Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Posl. br. P-395/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, sudac Željko Samardžić, u pravnoj stvari tužitelja ČZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku iz OD Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 29. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 4. Ugovora o kreditu br. 5140030250- 61000076162/2007, sklopljenog između tužitelja i Slavonske banke d.d. Osijek dana 02. studenog 2007.g., solemniziranog kod javnog bilježnika Nikole Brača iz Đakova dana 07. studenog 2007.g. pod brojem OV-18635/2007, a koja glasi: „Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što stranke potvrđuju svojim potpisom na Ugovoru.“ te ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. st. 4. Ugovora o kreditu br. 5140030250-61000076162/2007, sklopljen između tužitelja i Slavonske banke d.d. Osijek dana 02. studenog 2007.g., solemniziran kod javnog bilježnika Nikole Brača iz Đakova dana 07. studenog 2007.g. pod brojem OV-18635/2007, a koja glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka.“ te ista ne proizvodi pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju ČZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],

isplati

iznos

od

11.897,86

EUR

(jedanaesttisućaosamstodevedesetsedam eura i osamdesetšest centi) na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća prvog dospjelog iznosa tj. od 1. veljače 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana i to na:

- iznos od 8,78 EUR (osam eura i sedamdesetosam centi) počev od 01.02.2008.g. pa do isplate

- iznos od 6,19 EUR (šest eura i devetnaest centi) počev od 01.03.2008.g. pa do isplate

- iznos od 16,08 EUR (šesnaest eura i osam centi) počev od 01.04.2008.g. pa do isplate

- iznos od 13,60 EUR (trinaest eura i šezdeset centi) počev od 01.05.2008.g. pa do isplate

- iznos od 1,96 EUR (jedan eur i devedesetšest centi) počev od 01.06.2008.g. pa do isplate

- iznos od 6,61 EUR (šest eura i šezdesetjedan cent) počev od 01.07.2008.g. pa do isplate

- iznos od 1,00 EUR (jedan eur) počev od 01.10.2008.g. pa do isplate

- iznos od 15,24 EUR (petnaest eura i dvadesetčetiri centa) počev od 01.11.2008.g. pa do isplate

- iznos od 35,20 EUR (tridesetpet eura i dvadeset centi) počev od 01.12.2008.g. pa do isplate

- iznos od 14,09 EUR (četrnaest eura i devet centi) počev od 01.01.2009.g. pa do isplate

- iznos od 27,07 EUR (dvadesetsedam eura i sedam centi) počev od 01.02.2009.g. pa do isplate

- iznos od 30,37 EUR (trideset eura i tridesetsedam centi) počev od 01.03.2009.g. pa do isplate

- iznos od 35,35 EUR (tridesetpet eura i tridesetpet centi) počev od 01.04.2009.g. pa do isplate

- iznos od 28,42 EUR (dvadesetosam eura i četrdesetdva centa) počev od 01.05.2009.g. pa do isplate

- iznos od 28,88 EUR (dvadesetosam eura i osamdesetosam centi) počev od 01.06.2009.g. pa do isplate

- iznos od 22,09 EUR (dvadesetdva eura i devet centi) počev od 01.07.2009.g. pa do isplate

- iznos od 17,74 EUR (sedamnaest eura i sedamdesetčetiri centa) počev od 01.08.2009.g. pa do isplate

- iznos od 18,90 EUR (osamnaest eura i devedeset centi) počev od 01.09.2009.g. pa do isplate

- iznos od 23,02 EUR (dvadesettri eura i dva centa) počev od 01.10.2009.g. pa do isplate

- iznos od 21,74 EUR (dvadesetjedan eur i sedamdesetčetiri centa) počev od 01.11.2009.g. pa do isplate

- iznos od 18,85 EUR (osamnaest eura i osamdesetpet centi) počev od 01.12.2009.g. pa do isplate

- iznos od 24,89 EUR (dvadesetčetiri eura i osamdesetdevet centi) počev od 01.01.2010.g. pa do isplate

- iznos od 29,01 EUR (dvadesetdevet eura i jedan cent) počev od 01.02.2010.g. pa do isplate

- iznos od 34,22 EUR (tridesetčetiri eura i dvadesetdva centa) počev od 01.03.2010.g. pa do isplate

- iznos od 35,56 EUR (tridesetpet eura i pedesetšest centi) počev od 01.04.2010.g. pa do isplate

- iznos od 41,75 EUR (četrdesetjedan eur i sedamdesetpet centi) počev od 01.05.2010.g. pa do isplate

- iznos od 40,55 EUR (četrdeset eura i pedesetpet centi) počev od 01.06.2010.g. pa do isplate

- iznos od 44,19 EUR (četrdesetčetiri eura i devetnaest centi) počev od 01.07.2010.g. pa do isplate

- iznos od 69,38 EUR (šezdesetdevet eura i tridesetosam centi) počev od 01.08.2010.g. pa do isplate

- iznos od 63,19 EUR (šezdesettri eura i devetnaest centi) počev od 01.09.2010.g. pa do isplate

- iznos od 84,00 EUR (osamdesetčetiri eura) počev od 01.10.2010.g. pa do isplate

- iznos od 74,19 EUR (sedamdesetčetiri eura i devetnaest centi) počev od 01.11.2010.g. pa do isplate

- iznos od 65,31 EUR (šezdesetpet eura i tridesetjedan cent) počev od 01.12.2010.g. pa do isplate

- iznos od 91,33 EUR (devedesetjedan eur i tridesettri centa) počev od 01.01.2011.g. pa do isplate

- iznos od 109,00 EUR (stodevet eura) počev od 01.02.2011.g. pa do isplate

- iznos od 97,91 EUR (devedesetsedam eura i devedesetjedan cent) počev od 01.03.2011.g. pa do isplate

- iznos od 101,76 EUR (stojedan eur i sedamdesetšest centi) počev od 01.04.2011.g. pa do isplate

- iznos od 91,82 EUR (devedesetjedan eur i osamdesetdva centa) počev od 01.05.2011.g. pa do isplate

- iznos od 95,14 EUR (devedesetpet eura i četrnaest centi) počev od 01.06.2011.g. pa do isplate

- iznos od 122,18 EUR (stodvadesetdva eura i osamnaest centi) počev od 01.07.2011.g. pa do isplate

- iznos od 126,92 EUR (stodvadesetšest eura i devedesetdva centa) počev od 01.08.2011.g. pa do isplate

- iznos od 156,91 EUR (stopedesetšest eura i devedesetjedan cent) počev od 01.09.2011.g. pa do isplate

- iznos od 146,03 EUR (stočetrdesetšest eura i tri centa) počev od 01.10.2011.g. pa do isplate

- iznos od 129,64 EUR (stodvadesetdevet eura i šezdesetčetiri centa) počev od 01.11.2011.g. pa do isplate

- iznos od 134,40 EUR (stotridesetčetiri eura i četrdeset centi) počev od 01.12.2011.g. pa do isplate

- iznos od 132,82 EUR (stotridesetdva eura i osamdesetdva centa) počev od 01.01.2012.g. pa do isplate

- iznos od 138,97 EUR (stotridesetosam eura i devedesetsedam centi) počev od 01.02.2012.g. pa do isplate

- iznos od 146,08 EUR (stočetrdesetšest eura i osam centi) počev od 01.03.2012.g. pa do isplate

- iznos od 146,86 EUR (stočetrdesetšest eura i osamdesetšest centi) počev od 01.04.2012.g. pa do isplate

- iznos od 142,05 EUR (stočetrdesetdva eura i pet centi) počev od 01.05.2012.g. pa do isplate

- iznos od 144,17 EUR (stočetrdesetčetiri eura i sedamnaest centi) počev od 01.06.2012.g. pa do isplate

- iznos od 146,63 EUR (stočetrdesetšest eura i šezdesettri centa) počev od 01.07.2012.g. pa do isplate

- iznos od 144,13 EUR (stočetrdesetčetiri eura i trinaest centi) počev od 01.08.2012.g. pa do isplate

- iznos od 144,22 EUR (stočetrdesetčetiri eura i dvadesetdva centa) počev od 01.09.2012.g. pa do isplate

- iznos od 141,69 EUR (stočetrdesetjedan eur i šezdesetdevet centi) počev od 01.10.2012.g. pa do isplate

- iznos od 137,17 EUR (stotridesetsedam eura i sedamnaest centi) počev od 01.11.2012.g. pa do isplate

- iznos od 142,91 EUR (stočetrdesetdva eura i devedesetjedan cent) počev od 01.12.2012.g. pa do isplate

- iznos od 145,38 EUR (stočetrdesetpet eura i tridesetosam centi) počev od 01.01.2013.g. pa do isplate

- iznos od 144,38 EUR (stočetrdesetčetiri eura i tridesetosam centi) počev od 01.02.2013.g. pa do isplate

