REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

Pn-111/2025-4

(ranije spis broj Pn-61/2023)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje OIB:84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, Područne službe u Varaždinu, Kolodvorska 20c, zastupanog po DĆ, dipl.iur., zaposleniku tužitelja, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. OIB:26187994862, Zagreb, Ul. Grada Vukovara 282, zastupanog po punomoćniku Mati Kačanu, odvjetniku u Zagrebu, Ilica 116, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 13. studenog 2025. godine, u prisutnosti zastupnika tužitelja, te punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgođenog ročišta za objavu presude, dana 29. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. OIB:26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB 84397956623, iznos od 13.959,68 Eura na račun broj:

HR121001005 1863000160, Državnog proračuna Republike Hrvatske, model HR26, poziv na broj odobrenja 5908-19-19-03003028822 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom za navedeni iznos od 13.04.2023. god. do isplate, prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. "

(ranije spis broj Pn-61/2023)

II. Tužitelj je dužan tuženiku nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 1.875,00 Eura u roku 15 dana, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 29. siječnja 2026. godine, pa sve do isplate u smislu čl. 29.st.2.i 8. Zakona o obveznim odnosima.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika, podnio tužbu podneskom od 28. travnja 2023. godine, radi naknade štete, odnosno radi regresa novčanog iznosa od 13.959,68 Eura, sa zateznim kamatama.

2. U tužbi koju je zastupnik tužitelja činjenično ispravio na prvom pripremnom ročištu održanom dana 31. kolovoza 2023. godine, tužitelj je naveo da se dana 25. kolovoza 2003. godine, dogodila prometna nesreća u kojoj je smrtno stradao osiguranik tužitelja, MĆ, rođen **.**.1951. iz [adresa].

3. Tužitelj tvrdi da je tu prometnu nesreću skrivio ŠĆ iz [adresa], vozilom kojim je upravljao i to Fiat Ducato, reg. oznake [registarska oznaka], koje je bilo osigurano kod tuženika sa slijedećim brojem police: [broj police], te da je IĆ, pravomoćnom presudom Općinskog suda u Garešnici broj K-68/03-14 od 22. siječnja 2004. godine, proglašen krivim za ugrožavanje prometa i izazivanje navedene prometne nesreće u kojoj je smrtno stradala jedna osoba.

4. Nadalje, tužitelj ističe kako je u toj prometnoj nezgodi MĆ, zadobio teške i po život opasne tjelesne ozljede uslijed kojih je preminuo, te je rješenjem

HZMO, Područne službe Bjelovar klasa:140-03/04-01/OB:03003028822, Ur.br.:341- 02-03/1-04-16639, broj spisa 63201 od 09. lipnja 2004. godine, tužitelj udovici navedenog pokojnog osiguranika, ŽĆ (Dragi) MĆ, priznao pravo na obiteljsku mirovinu s pravom na isplatu počevši od 01. lipnja 2004. godine. Kako isplatama obiteljske mirovine navedenoj ŽĆ, tužitelj trpi štetu, a za razdoblje od 01. lipnja 2004. godine, do 31. siječnja 2019. godine, tuženik je isplatio tužitelju sva potraživanja sa tog osnova, te se za razdoblje od 01. veljače 2019. godine, do 29. veljače 2020. godine, vodi postupak kod Općinskog suda u Garešnici (tužitelj je očito propustio akceptirati da je u Garešnici samo Stalna služba Općinskog suda u Bjelovaru, te da više ne postoji u Republici Hrvatskoj, nekakav Općinski sud u Garešnici – opaska suca), te je već donesena prvostupanjska presuda broj P- 329/2020-33 od 11. siječnja 2023. godine, protiv koje je podnio žalbu tuženik, te se predmet nalazi kod županijskog suda, tužitelj je podnio predmetnu tužbu za razdoblje od 01. ožujka 2020. godine, pa sve do 31. prosinca 2022. godine.

5. Tužitelj je napomenuo da je tuženik zatražio obračun o razlici između starosne mirovine, odnosno obiteljske mirovine kao slijeda starosnoj mirovini koju bi normalnim tijekom stvari da nije bilo štetnog događaja ostvario osiguranik tužitelja, a što tužitelj smatra neosnovanim jer upravo zbog smrti osiguranika tužitelja, koja je nastupila kao posljedica štetnog događaja, osiguranik tužitelja nikada neće moći steći pravo na starosnu mirovinu. Tužitelj je naveo da je zbog sporne sudske prakse u međuvremenu (ranije spis broj Pn-61/2023)

zakonodavac dopunio čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (N.N. 115/2018), te je izričito naveo da Zavod ima pravo na naknadu stvarne štete u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

6. Obrazlažući svoju predmetnu novčanu tražbinu, tužitelj je naveo da se obratio tuženiku podneskom od 27. ožujka 2023. godine (kojeg je tuženik primio dana 29.03.2023.g.), sa zahtjevom da mu ovaj nadoknadi štetu zbog isplate obiteljske mirovine supruzi pokojnog MĆ u razdoblju od 01. ožujka 2020. godine, pa sve do kraja 2022. godine i to u ukupnom iznosu od 105.179,21 kuna, a što sada predstavlja svotu od 13.959,68 Eura, a istakao je i da je tuženik obavijestio tužitelja da taj zahtjev tužitelja nije osnovan, obzirom da se za ranije razdoblje još vodi sudski postupak, te da će tuženik ovaj novi zahtjev tužitelja, uzeti u obradu, nakon okončanja navedenog postupka koji se vodi pred bjelovarskim sudom za ranije utuženo razdoblje.

