REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-11267/2025

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Gordane Korotaj, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. ČF, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17., 126/19., 84/21., 114/22. i 36/24), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, broj: Pp-1778/2025-7 od 3. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2026.,

p r e s u d i o j e :

I Odbija se kao neosnovana žalba okr. ČF i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22., dalje: PZ), okr. ČF se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka 70,00 EUR (sedamdeset eura) u roku 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okr. ČF proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog pod t. I. izreke pobijane presude za koji je prekršaj okrivljeniku, na temelju istog propisa, izrečena novčana kazna 300,00 eura, uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku 15 dana računajući od primitka pravomoćne presude te je okrivljenik dužan naknaditi paušalni trošak prekršajnog postupka 200,00 eura, dok je na temelju čl. 182. t. 3. PZ-a okrivljenik oslobođen optužbe zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog pod t. VII. izreke prvostupanjske presude.

1.1. Istom je presudom na temelju čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, okrivljeniku izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja BF tako da se istoj ne smije približavati na udaljenost ispod 100 metara gdje god se nalazila te zabrana uznemiravanja ili uhođenja te žrtve na bilo koji način, izuzev nužno potrebnih kontakata koji se odnose na dobrobit zajedničkog mlt. djeteta u postupcima pred nadležnim tijelima Hrvatskog zavoda za socijalni rad i drugim službama, u trajanju od četiri mjeseca po pravomoćnosti presude.

2. Protiv te presude okr. ČF je pravodobno putem braniteljice Tereze Tee Felix Da Silva, odvjetnice u Zagrebu, podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, predlažući usvojiti žalbu, preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda, odnosno ukinuti presudu te predmet vratiti sudu na ponovno odlučivanje pred drugim sucem.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a, okrivljenik navodi da je presuda proturječna samoj sebi i da joj nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Međutim, prije svega treba navesti da ovakvim navodom nije jasna žalbena osnova da je presuda proturječna sama sebi budući da se bitna povreda iz ove odredbe ostvaruje između ostalog, ako je izreka presude proturječna sama sebi ili razlozima presude. U vezi s tim je potrebno istaknuti da je ovaj sud, razmatrajući izreku prvostupanjske presude, utvrdio da iz izreke pobijane presude jasno proizlazi zakonsko obilježje prekršaja za koji je okrivljenik proglašen krivim te je prvostupanjski sud, postupajući sukladno odredbi čl. 183. st. 1. t. 1. PZ-a u izreci jasno opisao samu radnju izvršenja okrivljenika i odlučne činjenice kojima je utvrđen identitet gore navedenog prekršaja pa u izreci nema proturječnosti kojima bi bila ostvarena navedena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka. Nadalje treba navesti da izreka presude nije proturječna niti iznesenim razlozima u presudi, a niti presudi nedostaju razlozi o svim odlučnim činjenicama budući da je ovaj sud utvrdio da je prvostupanjski sud nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika (t. 10.1 do 11.3. obrazloženja presude).

5.1. Kako dakle izreka presude nije u proturječju sama sa sobom te presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni, to nije počinjena bitna povreda odredbe prekršajnog postupka koju ističe okrivljenik u žalbi.

6. Ostali dio žalbe okrivljenika se odnosi na pobijanje prvostupanjske presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa tako okrivljenik u bitnome u žalbi ističe da je sud odluku o krivnji utvrdio bez ijednog svjedoka očevica, a samo na temelju „suza“ žrtve nasilja, što je sudu bilo dovoljno za prihvaćanje iskaza navodne žrtve kao istinitog, za razliku od okrivljenikove obrane u kojoj se naprotiv nije rasplakao, kao i na temelju činjenice da je kritične zgode prošao i sporni susjed koji uopće nije ispitan u postupku. Ta osoba je po izjavi okrivljenika i žrtve samo prošla dalje ušavši u zgradu, dok je prvostupanjski sud tu činjenicu pogrešno tumačio samo u korist žrtve pogrešno zaključivši da je nudio pomoć, dok ne proizlazi čak niti da bi ponudio pomoć što ukazuje da se ništa nasilno nije niti dogodilo. U žalbi smatra potrebnim istaknuti obiteljske okolnosti koje su dovele do predmetnog događaja, a što je su trebao imati u vidu, budući da je okrivljenik u vrlo teškom položaju zbog toga što mu žrtva nasilja u godini dana nije omogućila vidjeti zajedničku kćer koja živi s njom u Karlovcu te opstruira svaki pokušaj oca koji živi u [adresa] da vidi svoje dijete sukladno sudskoj odluci, pa je bio prisiljen pokrenuti postupak sudske ovrhe radi omogućavanja viđanja djeteta kao i kazneni postupak, u koji spis je sud trebao izvršiti uvid. Ističe da je nadležni Zavod za socijalni rad predložio nadzor u vršenju roditeljske skrbi upravo zbog toga što se dijete otuđilo od oca zbog manipulacije majke, a pogreška suca je u tome što nije pribavio cijeli spis nadležnog Zavoda kako bi utvrdio relevantne činjenice. Sud nije pravilno uzeo u obzir da je predmetna situacija u visoko konfliktom razvodu bila izuzetno stresna za okrivljenika koji predugo nije vidio mlt. kćer te pogrešno uzima okrivljenikov iskaz kao priznanje. Jedina radnja okrivljenika prema žrtvi je bila ta da je sklopljenim rukama klečeći molio BF da mu omogući da vidi zajedničku mlt. kćer, dok je ista to iskoristila, kao što to i inače čini, kako bi prijavila nasilje baš onda kada se trebao napokon odviti susret oca i kćeri.

6.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio.

6.2. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski je sud osnovano na temelju iskaza ispitane svjedokinje, okrivljenikove bivše izvanbračne partnerice BF koja je iscrpno opisala zašto ju je neprimjereno, samodestruktivno ponašanje okrivljenika ispred zgrade (udario šakom u fasadu zgrade te se nekontrolirano udarao šakama po tijelu i glavi nakon čega je pobjegla u zgradu) uznemirilo do te mjere da je zatražila intervenciju policije, zatim rezultata provedenog suočenja (prilikom kojeg je žrtva bila vidno potresena za razliku od okrivljenika), kao i Izvješća o postupanju nadležnog Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područni ured Karlovac sa Socijalnom anamnezom i socijalno anamnestičkih podataka o obitelji koja potvrđuje visoko konfliktne odnose između okrivljenika i žrtve, zaključio izvan svake razumne sumnje da je okrivljenik predmetne zgode opisanim ponašanjem počinio psihičko nasilje u obitelji ostvarivši time zakonska obilježje prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Potrebno je navesti da prvostupanjski sud odlučne činjenice u postupku utvrđuje na temelju slobodne ocjene dokaza (čl. 88. st. 2. PZ-a), pri čemu se vodi zakonima ljudske logike i razumnih zaključaka, tako da brižna i sveobuhvatna ocjena jednog personalnog dokaza na temelju kojeg je u najvećoj mjeri utvrđena krivnja okrivljenika, može predstavljati dostatni i valjani temelj za osuđujuću odluku, kao što je to slučaj u ovom predmetu. Uznemirenost žrtve kao bitno obilježje psihičkog nasilja u obitelji, jasna je iz načina njenog iskazivanja, osobito prilikom suočenja pri čemu prvostupanjski sud pravilno nije mogao zanemariti emotivni naboj iskazivanja žrtve koji u ovom slučaju i po ocjeni ovog suda ukazuje da je doista proživjela psihičko nasilje od strane bivšeg izvanbračnog partnera kako je opisano.

6.3. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da okrivljenik ne priznaje prekršaj, suprotno navodu žalbe da je sud ocijenio njegovu obranu priznanjem, ali je istinitost njegove obrane dovedena u pitanje provođenjem suočenja kao pomoćnog sredstva za utvrđivanje činjenica koje su važne za donošenje ocjene vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba, u ovom slučaju okrivljenika i žrtve. Naime, smisao suočenja je kontradiktorno sučeljavanje ispitanika oko važnih i spornih činjenica, pri čemu je potrebno uočiti, konstatirati te ocijeniti ponašanje odnosno reakcije ispitanika, što je pravilno i učinio prvostupanjski sud, a što je upravo bitno radi utvrđivanja uvjerljivosti određenog iskaza. Stoga navodi žalbe o tome da je sud prilikom ocjene dokaza popustio i povjerovao žrtvi zbog njezinih „suza“, nisu osnovani te ih ovaj sud smatra neuspjelim pokušajem diskreditiranja iskaza žrtve.

6.4. Nadalje, iz obrazloženja presude je vidljivo da je prvostupanjski sud prilikom analize iskaza žrtve i okrivljenika te ocjene njihove vjerodostojnosti i pouzdanosti, uzeo u obzir kontekst u kojem se događaj zbio te nedvojbenu činjenicu velikih tenzija između istih koji su u visoko konfliktnim odnosima nakon razdvajanja izvanbračne zajednice s mlt. djetetom koji najviše trpi posljedice sukobljavanja roditelja. Upravo ta činjenica proizlazi i iz Izvješća o postupanjima u obitelji s privitcima (Socijalna anamneza i socijalno anamnestička obrada povodom zahtjeva okrivljenika za izmjenu privremene mjere s kojim roditeljem će dijete živjeti), nadležnog Područnog ureda Karlovac Hrvatskog zavoda za socijalni rad, a koju je prvostupanjski sud zatražio te se i sam uvjerio da takav odnos između roditelja potencijalno ugrožava djetetov psihofizički i socijalni razvoj. Ostale činjenice koje proizlaze iz navedene dokumentacije, a tiču se tvrdnje oca (okrivljenika) da ga majka djeteta (žrtva nasilja) opstruira u ostvarenju njegovog roditeljskog prava, ne dajući mu da vidi dijete u dogovoreno vrijeme, po ocjeni ovog suda imaju značaj u tome što je to očito bio uzrok njegovog neprimjerenog ponašanja kritične zgode. Međutim, uvažavajući frustraciju okrivljenika, a ne ulazeći u pravilnost njegovih tvrdnji (jer to nije predmet ovog prekršajnog postupka), kao i činjenicu da su u tijeku brojni postupci vezani uz ostvarivanje prava na roditeljsku skrb te u vezi s tim međusobnog optuživanja i predbacivanja neadekvatnog roditeljstva što je vidljivo iz njihovih iskaza u ovom postupku, potrebno je navesti da postupanje okrivljenika nije smjelo preći razumnu granicu protesta i prerasti u agresivno ponašanje kojim se uznemirava (i zastrašuje) žrtva nasilja i koje ne može imati opravdanje u zaštiti prava na roditeljsku skrb ugrožavanjem drugog dobra - prava člana obitelji (žrtve) na zaštitu od obiteljskog nasilja. Sve navedeno je očito imalo odraz u izboru vrste i mjere kazne, odnosno, odmjeravanju visine novčane kazne koja je okrivljeniku izrečena u posebno propisanom minimumu novčane kazne, o čemu će biti izneseni razlozi u okviru razmatranja te žalbene osnove.

6.5. Nije osnovan navod žalbe da je pogrešan i neutemeljen zaključak prvostupanjskog suda da u prilog prihvaćanja iskaza žrtve kao istinitog, ističe da joj se zasigurno ne bi obratio susjed koji je bio u prolazu (što potvrđuje i okrivljenik), s upitom treba li joj pomoć (što okrivljenik negira), a da joj ta pomoć nije stvarno i trebala. Naime, okrivljenik je naveo da je susjed u prolazu rekao BF da joj treba muškarac u životu, čime je on potvrdio njegove molbe jer je tada okrivljenik sklopljenih ruku „išao“ prema svom čelu i vikao „molim te, molim te“, dok je žrtva BF iskazala da ju je susjed u prolazu pitao je li joj potrebna pomoć i prošao dalje. Nakon toga su uslijedili udarci okrivljenika rukom u fasadu i po svom tijelu (što iskazuje svjedokinja, a okrivljenik poriče). Zaključak prvostupanjskog suda jest taj da je životno logično da se nepoznati prolaznik obratio žrtvi jer je moguće da je primijetio da joj je potrebna pomoć, s obzirom da je uočio ponašanje okrivljenika koje je odstupalo od uobičajene komunikacije (dakle, zastao je zbog neprimjerene komunikacije, a ne zbog fizičke agresije okrivljenika), čime je prihvatio verziju žrtve o obraćanju tog svjedoka njoj tim upitom. Budući da je iz pažljive ocjene svih dokaza jasno da je prvostupanjski sud poklonio vjeru iskazu žrtve u cijelosti, podrazumijeva se da je prihvatio i taj dio iskaza o obraćanju susjeda, pa je analitičko povezivanje navoda iz njenog iskaza, pravilno i dapače, potrebno radi sveobuhvatne i pravilne analize svakog izvedenog dokaza. Stoga ovaj sud ne prihvaća zamjenu teza i pretpostavku u žalbi da bi susjed, da se okrivljenik doista ponašao agresivno, zasigurno priskočio žrtvi u pomoć ili prizvao pomoć jer isti očito nije bio prisutan naknadnom događaju koje se sastojalo u agresivnom ponašanju okrivljeniku u vidu udaranja rukom u zid i po svom tijelu. Budući da taj susjed očito nije bio očevidac naknadnog ponašanja okrivljenika (već prethodne komunikacije između okrivljenika i žrtve), nije niti bilo potrebe za njegovim neposrednim ispitivanjem pred sudom kako se to sugerira u žalbi, jer činjenice koje bi proizišle iz tog dokaza zbog navedenog nisu relevantne za predmetni postupak.

6.6. Isto je tako prvostupanjski sud dao jasne razloge ne prihvaćanja kao istinite obrane okrivljenika koju ponavlja u žalbi te po ocjeni ovog suda okrivljenik kroz žalbene navode zapravo iznosi vlastitu ocjenu izvedenih dokaza, preocjenjujući ih i zaključujući drugačije od prvostupanjskog suda. I po ocjeni ovog suda je okrivljenikova obrana neprihvatljiva te u suštini predstavlja pokušaj umanjenja protupravne odgovornosti prebacujući odgovornost i posljedice svog postupanja na žrtvu nasilja. Stoga po ocjeni ovog suda okrivljenik bezuspješno u žalbi pokušava obezvrijediti iskaz ispitane svjedokinje, osobito navodom da se i protiv nje vode određeni sudski postupci (vezani uz obiteljsku situaciju), koja okolnost ni na koji način ne može utjecati na prekršajnu odgovornost okrivljenika u ovom postupku i po ocjeni ovog suda ne dovodi u sumnju vjerodostojnost iskaza te svjedokinje.

6.7. U odnosu na navod žalbe da se prvostupanjski sud uvidom u ovršni predmet Općinskog suda u Karlovcu koji se vodi u povodu zahtjeva okrivljenika zbog opstruiranja viđanja djeteta od strane BF, trebao sam uvjeriti radi pravilne ocjene obrane okrivljenika, potrebno je navesti da i po stavu ovog suda činjenice koje bi se eventualno utvrdile uvidom u taj spis, nemaju pravni značaj niti su važne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Zato i zbog navedenog nije u pravu žalitelj kada tvrdi da prvostupanjski sud nije s jednakom pažnjom utvrdio činjenice koje okrivljeniku idu u korist, kao i one koje mu idu na štetu jer je sud upravo postupajući u skladu s odredbom čl. 88. st. 1. PZ-a, okrivljenika u nedostatku dokaza oslobodio zbog prekršaja psihičkog nasilja u obitelji dan prije predmetnog događaja koje mu je optužbom bilo stavljeno na teret.

6.8. Slijedom iznesenog je, suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud pravilno ocijenio izvedene dokaze te jasno i argumentirano iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, koje razloge prihvaća i ovaj sud.

7. Iz sadržaja žalbe je vidljivo da okrivljenik u odnosu na uvodno naznačenu žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, žalbenim navodima zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa se, dakle, ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. PZ-a, jer žalitelj uopće ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede materijalnog prekršajnog prava. Stoga, žalba ni u tom dijelu nije osnovana.

8. Iako okrivljenik u žalbi niti jednim konkretnim navodom ne pobija presudu zbog izrečene novčane kazne, sama žalba podnesena zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, a temeljem odredbe čl. 202. st. 5. PZ-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dakle, izrečenoj novčanoj kazni. Stoga, razmotrivši odluku o novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je žalitelju za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. Naime, okrivljeniku je izrečena prije svega blaža vrsta kazne odnosno novčana kazna za prekršaj za koji je kao teža propisana i kazna zatvora do 90 dana, te novčana kazna u najnižem iznosu propisanom za taj prekršaj pa je po stavu ovog suda izrečena minimalna novčana kazna za predmetni prekršaj primjerena počinjenom prekršaju te osobnim svojstvima okrivljenika.

9. Nadalje, iako okrivljenik u žalbi ne pobija presudu zbog izrečene zaštitne mjere zabrane približavanja, uznemiravanje ili uhođenja žrtve nasilja na udaljenost ispod 100 metara u trajanju četiri mjeseca, u smislu citiranog čl. 202. st. 5. PZ-a je ovaj sud razmotrio i odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri. Po ocjeni ovog suda je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se takvom mjerom ostvaruje svrha zaštitnih mjera iz čl. 51. PZ-a i čl. 12. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, odnosno, otklanjaju uvjeti koji omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog prekršaja. Isto tako se njome, a radi sigurnosti žrtve koja bi mogla bila ugrožena u tom vremenu, otklanjaju posljedice za žrtvu nasilja u obitelji te je tako izrečena zaštitna mjera razmjerna težini počinjenog prekršaja, prekršaja koji se mogu očekivati i stupnju opasnosti počinitelja, sukladno čl. 51.a PZ-a. Duljina trajanja izrečene zaštitne mjere od četiri mjeseca u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, po ocjeni ovog suda je isto tako razmjerna težini i očekivanom ponašanju okrivljenika, te će se u istu uračunati vrijeme trajanja mjere opreza.

10. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13) s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika utvrđeno u prvostupanjskom postupku, držeći da plaćanje troška žalbenog postupka u paušalnom iznosu 70,00 eura neće ugroziti egzistenciju okrivljenika niti osoba koje je dužan uzdržavati.

11. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 29. siječnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Karlovcu, u 6 otpravaka: za spis, okrivljenika, braniteljicu, žrtvu, punomoćnicu i tužitelja