- iznos od 135,85 EUR (stotridesetpet eura i osamdesetpet centi) počev od 01.03.2013.g. pa do isplate

- iznos od 142,55 EUR (stočetrdesetdva eura i pedesetpet centi) počev od 01.04.2013.g. pa do isplate

- iznos od 7.221,52 EUR (sedamtisućadvjestodvadesetjedan eur i pedesetdva centa) počev od 01.04.2013.g. pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. tužitelju ČZ naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.483,51 EUR (dvijetisućečetiristoosamdesettri eura i pedesetjedan cent) sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude 29. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana, dok se zahtjev tužitelja za isplatu parničnih troškova u preostalom iznosu od 541,95 EUR (petstočetrdesetjedan eur i devedesetpet centi) s pripadajućim zateznim kamatama odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 13. listopada 2020. godine podnio tužbu u kojoj navodi kako je s pravnim prednikom tuženika 2. studenog 2007. sklopio Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 na iznos od 54.000,00 CHF, sa svrhom stambene adaptacije, na rok otplate od 10 godina, a koji kredit je prijevremeno otplaćen u cijelosti 2013. godine. Navodi da je odredbom čl. 3. t. 2. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa u visini od 5,40 %, godišnje, te se istim člankom tužitelj obvezao predniku tuženika plaćati kamate po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama kreditora. Prednik tuženika je tijekom postojanja obveze iz Ugovora o kreditu jednostranim odlukama mijenjao visinu kamatne stope, a obračunom veće kamatne stope od ugovorene, tuženik je povrijedio odredbe čl. 3. i 4. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima, a koje se odnose na ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu te načelo savjesnosti i poštenja, kao i odredbe čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača NN 96/2003. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2014. posl. br. Pž-7129/13, u dijelu vezanog za ugovaranje kamatne stope utvrđeno je da su banke, uključujući i prednika tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da su u svoje ugovore o kreditu unosili odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Kreditora i njegovim internim aktima, a prilikom sklapanja ugovora tužitelji kao korisnici kredita nisu s tuženicima pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, a čime su postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Također, tužitelj se poziva i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod posl. br. Revt 249/14-2. Nadalje, prednik tuženika je čl. 3. st. 4. Ugovora inkorporirao valutnu klauzulu kojom je glavnicu, koja čini predmet ugovora vezao uz tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim je nekontroliranim rastom tužitelj oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovorne obveze povećavao. Ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak bile su nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, jer je prednik tuženika kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužitelja o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužitelj se poziva i na presudu Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18-11 kojom se odbijaju revizije tuženih banaka i potvrđuje presuda Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, donesena u ponovljenom postupku povodom odluke Ustavnog suda br. U-III-2521/2015, kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule. Tužitelj se poziva na pravne stavove iz odluka donesenih u postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, osnovom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku. Slijedom navedenog, tužitelj podnosi tužbu sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te osnovom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima predlaže sudu obvezati tuženika na isplatu iznosa tužitelju na ime ništetne promjenjive kamatne stope i valutne klauzule od ukupno 93.108,18 HRK, kao i da prethodno obveže tuženika tužitelju dostaviti promet po kreditu za predmetni ugovor o kreditu.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu od 10. studenog 2020. godine protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, prije svega ističući prigovor zastare, zatim, osporavajući činjenične navode tužbe kao i iznesena tumačenja tužitelja, protivio se dokaznim prijedlozima tužitelja, kao i visini tužbenog zahtjeva. Ističe da je tužbom trebala biti obuhvaćena i ŽZ koja je sudužnik predmetnog ugovora o kreditu. Naveo je kako je tužitelj propustio navesti da je pravni prednik tuženika, Slavonska banka d.d. s kojim je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, banka koja nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, pa smatra da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i tumačenja iz tih presuda, obzirom da za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje kredita u valuti CHF. Tuženik je, zatim, naveo kako smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovorenih odredaba, te da tužba uopće ne sadrži činjenične osnove, odnosno opis predmetnih okolnosti koje su relevantne, slijedom čega se ne može niti napraviti test jesu li sporne ugovorne odredbe poštene ili ne. Ističe kako je ugovaranje valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope bilo dopušteno, a tužitelj da je dobrovoljno pristao na sklapanje upravo predmetnog Ugovora o kreditu. Tuženik spori i visinu tužbenog zahtjeva, kao i zatraženi tijek kamata, osobito onih koji se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška.

3. Tužitelj je nakon provedenog financijskog-knjigovodstvenog vještačenja uredio tužbeni zahtjev kao u podnesku od 7. srpnja 2021.

4. Valja napomenuti kako je ovaj sud u predmetnom postupku donio prvostupanjsku presudu P-297-2020-29 od 17. siječnja 2022. kojom je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen u cijelosti. Odlučujući o žalbi tuženika na navedenu presudu, Županijski sud u Zagrebu je svojom odlukom Gž-629/2022-2 od 9. ožujka 2022. godine potvrdio presudu drugostupanjskog suda osim u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju novčani iznos na ime ništetne promjenjive kamatne stope, te je u tom dijelu prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. Nadalje, povodom revizije tuženika na takvu odluku, Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom odlukom Rev-675/2024-2 od 4. lipnja 2024. godine ukinuo drugostupanjsku odluku u t. I. izreke i prvostupanjsku presudu ovoga suda u t. I., II., IV. i V. izreke, te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje. Dakle, valjalo je ponovno provesti prvostupanjski postupak u odnosu na cijeli tužbeni zahtjev tužitelja izuzev dijela koji se odnosi na isplatu novčanog iznosa po osnovi pretplate zbog promjenjive kamatne stope u kojem dijelu je tužbeni zahtjev tužitelja pravomoćno odbijen i nije niti bio premet revizije.

5. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u spis i pročitao Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. od 2. studenog 2007. (str. 8-17 spisa), otplatni plan (str. 18-22 spisa), dopis tužitelja od 21. rujna 2020. (str. 23-24 spisa), dokumentaciju dostavljenu uz odgovor na tužbu tuženika (str. 48-125 spisa), dokumentacija dostavljena uz podnesak tužitelja od 24. studenog 2020. (str. 130-153 spisa), promet po računu za predmetni kredit (str. 166-175 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Tonke Vulić od 9. lipnja 2021. godine (str. 183-194 spisa), te je saslušan tužitelj ČZ.

6. Stranke nisu stavljale daljnjih dokaznih prijedloga. Naime, tuženik je na ročištu od 15. prosinca 2025. odustao od dokaznog prijedloga radi saslušanja svjedokinje SZ, te izričito naveo kako nema daljnjih dokaznih prijedloga.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio stambeni ugovor o kreditu za svrhu kupovine u iznosu od 54.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 10 godina. Također nije sporno da se kredit otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovorena početna kamatna stopa od 5,40% kao promjenjiva. Nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen i to prijevremeno. Nije sporan tužiteljev status potrošača u ugovornom odnosu s prednikom tuženika.

9. Sporno je mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštene, stoga i ništetne, pa slijedom toga ima li tužitelj pravo na isplatu, ako ima je li nastupila zastara njegova potraživanja, ima li tužitelj pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, kao i je li isti propustio tužbom obuhvatiti i sudužnika kao ugovornu stranu predmetnog ugovora o kreditu.

10. Iz Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. od 2. studenog 2007. (str. 8-17 spisa) proizlazi da je isti sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i Slavonske banke d.d. Osijek kao kreditora u svrhu stambenog kredita za kupovinu, za iznos od 54.000,00 CHF u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 10 godina, da je ugovorena početna kamatna stopa 5,40%, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća, da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. U članku 4. Ugovora stoji navedeno da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa.

11. Iz nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, Tonke Vulić iz Osijeka, od 9. lipnja 2021. godine, proizlazi da je vještak proveo vještačenje na okolnost eventualne preplate svakomjesečne rate predmetnog kredita s osnova tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan korištenja kredita kao polaznog tečaja, te s osnova promjenjive kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu. Nadalje, iz istog nalaza proizlazi da je tužitelj zbog promjenjive kamatne stope više platio kamata u anuitetu u iznosu od 1.348,99 CHF, što po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja iznosi 7.241,20 HRK, a više je plaćeno tečajnih razlika u anuitetima u kojima je srednji tečaj HNB-a na dan plaćanja porastao u odnosu na tečaj po kojemu je tužitelju kredit isplaćen u iznosu od 89.644,42 HRK. Sve navedeno je specificirano u svim pojedinačnim mjesečnim anuitetima s datumima plaćanja.

12. Preostalu materijalnu dokumentaciju sud nije posebno reproducirao budući da se ista ne odnosi na sporne i odlučne činjenice za predmetni postupak.