7. Obzirom da tužitelj nije direktno pretrpio štetu iz navedene prometne nezgode, već je tu direktnu štetu pretrpio osiguranik tužitelja, ali cijeneći okolnost da je tužitelj u svojstvu osiguravatelja, isplatio supruzi pokojnog osiguranika tužitelja, MĆ, navedena davanja iz mirovinskog osiguranja, što predstavlja novčanu štetu za tužitelja, koja u ovom postupku potražuje da mu ih tuženik (kao "odgovoran za prouzročenu štetu") regresira, a tuženik ju nije podmirio i ne želi podmiriti mirnim putem, pozivajući se na čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (u daljnjem tekstu: ZMO), tužitelj je predložio da se tuženika obveže da isplati tužitelju utuženi iznos od 13.959,68 Eura, za utuženo razdoblje, sa zateznom kamatom (koju zastupnik tužitelja naziva "zakonskom zateznom kamatom", suprotno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, temeljem kojeg se ista dosuđuje – opaska suca).

8. Tužitelj je podneskom od 29. svibnja 2023. godine, posredstvom zastupnika, osporio tuženikove razloge zbog kojih je tuženik osporavao tužbeni zahtjev tužitelja.

9. U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je podneskom od 16. svibnja 2023. godine, osporio tužbeni zahtjev tužitelja i u vezi visine i u vezi pravne osnove. Naime, tuženik nije osporavao niti svoju pasivnu legitimaciju, niti navedeni nastanak štetnog događaja, posljedica kojeg je bila smrt MĆ i tužiteljevo priznanje prava na obiteljsku mirovinu, srodniku pokojne osobe, ŽĆ.

10. Tuženik tvrdi da je navedeni sada pokojni osiguranik tužitelja, bio rođen **.**.1951., te bi tijekom 2016. godine, stekao pravo na starosnu mirovinu, a kako bi tužitelj od toga dana trebao imati rezervirana sredstva za isplatu mirov ine svom osiguraniku, tuženik smatra da tužitelj ne trpi štetu za utuženo razdoblje, naknadu koje potražuje podnesenom tužbom. Tuženik smatra kako bi samo eventualnu štetu tužitelj mogao trpjeti, ukoliko bi isplaćivana invalidska mirovina bila viša od presumirane starosne mirovine osiguranika tužitelja, te bi ta eventualna razlika mogla biti šteta koju bi tužitelj trpio, ističući da u tom smjeru i postoji niz odluka sudova u RH.

11. Iako tužitelj smatra da u ovom slučaju treba primijeniti ZMO, obzirom da je šteta nastala motornim vozilom u prometu, po tuženiku u ovom slučaju treba primijeniti (ranije spis broj Pn-61/2023)

Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, navodeći pri tome da su i Vrhovni sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH), ali i županijski sudovi, te Visoki trgovački sud RH (u daljnjem tekstu: VTS), zauzeli pravni stav kako se u odnosu na obveze osiguranja prema HZMO, primjenjuju odredbe navedenog Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (u daljnjem tekstu: ZOOP), koji čl. 27., propisuje kako tužitelj ima pravo na razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Tuženik je u prilogu svog odgovora na tužbu dostavio nekoliko odluka različitih županijskih sudova u RH, VSRH, ali i VTS, koje govore u prilog navedenih tvrdnji tuženika.

12. Dakle, tuženik je ukazao kako tužitelj ima pravo na naknadu štete prema odredbama ZMO, međutim, kada se potražuje naknada štete vezane za prometne nesreće, tada se kao lex specijalis primjenjuje navedeni ZOOP, pa smatra da upravo tu činjenicu tužitelj ispušta iz vida, pokušavajući od tuženika naplatiti nepravednu obvezu. Shodno tome, tuženik je predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, ali i da tužitelj nadoknadi tuženiku sve parnične troškove sa zateznom kamatom (zastupnik tuženika, potpuno identično, kao i zastupnik tužitelja, potražuje u ovom slučaju nekakvu "zakonsku zateznu kamatu" na parnični trošak, iako odredba čl. 29. ZOO, koja se primjenjuje u vezi tog sporednog potraživanja takvu kamatu ne spominje, već govori samo i jedino o zateznoj kamati – opaska suca).

13. Kako je tuženik tek nakon dostavljanja odgovora na tužbu, angažirao za zastupanje punomoćnika u osobi odvjetnika (odgovor na tužbu je napisao ovlašteni zastupnik i zaposlenik tuženika), podneskom od 12. lipnja 2023. godine, tuženik je posredstvom punomoćnika ustrajao na svim navodima iz pisanog odgovora na tužbu, te je ukazao ponovo da bi pokojni MĆ, da je živ, na dan 09. studenog 2016. godine, imao punih 65 godina života i po sili zakona bio umirovljen, ali i da bi starosna mirovina tog osiguranika tužitelja, bila veća od obiteljske koju sada isplaćuje tužitelj supruzi MĆ, tako da tužitelju zapravo u utuženom razdoblju nije nastala nikakva stvarna šteta. Osim toga, tuženik je posredstvom punomoćnika u osobi odvjetnika, ponovo naglasio kako tuženik smatra da bi tužitelj imao pravo na naknadu stvarne štete tek u slučaju kada bi iznos pretpostavljene starosne mirovine koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku, da nije bilo štetnog događaja, bio manji od iznosa invalidske ili obiteljske mirovine koju tužitelj sada isplaćuje ili je isplaćivao u utuženom razdoblju, vodeći računa o tome da se ovdje radi o izvan ugovornom odnosu tužitelja i tuženika i da se u vezi naknade štete moraju primijeniti propisi koji su vrijedili u vrijeme nastanka štetnog događaja. Pri tome se tuženik pozvao upravo na takvo pravno stajalište sa 26. sjednice VTS, održane dana 05. prosinca 2016. godine, ukazavši da je to stajalište potvrđeno sudskom praksom koja je u tom smislu već godinama ista. Ponovo je tuženik u tom smislu priložio svom podnesku, sudsku praksu više sudova, koja potvrđuje predmetne tvrdnje tuženika u opisanim okolnostima slučaja. Tim podneskom je tuženik još istakao kako je tuženik imao zakonsku obvezu sklopiti policu obveznog osiguranja za vozilo s kojim je počinjena šteta, te da je samo ta polica jedina isprava na kojoj se po činjeničnom obrazloženju tužbe temelji pasivna legitimacija tuženika, premda tuženik u ovom slučaju nije štetnik, već na temelju navedene police osiguranja preuzima zakonom propisanu odgovornost za naknadu štete, koju je (ranije spis broj Pn-61/2023)

počinio osiguranik tuženika. Tuženik je ukazao da tužitelj ne obrazlaže u tužbi zašto smatra da se u ovom slučaju retroaktivno primjenjuje ZMO (čije odredbe na koje se tužitelj poziva su stupile na snagu nakon štetnog događaja i to znatno nakon štetnog događaja) na obveze iz sklopljenog ugovora o osiguranju – police, imajući u vidu da je polica sklopljena u vrijeme štetnog događaja i tada je vrijedila, a bila je u skladu sa tada važećim propisom – Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, koji je regulirao obveze osiguranja vozila i obveze osiguravatelja koje proizlaze iz police obveznog osiguranja. U tom kontekstu je tuženik citirao čl. 27. ZOOP.

14. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u zapisnik o očevidu Županijskog suda u Bjelovaru broj KIR-I-552/03-2 (list 3-5), prijava o ozljedi na radu (list 6-9), rješenje HZMO od 09.06.2004.g. (list 10-11), nepravomoćnu presudu garešničke službe ovoga suda broj P-329/2020-33 od 11.01.2023. (list 12- 20), presudu Općinskog suda u Garešnici broj K-68/03-14 od 22.01.2004.g. (list 22- 28), presudu i rješenje Trgovačkog suda u Bjelovaru broj P-151/2016-6 od 28.11.2016.g. (list 29-33), vjerodostojnu ispravu tužitelja od 23.03.2023.g., vezanu za isplaćene iznose obiteljske mirovine ŽĆ (list 34), zahtjev tužitelja upućen tuženiku u formi podneska od 27.03.2023.g. u vezi mirnog rješenja predmeta spora (list 35), očitovanje tuženika u formi podneska od 21.04.2023.g., vezano za tužiteljev zahtjev za mirno rješenje predmeta spora (list 37-38), izvod iz poslovnih knjiga tužitelja od 28.04.2023.g. (list 39), sudsku praksu dostavljenu po tuženiku (list 45 -71, 110-180, 205-209, 223-393), sudsku praksu dostavljenu po tužitelju (list 81-101, 184-196, 400- 472, 478-513), pravno stajalište VTS od 05.12.2016.g. (list 108-109).

15. Ovaj parnični postupak je bio prekinut (list 199-201) u razdoblju od 29. rujna 2023. godine, pa sve do 25. kolovoza 2025. godine, kada je parnica nastavljena, a prekid je bio određen sve do pravomoćnog okončanja sudskog postupka vođenog kod ovoga suda između istih stranaka i to u vezi ranijeg utuženog razdoblja, koje je prethodilo predmetnom utuženom razdoblju, a za to ranije utuženo razdoblje između istih stranaka je inače postala pravomoćna ovosudna presuda garešničke službe broj P-100/2024-15 od 28. svibnja 2024. godine, potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3885/2024-4 od 10. lipnja 2025. godine (kojom je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja, podnesena protiv prvostupanjske presude), kojom prvostupanjskom presudom je pravomoćno bio odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

16. Izvedeni dokazi su ocijenjeni u smislu čl. 8. ZPP.

17. Tužbeni zahtjev tužitelja je ocijenjen neosnovanim jer sud nije prihvatio s pravnog aspekta argumentaciju tužitelja o tome da se u ovoj situaciji primjenjuje ZMO, već je prihvatio sasvim suprotnu argumentaciju tuženika o tome da s obzirom na opisane okolnosti slučaja, treba primijeniti ZOOP, sukladno kojem zakonu tužitelju ne pripada pravo na isplatu ili pravo na naknadu štete u vezi cjelokupno utuženog iznosa, pa je tužitelj ovlašten u predmetnim okolnostima slučaja isključivo od štetnika (koja osoba, inače nije tuženik), potraživati sa svojim regresnim zahtjevom isplatu naknade štete u novčanom iznosu koji je utužen predmetnom tužbom, odnosno isplatu cjelokupnog iznosa isplaćene obiteljske mirovine, supruzi pokojnog osiguranika tužitelja MĆ, ŽĆ.

(ranije spis broj Pn-61/2023)

18. Između stranaka je bilo dosta nespornih činjenica, koje se odnose na dan nastanka štetnog događaja, na činjenicu tko je proglašen krivim za štetni događaj, pravomoćnom sudskom presudom, tko je bio osiguravatelj štetnika, na činjenicu da je posljedica štetnog događaja bila smrt osiguranika tužitelja, MĆ, ali i donošenje rješenja od strane HZMO, Područne službe Bjelovar od 09. lipnja 2004. godine, kojim je supruzi pokojne osobe, ŽĆ, bilo priznato pravo na obiteljsku mirovinu od 01. lipnja 2004. godine. Također je bilo nesporno da je tužitelj svaki mjesec isplaćivao korisnici navedenog prava obiteljsku mirovinu, temeljem navedenog rješenja HZMO, Područne službe Bjelovar od 09. lipnja 2004. godine.

19. No, ipak za razrješenje predmeta spora u pravnom smislu jedino što je bilo odlučno i što je između stranaka bilo sporno jest može li se u ovom slučaju primijeniti isključivo ZMO (čl. 161. i čl. 164.) ili je nemoguće bilo primijeniti samo taj Zakon koji je donesen znatno nakon štetnog događaja, a ne primijeniti lex specijalis, ZOOP.

20. Imajući u vidu što je između stranaka u ovom slučaju bilo sporno, sud je prije svega trebao imati u vidu sadržaj nacionalne zakonske regulative u ovome slučaju koju treba primijeniti, a također je pri tome trebao imati u vidu i imao je u vidu raznovrsnu sudsku praksu (koja obiluje u razdoblju od preko 20-tak godina, neujednačenim pravnim shvaćanjima, kako je to ponekad slučaj na području Republike Hrvatske u pogledu nekih pravnih pitanja) koju su obje stranke dostavile ovome sudu na više od stotinu stranica, zbog koje mnogobrojne sudske prakse ovaj spis i ima preko 500 stranica.

21. Jasno je da je ovaj sud po svom nahođenju u vezi primjene određenog zakona, a ne primjerice po nahođenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu iz predmeta broj P-8672/2023, Županijskog suda u Velikoj Gorici iz predmeta vođenih pred tim sudom pod brojevima Gž-215/2022 i Gž-674/2025 ili Županijskog suda u Karlovcu iz predmeta vođenog kod tog suda pod brojem Gž-293/2024, trebao iznijeti svoje viđenje spora, a analogno tome, prihvatiti ili uvažiti samo dio dijametralno suprotne sudske prakse na koju su se obje stranke pozvale u ovome predmetu.

22. U tom kontekstu valja prije svega primijetiti jer je ta činjenica bitna za rješenje predmeta spora, da je je tužitelj, predmetnu tužbu podnio protiv tuženika koji nije bio štetnik u opisanom slučaju nastale prometne nezgode, koja je u konačnici prouzročila smrt osiguranika tužitelja, te se radi o tuženiku - pravnoj osobi, koja je samo bila osiguravatelj osobnog automobila štetnika na dan kritičnog događaja ili na dan navedene prometne nezgode, pa je obvezno pravni odnos između tuženika i štetnika bio pokriven isključivo ugovorom o osiguranju – polici na koju je ukazao tužitelj u tužbi, a obvezno pravni odnos između stranaka ove parnice je predstavljao u pravnom smislu izvan ugovorni odnos, radi naknade štete.

23. Zbog toga, ovaj sud, posredstvom predmetnog suca, smatra da se prilikom donošenja odluke o tome koji zakon treba primijeniti, nikako ne može i ne smije zanemariti ili ignorirati sadržaj odredaba ZOOP, konkretno čl. 27. ZOOP (bez obzira što o tome misli vijeće Županijskog suda u Velikoj Gorici koje je sudjelovalo u donošenju presuda broj Gž-215/2022-2 od 25. travnja 2024. godine i Gž-674/2025-2 (ranije spis broj Pn-61/2023)

od 04. rujna 2025. godine ili vijeće Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe Gospić koje je sudjelovalo u donošenju presude broj Gž-293/2024-2 od 15. travnja 2024. godine, ali i neki drugi sudovi u donošenju odluka u korist HZMO - opaska suca), a koji članak je i tuženik citirao u svom podnesku od 12. lipnja 2023. godine, pa nema nikakvih opravdanih razloga da ga baš sada i ovoj sud citira u obrazloženju ove odluke.

24. Naime, da je kojim slučajem tužitelj predmetnu tužbu u vezi regresne naknade štete, za utuženo razdoblje, podnio protiv štetnika OĆ iz [adresa], nedvojbeno je da bi se trebalo u vezi takve tužbe, sa pravnog aspekta, primjenjivati samo ZMO, a podredno i Zakon o obveznim odnosima, a ne bi se trebao primjenjivati ZOOP, međutim, kako je predmetna tužba u ovom slučaju bila podnesena protiv također pasivno legitimiranog osiguravajućeg društva - tuženika, na koje podnošenje tužbe je tužitelj također, nedvojbeno, ovlašten u smislu čl. 164. st.1. važećeg ZMO, tužitelj po uvjerenju ovoga suda sasvim neosnovano smatra da takvo podnošenje tužbe, protiv navedenog predmetnog tuženika, u ovoj pravnoj situaciji isključuje primjenu ZOOP.

25. Naime, čl. 27. ZOOP, upravo su izričito propisane materijalno pravne odredbe u vezi odgovornosti osiguravajućeg društva, za naknadu štete zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog ili invalidskog osiguranja, pod određenim uvjetima i pretpostavkama, kako to uostalom pravilno ističe i tuženik u podnesku od 12. lipnja 2023. godine, pa je sasvim jasno s pravnog aspekta, bar predmetnom sucu ovoga suda (ukoliko ne nekim sucima koji nemaju ovakvo pravno stajalište) da tuženik ne odgovora i ne može bezuvjetno odgovarati tužitelju za cjelokupnu naknadu štete, odnosno isplatu cjelokupnog utuženog novčanog iznosa koji je tužitelj isplatio po osnovi obiteljske mirovine supruzi svog pokojnog osiguranika, ŽĆ u smislu da cjelokupan novčani iznos koji je tužitelj isplatio toj osobi, tuženik treba nadoknaditi tužitelju, nego je ta odgovornost uvjetna i jasno je regulirana primjenjujućim u ovoj pravnoj situaciji čl. 27.st.1.,2. i 3. ZOOP.

26. Kada se ima u vidu da je člankom 27.st.3. ZOOP, izričito propisano da se razmjerni iznos mirovine, koji predstavlja stvarnu štetu koju je osiguravajuće društvo dužno nadoknaditi zavodu koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja, određuje "prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu", nemoguće je u tako opisanoj situaciji dokučiti, da bi bilo koji novčani iznos tuženik u svojstvu osiguravatelja osobnog automobila štetnika u vrijeme kritične prometne nezgode, uopće trebao isplatiti tužitelju u pogledu naknade štete osim tog specificirano navedenog iznosa koji predstavlja navedenu razliku, a u ovom slučaju je tužitelj EĆ u utuženom razdoblju isplatio ukupan iznos od 13.595,68 Eura, odnosno isplaćivao joj je svaki mjesec u utuženom razdoblju upravo onaj mjesečni iznos obiteljske mirovine, koji joj je i trebao isplatiti sukladno navedenoj odluci HZMO, po kojoj je toj osobi priznato pravo na isplatu takve mirovine. Zbog toga je sasvim jasno s aspekta predmetnog suca da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove, a analogno tome i u pogledu visine.

(ranije spis broj Pn-61/2023)

27. Da je tome tako, odnosno da u ovom slučaju sud ne može i ne smije zanemariti ZOOP, odnosno da u ovom pravnom slučaju, treba primijeniti čl. 27. ZOOP, koji je bio na snazi u vrijeme spornih isplata izvršenih od strane tužitelja, EĆ za utuženo razdoblje, jasno i direktno upućuju pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH) iz niza odluke. Naime, na to jasno i direktno upućuje rješenje VSRH broj Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022. godine, te rješenja VSRH broj Rev 909/2021-3 od 08. rujna 2021. godine, odnosno Rev- 881/2022-2 od 14. rujna 2022. godine, kao i odluka VSRH pod brojem Rev-1067/12 od 05. prosinca 2017. godine.

28. Kako se ne bi činilo da su te 4 odluke jedine koje upućuju na primjenu ZOOP u ovom slučaju, odnosno da tužitelj neosnovano smatra da treba primijeniti samo ZMO, valja napomenuti da obvezatna primjena ZOOP u ovakvoj pravnoj situaciji, jasno i nedvojbeno proizlazi i iz slijedećih odluka VSRH: Rev-3401/2018-3 od 20. travnja 2022. godine, Rev-1437/2021 od 05. siječnja 2021. godine, Rev-68/2019-2 od 01. ožujka 2022. godine, Rev-137/2017-3 od 23. studenog 2021. godine, Rev-866/2022-2 od 30. kolovoza 2022. godine. Pored toga, a što je istaknuto u rješenju VSRH broj Rev- 1180/2022-2 od 06. prosinca 2022. godine, na navedeno upućuje i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1088/2017 od 28. rujna 2021. godine.

29. U tom kontekstu, uslijed navedenih pravnih stajališta VSRH istaknutih u desecima odluka u ovakvim istovrsnim slučajevima, izuzetno je smjelo i krajnje u suprotnosti sa interesima pravne sigurnosti građana u Republici Hrvatskoj, a imajući u vidu značaj koji VSRH ima u Republici Hrvatskoj u pogledu ujednačavanja raznovrsne sudske prakse, donositi dijametralno suprotne odluke od onih u kojima je istaknuto navedeno pravno stajalište VSRH u pogledu primjene čl. 27. ZOOP, kakve odluke su samo primjerice donesene u predmetima Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž - 215/2022 i Gž-674/2025 ili Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe Gospić broj Gž-293/2024, ako ni zbog čega drugoga, onda stoga jer su te odluke podložne podnošenju izvanrednih revizija, a time i očitom ukidanju tih drugostupanjskih odluka u revizijskom postupku od strane VSRH, dakle u konačnici bespotrebnom stvaranju parničnih troškova od strane drugostupanjskih sudova, na teret tužitelja iz ovakvih parnica.

30. Pored toga, nije na odmet naglasiti da tužitelj u ovoj istovrsnoj pravnoj situaciji između istih stranaka, ali samo za ranije utuženo razdoblje i to od 01. veljače 2019. godine, pa sve do 29. veljače 2020. godine, nije uspio kod Općinskog sud u Bjelova ru u predmetu broj P-100/2024 jer je presudom broj P-100/2024-15 od 28. svibnja 2024. godine (koja je postala pravomoćna po donošenju presude, Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3885/2024-4 od 10. lipnja 2025. godine), iz istih razloga odbijen taj zahtjev tužitelja, odnosno stoga što je i u tom slučaju sud smatrao da treba primijeniti čl. 27. ZOOP, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja HZMO, dakle u vrijeme kada su isplaćeni iznosi obiteljske mirovine navedenoj supruzi pokojnog osiguranika tužitelja.

31. Prema tome, teret dokazivanja u vezi utvrđivanja točnog razmjernog iznosa mirovine kojeg bi u situaciji kada tužitelj potražuje isplatu naknade štete od osiguravajućeg društva (kao u ovom slučaju) u smislu čl. 27. ZOOP, a ne kako to (ranije spis broj Pn-61/2023)

pogrešno tužitelj smatra podnoseći tužbu na temelju ZMO, jest na tužitelju, a tužitelj u ovoj parnici nije dokazao da bi tuženik bilo kakav novčani iznos od utužene svote trebao isplatiti tužitelju na ime naknade štete jer prije svega financijskim vještačenjem (koje izvođenje dokaza tužitelj nije niti predložio, premda je na njemu bio teret dokaza u vezi opravdanosti visine istaknutog zahtjeva) u ovoj parnici nije niti utvrđivano postoji li ikakav razmjeran iznos između isplaćene obiteljske mirovine ŽĆ u utuženom razdoblju i onog iznosa invalidske mirovine koji bi joj bio isplaćen u slučaju povrede na radu, a tužitelj to vještačenje nije predložio jer je bio pogrešnog pravnog uvjerenja da mu pripada naknada štete po ZMO u vidu cjelokupnog isplaćenog iznosa obiteljske mirovine u utuženom razdoblju.

32. Dokazni prijedlog tuženika u vezi financijskog vještačenja je sud odbio kao nepotreban prijedlog na okolnost utvrđivanja visine opravdane razmjerne naknade štete tužitelju, s obzirom na isplaćeni iznos pravnoj sljednici MĆ, a koji bi razmjerni iznos trebalo utvrditi u odnosu na eventualno isplaćeni iznos naknade po osnovi obiteljske invalidnine koja bi bila utvrđena zbog povrede na radu, obzirom da nije bio na tuženiku teret dokazivanja u ovoj parnici u pogledu osnovanosti istaknute visine tužbenog zahtjeva, već na tužitelju, a tužitelj se protivio izvođenju dokaza financijskim vještačenjem predloženim po tuženiku na predloženu okolnost, a sam tužitelj nije istakao takav dokazni prijedlog u ovome predmetu jer je smatrao da mu je tuženik dužan nadoknaditi štetu u cijelom utuženom iznosu u smislu čl. 161. i čl. 164. ZMO.

33. Također je odbijen kao nepotreban za razrješenje predmeta ovoga spora, prijedlog tuženika u vezi pribavljanja na uvid ovosudnog spisa broj P-100/2024 jer se u ovom spisu već nalaze presude iz tog predmeta i prvostupanjska i drugostupanjska, a cijeli spis je bio potpuno nepotrebno prilagati ovome predmetu, te bi se na taj način samo bespotrebno odugovlačio ovaj postupak, a time bi se neosnovano i povećali parnični troškovi.

34. Shodno tome, tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan jer u ovome postupku u kojem se o pravnom osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja trebalo raspravljati temeljem čl. 27. ZOOP, nije utvrđeno da je tuženik bilo koji novčani iznos od utužene svote, dužan platiti tužitelju po osnovi stvarne štete nastale tužitelju na teret tuženika, kao osiguravatelja, a ne kao štetnika, obzirom da nije utvrđeno postojanje ikakvog razmjernog iznosa mirovine koju je tužitelj isplatio ŽĆ, koja bi predstavljala razliku na kakvu upućuje čl. 27.st.3. ZOOP, koju bi bio dužan podmiriti tuženik u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju i u granicama stvarne štete koju tužitelj uopće može potraživati od društva za osiguranje, za razliku od svote koju može potraživati direktno od štetnika.

35. Činjenica jest da postoje i drugačije odluke pojedinih sudova koje upućuju na primjenu ZMO i to počevši od različitih nižestupanjskih sudova, nekih drugostupanjskih sudova, pa sve do nekih starijih odluka VSRH u kojima je zauzeto pravno stajalište o primjeni ZMO u ovakvim pravnim situacijama (te da je tužitelj u ovoj parnici i ukazao u više navrata na neka od tih stajališta, a koja ovaj sud po predmetnom sucu, sasvim očito nije prihvatio), no ovaj sud posredstvom predmetnog suca, takve odluke ne smatra bitnim i odlučnim za primjenu prava u konkretnom slučaju jer je u ovom (ranije spis broj Pn-61/2023)

obrazloženju istaknuto, zbog čega je predmetni sudac ovoga suda zauzeo pravno stajalište o primjeni ZOOP, a koje pravno stajalište je samo potkrijepio mnogobrojnim istovrsnim odlukama VSRH u smislu primjene prava, isključivo iz aspekta pragmatičnosti i dokazivanja da pravno stajalište predmetnog suca nije samo proizvoljno, već da na istovrsno stajalište upućuje i niz odluka VSRH, koji sud je ujedno hijerarhijski najviši sud u Republici Hrvatskoj.

36. U drugu ruku, valja naglasiti i da je sudska praksa živa materija i da se ponekad vrlo često mijenja oko nekih pravnih pitanja, te da u pravosudnom sustavu koji nije utemeljen na sustavu presedana (kao što je to slučaj kod nas), vrlo često dolazi do izmjene pojedinih pravnih stajališta, čak i na nivou VSRH, što je opće poznata činjenica, bez potreba da se o tome dodatno elaborira (dokaz iznesenom o čestim promjenama sudske prakse jasno proizlazi i iz izvoda iz zapisnika sjednice Odjela trgovačkih i ostalih sporova VTSRH održane 09. lipnja 2022. godine, na kojem odjelu su upravo suci Visokog trgovačkog suda RH i to na temelju aktualne i važeće prakse VSRH, promijenili svoje dotadašnje pravno stajalište o ovom pravnom pitanju, prihvativši stajalište VSRH o primjeni ZOOP u ovom slučaju), a analogno tome se često u praksi mijenjaju i pravna stajališta niže stupanjskih sudova o istim pravnim pitanjima, pa je svakako potrebno određeno vrijeme da se sudske odluke ujednače oko nekih pravnih pitanja, odnosno nužno je ponekad da prođe dosta vremena kako bi u određenim pravnim pitanjima (primjerice, kao u ovom slučaju) na nivou Republike Hrvatske, bilo moguće donositi jednosmjerne odluke.

37. Ovaj sud smatra bitnim naglasiti, kako je to već istaknuto u točci 29., obrazloženja ove presude, da su navedene odluke Županijskog suda u Velikoj Gorici ili Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe Gospić, sa aspekta ujednačavanja sudske prakse u RH koja praksa trenutno prevladava u ovakvoj pravnoj situaciji i koja je utemeljena na desecima odluka VSRH, ali i navedenoj odluci Ustavnog suda RH, prije svega izuzetno dubiozne i zabrinjavajuće, a u svakom slučaju suprotne tim mnogobrojnim odlukama koje govore u prilog primjeni ZOOP u ovom slučaju, te navedene sudske odluke koje su suprotne pravnom stajalištu koji je obrazložen u ovom slučaju, ovaj sud po predmetnom sucu, nikako ne može prihvatiti, kao primjerene i bitnu za ovu parnicu.

38. Nema sumnje da su u tim navedenim drugostupanjskim odlukama, ali i nekim drugim odlukama koje je tužitelj dostavio u spis, obrazložena pravna stajalište zbog kojih ta dva drugostupanjska suda u vijeću od trojice sudaca tih sudova smatraju, sasvim suprotno pravnom stajalištu desecima sudaca VSRH, VTSRH, ali i nekim sucima Ustavnog suda RH, da treba primijeniti čl. 161. ZMO u ovoj pravnoj situaciji i da je stvarna šteta koja je tužitelju nastala upravo cjelokupni iznos obiteljske mirovine koji je bio isplaćen osiguraniku tužitelja. Međutim, sadržaje navedenih odredaba čl. 161. i čl. 164. ZMO i ZOOP su također imali u vidu i mnogobrojni suci VSRH, VTSRH, te suci Ustavnog suda RH, kada su zauzeli i zauzimali potpuno suprotna pravna stajališta u desecima istovrsnih odluka, a to je da u opisanim okolnostima slučaja nema govora o primjeni ZMO, te da se upravo valja u ovakvim slučajevima primijeniti ZOOP, pa je zbog toga vrlo dubiozna primjena pravnog stajališta iz tih drugostupanjske odluke Županijskog suda u Velikoj Gorici i odluke Županijskim sudom u Karlovcu, Stalne (ranije spis broj Pn-61/2023)

službe Gospić, ali i ostalih odluka raznih sudova na koje se pozvao tužitelj u ovome predmetu.

39. U svakom slučaju ovaj sud posredstvom predmetnog suca ne prihvaća pravna stajališta suprotna ovome iznesenom u obrazloženju ove odluke, premda je tužitelj posredstvom zastupnika dostavio u ovaj spis po principu "da se nađe", nekolicinu odluka raznih sudova (od kojih je većina starijih odluka), odnosno valjda da opravda osnovanost svojih tvrdnji i tužbenog zahtjeva, imajući u vidu da se na nivou nacionalnog sudovanja sasvim udomaćilo postupanje pri kojem svaka stranka posredstvom svojih zastupnika ili odvjetnika zatrpava sudski spis raznovrsnom sudskom praksom koja joj ide u korist (što je i odvjetnik tuženika u ovome predmetu obilato učinio), a činjenica da često postoji sasvim dijametralno suprotna sudska praksa pojedinih sudova oko pojedinih istih pravnih pitanja, tome samo pogoduje.

40. Tužitelj će u konačnici bez svake dileme, podnošenjem žalbe protiv ove odluke, pokušati ishoditi donošenje drugostupanjske odluke u svoju korist, iako ovaj sud posredstvom predmetnog suca (unatoč tome što za to nije ovlašten) smatra da će taj pokušaj biti u ovom slučaju u konačnici bezuspješan (osim ukoliko primjerice spis ne dođe Županijskom sudu u Velikoj Gorici ili Županijskom sudu u Karlovcu, kada bar u drugostupanjskom postupku tužitelj ima izgledne šanse da uspije sa svojim zahtjevom, bar do podnošenja revizije protiv potencijalnih drugostupanjskih odluka ukoliko iste budu preinačujuće), a također, tužitelj ima legalnu mogućnost da pokuša svoje pravo na naknadu štete realizirati (ukoliko se ne radi o potraživanju koje je zastarjelo) protiv samog štetnika OĆ, a u toj potencijalnoj parnici koju bi tužitelj pokrenuo protiv štetnika radi naplate utuženog novčanog iznosa, neće biti i ne može biti, nikakve dileme o tome tko je odgovoran za počinjenu štetu tužitelju i što predstavlja štetu koju treba nadoknaditi tužitelju.

41. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.1. ZPP.

42. Parnični trošak je tuženiku odmjeren na temelju vrijednosti predmeta spora koja iznosi 13.595,68 Eura, sukladno zahtjevu punomoćnika tuženika iz troškovnika datiranog s 13. studenim 2025. godine (list 477 spisa), a primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (N.N.br. 138/2023, u daljnjem tekstu: Odvjetnička tarifa), kojom je prema Tbr. 54. određena vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 Eura.

43. Shodno tome, tuženiku je za sastavljanje obrazloženih podnesaka od 12. lipnja i 14. srpnja 2025. godine, priznat je iznos od 500,00 Eura po podnesku ili 1.000,00 Eura ukupno za oba podneska, a za zastupanje po punomoćniku na raspravi održanoj dana 13. studenog 2025. godine mu je priznat isti iznos od 500,00 Eura, te je na ove opravdane troškove u iznosu od 1.500,00 Eura, tuženiku je priznat pripadajući porez na dodanu vrijednost od 375,00 Eura.

(ranije spis broj Pn-61/2023)

44. Zbog toga je tužitelj obvezan svotu od 1.875,00 Eura, isplatiti tuženiku na ime naknade parničnog troška, zajedno sa opravdano zatraženom još u odgovoru na tužbu zateznom kamatom na te troškove, od dana donošenja ove odluke.

U Bjelovaru, 29. siječnja 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 30. siječnja 2026. godine, a putem ovoga suda.