REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču - Parenzo

Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl.br. P-560/2021-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Matei Knežević, odvjetnici u Poreču, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 16. prosinca 2025., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 30. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos od 5.918,79 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje na iznos od:

- 232,38 EUR teku od 17. siječnja 2007. pa do isplate

- 2,11 EUR teku od 15. ožujka 2007. pa do isplate

- 5,60 EUR teku od 14. travnja 2008. pa do isplate

- 3,18 EUR teku od 15. svibnja 2008. pa do isplate

- 3,62 EUR teku od 07. studenog 2008. pa do isplate

- 18,22 EUR teku od 15. studenog 2008. pa do isplate

- 29,85 EUR teku od 15. siječnja 2009. pa do isplate

- 31,84 EUR teku od 15. veljače 2009. pa do isplate

- 21,39 EUR teku od 17. ožujka 2009. pa do isplate

- 24,13 EUR teku od 15. travnja 2009. pa do isplate

- 27,23 EUR teku od 18. svibnja 2009. pa do isplate

- 19,93 EUR teku od 15. lipnja 2009. pa do isplate

- 22,11 EUR teku od 15. srpnja 2009. pa do isplate

- 19,05 EUR teku od 18. kolovoza 2009. pa do isplate

- 22,14 EUR teku od 15. rujna 2009. pa do isplate

- 17.77 EUR teku od 15. listopada 2009. pa do isplate

- 21,44 EUR teku od 15. studenog 2009. pa do isplate

- 26,81 EUR teku od 28. prosinca 2009. pa do isplate

- 28,62 EUR teku od 15. siječnja 2010. pa do isplate

- 33,64 EUR teku od 15. veljače 2010. pa do isplate

- 39,18 EUR teku od 22. ožujka 2010. pa do isplate

- 38,87 EUR teku od 16. travnja 2010. pa do isplate

- 48,76 EUR teku od 20. svibnja 2010. pa do isplate

- 48,74 EUR teku od 20. srpnja 2010. pa do isplate

- 57,45 EUR teku od 20. srpnja 2010. pa do isplate

- 79,33 EUR teku od 26. kolovoza 2010. pa do isplate

- 77,60 EUR teku od 18. listopada 2010. pa do isplate

- 69,67 EUR teku od 18. listopada 2010. pa do isplate

- 68,84 EUR teku od 22. studenog 2010. pa do isplate

- 95,35 EUR teku od 20. prosinca 2010. pa do isplate

- 91,23 EUR teku od 17. siječnja 2011. pa do isplate

- 89,87 EUR teku od 22. veljače 2011. pa do isplate

- 94,52 EUR teku od 17. ožujka 2011. pa do isplate

- 86,79 EUR teku od 21. travnja 2011. pa do isplate

- 102,59 EUR teku od 18. svibnja 2011. pa do isplate

- 121,95 EUR teku od 21. lipnja 2011. pa do isplate

- 149,37 EUR teku od 19. srpnja 2011. pa do isplate

- 153,20 EUR teku od 16. rujna 2011. pa do isplate

- 128,25 EUR teku od 16. rujna 2011. pa do isplate

- 114,82 EUR teku od 21. listopada 2011. pa do isplate

- 115,95 EUR teku od 15. studenog 2011. pa do isplate

- 121,63 EUR teku od 19. prosinca 2011. pa do isplate

- 130,34 EUR teku od 18. siječnja 2012. pa do isplate

- 132,74 EUR teku od 18. veljače 2012. pa do isplate

- 130,14 EUR teku od 17. ožujka 2012. pa do isplate

- 129,83 EUR teku od 18. travnja 2012. pa do isplate

- 132,39 EUR teku od 16. svibnja 2012. pa do isplate

- 133,74 EUR teku od 19. lipnja 2012. pa do isplate

- 130,78 EUR teku od 20. srpnja 2012. pa do isplate

- 127,88 EUR teku od 20. kolovoza 2012. pa do isplate

- 120,03 EUR teku od 23. listopada 2012. pa do isplate

- 130,39 EUR teku od 21. studenog 2012. pa do isplate

- 132,18 EUR teku od 20. prosinca 2012. pa do isplate

- 130,67 EUR teku od 15. siječnja 2013. pa do isplate

- 125,39 EUR teku od 15. siječnja 2013. pa do isplate

- 123,84 EUR teku od 26. ožujka 2013. pa do isplate

- 128,56 EUR teku od 25. travnja 2013. pa do isplate

- 125,71 EUR teku od 22. svibnja 2013. pa do isplate

- 117,49 EUR teku od 20. lipnja 2013. pa do isplate

- 116,79 EUR teku od 24. srpnja 2013. pa do isplate,

- 116,36 EUR teku od 23. kolovoza 2013. pa do isplate

- 120,20 EUR teku od 25. rujna 2013. pa do isplate

- 126,90 EUR teku od 30. listopada 2013. pa do isplate

- 125,46 EUR teku od 22. studenog 2013. pa do isplate

- 128,26 EUR teku od 22. studenog 2013. pa do isplate

- 131,80 EUR teku od 31. siječnja 2014. pa do isplate

- 132,17 EUR teku od 27. veljače 2014. pa do isplate

- 133,73 EUR teku od 27. veljače 2014. pa do isplate,

u roku od 15 dana.

II

U preostalom dijelu tužbeni zahtjev se odbija.

III Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 892,46 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 30. siječnja 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana.

U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka se odbija.

IV Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u čl. 10. Ugovora o kreditu broj 9012225463, sklopljenog između tužitelja i tuženika 16. siječnja 2007. ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu podružnice tuženika. U uvodnom dijelu ugovora da se navodi Podružnica Laguna bez navođenja adrese i sjedišta podružnice. Stoga da se može zaključiti kako je takva ugovorna odredba nerazumljiva jer ni na koji način nije moguće utvrditi gdje bi bilo sjedište tzv. Podružnice Laguna. Sukladno odredbi čl. 320. st. 1. ZOO-a, svaka nejasna odredba, a ona iz članka 10. Ugovora da je očito nejasna, mora se tumačiti u korist stranke koja nije pripremala sadržaj ugovora, odnosno, kako je ugovor sklopljen prema unaprijed otipkanom sadržaju da je evidentno kako se nejasne odredbe trebaju tumačiti u korist tužitelja kao slabije i pravno neuke ugovorne strane naspram tuženika, dugogodišnje kreditne institucije prisutne s velikim tržišnim udjelom na financijskom tržištu. Pored navedenog, glede pitanja mjesne nadležnosti, u ovom postupku da valja primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (dalje: ZZP). U ZZP-u da je između ostalog, implementirana i Smjernica 93/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, te da se na taj način hrvatsko zakonodavstvo uskladilo s pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača. Prema čl. 49. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača da je nepoštena ugovorna odredba. Navodi da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 51. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena da će se uzimat u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 55. ZZP-a da je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. U konkretnom slučaju tužitelj da je sklopio ugovor s tuženikom kojeg je tuženik unaprijed formulirao i ponudio njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta, a o mjesnoj nadležnosti u slučaju spora da se nije pojedinačno pregovaralo. Uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti da predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Navedeno da proizlazi iz činjenice da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz Ugovora povjeri isključivo sudu sjedišta tuženika te da si time tuženik ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, da bi takva ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka (tako i sud Europske unije u spojenim predmetima C 240/98 i C 244/98). Vezano za praksu suda Europske unije tužitelj ukazuje na presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom da je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Takav stav da je zauzet u rješenju Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-2066/2017-2 od 15.11.2018.g. te rješenjima Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1621/2016-1 od 25.04.2016.g. i posl. br. Gž Ovr-393/2018-2 od 04.05.2018. Tužitelj da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012225463, potvrđenog po javnom bilježniku Tanji Ferenc iz [adresa], pod brojem potvrde: OU-46/07 od 17. siječnja 2007. Sukladno članku 1. Ugovora o kreditu, tuženik da se obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 38.438,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Tuženik da je tužitelju odobrio kredit za kupnju vozila dok se je tužitelj obvezao sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu (čl. 2. Ugovora o kreditu). Na kredit u otplati tužitelj da se obvezao tuženiku platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,10 % godišnje. Nadalje, kamata da se obračunavala u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), te da je bila sadržana u anuitetima i dospijevala na naplatu zajedno s njima (članak 4. Ugovora o kreditu). Sukladno članku 6.1. Ugovora o kreditu, rok otplate da je bio 84 mjeseci računajući od dana prijenosa kredita u otplatu, dok da je člankom 6.2. istog Ugovora utvrđeno da se kredit u iznosu od 38.438,00 CHF i kamata iz čl. 4. Ugovora, otplaćuju u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope, tuženik da je ovlašten povisiti ili sniziti iznos anuiteta dok da je tužitelj u obvezi plaćati tako izmijenjene anuitete. Člankom 6.3. Ugovora da je određeno da prvi anuitet dopijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu dok da je čl. 6.4. Ugovora određeno da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, svakog 15- og u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta. Radi osiguranja plaćanja tražbina iz Ugovora o kreditu, tužitelj da je uručio tuženiku ovjerovljene isprave o zapljeni po pristanku dužnika i ovjerovljene zadužnice izdane od tužitelja. Radi osiguranja cjelokupne tražbine iz Ugovora o kreditu, tužitelj da je kao protivnik osiguranja suglasan te da je dozvolio da se na tuženika kao predlagatelja osiguranja, prenese pravo vlasništva na pokretnini – vozilu marke i tipa: Renault Laguna GT HAR. 1,9 DCI; broj šasije: [broj šasije]; godina proizvodnje: 2006; boja: OLU. PLAVA MET.; zapremnina i snaga motora: 1870 cm3 i 96 kW (čl. 7. Ugovora o kreditu). Istim ugovorom da je ugovoreno da je u slučaju prijevremene otplate kredita, tužitelj dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate (čl. 9. Ugovora o kreditu). Nadalje, odredbom čl. 11.3. Ugovora o kreditu, tužitelj da se, između ostalog, obvezao prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita. Tužitelj da se pridržavao svih odredbi Ugovora o kreditu te da je uredno isplatio predmetni kredit. Predmetni ugovor o kreditu da sadrži nepoštene odredbe koje da se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu kojom da je vrijednost obveze u kunama vezana uz tečaj švicarskog franka. Predmetnim ugovorom o kreditu da je određena kamatna stopa kao promjenjiva sukladno Odluci tuženika. Naime, odredbom čl. 4. Ugovora da je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti tuženiku kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama Banke. Posebno napominje da je predmetna odredba Ugovora, koja govori o promjenjivosti kamatne stope, odredba koja da je u ugovor unaprijed bila formulirana od strane tuženika, a da tužitelj prilikom ugovaranja nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula. Ista ugovorna odredba da je sadržana u svim ugovorima ove vrste i za ostale korisnike kredita, dakle, nitko od klijenata banke – fizičkih osoba da nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što drugo. Zakon o zaštiti potrošača koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, da je propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istim zakonom da se određuje da se nepoštenim odredbama posebice smatraju: -odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga; odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca; odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Takva nepoštena ugovorna odredba da je ništetna, s time da ništetnost pojedine odredbe ne povlači i ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez te ugovorne odredbe. Člankom 272. (u vezi s člankom 270.) Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) da je propisano da je ugovor, odnosno pojedina odredba, ništetna ako je činidba neodređena ili neodrediva, a činidba da je odrediva samo ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Dakle, i ZOO-om da je izričito zabranjeno ugovoriti da jedna ugovorna strana sama određuje svoju činidbu/obvezu ili pak obvezu druge ugovorne strane, i kao posljedica da je propisana ništetnost takve odredbe. Sud časti Hrvatske gospodarske komore, kao mjerodavno tijelo za strukovno odlučivanje o pitanjima zaštite potrošača te ocjenu poštene trgovačke prakse, također da je odlučivao o identičnom pravnom pitanju jednostranog povećanja kamatne stope mimo ugovorenih kriterija te da je formirao stajalište, izraženo primjerice u pravomoćnoj odluci br. P-I-50/10 od 25. ožujka 2011. godine, o nedopuštenosti takvog postupanja. Tako da je iz citirane odluke vidljiv decidirani stav da jednostrano povećanje ugovorene kamate, bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematički provjerljivih parametara od strane banke, predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse, a time i povredu pravila morala (dobrih poslovnih običaja), čime si trgovac neovlašteno priskrbljuje nepripadnu zaradu. Posebno se naglašava sentenca iz obrazloženja kako „bez obzira na činjenicu da u RH ne postoji izričita zakonom utvrđena obveza banaka da promjenu kamatne stope čine ovisnom o bilo kakvoj referentnoj stopi, polazeći od načela jednake vrijednosti činidaba kao općeg načela obveznog prava, i prava potrošača na informiranost, kao općeg načela zaštite potrošača, stav je ovog Suda da promjena kamatnih stopa ne može biti prepuštena jednostranoj odluci poduzetnika, pa tako i banaka, bez da su utvrđeni razumni i provjerljivi parametri, kao i egzaktna metodologija tog izračuna.“ Također da je konstatirano da se ovakvom praksom povrjeđuje i pravo potrošača na informiranje, kao osnovno načelo zaštite potrošača, jer da prilikom sklapanja ugovora, „...potrošaču kao neprofesionalcu nisu pružene dostatne informacije o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost ugovorene stope.“ U parnici pokrenutoj tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača protiv tuženika osam banaka sa sjedištem u [adresa] (između ostalog, i ovdje tuženika), Trgovački sud u Zagrebu je presudom posl. br. 26 P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. utvrdio da su banke povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima u kojima su se koristile ništetne i nepoštene odredbe prema kojima je redovna kamatna stopa tijekom trajanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka bez pojedinačnog pregovaranja i utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara te kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz švicarski franak. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navedena prvostupanjska presuda da je potvrđena u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, a preinačena je u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i u tom dijelu je tužbeni zahtjev odbijen. Odlukom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. godine revizije stranaka da su odbijene. Odlukom Ustavnog suda RH broj: U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. da je ukinuta presuda Vrhovnog suda RH posl. br. Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku Vrhovni sud RH da je rješenjem posl. br. Revt 575/16-5 od 03. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i predmet da je vraćen tom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku Visoki trgovački sud RH da je presudom broj: 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu prvostupanjskog suda i u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe … na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Sukladno gore spomenutim sudskim odlukama, tuženik da je u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača jer da je u potrošačkim ugovorima o kreditiranju koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Pored promjenjive kamatne stope, da je utvrđena ništetnom i ugovorna odredba prema kojoj da je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Vrhovni sud Republike Hrvatske da je presudom i rješenjem br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine utvrdio kako kolektivna tužba donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, i to sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014, 110/2015 - ZZP/14) te članka 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP). 4. Tuženik da je s tužiteljem kao potrošačem u razdoblju koji je naveden u presudi VTS- a, sklopio ugovor o kreditu broj: 9012225463 od 16. siječnja 2007.g. kojim da je nametnuo nejasnu, neodređenu i nepoštenu odredbu, prema kojoj kreditor zadržava pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu, bez referiranja na ikakve određene, egzaktne ili razumne parametre. Dakle, da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo i koja da je zbog toga ništetna. Tužitelj da prilikom sklapanja ugovora nije dao naslutiti da će mu tuženik u budućnosti ugovorenu kamatnu stopu jednostrano mijenjati i da će tuženik od tužitelja, zlorabeći položaj neusporedivo jače strane, raspolažući instrumentima prisilne naplate koje u svakom trenutku može upotrijebiti, uprihoditi još nepripadnu dobit te da se namjerava tako ponašati dugi niz godina te od tužitelja (i ostalih korisnika ovakve vrste kredita) uzimati proizvoljno dodatna financijska sredstva, samo zato što da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci banke tj. tuženika. U ugovoru o kreditu glavnica da je vezana uz švicarski franak, međutim, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik da kao trgovac i profesionalac u financijskom poslovanju i kreditiranju, nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Zbog neinformiranosti tužitelja, isti da nije znao niti je mogao znati rizik kojeg donosi vezivanje glavnice za valutu švicarski franak. Zbog spomenutih nepoštenih ugovornih odredbi nametnutih od strane tuženika, tužitelj da je za vrijeme trajanja otplate kredita, tuženiku isplatio novčana sredstva koja mu ne bi bio dužan isplatiti da u Ugovoru o kreditu nisu bile ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, čime je tuženik bez osnove stekao novčana sredstva koja tužitelj potražuje ovom tužbom. Tuženik da je tijekom otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu bez referiranja na ikakve određene, egzaktne ili razumne parametre. Također, predmetni ugovor o kreditu da sadrži nepoštenu odredbu koja se odnosi na ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00% od iznosa odobrenog kredita, a koja da je naplaćena jednokratno. Dakle, tuženik da je nametnuo odredbu koja je u ugovor unaprijed bila formulirana od strane tuženika, a da tužitelj prilikom ugovaranja nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj takve ugovorne odredbe sukladno kojoj je tuženiku morao isplatiti iznos od 384,38 CHF odnosno iznos od 1.750,86 kune. Ista odredba da ne sadrži nikakvo objašnjenje osim šturog pojma „naknada za obradu kredita“ te da ne odgovara stvarno nastalim troškovima i pruženim uslugama pa da je ista netransparentna i ničim opravdana a što da je u svojim odlukama C-224/19 i C-84/19 utvrdio i sud Europske unije. Tuženik da je prilikom isplate kredita tužitelju, dana 17. siječnja 2007.g. s osnove naknade za obradu kreditnog zahtjeva, za sebe neosnovano zadržao iznos od 384,38 CHF odnosno iznos od 1.750,86 kuna. Obzirom da je taj novčani iznos zadržan temeljem ugovorne odredbe koja da je nepoštena, a što da je utvrdio i sud Europske unije u gore spomenutim odlukama, to tužitelj ovom tužbom zahtijeva i isplatu iznosa od 1.750,86 kuna, zajedno s zateznom kamatom koja na taj iznos teče 17. siječnja 2007. Tuženik da je, dakle, stekao određena novčana sredstva temeljem ugovornih odredbi koje da su ništetne, pa da je isti dužan vratiti stečeno, sa zakonskom zateznom kamatom od dana preplate pa do isplate tužitelju. Pored novčanog iznosa od 1.750,86 kuna s osnove naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tužitelj da je tuženiku plaćao i iznose na način kako slijedi, a čime je izvršio preplatu kako je to specificirano u nastavku: dana 15.03.2007. iznos od 2.498,82 kn čime da je preplatio 15,92 kn, dana 15.08.2007. iznos od 2.503,29 kn čime da je preplatio 135,46 kn, dana 15.09.2007. iznos od 2.502,82 kn čime da je preplatio 134,28 kn, dana 15.10.2007. iznos od 2.452,36 kn čime da je preplatio 130,43 kn, dana 15.11.2007. iznos od 2.513,62 kn, čime da je preplatio 132,49 kn, dana 15.12.2007. iznos od 2.466,12 kn čime da je preplatio 128,84 kn, dana 15.01.2008. iznos od 2.544,26 kn čime da je preplatio 131,70 kn, dana 15.02.2008. iznos od 2.627,53 kn čime da je preplatio 302,73 kn, dana 15.03.2008. iznos od 2.704,91 kn čime da je preplatio 346,54 kn, dana 15.04.2008. iznos od 2.687,43 kn čime da je preplatio 326,29 kn, dana 15.05.2008. iznos od 2.598,64 kn čime da je preplatio 291,17 kn, dana 15.06.2008. iznos od 2.626,98 kn čime da je preplatio 291,52 kn, dana 15.07.2008. iznos od 2.604,57 kn čime da je preplatio 286,18 kn, dana 15.08.2008. iznos od 2.591,76 kn čime da je preplatio 281,93 kn, dana 15.09.2008. iznos od 2.598,42 kn čime da je preplatio 279,72 kn, dana 15.10.2008. iznos od 2.689,34 kn čime da je preplatio 310,61 kn, dana 15.11.2008. iznos od 2.756,14 kn čime da je preplatio 374,36 kn, dana 15.12.2008. iznos od 2.665,75 kn čime da je preplatio 280,92 kn, dana 15.01.2009. iznos od 2.900,73 kn čime da je preplatio 512,76 kn, dana 15.02.2009. iznos od 2.902,26 kn čime da je preplatio 511,14 kn, dana 15.03.2009. iznos od 2.835,11 kn čime da je preplatio 440,80 kn, dana 15.04.2009. iznos od 2.844,45 kn čime da je preplatio 446,91 kn, dana 15.05.2009. iznos od 2.852,35 kn čime da je preplatio 451,58 kn, dana 15.06.2009. iznos od 2.811,55 kn čime da je preplatio 407,49 kn, dana 15.07.2009. iznos od 2.829,19 kn čime da je preplatio 421,80 kn, dana 15.08.2009. iznos od 2.798,64 kn čime da je preplatio 387,90 kn, dana 15.09.2009. iznos od 2.831,71 kn čime da je preplatio 417,55 kn, dana 15.10.2009. iznos od 2.795,62 kn čime da je preplatio 378,00 kn, dana 15.11.2009. iznos od 2.824,07 kn čime da je preplatio 402,98 kn, dana 15.12.2009. iznos od 2.813,98 kn čime da je preplatio 389,38 kn, dana 15.01.2010. iznos od 2.878,05 kn čime da je preplatio 449,90 kn, dana 15.02.2010. iznos od 2. 916,02 kn čime da je preplatio 484,27 kn, dana 15.03.2010. iznos od 2.906,79 kn čime da je preplatio 471,39 kn, dana 15.04.2010. iznos od 2.954,76 kn čime da je preplatio 515,67 kn, dana 15.05.2010. iznos od 3.026,59 kn čime da je preplatio 583,81 kn, dana 15.06.2010. iznos od 3.033,67 kn čime da je preplatio 587,16 kn, dana 15.07.2010. iznos od 3.131,73 kn čime da je preplatio 681,39 kn, dana 15.08.2010. iznos od 3.130,99 kn čime da je preplatio 676,83 kn, dana 15.09.2010. iznos od 3.303,41 kn čime da je preplatio 845,39 kn, dana 15.10.2010. iznos od 3.199,67 kn čime da je preplatio 737,72 kn, dana 15.11.2010. iznos od 3.224,99 kn čime da je preplatio 759,12 kn, dana 15.12.2010. iznos od 3.339,76 kn čime da je preplatio 869,88 kn, dana 15.01.2011. iznos od 3.349,66 kn čime da je preplatio 875,72 kn, dana 15.02.2011. iznos od 3.308,42 kn čime da je preplatio 830,44 kn, dana 15.03.2011. iznos od 3.333,06 kn čime da je preplatio 850,92 kn, dana 15.04.2011. iznos od 3.344,56 kn čime da je preplatio 858,29 kn, dana 15.05.2011. iznos od 3.412,10 kn čime da je preplatio 921,59 kn, dana 15.06.2011. iznos od 3.569,44 kn čime da je preplatio 1.074,65 kn, dana 15.07.2011. iznos od 3.738,77 kn čime da je preplatio 1.239,74 kn, dana 15.08.2011. iznos od 3.956,13 kn čime da je preplatio 1.452,73 kn, dana 15.09.2011. iznos od 3.635,85 kn čime da je preplatio 1.128,02 kn, dana 15.10.2011. iznos od 3.528,99 kn čime da je preplatio 1.016,76 kn, dana 15.11.2011. iznos od 3.535,99 kn čime da je preplatio 1.019,29 kn, dana 15.12.2011. iznos od 3.557,19 kn čime da je preplatio 1.035,98 kn, dana 15.01.2012. iznos od 3.641,98 kn čime da je preplatio 1.116,17 kn, dana 15.02.2012. iznos od 3.667,18 kn čime da je preplatio 1.136,76 kn, dana 15.03.2012. iznos od 3.635,50 kn čime da je preplatio 1.100,40 kn, dana 15.04.2012. iznos od 3.633,65 kn čime da je preplatio 1.093,81 kn, dana 15.05.2012. iznos od 3.652,39 kn čime da je preplatio 1.107,77 kn, dana 15.06.2012. iznos od 3.672,90 kn čime da je preplatio 1.123,49 kn, dana 15.07.2012. iznos od 3.642,87 kn čime da je preplatio 1.088,59 kn, dana 15.08.2012. iznos od 3.628,21 kn čime da je preplatio 1.069,01 kn, dana 15.09.2012. iznos od 3.562,11 kn čime da je preplatio 998,00 kn, dana 15.10.2012. iznos od 3.633,06 kn čime da je preplatio 1.063,93 kn, dana 15.11.2012. iznos od 3.658,61 kn čime da je preplatio 1.084,42 kn, dana 15.12.2012. iznos od 3.636,23 kn čime da je preplatio 1.056,94 kn, dana 15.01.2013. iznos od 3.607,11 kn čime da je preplatio 1.022,63 kn, dana 15.02.2013. iznos od 3.600,89 kn čime da je preplatio 1.011,17 kn; dana 15.03.2013. iznos od 3.586,75 kn čime da je preplatio 991,80 kn, dana 15.04.2013 iznos od 3.652,70 kn čime da je preplatio 1.052,46 kn, dana 15.05.2013. iznos od 3.556,70 kn čime da je preplatio 951,09 kn, dana 15.06.2013. iznos od 3.545,61 kn čime da je preplatio 934,58 kn, dana 15.07.2013. iznos od 3.549,66 kn čime da je preplatio 933,12 kn, dana 15.08.2013. iznos od 3.547,16 kn čime da je preplatio 925,10 kn, dana 15.09.2013. iznos od 3.579,80 kn čime da je preplatio 952,18 kn, dana 15.10.2013. iznos od 3.605,62 kn čime da je preplatio 972,31 kn, dana 15.11.2013. iznos od 3.614,86 kn čime da je preplatio 975,86 kn, dana 15.12.2013. iznos od 3.649,86 kn čime da je preplatio 1.005,12 kn, dana 15.01.2014. iznos od 3.614,34 kn čime da je preplatio 963,81 kn, dana 15.02.2014. iznos od 3.659,66 kn čime da je preplatio 1.003,30 kn, pa da je tužitelj preplatio sveukupno novčani iznos od 57.800,72 kuna. Tužitelj predlaže da s obzirom na ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, financijsko-knjigovodstveni vještak odredi razliku između iznosa preplate (mjesečnog anuiteta) kojeg da je tužitelj plaćao svaki mjesec i iznosa (mjesečnog anuiteta) kojeg bi tužitelj bio dužan plaćati da je od početka Ugovora o kreditu do kraja utuženog razdoblja bila fiksna kamatna stopa u visini od 5,10 % godišnje te da nije ugovorena ništetna valutna klauzula. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da naslovni sud, nakon održane glavne, javne rasprave donese presudu kojom se tuženiku nalaže da istom isplati iznos od 57.800,72 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U podnesku od 31. srpnja 2023. tužitelj specificira svoj tužbeni zahtjev na način da navodi svoju tražbinu u valuti eur.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženica je navela da je tužbeni zahtjev istaknut u tužbi tužitelja upravljen na isplatu iznosa od 57.800,72 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, a što da bi, prema navodima iz tužbe, predstavljalo iznos za koji da je tužitelj „pretplatio“ rate kredita po predmetnom ugovoru o kreditu, uslijed promjena kamatne stope i tečaje koje su se događale za vrijeme otplate kredita. m Prvenstveno ističe kako tužba nije podobna za raspravljanje i zbog činjenice kako ista ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana. Obzirom da tužba ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev odnosno da tužitelj nije iskazao interese za utvrđivanje, da nema procesnih pretpostavki za postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva (isplata). Ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženiku se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 da je promašeno budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda da ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te da se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju da nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj da je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega da je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, da bi valjalo prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, da bi valjalo takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega da bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu pretplaćenih kamata, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. U postupku isplate preplaćenog, sud da nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu Ugovora kao ništetnu kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz prednje navedenih odluka viših sudova, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj da je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, da nije „nečija špekulacija“ već da se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula da je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, da je očito da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To da je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti da su usuglašeni s lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, osobito u članku 6., da se ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama niti da je anuitet izražen u kunama. Naime, u ugovoru da jasno stoji da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica da je uvezana uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, da se sadržani anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj, da nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica da ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari da je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Navodi da nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, da jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane da nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba da ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ Nadalje, da je nesporno da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB da regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske da nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, da je jasno kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. U odnosu na navode iz tužbe i tužbeni zahtjev tuženik ističe kako je nedvojbeno da je u predmetnom Ugovoru o kreditu odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi jasno navedena u čl. 4.1. kao i ostale odredbe Ugovora, da je ista ispisana jednakim fontom slova kao i ostale odredbe Ugovora, te je lako uočljiva. U samoj odredbi da je jasno navedeno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva. Imajući u vidu sudsku praksu Vrhovnog suda RH na koju se tužitelj poziva da je nedvojbeno da je ništav dio odredbe čl. 4.1. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je navedeno: "sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana". U ovom postupku tužitelj smatra da se ugovorena promjenjiva kamata po početnoj stopi ima uzeti kao fiksna, te jedino što traži da je upravo razlika između stope od 5,10 % i promijenjenih kamata koje su obračunavate tijekom ugovorenog razdoblja. Tuženik ističe kako odluka o tome da li kamata kao protučinidba za korištenje novca banke od strane korisnika kredita treba biti fiksna ili promjenjiva izravno se tiče glavne činidbe pojedine ugovorne stranke pa stoga sukladno odredbi čl. 296. st. 3. ZOO-a, tj. čl. 84. ZZP 2003 odnosno čl. 99. ZZP 2007-2014 nije podvrgnuta sudskoj kontroli. Prema tome, iako u konkretnom slučaju tužitelj traži utvrđenje ništavim cijele odredbe čl. 4. ugovora o kreditu o mijenjaju kamatne stope sukladno odredbama banke ne znači da je time poništen i osnovni ugovorni odnos stranaka o činidbi, odnosno o promjenjivosti kamatne stope. U konkretnom slučaju stranke da su potpisom Ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope dok je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno Odlukama banke jer da je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Tužitelj da nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna kamatna stopa, ono na što oba ugovaratelja (pa i tužitelj) imaju pravo je da se pravna praznina koja je nastala između, s jedne strane nesporne činjenice da je kamatna stopa promjenjiva, a s druge strane utvrđenja da je ništetna odredba o načinu njene promjene, popuni dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007- 2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo da je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. To tužitelj međutim ni ne tvrdi ni ne traži. Stranke da su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati pa da nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. S obzirom na ovako postavljeni tužbeni zahtjev na tužitelju da je stoga teret dokaza da preciznim parametrima (npr. LIBOR za CHF, CDS za Republiku Hrvatsku i sl.) dopuni ugovornu odredbu o kamatnoj stopi, čime da bi se tek stvorile pretpostavke za odlučivanje o tome je li se i za koji iznos tuženik zaista neosnovano obogatio obračunavajući kamatnu stopu tijekom ugovornog razdoblja, a kako to tužitelj navodi. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te da ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego da je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora da je neosnovan. U ovome pravcu, da je ustanovljena i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato da nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“ Tužitelj da je poslovno sposobna osoba te da prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije ni bilo. Štoviše, tužitelj da se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja da se može razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što da u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, da bi u takvom slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo da se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer da se ne smije zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te da se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, da ne može preuzeti odgovornost za potrošača već da mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge, jednostavno da nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke da nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita da je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka da mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“ Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što da iz iste ni na koji način ne proizlazi. Tužitelj da zahtijeva da se Ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnim tečajem koji je vrijedio prema početnom otplatnom planu, što da je u potpunosti neosnovano i, u krajnjem slučaju, protivno zakonu. Naime, cilj zaštite prava potrošača da ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj. To nije „naknada štete“ niti „stjecanje bez osnove“ niti „restitucija“, već da se radi o potpuno pogrešnom tumačenju kako presude Visokog trgovačkog suda tako i presude Vrhovnog suda, na isključivu štetu tuženika. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, da je neosnovano tužitelju sada omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer da takav ugovor nije postojao. Na taj način da se tuženiku gotovo nameće nemoguća činidba, a tužitelja da se stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što da je potpuno protivno zakonu. Naime, sud da nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime da bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom da je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, da nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U tom smislu, tuženik citira iz presude Vrhovnog suda broj Revt 249/14-2: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“ Nadalje, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami sudovi da su utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka (HNB) kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, da navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) „uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke“. Hrvatska narodna banka da je također iznijela stav da „građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.“ Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, da je nesporno da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Da je nesporna činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista da se može smatrati „nezakonitom“. Naime, kako je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, da je nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome da je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što da je tuženik nesporno i učinio. Ugovor o kreditu tuženika da sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene da su sadržani u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 11.8. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, iz odredbe 11.9. Ugovora o kreditu da proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Vrhovni sud RH svojom odlukom Gzz-2/02-2, utvrđuje da : „pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška ... stopa ugovorne kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više godina, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu posla, onda da ugovornu kamatu treba obračunati po stopi važećoj za odnosno razdoblje.“ Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu da nije sama po sebi nepoštena, niti da je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope da jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO da predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO da je očito kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Napokon, tužitelj da je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje da se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu da je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Napokon, izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.g., da je uveden novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 01.01.2014.g. – dakle, od 01.01.2014.g., kriterij promjene kamatne stope da je uveden po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije 01.01.2014.g. da je nedopustivo i nezakonito jer da bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu, te da bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što da nije bila volja ugovornih strana, a čime da bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03), gdje da je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009., što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti da su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora da su bile na snazi odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama, te da je tuženik, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako u članku 3.6. Općih uvjeta da jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“, koja se dostavlja u prilogu. Pored navedenog, tuženik da je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti da nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu, da je propisivao obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB da je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP. No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB-a bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik da je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te da je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno da je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome da je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što da je tuženik nesporno i učinio. Znači, Ugovorna odredba kojom da se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu, da nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope da je riječ o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene da ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite da je odraz poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što da je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope da je zakonom predviđen i dozvoljen, te da je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava da izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, da sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“....Ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, da su određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Konačno, ni jednoj banci da nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Objektivni kriteriji, zapravo uvjeti promjenjivosti koji određuju „cijenu” kredita da su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, naravno, određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope da su javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već da ovise o svim navedenim uvjetima, što da je notorno. Nadalje, svaka banka da je slijedom odredbi zakona koji reguliraju njeno poslovanje dužna uključiti sve troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Upravo zbog prava prikupljanja depozita od klijenata, koja za sobom povlači i posebnu odgovornost, banke da moraju na dnevnoj osnovi pratiti i upravljati svojim potraživanjima i obavezama poštujući pritom pravila cjenovne politike. Na samu cijenu kredita, a kako je ranije navedeno, da utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Veliki utjecaj na cijenu financiranja ima regulatorni trošak HNB-a kroz obveznu pričuvu, graničnu pričuvu s prinosom 0%, održavanje min. 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze Banke te obavezni upis blagajničkih zapisa – na 1 godinu s prinosom 0%. Kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu (granična obvezna pričuva), HNB da je tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti i kreditiranje s regulatornom mjerom obaveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0%. Obje mjere da su utjecale na porast troškova financiranja i tuženik da je bio primoran (da ne bi ugrozio izvore financiranja - depozite klijenata i obaveze po inozemnim kreditima) povisiti cijene kredita. Tek s krajem 2008. godine (listopad 2008) HNB da ukida regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. (studeni 2009) mjeru obaveznog upisa blagajničkih zapisa. Navedene otpuštene regulatorne mjere da bi utjecale na smanjivanje cijena izvora financiranja da se krajem 2008. godine nije rasplamsala kriza na međubankarskom tržištu koja da je za sobom povukla visoke premije rizika zemlje CDS. Za sva financiranja banke da su morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvore financiranja na 5- godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB. Primjerice, u posljednjem kvartalu 2008. godine CDS za Hrvatsku da se povećao s 1,00 % na 4,5%, dok je npr. u 2004. godine navedeni parametar za Hrvatsku bio zanemariv. U slučaju LIBORA, tuženik ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004. godine iznosio 0,3 % dok je u studenom 2008. godine iznosio 3,30%. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope da su javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već da ovise o svim navedenim kriterijima. Tužitelj dostavlja tablični prikaz troškova ukupnog troška financiranja iz kojeg da je prikaza vidljivo da je primjerice za 2007. i dio 2008. godine cijena kredita u tom periodu niža od ukupnih troškova financiranja što da znači da tuženik nije teretio klijente/potrošače za ukupni iznos povećanja troškova financiranja. S druge strane da je bitno istaknuti da je tuženik od strane HNB-a podvrgnut redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, po kojim provjerama HNB nije kod tuženika uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima. Naprotiv, HNB u svome očitovanju na upit potrošača, a kako je već ranije navedeno, ističe da su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli i poslovni odnos s bankom te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB. Smisao ugovaranja promjenjive stope da je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje da je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku da sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Nadalje, da tuženik obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja, te u smislu iznesenoga, tuženik ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja. Dakle, budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, da je očito da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Tuženik, nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa da je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, odnosno bez pravnog učinka, ovo tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope Također, da nije moguće proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. g.), jer da bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što da nije bila volja ugovornih strana, a čime da bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. U odnosu na zahtjev za isplatom, da iz navoda tužitelja proizlazi da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-7129/13, te da nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto da ne proizlazi iz sporne presude a niti da proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što da je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge – za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se kamatna stopa mijenjala, a što da je pogrešno, te da se iz navedenog razloga izričito protivi provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorene kamatne stope i svih kasnijih izmjena. Naime, ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara promjenjiva kamatna stopa dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada da je upravo na tužitelju da dokaže koja je to kamata, odnosno iznos obračunat po osnovi kamate ugovorene spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva da ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu, a konačno, tužitelj osnovanost tužbenog zahtjeva da očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem. Čak štoviše, potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora, te je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu. Zaključno, tuženik ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda, jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa da je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna,a posebno da ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu; da su konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa da se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; da nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka da je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; valutna klauzula da je zakonom izričito dopuštena klauzula, te da je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te da nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. U podnesku od 28. ožujka 2023. tuženik ističe kako sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime da bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom da je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, da nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U tom smislu, tuženik citira iz presude Vrhovnog suda broj Revt 249/14-2: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“ Naime, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka (HNB) kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, da navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) „uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke“. Hrvatska narodna banka također je iznijela stav da „građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.“ Direktiva Vijeća 93/13/EEZ koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“....ALI takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. No neovisno od navedenoga, tuženik podsjeća prvenstveno na pravomoćnu presudu Županijskog suda u Puli broj Gž-2658/12, kojom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovora/dijela ugovora, kao i notornu presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 iz predmeta „Potrošač“ te kojom je jasno utvrđeno kako je valutna klauzula dozvoljena i dopuštena te kako su ugovori o kreditima uz valutnu klauzulu u CHF valjani, te je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se nalaže bankama da u potrošačkim kreditima prestanu s korištenjem odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF. Konačno, u presudi Vrhovnog suda broj Revt 249/14-2, donesenoj u predmetu „Potrošač“ je utvrđeno: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“ U smislu odredbe čl. 247. ZOO, za sklapanje ugovora bitno da su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora. U konkretnom slučaju stranke su to nedvojbeno učinile potpisom ugovora te njegovom solemnizacijom. Osim što su se stranke, dakle, nedvojbeno suglasile oko bitnih sastojaka ugovora čime je udovoljeno zahtjevu iz odredbe čl. 247. ZOO, takvi bitni sastojci da su u cijelosti određeni odnosno odredivi, slijedom čega da su potpuno neosnovani navodi tužitelja o tome da činidba nije moguća, dopuštena, određena ili odrediva, a takvu odredivost da potvrđuje i sudska praksa. Nadalje, tuženik ponovno ističe prigovor zastare. Naime, ako je ugovor/dio ugovora ništetan, tada da i učinci te ništetnosti nastupaju unatrag, ex tunc, dakle od dana njegova sklapanja. Prema presudi Vrhovnog suda Rev 141/06 obveza vraćanja onoga što je primljeno po osnovi ništetnog ugovora o zajmu dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, koja je u konkretnom slučaju nastupila u vrijeme sklapanja ugovora o zajmu, pa kako su predaja i primitak novca izvršeni istoga dana kad su ugovori sklopljeni, to da su i zastarni rokovi počeli teći prvog dana nakon predaje i primitka novca, a kako propisuje odredba čl. 215. st. 1. ZOO-a. Slijedom iznesenoga, potraživanje kako je specificirano tužbenim zahtjevom da je zastarjelo.

4. U podnesku od 31. srpnja 2023. tužitelj navodi da tuženik pogrešno i neosnovano smatra da bi tužitelj trebao tužbom zatražiti utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kako bi mogao ostvariti pravo na isplatu. Naime, sud da na ništetnost pazi po službenoj dužnosti dok ništetnost navedenih odredbi ugovora o kreditu predstavlja prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari u kojoj sud (imajući na umu prethodno navedeno) iz činjeničnih navoda iz tužbe može o tome zauzeti svoje stajalište bez da se takvo utvrđenje zahtijeva u tužbi. Isto tako tužitelj da će svoja povrijeđena prava u konkretnoj situaciji zaštiti upravo isplatom a ne pukom deklaracijom o ništetnosti za koju sud zauzima stajalište po službenoj dužnosti (čl. 327. st.1. ZOO-a). Glede pitanja ništetnosti, a suprotno navodima iz odgovora na tužbu, ističe kako tužitelj nije dužan postaviti tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti, jer u sporovima koji proizlaze iz ugovora, sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, pa može ocjenjivati pitanje ništavosti određenog ugovora kao prethodno pitanje (čl. 12. ZPP) – tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Broj: Rev 1008/08-2 od 11. rujna 2008.g. U odnosu na navode tuženika kako interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP-a postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, ističe kako je ista odredba apsolutno neprimjenjiva u ovom postupku. Naime, navodi da tužitelj u ovom postupku nije podnio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa već da je isti podnio privatnu tužbu. Nadalje, tužitelj da ovom tužbom ne traži otklanjanje povreda već da traži isplatu. Zaključno, tužitelj da se na ništetnost ugovornih odredaba poziva temeljem odredbi ZOO-a i kolektivnih presuda. U odnosu na navode tuženika da se tužitelj nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora već jedino u parnicama za naknadu štete, tužitelj ističe kako se radi o prigovorima koje je tuženik mogao isticati u postupku pokrenutom podnošenjem kolektivne tužbe a ne u ovom postupku te da se radi o prigovorima koji su u cijelosti neosnovani i bespredmetni kao i da je tuženikovo tumačenje relevantnih zakonskih odredbi u potpunosti iskrivljeno. Naime, sukladno presudi i rješenju Vrhovnog Suda RH posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine potrošači da imaju subjektivno pravno na restituciju i to na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Također, da je nesporno da svako umanjenje nečije imovine predstavlja štetu pa tako i umanjenje imovine ovdje tužitelja uslijed plaćanja anuiteta u previsokim iznosima. Da je tome tako, da potvrđuju sada već mnogobrojne pravomoćne presude donijete u korist potrošača u analognim pravnim situacijama pa da su svi prigovori tuženika u cijelosti neosnovani i paušalni. Tuženik da osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne, međutim tužitelj navodi slijedeće. Trgovačko nepoštenje tuženika da je utvrđeno pravomoćnim presudama donesenim u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, te da nije dopušteno u ovoj parnici utvrđivati drugačije. Presudom Vrhovnog suda posl. br. Rev 3142/2018-2 od dana 19. ožujka 2019.g. da je utvrđeno da je odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok da je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom da je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom da će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a da propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, odnosno da nije potrebno ponovno izvoditi dokaze na okolnost nepoštenja ugovornih odredbi o CHF valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Obzirom na navedeno, da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer da bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. (tako i Vrhovni sud RH u presudi posl. br. Rev-3142/2018-2 od dana 19. ožujka 2019.g.) Dakle, naslovni sud da je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz pravomoćnih presuda donijetih od strane VTSRH pod posl. broj: 43 Pž- 6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018.g. kao i presudom istog suda posl. br. PŽ- 7219/13-4 od dana 13. lipnja 2014.g. Ukazuje da činjenica da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, ne utječe na pitanje valjanosti odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule u CHF pa se izričito protivi da se u ovom postupku provede dokaz saslušanjem javnog bilježnika. Naime, predloženi javni bilježnik da nema saznanja koja bi bila odlučna za predmet spora. Dužnost istog da je bila isključivo da pročita predmetni Ugovor, a koji da je unaprijed sastavio tuženik. Dakle, javni bilježnik da nije imao obvezu tumačenja ekonomskih parametara vezano za valutu CHF ili temeljem kojih se izračunavala promjenjiva kamatna stopa budući da isti ni nema takva stručna ekonomska znanja. Tu obvezu da je imao tuženik prilikom vođenja pregovora koji su prethodili sklapanju Ugovora o kreditu. Saslušanje predloženog javnog bilježnika da bilo bi svrsishodno jedino u slučaju kada bi postojali određeni primjerice pravni nedostaci u formi predmetnog Ugovora, a što da ovdje nije slučaj. Osim navedenog, sve argumente koje tuženik iznosi u svojem odgovoru na tužbu i drugim podnescima a odnose se na ništetnost valutne klauzule u CHF i promjenjivost kamatne stope iz potrošačkih ugovora o kreditu, već da je bio iznio u postupcima pokrenutim radi zaštite kolektivnih interesa u slučaju „Franak“, te da je iste sud redom sve odbio, dok su ostala eventualno sporna pitanja u ovoj pravnoj stvari već razriješena u postupcima povodom izvanrednih revizija (proizašlih iz pojedinačnih postupaka koje su potrošači pokretali protiv banaka temeljem iste činjenične i pravne osnove) ali i ranijoj sudskoj praksi VSRH. Dakle, nepoštenje u postupanju tuženika prilikom davanja kredita, u situaciji poput one opisane u tužbi tužitelja, da je već pravomoćno utvrđeno u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pa da je sukladno odredbi čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP, tuženik u ovoj parnici onemogućen dokazivati da je bio pošteni trgovac tj. da su odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru s tužiteljem bile poštene. Ono što uslijed ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnojstopi imamo jeste početna kunska protuvrijednost prema isplatnom tečaju, a to znači da se sve do kraja ugovornog odnosa mora primjenjivati glavnica izražena u kunama na dan isplate kredita uz primjenu početne kamatne stope odnosno jedino što u ugovoru vrijedi jest početni otplatni plan u kunama. Obzirom na navedeno, svi preplaćeni iznosi da su naplaćeni na temelju ništetne valutne klauzule CHF i ništetne promjene kamatne stope stoga da se moraju vratiti potrošaču i moraju se naplatiti još i zatezne kamate, jer da se radi o stjecanju bez osnove, gdje je stjecatelj nepošten, što je utvrđeno kolektivnom presudom. Vezano za tuženikov prigovor zastare, tužitelj navodi kako slijedi; Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.:Rev-2245/2017-2 od dana 20. ožujka 2018.g. utvrđeno je kako su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji, pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da su smislu odredbe čl. 241. ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Slijedom navedenog, tijek zastare da je prekinut pokretanjem kolektivnog potrošačkog spora, te je isti ponovo počeo teći tek s danom pravomoćnosti presuda VTSRH posl. broj: Pž- 7129/13-4 i posl. broj: Pž-6632/17-10. Također, sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.g., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, da počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Iz navedenog da proizlazi da je tuženikov prigovor zastare u potpunosti neosnovan. Konačno, s obzirom da je u Republici Hrvatskoj od dana 01. siječnja 2023.g. kao službena valuta uveden euro, tužitelj ovim podneskom specificira tužbeni zahtjev te utužene iznose u kunama iskazuje u valuti euro. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da naslovni sud, nakon održane glavne, javne rasprave donese presudu kojom se tuženiku nalaže isplatiti tužitelju novčani iznos od 7.671,44 € kuna uvećano za zakonske zatezne kamate.

5. Tužitelj je podneskom od 31. listopada 2024. tužbeni zahtjev za isplatu uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka te istog preinačio da način da sada na ime preplaćenog tečaja potražuje iznos od 7.719,97 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

6. U dokaznom postupku pročitani su: ugovor o kreditu (str. 7-9), otplatna tablica (str. 10), pregled uplata po kreditu (str. 11), plan otplate (str. 12), knjigovodstvena kartica (str. 13-20), obavijest o konačnoj otplati (str. 21), tečajna lista (str. 27), nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića te je izveden i dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka OJ.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih mjesečnih anuiteta u iznosu od ukupno 7.719,97 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta pa do isplate.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Između stranaka nisu sporne sljedeće činjenice:

- da je tužitelj, u svojstvu korisnika kredita, zaključio s tuženicom, kao kreditorom, dana 16. siječnja 2007. Ugovor o kreditu broj 901222546, koji je solemniziran 17. siječnja 2007. kod javnog bilježnika Tanje Ferenc u [adresa], pod posl. broj: OV-46/07, kojim je ugovorom tuženica odobrila tužitelju kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38.438,00 CHF

- da je predmetni Ugovor o kreditu ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, kojim je tuženica tužitelju odobrila i isplatila kredit u iznosu od 38.438,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita

- da je kredit u cijelosti isplaćen.

9.1. Tuženica u tijeku postupka tužitelju nije osporila status potrošača.

10. Sporno je i u ovom postupku valja utvrditi jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetne, ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženica od njega naplatila na temelju takvih odredbi, a ukoliko ima, je li njegovo potraživanje zastarjelo.

11. Uvidom u ugovor o kreditu broj 9012225463 od 16. siječnja 2007. utvrđeno je da je isti sklopljen između tuženik, kao davatelja kredita i tužitelja, kao korisnik kredita. Ugovor je dana 17. siječnja 2007. solemniziran po javnom bilježniku Tanji Ferenc iz [adresa], pod brojem potvrde: OU-46/07.

11.1. Sukladno članku 1. Ugovora o kreditu, tuženik da se obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 38.438,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Tuženik da je tužitelju odobrio kredit za kupnju vozila dok se je tužitelj obvezao sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu (čl. 2. Ugovora o kreditu). Na kredit u otplati tužitelj da se obvezao tuženiku platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,10 % godišnje. Nadalje, kamata da se obračunavala u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), te da je bila sadržana u anuitetima i dospijevala na naplatu zajedno s njima (članak 4. Ugovora o kreditu). Predmetnim ugovorom tuženik se obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 38.438,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, i to za kupnju vozila (čl. 1. i 2. ugovora). Čl. 4. predmetnog ugovora ugovoreno je da se na kredit u otplati tužitelj obvezuje platiti tuženiku kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,10 % godišnje.

12. Iz pregleda uplata po kreditu, otplatnu tablicu, knjigovodstvenu tablicu i plan otplate vidljiva je dinamika uplata tužitelja po predmetnom ugovoru te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju nakon sklapanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu.

13. Saslušanjem tužitelja utvrđeno je da se o spornim odredbama ugovora o kreditu (valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi te o odredbi koje se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva) nije pojedinačno pregovaralo, da je te odredbe unaprijed formulirao tuženik, da tuženik nije imao utjecaja na njihov sadržaj, da se radilo o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao i da tuženik tužitelju uopće nije objasnio na što se odnose troškovi obrade kredita. Tužitelj je o tome dao logičan i neposredno uvjerljiv iskaz, na koji nije bilo prigovora. Suprotno nije dokazano. Zbog tih razloga sud prihvaća tužiteljev iskaz.

14. Iz iskaza svjedokinje OJ nisu utvrđene relevantne činjenice.

15. S obzirom na navode iz tužbe i postavljeni tužbeni zahtjev (radi isplate) valjalo je kao prethodno pitanje utvrditi jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz čl. 1. ugovora o kreditu, o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 4. ugovora odnosno o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva – ništetne.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.). U tom je postupku utvrđeno da je, između ostalog i tuženica, u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženica je na taj način postupila suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 važećeg u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. te čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07. i 125/07., 75/2009., 79/2009., 89/2009 i 133/2009., u nastavku: ZZP/07) važećeg od 7. kolovoza 2007.

16.1. Tom presudom je utvrđeno da je i tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

16.2. Navedena presuda je, u odnosu na tuženicu, potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama posl. br. Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, odnosno da je tuženica u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristila nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

17. Kako je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koji sadrži sporne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, pravna utvrđenja iz tih presuda primjenjuju se i u ovom postupku.

18. Prema čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Odredbom čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022., u nastavku: ZZP) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 114. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP-a i čl. 126. ZZP-a) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 114. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

21. Međutim, tuženica je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlaštena dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarala s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dala odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njezine novčane obveze i da je ona, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.

21.1. U konkretnom slučaju tuženica je u odgovoru na tužbu predložila da se izvede dokaz saslušanjem javnog bilježnika i osobnog bankara tuženika, od kojeg je prijedloga tijekom postupka odustala, slijedom čega proizlazi da ista u tijeku postupka odustala od predloženih dokaza na okolnost da je, prije sklapanja ugovora o kreditu, s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

22. S obzirom na navedeno, tuženica (na kojoj je teret dokaza o obaviještenosti potrošača) nije dokazala da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočila informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i ugovaranja promjenjive kamatne stope. Drugim riječima, tuženica nije dokazala postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Osim toga, odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženice koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

23. Ugovaranje valutne klauzule je u vrijeme sklapanja ugovora bilo dopušteno jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., u nastavku: ZOO/05). Međutim, u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

24. Nadalje, sporna odredba ugovora o kreditu u odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva nije jasna i lako razumljiva, jer u istoj nije konkretizirano koji su to troškovi obrade. Shodno tome, dopušteno je ocjenjivati je li ta ugovorna odredba poštene.

25. Slijedom navedenog, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz CHF te o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ništetne.

26. Ništetnost navedenih ugovornih odredbi ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina tečaja švicarskog franka određuje prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

27. Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.

28. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

28.1. Tužitelj, po pravilima o stjecanju bez osnove, ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženice kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1115. ZOO/05) do isplate. To stoga što je tuženica na temelju navedenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli naplatila više od onoga što je stvarno mogla naplatiti. Tuženica je, prema mišljenju ovog suda, nepošten stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogla znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i time ništetne, pa da joj, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primila, ne pripada. Sudsko utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

29. S obzirom na to da je utvrđeno da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je uzeti u obzir početni tečaj kao jedini tužitelju poznat, a time i valjano određen te pošten.

30. Stoga je, radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću. Od vještaka je zatraženo da se očituje o razlici između iznosa preplate (mjesečnog anuiteta) kojeg je tužitelj plaćao svaki mjesec i iznosa (mjesečnog anuiteta) kojeg bi tužitelj bio dužan plaćati da je od početka Ugovora o kreditu do kraja utuženog razdoblja bila fiksna kamatna stopa u visini od 5,10 % godišnje te da nije ugovorena ništetna valutna klauzula, da utvrđenu preplatu prikaže posebno za kamatu a posebno za tečaj švicarskog franka kao i njihov ukupan zbroj, da iz priložene kreditne dokumentacije utvrdi iznos koji je uplaćen s osnove naknade za obradu predmetnog kreditnog zahtjeva te u konačnici ako su tijekom otplatnog razdoblja nastale tzv. "negativne razlike" (razdoblje u kojem je tužitelj mjesečne anuitete platio u manjem iznosu u odnosu na početni plan) te razlike da prikaže u posebnom stupcu.

30.1. Vještak je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između iznosa preplate (mjesečnog anuiteta) kojeg je tužitelj plaćao svaki mjesec i iznosa (mjesečnog anuiteta) kojeg bi tužitelj bio dužan plaćati da je od početka Ugovora o kreditu do kraja utuženog razdoblja bila fiksna kamatna stopa u visini od 5,10 % godišnje. Nadalje, utvrdio je i visinu novčane razlike između stvarno naplaćenih anuiteta po mjesecima i onih ugovorenih u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a koja je razlika nastala kao posljedica promjene početnog tečaja CHF. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita, odnosno da je tužitelj uzeo kredit u iznosu 38.438,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je početna kamatna stopa iznosila 5,10 % godišnje i da je početni tečaj na dan puštanja kredita iznosio 1 CHF = 4,555032 kuna te je rekonstruirao početni otplatni plan u CHF prema svim ugovornim odredbama za sve anuitete koje dospijevaju u razdoblju od 15. prosinca 2010. do 15. veljače 2014.

30.2. Primjenom navedenih parametara vještak je utvrdio da je tužitelj, pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, na ime kamata, u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatio iznos od 1.801,18 EUR; kao i da je isti, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, više uplatio 5.686,41 EUR. Također, utvrdio je i da je tuženik od tužitelja dana 17. siječnja 2007. naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 232,38 EUR .

30.3. Pojedinačne iznose na ime razlike plaćenih kamata u odnosu na početni plan i tečajne razlike u odnosu na početni plan, vještak je specificirao po mjesecima u tablici 5 i 6 nalaza i mišljenja (str. 112-115).

31. Tužitelj je prihvatio izračun sudskog vještaka te je u skladu s istim i uskladio tužbeni zahtjev za isplatu.

32. Tuženica nije osporila matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka ali je navela, u bitnom, da je isti baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, a što da nije bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, radi čega da je nalaz neosnovan, promašen i nepotreban u smislu činjeničnih tvrdnji tuženika kako namjera ugovornih stranaka odnosno tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita nije bila ugovaranje fiksnog tečaja CHF što se implicira provođenjem predmetnog vještačenja.

33. Sud je nalaz i mišljenje vještaka financijske struke prihvatio u cijelosti jer je izrađen na objektivan i stručan način.

34. Preostalo je odlučiti o istaknutom prigovoru zastare.

34.1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

34.2. Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno je okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na tuženicu), slijedom čega (u odnosu na valutnu kaluzulu) do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 21. srpnja 2022., nije protekao opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. i 241. ZOO-a).

34.3. Međutim, kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., imajući u vidu opći zastarni rok od pet godina i činjenicu da je tužba podnesena 21. srpnja 2021., potraživanje tužitelja po osnovi promjenjive kamatne stope je u zastari (za dio tužbenog zahtjeva u visini od 1.801,18 EUR), slijedom čega je odlučeno kao u t. II izreke.

34.4. Ništetnost sporne odredbe ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ustanovljena je tek u ovoj presudi, stoga zastarni rok za taj dio restitucijskog zahtjeva, prema gore izraženom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije počeo ni teći.

35. Slijedom svega navedenog, valjalo je naložiti tuženici da tužitelju na ime pozitivnih pretplata zbog ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od ukupno 5.918,79 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana svake izvršene uplate (tč. I. izreke presude). Tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate za razdoblje od dana izvršenog plaćanja svakog pojedinog iznosa anuiteta pa sve do isplate, sukladno odredbi čl. 323. i čl. 29. st. 2. ZOO.

36. Odluka o trošku (t. III izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku koja propisuje da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

36.1. S obzirom na navedeno, tužitelj je u ovom postupku uspio sa 76,67 % a tuženik s 23,33 %, iz čega proizlazi da tužitelju pripada 53,34 % priznatog parničnog troška.

37. Tužitelju su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, 107/2025, dalje: tarifa) i to za sastav tužbe iznos od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., u nastavku: tarifa), za sastav podneska od 31. srpnja 2023. iznos od 200,00 EUR (Tbr. 8.4. Tarife), za sastav podneska od 4. travnja 2024. iznos od 200,00 EUR (Tbr. 8.4. tarife), za zastupanje na ročištima od 15. travnja 2024. i 16. prosinca 2025. iznos od po 200,00 EUR po ročištu (Tbr. 9.1. tarife), za zastupanje na ročištu od 11. studenog 2025. iznos od 50,00 EUR (Tbr. 9.5. tarife), za sastav podneska od 31. listopada 2024. iznos od 200,00 EUR (Tbr. 8.1. tarife), za zastupanje na ročištu od 30. siječnja 2026. iznos od 100,00 EUR (Tbr. 9.3 tarife). Tužitelju na ime troškova vještačenja pripada iznos od 400,00 EUR. Priznat mu je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 61,58 EUR kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 61,58 EUR, budući da će se tužitelju presuda dostaviti elektroničkim putem i da u skladu s čl. 7. st. 2. ZSP-a ima mogućnost u roku tri dana od dana dostave odluke platiti pristojbu u visini polovice propisanog iznosa pristojbe.

37.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 22. travnja 2024. kojim obavještava sud o izvršenoj uplati predujma za trošak financijskog vještačenja s obzirom da je dovoljno priložiti uplatnicu kao dokaz o izvršenoj uplati. Nije mu priznat ni trošak u dijelu koji prelazi gornju granicu odvjetničke tarife.

37.2. Tužitelju je, dakle, priznat trošak u sveukupnom iznosu od 1.673,16 EUR. Imajući u vidu da tužitelju pripada 53,34 % priznatog parničnog troška, tuženik mu je dužan naknaditi trošak u iznosu od 892,46 EUR (t. III izreke).

38. S obzirom na to da tuženik nije uspio u parnici, istom ne pripada ni pravo na trošak slijedom čega je odlučeno kao u t. IV izreke.

U Poreču, 30. siječnja 2026.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dostave presude.

DNA

- tužitelju p.p.

- tuženici p.p.