REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-131/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Goran Gašparon, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženog Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1273/2025-9 od 22. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1273/2025-9 od 22. listopada 2025. te se odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja najprije utvrđena ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj: 178-50-3816805 sklopljenog 28. studenog 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, a koja glasi: "NAKNADA- 3,30% (slovima: tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…", te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 411,77 eura sa zateznim kamatama od 2. prosinca 2006. do isplate i trošak parničnog postupka u iznosu 401,54 eura sa zateznim kamatama od 22. listopada 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu pobija tuženik u cijelosti zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga, ističući i postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP) te relativno bitne povrede zbog nepravilne primjene članaka 326. a u vezi s člankom 186.c ZPP i članka 338. stavka 4. ZPP o sadržaju presude. Smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer da se prvostupanjski sud uopće nije očitovao o njegovim prigovorima. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva te da mu se dosude svi troškovi postupka, uključujući i troškove žalbe u iznosu od 196,07 eura.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet je spora najprije zahtjev tužitelja MV protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za utvrđenje ništetnosti odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazne naknade) sadržane u točki 3. Ugovora o kreditu od 28. studenog 2006. koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) i tuženika kao davatelja kredita (trgovca) i kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu koja iznosi 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

5.1. Tužitelj je potom postavio i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 411,77 eura koji je tuženik naplatio kao navedenu naknadu sa zateznim kamatama od plaćanja 2. prosinca 2006. do isplate.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti jer prvostupanjski sud smatra ništetnom odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva zbog toga što predstavlja dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca o kojoj tužitelj kao korisnik kredita i potrošač nije mogao pregovarati niti je u toj odredbi bilo obrazloženo o kojim se uslugama radi i koliko iznose troškovi što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13., i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka) prema članku 365. stavka 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koje tuženik ističe u žalbi, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, te je prvostupanjski sud ocijenio i obrazložio sve tuženikove prigovore pa mu nije povrijeđeno ni pravo na pravično suđenje.

8.1. Ne postoji ni bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člancima 186.c , 326. i 338. ZPP jer prvostupanjski sud nije odlučio o nedospjeloj tražbini a obrazloženje je prvostupanjske presude sastavljeno u skladu s odredbom članka 338. stavka 4. ZPP.

9. U ovoj parnici nije sporno da su tužitelj i tuženik 28. studenog 2006. sklopili Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima za iznos od 20.367,69 švicarskih franaka a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan korištenja, za kupnju novog vozila, s redovnim kamatama po stopi od 5,20% godišnje, promjenjivoj u skladu s odlukom o kamatnim stopama banke i na rok otplate 84 mjeseca (7 godina) te da Ugovor o kreditu (u točki 3.) sadrži odredbu o plaćanju naknade koja iznosi 3,30% od iznosa kredita i naplaćuje se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita a nije sporno ni da je kredit u međuvremenu u cijelosti vraćen.

10. Nije stoga sporno ni da je tuženik kao kreditor odmah ustegnuo iznos te naknade prilikom prvog korištenja kredita 24. lipnja 2006.

11. Iz izvedenih je dokaza pak utvrđeno da se radi o ugovoru o kreditu koji je unaprijed pripremio tuženik kao trgovac i da je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pa se to odnosilo i na spornu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva (tzv. ulaznu naknadu).

12. Kad se radi o takvim unaprijed formuliranim odredbama smatra se da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kako je propisano u članku 81. stavku 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003. – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (28. studenog 2006.) a ugovor o kreditu koji daje banka svakako jest takav ugovor pa je tuženik trebao dokazati da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo a on to u ovoj parnici nije dokazao, iako je na njemu teret dokazivanja prema odredbi članka 81. stavka 4. ZZP/03.

13. Ovdje naime treba napomenuti kako tuženik nije ni predlagao bilo kakve dokaze pa ni saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu.

14. U konkretnom je slučaju stoga pravilno utvrđeno kako se o navedenoj ugovornoj odredbi o naknadi nije pojedinačno pregovaralo a prvostupanjski je sud pravilno ocijenio i da se ta odredba smatra nepoštenom jer je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je samim time ta odredba i ništetna, kako je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

15. Ovdje treba posebno naglasiti kako je iznos od 411,77 eura po osnovi sporne naknade odmah oduzet od odobrenog kredita tako da je tužitelju isplaćen manji iznos a ugovorene su kamate obračunate na cijeli iznos i prema njemu utvrđeni iznosi anuiteta.

16. Za ocjenjivanje je li takva ugovorna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana međutim nije bitan samo kvantitativan odnos između iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već treba ocijeniti i bi li neprihvaćanjem te odredbe tužitelj kao potrošač bio ograničen u ostvarivanju prava na kredit a iz iskaza tužitelja i svih drugih okolnosti slučaja jasno proizlazi kako bez te naknade nije bilo moguće dobiti odobrenje za sklapanje ugovora o kreditu.

17. Tužitelj je doduše bio informiran o obvezi plaćanja naknade i koliko ona iznosi (3,30% od vrijednosti kredita), ali ne i o razlozima koji opravdavaju njezino plaćanje odnosno koje usluge i koji troškovi ulaze u tu naknadu i u kojoj visini pa se zbog toga ne može smatrati da je ta da odredba jasna i lako razumljiva i da ne bi bilo dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena (članak 84. ZZP/03).

18. Prvostupanjski je sud stoga pravilno ocijenio kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je zbog toga ništetna prema članku 87. stavku 1. ZZP/03 a posljedica je ništetnosti - vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetnih odredaba - propisana u članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05).

19. Tuženik je primio cjelokupni iznos po osnovi ništetne odredbe u visini od 411,77 eura pa je taj iznos dužan vratiti tužitelju zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja 2. prosinca 2006. do isplate, kao nesavjesni stjecatelj koji je kriv za sklapanje ugovora o kreditu s ništetnom odredbom, na temelju članka 1115. ZOO/05.

20. Prvostupanjski je sud stoga utvrdio sve relevantne činjenice za odlučivanje o tome radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi a tuženik na kojem je bio teret dokazivanja nije ni predložio bilo koji relevantan dokaz kako bi dokazao da je tužitelj dao informirani pristanak na sklapanje ugovora o kreditu sa spornom odredbom o naknadi za odobravanje kredita (tzv. ulaznoj naknadi), a pravilno je ocijenio neosnovanim i prigovor zastare koja počinje teći od pravomoćnosti odluke, kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe te nesavjesnost tuženika kao stjecatelja koji je kriv za sklapanje Ugovora o kreditu s ništetnom odredbom, kao i neosnovanost prigovora u vezi s činjenicom što je ugovor ispunjen.

20.1. Treba naime uzeti u obzir da je člankom 328. ZOO/05 propisano neograničeno isticanje ništetnosti (pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se) i da utvrđenje ili na drugi način ustanovljenje ništetnosti predstavlja prethodno pitanje za osnovanost restitucije pa tuženik neosnovano spominje koliko je vremena prošlo od sklapanja Ugovora o kreditu i preuranjenost tužbe za restituciju u smislu članka 326. stavka 1. ZPP, kao i problem njegova poštenja jer je jasno da je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odnosno odredbe tog ugovora o ulaznoj naknadi pa se nikako ne može smatrati poštenim stjecateljem, već naprotiv nepoštenim stjecateljem koji - prema članku 1115. ZOO/05 – mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

20.2. Neosnovan je i tuženikov žalbeni prigovor u vezi s činjenicom što je Ugovor o kreditu ispunjen, jer to nije zapreka za neograničeno isticanje ništetnosti niti se radi o zabrani manjega značaja, kako je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

21. Iz svega navedenog proizlazi kako nije utvrđeno postojanje žalbenih razloga na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni onih određenih u tuženikovoj žalbi pa je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti, uključujući i odluku o troškovima parničnog postupka koju tuženik nije ni pobijao zbog pogrešne primjene materijalnog prava već samo iz razloga što je smatrao da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva pa time i uspjehu stranaka u sporu, a slijedom čega je odlučeno kao u izreci, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP i u pogledu troškova žalbe na temelju članka 166. stavka 1. ZPP.

U Puli 30. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Igor Rakić