječima, početni kredit u CHF prestao je postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Slijedom odredbi Zakona, tuženik je reobračunavao kredite od početka njihovog trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR i priznao te uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama. Budući da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, to je očito kako, s obzirom na postavljeni zahtjev, tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja. Predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je temeljem Zakona o izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je u čl. 19.e.st.6. propisano da ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita iIi ne sklopi s vjerovnikom sporazum čl. 19.c stavka i točke 6. ovog Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima...Iz citirane odredbe proizlazi zaključak da, ukoliko je, kao što je ovdje slučaj prihvatio konverziju kredita i potpisao Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, tada isti više ne može postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Što se tiče same preplate, pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju se kao preplata. Preplata se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Nastavno, budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate. Anuitet je definiran kao obrok ili rata otplate kredita koju korisnik kredita otplaćuje po posebnom amortizacijskom planu. Anuitet se određuje tako da o dospijeću dug bude u potpunosti isplaćen. U anuitet su uključeni i dio duga i pripadajuće kamate. Drugim riječima anuitet se sastoji od otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje osnovni dug, uključujući interkalarnu kamatu ako nije prije plaćena) i kamata (dio kojim se plaća naknada za korištenje dobivenih financijskih sredstava). Iz navedenoga Dodatka nedvojbeno proizlazi kako je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata. Budući da se Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju obveze vjerovnika i potrošača u svim ugovorima o kreditima vezanim uz valutnu klauzulu bez obzira na vrstu i namjenu u kojima dužnikova obveza iz kredita nije ispunjena ili prisilno ostvarena, a kao što je to slučaj i sa kreditom koji je predmet u ovome postupku, to je tužbeni zahtjev kojim se traži isplata „preplaćenih kamata po kreditu u CHF", neosnovan u cijelosti jer niti navedenim zakonom niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je navedenim korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP o9 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj P2-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Također, a kako je već i ranije istaknuto, tuženik je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Ugovorena kamata koja podliježe promjenama zbog promjene tržišnih uvjetima, u stvarnim prilikama hrvatskog novčarskog tržišta, nije uvjetovana jednostranom odlukom bilo koje banke nego je posrijedi bila nužnost prilagođavanja poslovanja zakonskim propisima koje uređuju bankarsko poslovanje i specifičnim obvezama koje za banke proizlazi iz tih propisa, u vezi s kreditiranjem, odnosno sigurnim poslovanjem.

2.1. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 8o % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija" već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis — zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. U ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Tuženik, nadalje, ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da je tužitelj bio upoznat sa svim pravima i obvezama koje iz istog ugovora proizlaze, zahtjev na utvrđenje ništetnosti kako ga potražuje tužitelj neosnovan je u cijelosti.

2.2. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Naime, sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Tužitelj zahtijeva da se Ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnim tečajem koji je vrijedio prema početnom otplatnom planu, što je u potpunosti neosnovano i u krajnjem slučaju protivno zakonu. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, neosnovano je sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako nije viša od zakonom dozvoljene. Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.8. ugovora. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu sto u nije sama o sebi nepoštena niti se neodrediva tim više što stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva", dakle ne može biti ništetno. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog" ZZP-a kao i Zakona o bankama, te je tuženik je, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen, te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge — za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Zaključno navodi da:

- konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva

- nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula;

- sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršena je konverzija, tj. kreditni odnos između stranaka je izmijenjen, pa tužitelj nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu budući je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran, ističe prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. U tijeku postupka pročitan je Ugovor o kreditu, Dodatak Ugovoru o kreditu, Sporazum o načinu namirenja manje uplaćenog iznosa nakon konverzije, pregled uplata, plan otplate, nalaz i mišljenje vještaka GALPROM d.o.o. te je saslušana tužiteljica kao parnična stranka.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

5. Među strankama ovoga postupka nije sporno:

- da je 21. veljače 2006. zaključen Ugovor o kreditu za iznos kredita od 95.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu kamatu od 4,75% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika,

- da su 5. veljače 2016. zaključile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro na dan 30. rujna 2015. te sačinile novi otplatni plan za preostali iznos kredita u eurima,

- da su 5. veljače 2016. tužena i pok. CV kao korisnik kredita, DV kao založni dužnik sklopili Sporazum o načinu namirenja manje uplaćenog iznosa nakon konverzije kredita,

- da je tužiteljica DV nasljednica korisnika kredita pok. CV,

- da je sukladno čl. 2. Ugovora o kreditu namjena kredita otplata kredita i adaptacija.

6. Među strankama je sporno radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužiteljica, nakon što je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu, osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženi od nje naplatio na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužiteljica kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sporan je prigovor zastare i visina tužbenog zahtjeva te ništetnost Dodataka ugovoru o kreditu i Sporazuma o načinu namirenja manje uplaćenog iznosa nakon konverzije kredita.

7. U postupku je utvrđeno da je tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjana te da se u tijeku otplate kredita kontinuirano mijenjao i tečaj CHF.

8. Nije osnovan stav tuženika u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i stav da tužitelj nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu više nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe.

8.1. Naime, prema pravnom shvaćanju iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., posl.br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i posl.br. br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu od 5. veljače 2016. korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

8.2. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženi kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.3. Navedena je presuda, u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je odluka u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o ugovaranju valutne klauzule u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

8.4. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, a koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke i odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

8.5. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.6. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, koji bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.7. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi isplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i čl. 138.a ZZP/07) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

9. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljicom i njezinim prednikom, odnosno tužiteljici kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

9.1. Tužiteljica je u svom iskazu navela da su ona i suprug uzeli 2003. kredit u ZABA- i u eurima za kupnju kuće u kojoj i danas stanujemo. Suprug je imao račun kod tužene, a kako su se pojavili krediti u chf kada su se došli kod tužene raspitivati, rekli su im da su krediti u chf povoljniji, rata im je bila puno manja od kredita u eurima pa su ona i suprug odlučili podignuti kredit kod tužene i zatvoriti kredit koji su bili uzeli kod ZABA- e. Uvijek je sa suprugom odlazila u banku, a po predmetnom kreditu bila je i jamac. Kada su dolazili kod tužene radi realizacije toga kredita nitko im nije objasnio na koji način i o čemu će ovisiti promjena kamatne stope, također nitko nije upozorio na neki rizik od sklapanja kredita u valuti chf, već im je taj kredit prezentiran kao povoljan. Rata tog kreditu je u početku iznosila 2.800,00 kuna i bila je podnošljiva da bi u jednom trenutku narasla na 4.800,00 kuna. Nije znala što znači valutna klauzula u vrijeme kada se ugovor zaključivao. Banka im je ponudila sklapanje dodatka ugovora i na to su pristali obzirom na situaciju u kojoj su se u to vrijeme nalazili i rate koja je narasla na preko 4.800,00 kuna. Ugovor je sastavila banka i nisu mogli utjecati na sadržaj tog ugovora, mogli su prihvatiti uvijete koje im je banka nakon obrade ponudila. Kada su ugovor sklapali bitna im je bila visina mjesečnog anuiteta da bude što manja. Zna da promjenjiva kamatna stopa znači da se ona može mijenjati za vrijeme trajanja kredita ali nitko nije upozorio da može doći do značajne promjene niti im je objasnio o čemu ovisi promjena te kamatne stope. Ugovor je pročitala, nije tražila nikakva dodatna pojašnjenja. U vrijeme sklapanja ugovora suprug je imao keramičarski obrt. Kada je rata kredita rasla obratili su se tuženoj ali u banci su im rekli da tečaj švicarca raste i da oni tu ništa ne mogu. Na pitanje da li je obeštećena sklapanjem dodatka ugovoru navela je da se u to ne razumije da možda dijelom i je, završila je osam razreda osnovne škole. Kada je tužbu podnijela, odnosno njezin suprug pretpostavlja da je smatrao da nije u potpunosti obeštećen. Izračun konverzije nije osporavala.

9.2. Iskaz tužiteljice sud prihvaća, jer je iskazivala iskreno i uvjerljivo, a njezini su navodi realni i proizlaze iz dokumentacije koja je dostavljena u spis. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da nije bilo pojedinačnog pregovaranja sa potrošačima, pa tako niti s tužiteljicom i njezinim pok. suprugom, niti im je dano detaljno pojašnjenje valutne klauzule, odnosno egzaktni parametri o načinu promjene kamatne stope, dok su konverziju dobrovoljno sklopili.

10. Valja također napomenuti da tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze (osim dokaza saslušanjem tužitelja) iz kojih bi proizlazilo da je s tužiteljicom i njezinim pok. suprugom pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora o kreditu, već u bitnom ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite. Također, odredbe o promjeni kamatne stope prema odluci banke i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

11. Nadalje, u postupku kolektivne zaštite je nepoštenost odnosno ništetnost spornih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u spomenutom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule (s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti), odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 145/23; dalje u tekstu: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

11.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

11.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

11.3. Glede valutne klauzule, iako je njezino ugovaranje načelno dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05, u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

11.4. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom CHF i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama i (ili) aktima tuženika, a kako to nije slučaj u spornom ugovoru, to su spomenute odredbe ocijenjene kao nerazumljive pa time i nepoštene, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženi kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama te je u tom dijelu zahtjev tužiteljice utvrđen osnovanim.

12. U odnosu na zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim Dodatka Ugovoru o kreditu i Sporazuma o načinu namirenja manje uplaćenog iznosa nakon konverzije ukazuje se da su prema odredbama ZID ZPK/15 banke, kao kreditne institucije, bile obvezne prema prisilnom propisu pozvati korisnike kredita i upoznati ih o izračunu konverzije, dok su potrošači imali mogućnost izbora, u ostavljenom im roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz EUR ili zadržati važeći stari kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Dodatkom Ugovora o kreditu stranke su suglasno ugovorile da manje plaćeni iznos na dan sklapanja Dodatka iznosi 1.868,32 eur kojeg će korisnik kredita namiriti banci na način i u rokovima iz posebnog sporazuma, koji sporazum su stranke također sklopile. Utvrđen je i preostali iznos neotplaćene glavnice te sačinjen novi otplatni plan, a tužiteljica u iskazu navodi kako izračun konverzije nije osporavala te su na sklapanje Dodatka i Sporazuma dobrovoljno pristali. Pri tome se napominje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava podnesenog od Općinskog suda u Pazinu, u predmetu poslovni broj: P-1413/2019 od 20. rujna 2019., odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kako je to odlučeno rješenjem broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a na koje razloge se tužiteljica u tužbi i poziva. U ovome postupku tužiteljica nije dokazala ništetnost iz bilo kojih razloga, a nije niti dokazivala ništetnost Dodatka ugovora i Sporazuma iz razloga propisanih općim pravilom o ništetnosti iz članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21.,114/22., 156/22., 155/23., dalje: ZOO) slijedom čega je u navedenom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

13. Obzirom na neujednačenu sudsku praksu, u postupku je na okolnost visine tužbenog zahtjeva proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku GALPROM d.o.o. radi utvrđenja razlike stvarno plaćene kamate iz CHF kredita i početne kunske kamate iz početnog otplatnog plana za CHF kredit, razlike stvarno naplaćenog tečaja CHF i početnog tečaja CHF od čega se oduzima već izračunata razlika za CHF Kamatu, ukupne pretplate po kreditu po osnovi preplaćene kamate i preplaćenog tečaja CHF s time da prilikom izrade izračuna u razdoblju od 01. siječnja 2014. pa nadalje primijeni zakonsku kamatnu stopu od 3,23% te da se očituje da li je konverzija provedena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

13.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka, proizlazi uzimajući u obzir odredbe Ugovora o kreditu kojeg su CV, kao korisnik kredita, i tuženik, kao Banka, zaključili 21. veljače 2006. broj 9011032456 kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa važećim odlukama Banke koja na dan zaključenja ugovora iznosi 4,75 % godišnje, otplatu kredita u 240 jednakih mjesečnih anuiteta od kojih prvi dospijeva 30.04.2006. a posljednja 31.03.2026. plativo u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja Banke za CHF važećeg na dan uplate anuiteta, odobreni iznos od 95.000,00 CHF koji je plasiran dana 06.03.2006. primjenom srednjeg tečaja Banke važećeg za dan plasmana u paritetu od 1 CHF = 4,678849 HRK, da je tuženik u vrijeme otplate kredita svojim odlukama mijenjao visinu kamatne stope posljedično čemu i visinu mjesečne obveze/anuiteta/ u tabelama od br.2. do br.4. izvršeni su izračuni:

- preplate po Ugovoru o kreditu broj 9011032456 nastale uslijed promjena kamatne stope odlukama Banke tijekom otplatnog razdoblja u odnosu na kamatnu stopu od 4,75 % važeću u vrijeme zaključenja ugovora i promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj važeći na dan isplate kredita koja za razdoblje otplate od 29.09.2007. do 30.09.2015. ukupno iznosi 80.879 kuna i 16 lipa protuvrijednost od 10.734,51 EUR, primjenom konverzijskog tečaja izraženog u paritetu 1 euro= 7,534500 HRK i sve prema izračunu iz tabele br.2. priloga nalaza i prikazano pojedinačno po iznosima i datumima preplata u stupcima br.8. , br.9. i br.10. / u EUR/,

- preplate po Ugovoru o kreditu broj 9011032456 nastale uslijed promjena kamatne stope odlukama Banke tijekom otplatnog razdoblja u odnosu na kamatnu stopu od 4,75 % važeću u vrijeme zaključenja ugovora a od 01.01.2014.g. u visini maksimalno dopuštene kamatne stope od 3,23 % koja za razdoblje otplate od 29.09.2007. do 30.09.2015. ukupno iznosi 34.240 kuna i 80 lipa protuvrijednost od 4.544,54 EUR, primjenom konverzijskog tečaja izraženog u paritetu 1 euro= 7,534500 HRK preplata u stupcima br.6.,br.7. /u CHF/, br.8. /u HRK/ i br.9. / u EUR/,

- preplate po Ugovoru o kreditu broj 9011032456 nastale uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj važeći na dan isplate kredita koja za razdoblje otplate od 03.12.2008. do 30.09.2015. ukupno iznosi 50.703 kuna i 19 lipa protuvrijednost od 6.729,47 EUR, primjenom konverzijskog tečaja izraženog u paritetu 1 euro= 7,534500 HRK i sve prema izračunu iz tabele br.4. priloga nalaza i prikazano pojedinačno po iznosima i datumima preplata u stupcima br.8. , br.9. /u HRK/ i br.10. / u EUR/. U odnosu na gore izvršene izračune treba naglasiti da izračun preplate/štete/ nastale uslijed izmjena kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita nije zbroj pojedinačnih izračuna preplate/štete/ nastale izmjenama kamatne stope i izračuna preplate/štete/ nastale promjenom tečaja. Obzirom da su iste uplate kojima je podmirena kreditna obveza zaključno sa 30. rujna 2015. predmet dva različita izračuna i to izračuna preplate kreditne obveze nastale izmjenom kamatnih stopa i tečaja i izračuna konverzije kredita iz CHF u EUR treba izvršiti prijeboj za iznos eventualno utvrđene preplate konverzijom. U konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke prijeboja obzirom je konverzijom kredita na dan 30.09.2015. utvrđen manje uplaćeni iznos od 872,07 EUR kao posljedica duga s kojim je korisnik kredita „ušao“ u konverziju a odnosi se na nepodmirene mjesečne anuitete dospjele u razdoblju od 28.02.2015. do 30.09.2015.

13.2. Tužiteljica na nalaz i mišljenje vještaka nije imala primjedbe te je nakon zaprimanja istoga podneskom od 24. lipnja 2025. uredila tužbeni zahtjev za isplatu na način da od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa od 11.27401 eur od čega temeljem izvršene pretplate s osnova kamata iznos od 4.544,54 eur te s osnova valute isplatu iznosa od 6.729,47 eur. Tuženik je nalazu prigovorio obzirom smatra kako tužiteljica nakon sklopljenog Dodatka nema pravo ni na kakvu isplatu.

13.3. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao stručan i objektivan, jer je vještak sačinio nalaz i mišljenje u skladu s uputom suda.

14. Međutim, u ovome je postupku nesporno da su stranke 5. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s kojim su regulirani način i rokovi otplate kredita, i u kojem je detaljno opisana metodologija promjene kamatne stope.

14.1. Taj Dodatak ugovora o kreditu sklopljen je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), koji je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to iz razloga što je s vremenom izričito jačao tečaj CHF, te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošača u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZID ZPK/15 predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju po području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.

14.2. U konkretnom slučaju predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sačinjen je u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost, a kako je to i ranije obrazloženo.

14.3. Pravni učinak konverzije izvršene predmetnim Dodatkom ugovoru o kreditu, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.

14.4. To ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedice ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.

14.5. Tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice i njezina prednika, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, u konkretnom je slučaju utvrđen manjak i sklopljen Sporazum o načinu namirenja manje uplaćenog iznosa nakon konverzije, pa je očito da ta razlika koju tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Dodatka nije više u imovini tuženika bez pravne osnove, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO, s obzirom na to da su na taj način nakon konverzije uplate koje je izvršila tužiteljica kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njezina kredita u EUR i to radi namirenja postojećih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužiteljica kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informirana o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imala mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

14.6. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

14.7. Tužiteljica i njezin prednik su kao potrošači prihvatili konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), te stoga nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu i promjeni kamatne stope i valutne klauzule iz Ugovora o kreditu od 21. veljače 2006., zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate.

15. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda D i C od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužiteljica nije uspjela sa dijelom zahtjeva, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužiteljica nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena.

U Puli, 30. siječnja 2026.

S u d a c

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćnici

2. tuženoj po punomoćnicima

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte