REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-1083/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Milanović, odvjetnik u Umagu, protiv tuženih 1. MŽ iz [adresa], sada na adresi [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i 2. GŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Željka Čović Latin, odvjetnica u Puli, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i drugotužene GŽ protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P-1135/2019-72 od 23. kolovoza 2024., u sjednici održanoj 30. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari sadržane u točki II. izreke presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču- Parenzo poslovni broj P-1135/2019-72 od 23. kolovoza 2024., a djelomično se uvažava protiv odbijajućeg dijela odluke o parničnim troškovima sadržane u točki III. izreke navedene presude te se navedena presuda:

- potvrđuje u točki II. izreke,

- preinačuje u točki III. izreke na način da se nalaže drugotuženoj GŽ naknaditi tužitelju daljnje troškove postupka u iznosu od 65,79 eura sa zateznim kamatama od 23. kolovoza 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovana žalba drugotužene GŽ te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P- 1135/2019-72 od 23. kolovoza 2024. u točki I. izreke i dosuđujućem dijelu točke III. izreke.

III. Odbijaju se zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je sljedeće:

„I Nalaže se tuženicama MŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], te GŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], da tužitelju AŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplate novčani iznos od 1.412,66 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 18. travnja 2018. pa sve do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. st. 2. i st. 8. ZOO, a od 01.01.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koju je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

II U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja se odbija.

III Nalaže se GŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], da tužitelju AŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 482,88 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude, pa sve do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koju je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

IV Zahtjev drugotuženice GŽ za naknadu parničnog troška se odbija.“

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu pobijaju tužitelj i drugotužena GŽ.

2.1. Tužitelj podnosi žalbu protiv točke II. i III. izreke navedene presude zbog pogrešno utvrđenog činjenog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Smatra da je sud neosnovano odbio dio tužbenog zahtjeva za isplatu razlike između dosuđenih 10.643,67 kuna i utuženih 13.449,52 kuna, za koji je iznos također došlo do dvostruke naplate uzdržavanja budući da je on taj iznos platio na račun mlt. MŽ, a i radi naplate toga iznosa pokrenut je postupak izravne naplate. Ističe da je tijekom postupka bilo nužno provesti financijsko vještačenje pa da je drugotuženu GŽ trebalo obvezati da podmiri polovicu cjelokupnog troška vještačenja. Predlaže preinačiti točke II. i III. izreke pobijane presude te obvezati drugotuženu GŽ na plaćanje troškova postupka, kao i troška žalbe.

2.2. Drugotužena GŽ podnosi žalbu protiv točaka I., III. i IV. izreke presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. i stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. – ispravak, 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025., dalje: ZPP). Podnosi žalbu i protiv raspravnog rješenja poslovni broj P-1135/2019-20 od 20. lipnja 2020., kojim je sud „prihvatio kao dopunu sadržaja tužbenog zahtjeva u dijelu da se tužbom obuhvati i razdoblje do 18. travnja 2018.“. Tom odlukom da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, jer je pogrešno ocijenio da nije učinjena preinaka tužbe, a za preinaku tužbe u fazi glavne rasprave nije bilo uvjeta. Donesenu presudu pobija iz razloga što je tužitelj znao i nije mu moglo ostati nepoznato da je žaliteljica pokrenula postupak prisilne naplate i da mu Financijska agencija plijeni iznose uzdržavanja, ali je unatoč tome počeo plaćati iznose za uzdržavanje na njen račun. Iz toga izvodi zaključak da se radilo o dobrovoljnim uplatama za uzdržavanje pa da je odluka u tom dijelu protivna članku 1112. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021. , 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje: ZOO). Predlaže prihvatiti žalbu, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu odnosno podredno preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da joj naknaditi parnične troškove zajedno s troškovima za sastav žalbe.

3. Sa žalbama je postupljeno prema članku 359. stavku 1. ZPP-a.

3.1. Tužitelj je osobno podnio odgovor na žalbu drugotužene GŽ s prijedlogom da se odbije kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda.

4. Žalbe stranaka protiv odluke o glavnoj stvari nisu osnovane, a djelomično je osnovana tužiteljeva žalba protiv odluke o parničnim troškovima.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za vraćanje iznosa koji su u postupku izravne naplate koji je pokrenut pred Financijskom agencijom 14. srpnja 2017. prisilno naplaćeni na ime uzdržavanja prvotužene, tada mlt. MŽ, na račun drugotužene GŽ, na temelju presude Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Bujama poslovni broj P Ob-14/2015-35 od 29. svibnja 2015., unatoč činjenici što je tužitelj te iznose platio i dobrovoljno. Citiranom ovršnom ispravom određena je obveza uzdržavanja u iznosu od 1.100,00 kuna mjesečno, počevši od presuđenja pa ubuduće, dok za to budu postojali zakonski uvjeti, mjesečno unaprijed do svakog petnaestog u mjesecu za tekući mjesec na tekući račun majke i zakonske zastupnice IŽ (sada GŽ), otvoren kod Istarske kreditne banke Umag d.d. IBAN: [broj bankovnog računa].

5.1. Sud prvog stupnja je na temelju provedenog financijskog vještačenja djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, za iznos od 1.412,66 eura (10.643,67 kuna) u odnosu na obje tuženice, dok je u preostalom dijelu, do ukupno zatraženih 13.449,52 kuna, tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan jer je utvrdio da taj iznos tužitelj nije uplatio na račun drugotužene GŽ na ime uzdržavanja prvotužene MŽ.

5.2. Materijalnopravnu osnovanost tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja nalazi u odredbama članka 62. stavka 1. točke 2. i stavka 4. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/16. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/2017., 131/2020. i 114/2022.) i institutu stjecanja bez osnove iz članka 1113. ZOO-a.

5.3. Prvotužena MŽ presudu nije pobijala žalbom pa je prvostupanjska odluka u odnosu na dio (djeljive) obveze koji otpada na nju (polovica presuđenog iznosa) pravomoćna.

6. Ispitavši pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, prema članku 365. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., dalje: ZPP/14), koja odredba se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19., dalje: ZID ZPP/19), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je presuda u odnosu na odluku o glavnoj stvari pravilna i zakonita, a tek je u dijelu odluke o parničnim troškovima djelomično pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

7. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

8. Nisu osnovani niti oni žalbeni navodi kojima tuženica osporava (raspravno) rješenje suda prvog stupnja od 2. lipnja 2020. kojim je utvrđeno da podneskom od 20. ožujka 2020. tužitelj nije preinačio tužbu pa da je njegova intervencija u vidu dopune sadržaja tužbenog zahtjeva dopuštena, slijedom čega je prihvatio prijedlog da se utvrdi preplata isplaćenih iznosa uzdržavanja za razdoblje do zaključno 18. travnja 2018.

8.1. Prema članku 191. stavku 1. ZPP-a preinaka tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

8.2. Točno je da je tužitelj na pripremnom ročištu 14. studenoga 2019. naveo da je do dvostruke naplate došlo u razdoblju od siječnja do rujna 2017., da bi podneskom od 20. ožujka 2020. (u fazi glavne rasprave) predložio dopunu vještačenja radi izračuna preplate za razdoblje od siječnja 2017. do travnja 2018. Međutim, tužba je podnesena 8. veljače 2019., a tužitelj je u tužbi naveo da je po zahtjevu za izravnu naplatu podnesenom 14. lipnja 2017. do tada dvostruko naplaćeno 25.097,44 kuna, koji iznos je potom smanjio na 13.449,52 kuna, što znači da je činjeničnom osnovom tužbe bilo obuhvaćeno čitavo razdoblje od pokretanja postupka izravne naplate do podnošenja tužbe. Takav zaključak jasno proizlazi iz činjenice da je tužiteljeva obveza uzdržavanja mlt. kćeri, ovdje prvotužene MŽ, nesporno iznosila 1.100,00 kuna pa tužbenim zahtjevom iz tužbe tužitelj nije zahtijevao vraćanje preplaćenoga isključivo za devet mjeseci već za dulje vremensko razdoblje. Osim toga, na ovakav zaključak upućuje i utuženi tijek zateznih kamata od 18. travnja 2018., kada je očito po stavu tužitelja prestala preplata, jer se taj datum ne može vezati ni uz koju drugu odlučnu činjenicu za presuđenje.

8.3. U takvim je okolnostima sud prvog stupnja trebao postupiti prema odredbi članka 288.a stavka 2. ZPP-a, kojom je propisano da će sud postavljanjem pitanja i na drugi svrsishodan način nastojati da se tijekom pripremnog ročišta iznesu sve odlučne činjenice, da se dopune nepotpuni navodi stranaka o važnim činjenicama, da se označe ili dopune dokazna sredstva koja se odnose na navode stranaka i, uopće, da se daju sva razjašnjenja potrebna za utvrđenje činjeničnog stanja važnog za odluku. Kako je sud to propustio učiniti, a iz samih činjeničnih navoda tužbe je jasno proizlazilo da utuženim iznosom nije moglo biti obuhvaćeno samo razdoblje preplate za prvih devet mjeseci 2017., naknadno očitovanje tužitelja kojim proširuje vremensko razdoblje koje je potrebno obuhvatiti vještačenjem radi utvrđenja visine preplate nema značenje promjene istovjetnosti zahtjeva (odnosno promjene identiteta tužbenog zahtjeva zbog promjene činjenične osnove spora) da bi se moglo smatrati preinakom tužbe.

9. Neosnovano tužitelj osporava odbijajući dio odluke kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za vraćanje iznosa koje je na ime uzdržavanja mlt. kćeri, ovdje prvotužene MŽ, za razdoblje od siječnja do ožujka 2017. uplatio na njen račun, umjesto na račun majke i zakonske zastupnice, ovdje drugotužene GŽ kako mu je to bilo naloženo ovršnom ispravom. U odnosu na taj dio zahtjeva tužitelj u tužbi, a ni na pripremnom ročištu odnosno do zaključenja prethodnog postupka - kako to nalaže članak 299. stavak 1. ZPP-a - nije iznio nikakve činjenice niti je predložio dokaze o plaćanju pa stoga ti podaci nisu bili prezentirani ni sudskom vještaku za potrebe izrade nalaza i mišljenja. Tvrdnja o dvostrukom plaćanju je stoga ostala nedokazana, čime je tužbeni zahtjev u tom dijelu pravilno odbijen kao neosnovan.

10. I odluka o djelomičnom prihvaćanju tužbenog zahtjeva u odnosu na žaliteljicu (drugotuženu GŽ), u visini utvrđenoj financijskim vještačenjem, rezultat je pravilno primijenjenog materijalnog prava odnosno odredaba ZOO-a kojima je uređen institut stjecanja bez osnove (članak 1113. u vezi s člankom 1111. stavkom 1. ZOO-a) na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje.

10.1. S time u vezi ovaj sud prihvaća utvrđenje suda prvog stupnja da tužitelj navedene dvostruke uplate nije izvršio znajući da nije dužan platiti, što bi isključivalo njegov zahtjev za vraćanje prema članku 1112. stavku 1. ZOO-a. Za primjenu navedene zakonske odredbe, na kojoj žaliteljica inzistira i u žalbi, nije dovoljno da je tužitelj morao znati, već je potrebno da je znao da plaća ono što nije obvezan platiti. Dakle, da bi tužitelj izgubio pravo zahtijevati vraćanje morale bi biti ispunjene, pored objektivnih, i subjektivne pretpostavke odnosno svijest o tome da plaća ono što nije obvezan platiti.

10.2. Iz kronologije uplata prikazane u nalazu i mišljenju financijskog vještaka proizlazi da je u trenutku saznanja za blokadu računa po zahtjevu za izravnu naplatu u lipnju 2017. tužitelj dio utuženog iznosa već platio, a do prijenosa sredstava po pravilima izravne naplate došlo je tek naknadno, 13. rujna 2017., s time što je tužitelj u međuvremenu vršio daljnje uplate. Zbog prirode obveze koja proizlazi iz ovršne isprave, a koja se odnosi na tražbine koje dospijevaju i ubuduće, svakomjesečno, tužitelj određeno vrijeme nije ni morao znati da će mu se uzdržavanje i dalje naplaćivati u postupku izravne naplate niti je, s obzirom na kompleksnost tražbine (kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka) mogao znati koliko točno iznosi njegova ranije dospjela obveza. Osim toga, i činjenica koja proizlazi iz tužiteljevog iskaza - da mu je odvjetnik rekao da je dužan postupati po presudi dok ne dobije drugačiju odluku - jasno upućuje na zaključak da tužitelj nije znao da nije dužan vršiti uplate po presudi radi naplate kojih se istovremeno vrši izravna naplata, a kako je to pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

10.3. Pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da žaliteljica nije dokazala da je tužitelj plaćao uzdržavanje u dvostrukom iznosu htijući dodatno doprinositi za uzdržavanje kćeri. Ovakav zaključak proizlazi ne samo iz opisa plaćanja (alimentacija) na uplatnicama na čemu prvostupanjski sud temelji svoju odluku, već iz svih okolnosti konkretnog slučaja koje proizlaze iz tužiteljevog iskaza (prihvaćenog od strane suda prvog stupnja), prvenstveno tužiteljeve materijalne situacije u to vrijeme (život u kontejneru, mala primanja), ali i narušenost odnosa s drugotuženom GŽ. Stoga su i u tom dijelu žalbene tvrdnje drugotužene GŽ neosnovane.

11. Slijedom svega navedenog, ispitujući presudu u granicama razloga određenih u žalbi, kako je sud prvog stupnja u odnosu na odluku o glavnoj stvari pravilno primijenio materijalno pravo na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, a da pritom nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuju žalitelji niti one na koje sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je odbiti žalbe obiju parničnih stranaka protiv odluke o glavnoj stvari i u tom dijelu potvrditi pobijanu presudu, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

12. Žalba tužitelj je djelomično osnovana protiv odluke o parničnim troškovima i to pogledu visine troškova vještačenja za koje je sud prvog stupnja utvrdio da iznose 724,40 eura te mu ih je priznao razmjerno uspjehu u sporu od 42,42%, što unutar ukupno priznatog iznosa parničnih troškova od 2.276,66 eura (1.375,00 eura za troškove zastupanja, 79,63 eura za sudsku pristojbu za tužbu i jednako toliko za presudu ta 724,40 eura za troškove vještačenja) daje 307,29 eura. Od tog iznosa drugotuženu GŽ - u odnosu na koju je zahtjev jedino bio postavljen - tereti polovica iznosa ili 153,65 eura.

12.1. Tužitelj je tijekom postupka financirao troškove financijskog vještačenja u iznosu od 391,80 eura (2.952,00 kuna), saslušanja vještaka u iznosu od 47,44 eura (357,46 kuna), dopune vještačenja u iznosu od 248,72 eura (1.874,40 kuna) i dodatnog saslušanja vještaka u iznosu od 60,95 eura. Trošak inicijalnog vještačenja i saslušanja vještaka u ukupnom iznosu od 439,24 eura je svakako bio potreban radi utvrđenja osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Međutim, troškove dopune vještačenja i ponovljenog saslušanja vještaka je tužitelj prouzročio svojom krivnjom, jer nije pravovremeno prigovorio zadatku koji je inicijalno povjeren sudskom vještaku, a koji je bio postavljen u skladu s činjeničnim tvrdnjama tužitelja. Stoga te troškove on ne može s uspjehom ostvarivati od druge strane, jer objektivno nisu bili potrebni.

12.2. Drugotuženu GŽ, u odnosu na koju je stavljen zahtjev za naknadu troškova vještačenja, tereti polovica iznosa vještačenja ili 219,62 eura, a kako je pobijanom presudom te troškove obvezana naknaditi u iznosu od 153,65 eura ovom odlukom naloženo joj je naknaditi tužitelju razliku u iznosu od 65,97 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude.

12.3. Odluka o parničnim troškovima preinačena je na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a.

13. Budući da je tužitelj uspio sa žalbom samo protiv dijela odluke o parničnim troškovima kao sporedne tražbine, dok je u preostalom dijelu njegova žalba odbijena kao neosnovana, nema pravo na naknadu troškova žalbenog dijela postupka. Drugotužena GŽ sa žalbom nije uspjela pa ni ona nema pravo na naknadu troškova postupka.

U Puli 30. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus