REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj: Gž-1642/2025-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Darko Šuper, Iva Kovačev Radić, Ivan Jukić, Dino Vukušić i Ena Petrović u Osijeku, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-667/2022-35 od 17. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-667/2022-35 od 17. rujna 2025. u cijelosti.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit broj: [broj depozita]/2006 sklopljen 21. prosinca 2006. između tužitelja i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, pravni slijednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, pravni slijednik Slavonska banka d.d. Osijek, Kapucinska 29, u članku 5. koji glasi: ,,lzmjena valutne klauzule vraćanja kredita vršit će se sukladno internim aktima Banke i koeficijentu konverzije, i to na dan izvršenja konverzije najviše jedanput godišnje. Korisnik kredita je upoznat i prihvaća sve eventualne rizike za promjenu valutne klauzule U slučaju otkaza ovog Ugovora za saldo, valutnu klauzulu i kamatnu stopu mjerodavan je isključivo samo izvadak iz poslovnih knjiga Banke, a sa čime je Korisnik kredita u cijelosti suglasan.

U točki II. Izreke naloženo je tuženoj da tužitelju isplati iznos od 3.186,25 € sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je u toč. III. tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom u iznosu od 27,37 €. U toč. IV. odbijena je tužena sa zahtjevom da se utvrdi da postoji tražbina tužene prema tužitelju koja iznosi 37,18 €. U točki V. tuženoj je naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.229,49 € sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude, pa do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbijen (točka VI. izreke).

2. Protiv te presude pravovremenu i dopuštenu žalbu je podnijela tužena iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti a podredno, da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 365,59 €.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi članka 359. st. 1. ZPP.

4. Na žalbu nije odgovoreno

5. Žalba tužene nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit broj: [broj depozita]/2006 sklopljen 21. prosinca 2006. između tužitelja i tužene Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koja je pravni slijednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, a ova je pravni slijednik Slavonska banka d.d. Osijek, od 21. prosinca 2006., te restitucijski zahtjev tužitelja za vraćanje iznosa koje je tuženoj platio na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

7. Sud prvog stupnja je nakon provedenog dokaznog postupka u bitnome utvrdio :

- nespornim, da su 21. prosinca 2006. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene, Slavonska banka d.d. Osijek, kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita;

- nespornim, da je kredit odobren kao stambeni za izgradnju obiteljske kuće;

- nespornim da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit i nije s tuženom sklopio Dodatak ugovoru;

- da je ugovor o kreditu tužitelj sklopio u svojstvu potrošača,

- nespornim, da je ugovorom o kreditu ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita u anuitetima koji su vezani uz valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak, i da je ugovoren rok isplate kredita od 8 godina, time da se on ima isplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima koji dospijevaju svakog prvog u mjesecu;

- da su odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula nepoštene, te posljedično tome i ništave;

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu;

- da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 3.186,25 € s osnove povrata iznosa koji su tuženoj plaćeni temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, bez uračunavanja negativnih tečajnih razlika;

- da je tužena pravni slijednik Slavonske banke d.d. i Hypo Alpe-AdriaBank d.d., budući je 2009. godine došlo do pripajanja Slavonske banke d.d. i tužene, koja je tada imala naziv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.;

- da je tzv. kolektivnom presudom obuhvaćeno razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnijih presuđenja, Slavonska banka d.d. nije postojala jer se fuzirala s tuženom, te je tužena u predmetu po kolektivnoj tužbi mogla isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka d.d. nisu ništetni, međutim, prema presudama VSRH Rev-2221/2018 te presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017 od 13. lipnja 2019. to nije učinjeno, pa se stoga učinak citiranih presuda proteže na tuženu neovisno je li je sporni ugovor zaključila Hypo AlpeAdria-Bank d.d. ili Slavonska banka d.d., obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi;

- da je neosnovan prigovor zastare, te

- da je neosnovan prigovor tužene radi prebijanja.

8. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Tužena svojim žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja je protivna ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. i čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koje u žalbi sadržajno ističe tužena. Međutim, suprotno žalbenim navodima tužene, presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, dostatne, razumljive i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati

9. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tužene koji se odnose na nevezanost s presudom donesenom u postupku kolektivne pravne zaštite. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Predmetna odredba je inače izmijenjena čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 70/2019) koji je stupio na snagu 1. rujna 2019. na način da je izričito propisano da se vezanost presudom donesenom u postupku kolektivne pravne zaštite odnosi i na posebne parnice koje su pokrenute radi isplate, pa kako je ovaj postupak pokrenut 12. rujna 2022. žalbeni navodi tužene koji se odnose na nevezanost presudama iz postupka kolektivne pravne zaštite su neosnovani.

10. Međutim, neovisno o navedenoj vezanosti presudama iz kolektivne pravne zaštite, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio, kako je na temelju provedenih dokaza, pogotovo iskaza tužitelja, sud prvog stupnja pravilno utvrdio da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tužena svojim žalbenim navodima nije uspjela dovesti u sumnju.

11. Neosnovani su dakle, žalbeni navodi tužene da sud nije proveo test transparentnosti i test poštenosti spornih ugovornih odredbi jer je u odnosu na utvrđivanje nepoštenosti spornih odredba o valutnoj klauzuli sud prvog stupnja utvrdio sve odlučne činjenice. Na te okolnosti saslušan je i tužitelj. Stoga žalbeni navodi tužene da su odredbe o valutnoj klauzuli bile uočljive, jasne i razumljive nisu osnovani. Također, neosnovano je i njeno ukazivanje da je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno. Naime, okolnost što je pozitivnim propisima dopušteno ugovaranje valutne klauzule ne znači i da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena.

12. Tužena u žalbi navodi da spornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu tužitelju nanijele znatniju štetu, odnosno da se radi o zabrani manjeg značaja. Naime, u konkretnom slučaju, utvrđeno je da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tužene, kao i odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene. U takvom slučaju ne radi se o zabrani manjeg značaja tako da se tužitelj neosnovano poziva na odredbu čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005 - dalje: ZOO).

13. Neosnovani su i žalbeni navodi tužene kojima ističe da su tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 143/2013) definirani parametri promjenjivosti kamatne stope. Naime navedena okolnost ne znači da pojedine odredbe potrošačkog ugovora sklopljenog prije stupanja na snagu tog zakona ne mogu biti nepoštene i posljedično tome ništetne (u tom smislu primjerice i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-953/2020 od 11. siječnja 2023.).

14. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi valutnoj klauzuli prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojima je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača.

15. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba prednika tuženika o valutnoj klauzuli budući se tužitelj na njih pozvao. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Odredbom čl. 502.b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a Zakona o parničnom postupku, dok je odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16.1. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obvezu primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

16.2. Slijedom navedenog, a imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/2014-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

16.3. Kako je predmetnim Ugovorom o namjenskom kreditu sklopljenim između stranaka u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženice, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku

17. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/2013 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

18. U predmetima C-154/2015, C-307/2015 i C-308/2015 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/2013 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

19. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor zaključuje se da Ugovor o kreditu egzistira bez navedene ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tužene.

20. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog govora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/22 i 59/23, dalje: ZZP/03), koji je članak 81. stavak 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je člankom 84. ZZP/03 bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) koji u odredbama članka 96. st. 1. i članka 99. propisuje identično kao i odredbe članka 81. st. 1. i članka 84. ZZP/03, pa su zbog navedenog neosnovani žalbeni navodi glede primjene Zakona o zaštiti potrošača.

21. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 4. kolovoza 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

22. Nisu osnovani niti tuženičini žalbeni navodi kojima ističe da je tražbina tužitelja zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača i to u zastarnom roku od pet godina. Stoga rok zastare u odnosu u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost ugovorene valutne klauzule. S obzirom da je tužba podnijeta 12. rujna 2022. ista je podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO, tako da tražbina tužitelja u dosuđujućem dijelu nije zastarjela kako to pravilo utvrđuje sud prvog stupnja (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022., kao i odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3025/2018 od 20. ožujka 2024. i poslovni broj Rev2245/17 od 20. ožujka 2018.).

23. Neosnovano tužena osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, u konkretnom slučaju, utvrđeno je da su iznosi koje je tužena u obvezi vratiti tužitelju posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tužena je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morala znati da ugovaranje odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja njezinom jednostranom odlukom predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i poslovni Rev- 364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tužene koji se odnose na tijek zateznih kamata.

24. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima tužena smatra da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor radi prijeboja radi manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, odnosno da je pogrešno utvrdio da ne postoji njegovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 37,18 €. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO, a prema kojoj u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, da će dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženice, već je tuženici izvršio isplatu na način kako je ugovoreno, to je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženice, a ne i do prijelaza imovine tuženice u imovinu tužitelja, pa tuženici ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja. Tome valja dodati i da je ništetnost ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrđena jer iste stvaraju neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja i da je tužena unošenjem upravo takve odredbe u predmetni ugovor, a bez pregovaranja, ugrozila visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Zahtjev tužene da joj se na temelju takve odredbe, koju je sama unijela u Ugovor o kreditu, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imala u izravnoj su protivnosti sa svrhom i smislom takve zaštite i razlozima radi kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom. Posljedice takve ugovorne odredbe koju je sama tužena unijela u sadržaj predmetnog Ugovora stoga snosi ona sama, pa i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača, jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti.

25. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 96. i čl. 97. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07 – dalje: ZZP) u svezi s čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tužena.

26. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tužene kojima osporava odluku o troškovima parničnog postupka. Naime, ista je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 2. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova. Pravilno je sud prvog stupnja postupio i kada je troškove postupka dosudio sukladno vrijednosti boda od 2,00 eura za sve poduzete radnje tijekom postupka. Naime, odredbom Tbr. 52.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT) propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Dakle, kako je sud prvog stupnja odluku o troškovima parničnog postupka donosio kada je na snazi bila nova Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. i koja je propisala da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, sud prvog stupnja je, sukladno Tbr. 52.3. OT i Tbr. 54 OT, naknadu troškova postupka pravilno dosudio prema vrijednosti boda od 2,00 eura.

27. Sud prvog stupnja osnovano je tužitelju priznao trošak njegova zastupanja na ročištu za objavu presude jer se radi o trošku koji je bio potreban i za kojeg je važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika određena nagrada. O tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio svoje pravno shvaćanje u više odluka (Rev- 832/2022, Rev-935/2022, Rev-1222/2023).

28. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tužene o priznatim troškovima plaćene sudske pristojbe za tužbu (u iznosu 26,54 €). Točno je da je člankom 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 51/23.) izmijenjen članak 11. stavak 1. točka 20. na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pri čemu se ova odredba, odnosno oslobođenje o plaćanja sudskih pristojbi, primjenjuje od 20. svibnja 2023. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 5. lipnja 2019. to je obveza plaćanja sudske pristojbe za tužbu nastala već tada (članak 4. točka 1. Zakona o sudskim pristojbama) pa su neosnovani žalbeni navodi tužene da je prvostupanjski sud neosnovano dosudio trošak sudske pristojbe za tužbu.

29. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tužene odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

30. Tuženoj nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer je njena žalba utvrđena neosnovanom (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Puli 30. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Marija Sošić