13. Tužitelj ČZ saslušan je na ročištu od 16. studenog 2021. na okolnosti predmetne tužbe te je isti naveo kako je predmetni kredit podigao u Slavonskoj banci Osijek d.d., Podružnica Đakovo, jer je kupovao stan i nije imao dovoljno novca, a čuo je da su krediti u CHF najpovoljniji i da puno ljudi diže takve kredite. Otišao je u Podružnicu Slavonske banke u Đakovu i tamo su mu i ponudili ovakav kredit u CHF, druge mu nisu nudili, ali nije ni on pitao za druge kredite, jer je htio podići kredit da mu mjesečna rata bude oko 2.500,00 kn na rok od 10 godina, jer si je sračunao da bi to mogao podnositi i da će ga otplatiti prije mirovine, a s obzirom da su mu u banci rekli da je ovaj kredit najpovoljniji on je pristao na takav kredit. Ugovor je prije potpisa pročitao i sve mu je bilo jasno, odnosno razumio je ga da će sve biti onako kako je on predvidio što se tiče visine mjesečne rate. Nitko mu nije dao naslutiti u banci da bi rata mogla znatno mjesečno se povećati, a da li su mu bile jasne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli može reći da se vodio time da je takav kredit u to vrijeme bio najpovoljniji, jer su mu tako u banci rekli, a i puno ljudi je dizalo takve kredite, što se tiče njegovog znanja o kreditu i uvjetima on je također smatrao da je to najpovoljniji kredit i ničim nije mogao predvidjeti razvoj mjesečne rate kako se stvarno dogodilo. Kredit je prije vremena zatvorio 2013. godine jer je dobio malo veću otpremninu zbog odlaska u mirovinu, a pri kraju otplate mu je rata bila oko 3.800,00 kn mjesečno, što je za njega bio preveliki mjesečni iznos. U banci mu nitko od zaposlenika pri zaključenju Ugovora nije rekao koliko će mu kamata rasti, a prilikom ovjere kod javnog bilježnika isti mu nije pojašnjavao odredbe Ugovora, a što se tiče otplate kredita on ga je otplaćivao od svoje plaće.

14. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Prije svega, sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Tonke Vulić budući da je isti dan od strane stručne i nepristrane osobe u predmetnom postupku. Štoviše, sam tuženik niti nije stavljao prigovore na predmetni nalaz i mišljenje koji se tiču matematičkog izračuna već su svi prigovori tuženika pravne prirode u smislu kako je sud pogrešno odredio zadatak vještačenja kao da se radi o kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom, pa sukladno tome, smatra da je trebalo onda primijeniti kamatnu stopu koja je u tom razdoblju vrijedila za kunske kredite s fiksnom kamatnom stopom. Sud je smatrao takav prijedlog neosnovanim te je sud visinu tužbenog zahtjeva smatrao opravdanim utvrditi jedino primjenom one kamatne stope i onog tečaja CHF koji je važio na dan isplate kredita tužitelju, jer je jedino on u trenutku zaključenja Ugovora bio poznat. Također, sam tuženik je na ročištu od 16. studenog 2021. ponovio kako prigovara isključivo metodologiji izračuna koju je vještak primijenio u svom nalazu, a naveo je kako ne predlaže novo vještačenje, a također nije predlagao pozvati vještaka na usmeno iznošenje svoga nalaza i mišljenja. Štoviše, u predmetnom postupku je tužitelj svakako već prethodno pravomoćno odbijen sa tužbenim zahtjevom u dijelu koji se tiče isplate zbog preplaćene kamatne stope. Sud je stoga u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, kao stručan i obrazložen, dan sukladno pravilima struke i u skladu sa zadatkom suda.

15. Nadalje, sud iskaz tužitelja prihvaća kao istinit budući da je isti dan logično, životno i uvjerljivo, a tuženik na ročištu od 16. studenog 2021. na kojemu je isti saslušan, niti nije stavljao primjedbe na isti.

16. Iz ovako reproduciranih i ocijenjenih dokaza sud je nedvojbeno utvrdio da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu, o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nije pregovaralo, odnosno da djelatnici prednika tuženika tužitelju prije sklapanja ugovora o kreditu nisu pojasnili o kojim parametrima će ovisiti eventualna promjena kamatne stope i rast tečaja CHF uslijed čega će tužitelju rasti iznos mjesečnog anuiteta otplate. Također, utvrđeno je da je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF predložen tužitelju od strane prednika tuženika kao najpovoljniji. Tuženik navodeći na ročištu od 15. prosinca 2025. da odustaje od dokaznog prijedloga radi saslušanja svjedoka djelatnika banke SZ, te navodeći da nema daljnjih dokaznih prijedloga, tijekom ovog postupka, nije dokazao suprotno. Utvrđeno je da tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu nije niti imao mogućnost pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, da je predmetni ugovor o kreditu otplatio u cijelosti, te da je iznos kredita iskoristio za kupnju stana koji je koristio za potrebe stanovanja. Također, utvrđeno je da je tužitelj sam otplaćivao kredit te da ga je podigao u svrhu kupnje stana radi stanovanja.

17. Stoga se izvodi zaključak, a kako to tužitelj i tvrdi u tužbi, da je pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu izostalo konkretno pregovaranje, te da banka prednica tuženika tužitelju prije sklapanja Ugovora nije pružila potpune i valjane obavijesti o značaju pojedinih ugovornih odredbi, tj. potpune podatke temeljem kojih bi mogao donijeti valjanu odluku za zaključenje ugovora.

18. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u točki 5. utvrđeno da je petotužena Addiko Bank d.d. (ranije: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što u potrošačkim Ugovorima o kreditima je koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

19. Navedena presuda broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, potvrđena je i dijelom preinačena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine te je tako postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. godine za dio o promjenjivoj kamatnoj stopi, a dana 14. lipnja 2018. godine za dio o valutnoj klauzuli. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. su potvrđene citirane presude trgovačkih sudova odnosno odbijene revizije tuženih banaka.

20. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN, 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

21. Isto tako čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 41/14, 110/15, 14/19 dalje ZZP/19) koji je važio u vrijeme pokretanja ove parnice, propisuje vezanost za postojanost povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/19, a slijedom toga i obvezu primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

22. Pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi je kao prethodno pitanje, dakle, već pravomoćno riješeno i to presudom iz kolektivnog spora te je u ovom postupku potrebno utvrditi odgovara li predmetni Ugovor o kreditu opisu ugovora o kreditu iz izreke kolektivne presude, i to: a) je li sklopljen u odnosnom razdoblju,

b) je li potrošački ugovor o kreditu i

c) sadrži li ništetne odredbe.

23. Odgovor na sva tri kriterija je potvrdan, pa su svi prigovori tuženika u ovom smjeru neosnovani, a tuženik u ovom postupku nije dokazivao suprotne činjenice od onih koje su već utvrđene u spomenutim presudama po kolektivnoj tužbi.

24. Isto tako, iako tuženik tijekom postupka ističe kako pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, s kojim je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu nije obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, tužitelj se vezano za utvrđenje nepoštenosti ugovorenih odredbi osnovano poziva na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 i Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17-10 u kojima se zauzima stav i potvrđuje da je između ostalih i tuženik u određeno navedenom razdoblju, a u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom. Naime, tuženik ne spori da je Slavonska banka d.d. njegov pravni prednik, ali ističe da se presude po kolektivnoj tužbi ne odnose na Ugovore koje je sklapala Slavonska banka d.d. Međutim, pripajanjem prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, a temeljem čl. 541. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima, sve obveze pripojenog društva prelaze na društvo preuzimatelja, što je u konkretnom slučaju tuženik. Ovo stoga jer se Slavonska banka d.d. Osijek s kojom je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, pripojila Hypo Alpe-Adria-Bank u ožujku 2009., a koja je bila jedan od tuženika u kolektivnom sporu. Hypo Alpe-Adria-Bank koji pod tvrtkom Addiko Bank d.d. posluje od 11. srpnja 2016. godine, bio je stranka kolektivnog spora, te se na njega direktno primjenjuju pravna utvrđenja iz navedenih presuda, neovisno o tome što postupanje Slavonske banke d.d. izrijekom nije obuhvaćeno presudom, a sukladno tome, presude donesene u kolektivnom sporu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak i u ovom postupku u odnosu na tuženika. Takovo stajalište je uostalom potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1135/2023-2 od 3. siječnja 2024. godine u kojoj se navodi da se "odluke donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao preuzimatelja Slavonska banka d.d., odnose i na odnose nastale između potrošača i Slavonske banke d.d.".

25. Dakle, tužitelj se pravilno pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, a istom je pravomoćno utvrđeno kako je banka tuženika u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što u potrošačkim Ugovorima o kreditima je koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

26. Pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koja je tužitelj ovlašten štititi su ona kojima je sud vezan u parnici u kojoj se osoba na njih poziva (čl. 502.c ZPP-a), a što je ovdje slučaj, stoga sud nije smatrao osnovanim prigovor tuženika kako sud nije vezan za utvrđenja iz presude na koju se tužitelj poziva.

27. Upravo su odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Upravo je tijekom ovog postupka utvrđeno kako se radilo o Ugovoru koji je bio unaprijed formuliran od strane banke kao trgovca, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a o spornim odredbama se nije uopće pregovaralo.

28. Sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu, to se na takvu odredbu, suprotno navodima tuženika isticanih tijekom postupka, ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene njezine poštenosti.

29. Slijedom svega navedenog, sud je, na temelju odredbi čl. 87. ZZP/03 i čl. 502.c ZPP-a, usvojio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 4. i odredbe čl. 3. st. 4. predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula CHF, pa je odlučeno kao u t. I. i II. izreke presude.

30. Također, nije osnovan prigovor tuženika da je tužbom trebalo obuhvatiti i ŽZ kao sudužnika budući da u parnici radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora stranke predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nemaju svojstvo nužnih suparničara, te okolnost da tužbom nije obuhvaćen sudužnik ne utječe na valjanost postavljenog zahtjeva niti na odluku o istom.

31. Što se tiče istaknutog prigovora zastare valja reći da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 koja je, dakle, na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nastupila 14. lipnja 2018., to proizlazi da je zastara za predmetnu tražbinu za isplatu, obzirom na opći zastarni rok od 5 godina, nastupila 14. lipnja 2023. godine, a ovdje je tužba podnesena 13. listopada 2020. godine, dakle prije nastupa zastare. Stoga je prigovor zastare u tome dijelu neosnovan, a neosnovan je i u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, pod točkom I. i II. izreke, jer zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.

32. U odnosu na tzv. negativne razlike u periodu kada je tečaj bio niži od početnog valja navesti kako sud ne smatra da za te iznose treba umanjiti potraživanje tužitelja, naime te iznose tužitelj ni na koji način nije stekao niti se za te iznose okoristio, tužitelj nije nepošten stjecatelj pa da bi te iznose bio dužan tuženiku isplatiti. Tuženik uostalom u ovom postupku nije istakao protutužbu niti prigovor radi prijeboja do zaključenja prethodnog postupka što je osnovni preduvjet ikakvog prebijanja. U tom smislu upućuje se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine u kojemu se navodi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita. Takav prigovor može se istaknuti do zaključenja prethodnog postupka", a kako je takav prigovor tuženik u predmetnoj stvari istaknuo tek u podnesku od 21. rujna 2021. godine pri čemu nije postavio zahtjev za isplatu određenog konkretnog iznosa, dakle, nakon zaključenja prethodnog postupka, sud ga primjenom čl. 288.a st. 6. i čl. 299.a ZPP-a nije uzimao u obzir.

33. Visina tužbenog zahtjeva utvrđivana je financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem. Vještak je prema zadatku suda, a to je da izračuna svakomjesečnu razliku između plaćenih mjesečnih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu u odnosu na anuitete koje bi tužitelj kao korisnik kredita bio u obvezi plaćati po osnovnom Ugovoru o kreditu odnosno bez ugovorene valutne klauzule, po tečaju CHF koji je vrijedio na dan korištenja/isplate kredita, izračunao da ukupna tečajna razlika u otplati predmetnog kredita uslijed CHF valutne klauzule iznosi 89.644,42 HRK, odnosno 11.897,86 EUR, da je preplaćenih 61 anuitet i prijevremena otplata, sve to specificirano na pojedinačne anuitete s datumima plaćanja.

34. Tužitelj je podneskom od 7. srpnja 2021. godine konačno uredio svoj tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, kao i podneskom od 8. siječnja 2025. kada je uredio isti zahtjev na način da kunske iznose iskazuje u eurima, koji podnesci su uredno dostavljeni tuženiku i na iste nije stavljao nikakve prigovore.

35. Slijedom navedenog, a sukladno već ranije navedeno ocjeni predmetnog nalaza i mišljenja vještaka kao u t. 14. obrazloženja, sud je tužitelju dosudio ukupan iznos od 11.897,86 EUR na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

36. Dakle, a kako je uslijed svega navedenog tužitelj nesumnjivo imao pravni interes radi podizanja predmetne tužbe, sud je imao prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu, koji iznos, sukladno izračunu vještaka, čini preplate anuiteta u odnosu na početno ugovoreni anuitet, a nastale zbog promjene tečaja CHF tijekom razdoblja otplate kredita. Naime, kako je sud ovdje utvrdio ništetnim između ostalog odredbu Ugovora u kojoj je sadržana valutna klauzula, sud je primjenom čl. 1111. i čl. 1115. Zakona obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje ZOO/05), odnosno primjenom istog Zakona važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu (Narodne novine 35/05), imao prihvatiti kao osnovan u tome dijelu tužbeni zahtjev. Ovo stoga jer osnovna posljedica ništetnosti ugovora je sukladno čl. 323. ZOO/05 da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a prema čl. 1115., kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom toga, na dosuđeni iznos tužitelju su priznate i zatezne kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja (odnosno kako je to tužitelj zatražio od prvog dana sljedećeg mjeseca kada je plaćen pojedini anuitet), jer kako su navedene pojedine odredbe Ugovora kao nepoštene ništetne, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj, dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

37. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a.

38. Odlučujući o trošku sud je krenuo od činjenice da je u postupku bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva. Sukladno navedenom, tužitelj je u odnosu na osnovanost uspio u cijelosti sa 100% (sporne ugovorne odredbe utvrđene ništetnima), dok je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio sa 93% (od ukupno zatraženih 12.853,93 EUR, dosuđeno 11.897,86 EUR, prethodno tužitelj pravomoćno odbijen za isplatu iznosa po osnovi ništene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi). Tužiteljev uspjeh u postupku je stoga 96,5% (193%/2), a tuženikov 3,5%. Odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

39. Dakle, tužitelju je uvažavajući i osnov i visinu tužbenog zahtjeva priznato 93% opravdanih troškova postupka (96,5% – 3,5%).

40. Tužitelj je zatražio naknadu troška u ukupnom iznosu od 3.025,46 EUR. Priznat mu je trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje OT), trošak sastava podneska od 24. studenog 2020. godine u iznosu od 200,00 EUR u skladu s Tbr. 8. t. 1. OT-a, trošak pristupa ročištu od 23. veljače 2021. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. t. 1. OT-a, trošak sastava podneska od 7. srpnja 2021. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 1. OT-a, trošak sastava podneska od 29. rujna 2021. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 1. OT-a, trošak pristupa ročištu 16. studenog 2021. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. t. 1. OT-a, trošak sastava podneska od 7. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 1. OT-a, trošak pristupa ročištu od 15. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. t. 1. OT-a, te trošak pristupa ročištu za objavu presude od 29. siječnja 2026. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. t. 3. OT-a. Na navedene iznose tužitelju je priznati PDV od 25%. Tužitelju je priznat i plaćeni trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 260,01 EUR. Dakle, sve navedeno ukupno iznosi 2.385,01 EUR.

41. Uzimajući u obzir da sud tužitelju troškove priznaje u odnosu na uspjeh u sporu u visini od 93%, to je istome na ime navedenih troškova valjalo priznati 2.218,06 EUR. Na navedeni iznos tužitelju valja pridodati i trošak uplaćenog predujma za trošak vještačenja od 265,45 EUR koji je kao takav bio nužan za utvrđivanje odlučnih činjenica i treba ga priznati u cijelosti neovisno o uspjehu u sporu. Dakle, tužitelju je dosuđen trošak u ukupnom iznosu od 2.483,51 EUR.

42. Sud tužitelju nije priznao zatraženi trošak sastava podneska od 29. lipnja 2021. u iznosu od 200,00 EUR uvećano za PDV od 25% budući da je tužitelj naknadno 7. srpnja 2021. godine ispravio takav podnesak i dodatno ga uredio za što je tužitelju priznat sastav podneska, pa tako podnesak od 29. lipnja 2021. nije bio potreban za vođenje parnice i sud ga tužitelju nije dosudio. Također, sud tužitelju nije priznao trošak pristupa ročištu za objavu presude od 17. siječnja 2022. u iznosu od 100,00 EUR uvećano za PDV od 25% budući da je takav trošak tužitelju već dosuđen rješenjem ovoga suda P-297/2020-33 od 26. siječnja 2022. godine koje rješenje je djelomično preinačeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu pod posl. br. Gž-629/2022-2 od 9. ožujka 2022. godine. Navedeno rješenje nije bilo predmetnom odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske po reviziji, pa isto u navedenom dijelu kao takvo egzistira.

43. Slijedom navedenog, sud je o troškovima parničnog postupka odlučio kao u izreci.

U Đakovu 29. siječnja 2026.

SUDAC

Željko Samardžić

POUKA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku