REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUDU SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U DUGOM SELU

Dugo Selo, Ul. biskupa Augustina Kažotića 13

Poslovni broj: P-209/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, po sutkinji toga suda Nataliji Suvaljko Ljubek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UKB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Vatroslavu Šegi, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marko Gracin & Vatroslav Šego iz Zagreba, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta br. 50, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane dana 16. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i tužiteljice osobno, i punomoćnika tuženika, 29. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o stambenom kreditu br. 9015419329 sklopljenoga 12. listopada 2010. između tužiteljice UKB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora, potvrđen 13. listopada 2010. od strane Ivana Adžije, javnog bilježnika u Zaprešiću, Baltazara Adama Krčelića 15, pod brojem ovjere OV-20629/2010., i to: odredba iz točke 2.1. u dijelu u kojemu je određeno da se kredit odobrava za plaćanje naknade iz točke 13.3.,

odredba iz točke 3.3. u dijelu u kojemu je određen način korištenja kredita plaćanjem naknade za obradu kreditnog zahtjeva,

odredba iz točke 13.3. koja glasi: Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,60% (slovima: jedan cijelih šezdeset posto) od iznosa kredita. II Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici UKB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 929,06 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. listopada 2010. do isplate, po stopi do 31. srpnja 2015. određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici UKB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka, u iznosu od 789,82 Eur-a (sedamsto osamdeset i devet eura i osamdeset i dva centa), uvećano za zakonske kamate koje na taj iznos teku od 29. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi u bitnom navodi da je 12. listopada 2010. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o stambenom kreditu br. 9015419329 kojim je tuženik odobrio kredit u iznosu od 85.000,00 EUR po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu). Otplata Ugovora o kreditu ugovorena je u 276 mjesečnih rata plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja. Ugovor o kreditu odobren je za rekonstrukciju i izgradnju stambene nekretnine te za plaćanje naknade iz točke 13.3. Ugovora o kreditu, a sve kako je predviđeno točkom 3.3. Ugovora o kreditu. Radilo se, dakle, o potrošačkom namjenskom Ugovoru o kreditu. Točkom 13.3. Ugovora o kreditu ugovoreno je sljedeće, cit; „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,60% (slovima: jedan cijelih šezdeset posto) od iznosa kredita.“ Naknadu za obradu kredita tužiteljica je isplatila tuženiku 21. listopada 2010. u iznosu od 7.000,00 HRK, odnosno 929,06 EUR-a. Ugovor o kreditu u cijelosti je otplaćen. Ugovor o kreditu je tipski (adhezijski) potrošački ugovor pri kojem sklapanju tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarala o odredbama ugovora koje se odnose na obvezu tzv. „ulazne naknade“ niti je mogla na bilo koji način na iste utjecati budući da su takve odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom standardnom obrascu koji samo zahtjeva potpis korisnika kredita dok su odredbe ugovora tipizirane, uređene od strane tuženika i samo navedene u ugovoru. Pritom, odredba o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva neodređena je i nepotpuna jer iz iste ne proizlazi valjan i opravdan razlog njezina ugovaranja. U sadržaju Ugovora o kreditu tuženik nije unio podatak niti je tužiteljica informirana o razlozima ugovaranja predmetne naknade, o parametrima o kojima ovisi ta naknada te kako ona utječe na iznos kredita koji će isplatiti tužiteljica, odnosno u čemu bi se sastojali stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade te po kojem tečaju će se ista obračunavati. Tužiteljica je pri sklapanju Ugovora o kreditu bila ograničena uvjetima iz ponude banke te nije imala objektivne mogućnosti za pregovaranje, već je samo, ukoliko iste ne prihvaća, mogla odustati od sklapanja predloženog Ugovora o kreditu čime je ograničena u ostvarivanju svojih prava. Takve odredbe imaju za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava – načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava – pa je tako odredba o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena u smislu odredbe članka 53. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača koja je prema odredbi članka 59. Zakona o zaštiti potrošača ništetna. Imajući u vidu da je predmetni Ugovor o kreditu djelomično ništetan, i to u dijelu odredbe iz točke 2.1. kojom je ugovoreno da se kredit odobrava za plaćanje naknade iz točke 13.3., u dijelu odredbe iz točke 3.3. gdje je određen način korištenja kredita i to plaćanjem naknade za obradu kreditnog zahtjeva te u dijelu odredbe iz točke 13.3 Ugovora o kreditu kojom je određena obveza korisnika kredita da prije korištenja ili istovremenos korištenjem kredita plati Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,60% od iznosa kredita, tuženik je u obvezi vratiti tužiteljici isplaćenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 7.000,00 HRK/ 929,06 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom. Pravo na isplatu zateznih kamata koje teku od dana kada je naknada isplaćena, pa do isplate. U skladu sa navedenim, podnosi tužbene zahtjeve kao u izreci Presude.

2. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 4. travnja 2025. pod brojem Su- 198/2025 određena je nadležnost Općinskog suda u Sesvetama za postupanje u ovom predmetu (list 20-21 spisa).

3. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnom navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Ne spori da je s tužiteljicom sklopio predmetni ugovor o kreditu te da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kredita. Međutim navodi da je navedena odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva stoga ista ne podliježe testu nepoštenosti. Da ista ispunjava uvjet predvidljivosti i da da je ista sastavljena sa zahtjevom tržišne transparentnosti. Tuženik kroz naknadu naplaćuje svoju uslugu. Da je nesporno da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru, ali da je tužitelj imao mogućnost da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, te usporedi ponude na tržištu. Da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora ovisio isključivo o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti da li mu odgovara ta odredba. Nadalje, da je tužiteljici predmetna naknada bila umanjena, a sve s obzirom da je bila druga korisnica drugog proizvoda banke. Da je iz navedenog razvidno da su tužiteljica i tuženik pregovarali o visini naknade te stoga da nisu ispunjeni uvjeti za ništetnost predmetne odredbe. Da tužiteljica samo paušalno navodi da bi sporna odredba bila nepoštena kao i da nije imala bilo kakvog utjecaja na sadržaj iste. Da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužiteljicu prije sklapanja ugovora, kao i da je obavijestio tužiteljicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. Da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije postojala obveza za kreditne institucije o načinu određivanja predmetne naknade, odnosno strukturu troškova, a da takva obveza ne postoji ni danas. Da ugovorena naknada ničim ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ističe i prigovor zastare. Također, prigovora i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana dospijeća predmetne naknade pa do isplate jer da tuženik nije bio nepošten. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev te obvezati tužiteljicu na naknadu troškova tuženiku.

4. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem materijalne dokumentacije koja prileži spisu: Ugovor o stambenom kreditu (list 8-17 spisa), dopis tuženika od 28. veljače 2025. (list 18 spisa), saslušan je tužiteljica na ročištu od 16. prosinca 2025. (list 116 spisa). Nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka UK jer je tužiteljica na ročištu od 16. prosinca 2025. odustala od navedenog dokaznog prijedloga.

5. Temeljem provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. ZPP-a (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 dalje u tekstu ZPP), kao i primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl.221.a.ZPP-a ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

6. Među strankama u postupku nije sporno da je tuženik s tužiteljicom (kao korisnicom kredita) sklopio Ugovor o stambenom kreditu 12. listopada 2010., te da je u dijelu odredbi iz točke 2.1. određeno da se kredit odobrava za plaćanje naknade iz točke 13.3., da je u dijelu odredbe iz točke 3.3. određen način korištenja kredita plaćanjem naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te da je u odredi iz točke 13.3. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,60% (slovima: jedan cijelih šezdeset posto) od iznosa kredita. Nije sporno ni da je tužiteljici od strane tuženika naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 926,06 Eur- a.

7. Sporno je je jesu li prethodno navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne ili ne.

8. Čitanjem Ugovora o stambenom kreditu broj 9015419329 od 12. listopada 2010. (list 8-17 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora 12. listopada 2010. Nadalje, utvrđeno je da je iznos kredita 85.000,00 Eur-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Eur-a tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora), da je namjena kredita rekonstrukcija stambene nekretnine i izgradnja i za plaćanje naknade iz točke 13.3. (članka 2.1. Ugovora), da je ugovoren način korištenja kredita 1) plaćanjem naknade za obradu kreditnog zahtjeva (čl.3.3. Ugovora), da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,60% (slovima: jedan cijelih šezdeset posto) od iznosa kredita (članak 13.3. Ugovora).

9. Iz iskaza saslušane tužiteljice na ročištu od 16. prosinca 2025. (list 116-117 spisa) utvrđeno je da je tužiteljica sa tuženikom predmetni Ugovor o kreditu sklopila radi izgradnje stana koji se nalazio unutar obiteljske kuće koja se renovirala. Da u tom stanu živi ona i da isti nikada nije bio korišten u nikakve druge svrhe osim za njeno stanovanje. Da je Ugovor o kreditu pripremila banka i da su joj iz banke rekli da se sporna naknada mora platiti ili da ništa od kredita. Da nju nitko posebno od strane banke ni prije sklapanja ugovora ni u trenutku sklapanja ugovora ništa posebno nije obavještavao vezano za tu naknadu, niti joj je objašnjeno radi čega se ista ima platiti, o čemu ovisi, način određivane iste, kao što joj nije objašnjeno na koju uslugu se naknada odnosi. Da je sporna naknada njoj isplaćena na način da joj je toliko manje isplaćeno na ime ugovorenog kredita. Nadalje da se o spornoj naknadi kao ni o kamati nije moglo pregovarati sa bankom ni prije ni u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.Da je predmetni ugovor potpisala prije sklapanja ali da su njoj te odredbe bile teško razumljive. Da bi mogla izračunati koji je to iznos koji mora platiti na ime naknade za obradu i da je isto bilo vidljivo iz otplatnog plana, te da se radilo o jako visokom iznosu naknade. Nadalje da joj službenik u banci nije rekao da joj je iznos naknade manji jer ima druge usluge u banci, te da ona nije imala nikakve mogućnosti pregovora oko naknade. Tim više da se u tom trenutku savjetovala i sa financijskim stručnjakom koji je odlazio u banku ali da nije bilo mogućnosti pregovora, odnosno da nikakve bolje uvjete nije mogla dobiti od strane banke. Navodi i da nikada nije imala poslovne udjele, dionice ili obrt u svom vlasništvu.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao uvjerljiv, logičan i iskren.

10. Čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, dalje u tekstu ZZP) propisano je da je »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Nadalje, čl. 96.st.1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2 navedenog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4 navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Čl. 99. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Čl. 102. st.1. ZPP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11. Sud je u dokaznom postupku utvrdio da je tužiteljica potrošač jer je predmetni kredit podigla u privatne svrhe, za radi izgradnje stana koji se nalazio unutar obiteljske kuće koja se renovirala, a u kojem stanu živi ona i koji nikada nije bio korišten u nikakve druge svrhe osim za njeno stanovanje.

Također, utvrdio je na temelju iskaza tužiteljice da se o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, dok je uvidom u sam ugovor o kreditu utvrđeno da se radi o odredbama ugovora u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika, a što nije ni sporo među strankama). Tuženik nije u skladu sa odredbom čl. 96 st.4. ZZP dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika) pojedinačno pregovaralo. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik u postupku nije ni dokazao svoje tvrdnje da je tužiteljici bila odobrena manja ulazna naknada jer je ista bila korisnica banke.

Nadalje, utvrđeno je da je spornim odredbama Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, i zbog čega baš u tom postotku.

Dakle, tuženik u postupku nije ničim dokazao da je tužiteljicu informirao o visini troškova, kao i o strukturi istih te o razlogu radi čega se isti obračunavaju i naplaćuju.

Također, temeljem iskaza tužiteljice ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničen u ostvarenju svoga prava, odnosno bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

Dakle, tuženik je navedene sporne odredbe o ulaznoj naknadi Ugovora o kreditu formulirao u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio kao jača ugovorna strana, te o kojima se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom, a kojima je tužiteljici nametnuta obveza o kojoj nije mogla pregovarati i utjecati na sadržaj iste.

Dakle, tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, dok tuženik suprotno nije dokazao. Također, tužiteljici nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja joj je nesporno naplaćena. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužiteljici prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužiteljici kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, dalje u tekstu ZOO).

Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju ukazuje tužiteljica, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da su sporna ugovorna odredba o ulaznoj naknadi unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istima s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova banke. Sve navedeno sporne dijelove odredbe Ugovora o kreditu čini nejasnim, nerazumljivim i neodređenim, a opisano dovodi tužiteljicu kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi. Tužiteljica pri tome od strane tuženika nisu bili točno i razumljivo predočeni kriteriji vezani za naplatu ulazne naknade, pri čemu ista nije mogla procijeniti sve ekonomske posljedice koje za istu proizlaze iz navedenih spornih odredbi. Ovo posebice imajući na umu da je tužiteljica kao potrošač u slabijem položaju od tuženika kao trgovca i jače ugovorne strane, te da ista nije ni po zanimanju struke (ista je liječnica) koja bi joj omogućavala da lakše sagleda i razumije navedene sporne odredbe i procjeni što iste za nju znače u ekonomskom smislu.

Dakle, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 1,60% od iznosa kredita, koji je tužiteljici pored toga naplaćen na način da joj je toliko manje isplaćeno na ime odobrenog kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Radi svog navedenom, ovdje sporne odredbe Ugovora o krediti su nepoštene, a posljedično i ništetne sve u skladu sa odredom čl. 96. st.1., 102.st.1.ZZP, kao i odredbi čl. 322.st.1. ZOO-a.

12. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom, time i ništetnim sporne odredbe o ulaznoj naknadi pobliže opisane u točki I. izreke ove Presude.

13. Budući da su sporne odredbe Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi ništetne, sukladno čl. 323. ZOO-a tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, pri čemu je uvidom u dopis tuženika od 28. veljače 2025. utvrđeno da je ista naplaćena 21. listopada 2010. u iznosu od 7.000 kn/926,06 Eur-a.

14. Na iznos od 926,06 Eur-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Naknada za obradu kredita naplaćena je 21. listopada 2010. u iznosu od 7.000 kn/926,06 Eur-a, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom tekuće od 22. listopada 2010. Slijedom navedenoga, odlučeno kao pod toč. II. izreke.

15. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju pravomoćnošću ove presude.

16. U odnosu na trošak postupka, trebalo je u skladu sa čl. 154. st.1. i 155. ZPP-a isti priznati tužiteljici zastupanoj po punomoćniku koja je u ovom postupku uspjela. Sukladno navedenom u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, 107/25, dalje u tekstu Tarifa) trebalo je priznati tužiteljici zatraženi trošak sastava tužbe od 20. ožujka 2025. (Tbr.7.1.) u iznosu od 150,00 Eur-a, sastav podneska (Tbr.8.1.) u iznosu od 150,00 Eur-a, ročište od dana 15. listopada 2025. (Tbr.9.1.) u iznosu od 150,00 Eur-a, pristup ročištu od dana 16. prosinca 2025. (Tbr.9.1.) u iznosu od 150,00 Eur-a, dakle ukupno 600,00 Eur-a uvećano za PDV 25%, odnosno 750,00 Eur-a, uvećano za sudsku pristojbu tužbe u iznosu od 19,91 Eur i sudsku pristojbu presude u iznosu od 19,91 Eur, dakle ukupno 789,82 Eur-a, sve u uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate u skladu sa odredbom čl. 151.st.3 ZPP-a, slijedom čega je riješeno kao u točki III. izreke ove Presude.

Tužiteljici nije priznata razlika troška u višem zatraženom iznosu za sudske pristojbe, jer je ista platila iznos sudske pristojbe tužbe u iznosu od 19,91 Eur, a za isti iznos će biti pozvana i na plaćanje sudske pristojbe presude.

Dugo Selo, 29. siječnja 2026.

Sutkinja

Natalia Suvaljko Ljubek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude, u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335.ZPP-a).

Dna:

1. Tužitelju po pun putem OPS uz pristojbu presude

2. Tuženiku po pun putem OPS