REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3816/2025-10

I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 19. siječnja 2026. godine, u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja SF odvjetničkog vježbenika, te zamjenika punomoćnika tuženika Borne Kusteca, odvjetnika, dana 30. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 3206514511/07 od 02.05.2006. godine sklopljenog između tužitelja ČF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, a koja:

u dijelu čl. 2. glasi: " Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora"

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužitelju NF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 568,03 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 27. listopada 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužitelju NF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.060,36 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 30. siječnja 2026. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.178,08 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 30. siječnja 2026. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kako kreditor dana 02. svibnja 2006.g. sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 115.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Navodi se da je u dijelu članka 2. Ugovora o kreditu, tuženik obvezao tužitelja na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Navodi se da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita, bez da mu je tuženik prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojom postotku se tužitelj tereti, što je obvezu tužitelja kao potrošača učinilo u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično nepoštenom i ništetnom. Tužitelj navodi da sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe, kako je definirana čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. alineja 10. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), jer se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, već mu je nametnuta obveza sa čijim sadržajem tužitelj nije bio upoznat. Tužitelj navodi da mu je tuženik odobrio jedan kredit a isplatio manji iznos, umanjen za troškove obrade kredita. Osim toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koje je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, tuženik je obračunavao i zaračunavao tužitelju kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način je uzrokovao neravnotežu u pravima i obvezama trgovca i potrošača, na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Stoga, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, u podnesku od dana 27. listopada 2025.g. predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnost dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kredita u kojem je korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Ujedno tužitelj predlaže da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 568,03 eura, sa zateznom kamatom od 27.10.2025.g. do isplate, te s osnova uglavničenih zateznih kamata potražuje iznos od 1.060,36 eura, sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, uz naknadu parničnog troška, sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane. Ističe prigovor zastare jer je naknada za obradu kredita naplaćena dana 26. svibnja 2006.g., a tužba je podnesena 2025.g. Navodi da tužba u kolektivnom sporu nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Osporava navod tužitelja da je odredba o naknadi kredita nepoštena i ništetna, sukladno odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača. Ističe da sama okolnost da su odredbe Ugovora o kreditu unaprijed sastavljene i da o njima nije pojedinačno pregovarano, ne znači da su te odredbe automatski ništetne. Navodi da tužitelj nije naveo a kamoli dokazao postojanje bilo kakve značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik naglašava da je u konkretnom slučaju, obveza plaćanja naknade za obradu kredita ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu, te da je o toj obvezi bio informiran i od strane osobnog bankara. Tuženik naglašava da predmetna ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu, a još manje znatnu neravnotežu između stranaka. U pogledu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži iznos zakonskih zateznih kamata, tuženik navodi da se kamate mogu osamostaliti i obračunati kao glavna tražbina tek po prestanku glavne tražbine. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženiku. Tuženik je prigovorio vrijednosti predmeta spora, jer da je previsoko označena.

3. U podnesku od dana 10. listopada 2025.g. tuženik navodi i čini nespornim da je tužitelj dana 26. svibnja 2006.g. platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 4.279,83 kn (568,03 eura).

4. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, obračuna zateznih kamata, potvrde tuženika o naplaćenoj naknadi za obradu kredita i saslušanjem tužitelja osobno kao parnične stranke.

5. Nakon provedenih dokaza, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 02. svibnja 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 115.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

7. Nije sporno da je ugovorena odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, po kojoj je korisnik kredita dužan platiti davatelju kredita sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

8. Nije sporno da je dana 26. svibnja 2006.g. tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od tadašnjih 4.279,83 kn, odnosno 568,03 eura, dakle visina tužbenog zahtjeva i datum naplate utuženog iznosa nisu sporni. Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata uglavničenih zateznih kamata (ročište dana 19. siječnja 2026.g.)

9. Sporno je pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita, osnovanost tužbenog zahtjeva. Sporno je pitanje je li tužitelj sklopio ovaj ugovor kao potrošač. Sporno je ima li tužitelj pravo na isplatu uglavničenih zateznih kamata.

10.Tužitelj je saslušan na ročištu dana 19. siječnja 2026.g., te je izjavio da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio s tuženikom 2006. godine, da se radilo o stambenom kreditu kojim sredstvima je kupio stan i zatvorio raniji kredit koji je imao u istoj banci. Izjavio je da se stan koristi isključivo za stanovanje, da u njemu i danas živi s obitelji, da ga nije iznajmljivao, niti u stanu obavljao bilo kakvu poslovnu djelatnost. Tužitelj tvrdi da nije imao obrt niti trgovačko društvo. U odnosu na naknadu za obradu kredita, tužitelj navodi da mu je zaposlenik banke najprije rekao da neće morati plaćati naknadu, da bi potom naknada ipak bila obračunata i naplaćena. Naveo je da mu je naknadno zaposlenik banke objasnio da je platio naknadu platio jer je dijelom ovog kredita zatvorio raniji kredit koji je bio u drugoj valuti, u eurima. Tvrdi da mu ništa drugo nije rečeno niti objašnjeno u pogledu naknade za obradu kredita. Istaknuo je da je ugovor pročitao prije potpisivanja i da nije znao da su opći uvjeti i tarifa sastavni dio ugovora o kreditu. Odgovorio je da nije znao da imao mogućnost pregovora o visini naknade, s obzirom na način na koji mu je to prezentirano od strane zaposlenika banke. Izjavio je da je sam otplaćivao kredit putem trajnog naloga koji je imao na svom tekućem računu.

11. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, koji je djelovao iskreno, istinito i uvjerljivo. Utvrđeno je da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi o ugovoru o kreditu za kupnju stana koji je tužitelj koristio isključivo za stanovanje, te ga nije iznajmljivao niti je uopće imao obrt niti trgovačko društvo.

12. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita - tužitelja da plati tuženiku sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, navodi se da je spomenuta naknada u iznosu od 568,03 eura (4.279,83 kn) plaćena dana 26. svibnja 2006. godine, o čemu nema spora među strankama.

13. Iz rezultata provedenih dokaza, utvrđeno je da je banka svojom jednostranom odlukom unijela u ugovor o kreditu spomenutu ugovornu odredbu, nametnuvši tako korisniku kredita obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, bez prethodno provedenog pojedinačnog pregovaranja. Naime, iz iskaza tužitelja je razvidno da se nije mogao suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, te da mu zaposlenici banke nisu objasnili na što se odnosi naknada za obradu kredita.

14. U ugovoru o kreditu nema objašnjenja na što se točno odnosi sporna naknada i kakve je troškove banka imala, koje je potrošač bio dužan posebno platiti prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

15. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno nije taksativno naveo što čini troškove obrade kredita. Tužitelj nije mogao sklopiti predmetni ugovor o kreditu ako ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa potrošač nije mogao utjecati na tu odredbu. Osim toga, naknada za obradu kredita po svojoj visini ne odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima, pa je i radi toga nepoštena. Naime, nema opravdanih razloga za naplatom ovakve naknade jer je tuženik financijska institucija (banka), pa je odobravanje kredita jedna od usluga koje banka pruža svojim klijentima u okviru svog temeljnog poslovanja, a banka se naplaćuje kroz cijenu kredita, odnosno kamatu.

16. S obzirom na sve navedeno, radi se o jednostranoj odluci banke, koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, koji se odnosi na obvezu plaćanja svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, ugovoren je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovao je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

17. Nije osnovan prigovor zastare. Naime, tužitelj je ovom tužbom pod točkom I. tužbenog zahtjeva postavio deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc). Pod točkom II. tužbenog zahtjeva, postavljen je kondemnatorni zahtjev kojim traži od tuženika isplatu stečenog bez osnove i to iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita.

18. Tužitelj osnovano ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine koje glasi: " Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

19. Naime, u ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja kojim traži od tuženika da mu vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, pa je nedvojbeno da zastara nije još ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita, teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe. Kako je ništetnost utvrđena ovom presudom, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

20. S obzirom na izloženo, prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu sadržana u dijelu čl. 2. koja glasi: " Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o

Tarifi naknada za usluge Kreditora"

Ujedno je naloženo tuženiku da isplati tužitelju s osnova stjecanja bez osnove, iznos od 568,03 eura, sa zateznom kamatom tekućom od podnošenja podneska kojim je tužbeni zahtjev preciziran tj. od 27. listopada 2025. godine do isplate.

21. U pogledu tužbenog zahtjeva pod točkom III. kojom tužitelj traži isplatu uglavničenog iznosa zakonskih zateznih kamata na glavnicu, u iznosu u od 1.060,36 eura, navodi se da je i taj zahtjev osnovan. Naime, neovisno o tome što glavnica nije plaćena tužitelju, to ne sprječava tužitelja da traži isplatu uglavničenih zateznih kamata. Naime, tužitelj je obračunao zatezne kamate na iznos glavnice od 4.279,83 kn, za razdoblje od 27. svibnja 2006.g. do podnošenja podneska kojim je tužbeni zahtjev preciziran tj. do 27. listopada 2025.g., te je izračunato da kamate iznose ukupno 1.060,36 eura, koji iznos tuženik ne osporava.

22. Tužitelj ima pravo na traženje obračunatih zateznih kamata izraženih u apsolutnom iznosu (uz glavni dug), pa je s tog osnova, dosuđen tužitelju iznos od 1.060,36 eura. Zatezne kamate na taj iznos teku od presuđenja do isplate, kako je to tužitelj i zatražio.

23. Kamatna stopa je određena za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

24. U pogledu prigovora vrijednosti predmeta spora (dalje VPS), navodi se da je tužitelj u tužbi naznačio VPS u iznosu od 1.400,00 eura. Tuženik je prigovorio da je iznos previsoko određen.

25. U ovom slučaju, tužitelj je u tužbi postavio tri tužbena zahtjeva, prvim zahtjevom koji je deklaratorne naravi, traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 2., dok drugim tužbenim zahtjevom koji je kondemnatorne prirode, traži isplatu utuženog iznosa. Trećim zahtjevom traži isplatu uglavničenih zateznih kamata. U recentnoj sudskoj praksi, zauzeto je pravno shvaćanje da, kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev za činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje (isplatu), da se u takvoj situaciji deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, sud je odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.628,39 eura, što odgovara zbroju iznosa zatraženih kondemnatornih tužbenih zahtjeva. Na ročišnom zapisniku od 19. siječnja 2026.g. potkrala se greška u pisanju, tako da je pri označavanju vrijednosti predmeta spora umjesto iznosa 1.628,39 eura, naznačen iznos 628,39 eura.

26. Uzgred se navodi, da se ne mijenja visina parničnog troška, već je trošak isti i kod VPS od 1.400,00 eura i kod VPS od 1.628,39 eura (100 bodova, prema Odvjetničkoj tarifi).

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

28. Troškovi tužitelja obuhvaćaju: sastav tužbe – 100 bodova, pristup na ročište 24.10.2025.g. - 100 bodova, sastav podneska od dana 27.10.2025.g. - 100 bodova, pristup na ročište 19.01.2026.g. - 100 bodova, ročište za objavu presude - 50 bodova, što je ukupno 450 bodova, odnosno 900,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 225,00 eura, sudska pristojba na tužbu u svoti od 26,54 eura, te na presudu u iznosu od 26,54 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 1.178,08 eura.

28. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 30. siječnja 2026. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

29. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 30. siječnja 2026. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku