Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-306/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja ČG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 14. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnice tužitelja te odsutnosti tuženika, te objave presude 29. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj 136-49/2007 od 16. veljače 2007. sklopljenog između tužitelja ČG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, kao davatelja kredita, a koja odredba čl. 5. st. 2. glasi:

„Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetipet posto) iznosa kredita.“,

te stoga ista odredba ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

II/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužitelju ČG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 442,92 EUR (četiristo četrdeset dva eura i devedeset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2007. do isplate i to:

- po stopi od 15% godišnje od 28. veljače 2007. do 31. prosinca 2007.,

- po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011.,

- po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.,

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III/ Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 136 - 49/2007 od 16. veljače 2007. sklopljenog između tužitelja ČG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita, i Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, kao davatelja kredita, a koja odredba čl. 8. st. 2. glasi:

„U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.'' ,

te stoga ista odredba ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

IV/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužitelju ČG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 849,75 EUR (osamsto četrdeset devet eura i sedamdeset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. kolovoza 2020. do isplate i to:

- od 19. kolovoza 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 6,65 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2020. do isplate te se odbija dio tužbenog zahtjeva radi isplate zakonske zatezne kamate na iznos od 849,75 EUR u razdoblju od 1. srpnja 2020. do 18. kolovoza 2020.

VI/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb da tužitelju ČG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u roku od 15 dana naknadi troškove postupka u iznosu od 454,64 EUR (četiristo pedeset četiri eura i šezdeset četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj ČG podnio je 10. lipnja 2025. tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d. u kojoj navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika zaključio dana 16. veljače 2007. Ugovor o kreditu broj: 136-49/2007 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik tužitelju odobrio potrošački kredit u iznosu od 59.000,00 CHF. Člankom 5. stavkom 2. Ugovora o kreditu određeno je da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita. Nadalje, člankom 8. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je u slučaju prijevremene otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo -Alpe- Adria Bank d.d. Tužitelju je odobren stambeni kredit u iznosu od 59.000,00 CHF te su mu prije isplate kredita odbijeni troškovi obrade u iznosu od 3.337,19 kn / 442,92 EUR, a što proizlazi iz Isplatnog naloga – obračuna za Ugovor o kreditu broj 136-49/2007 od 27. veljače 2007., kao i odgovora na zahtjev Addiko banke d.d. od 2. lipnja 2005. Nadalje navodi kako je prijevremeno otplatio predmetni kredit te mu je tuženik temeljem čl. 8. st. 2. dana 30. lipnja 2020. naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 856,40 EUR. Navodi kako je odredbom čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu tuženik tužitelju nametnuo obvezu plaćanja troškova obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 442,92 EUR. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, a da se istovremeno precizno ne odrede koji su to nastali troškovi i pružene usluge na temelju kojih je naplaćena naknada za obradu kredita, dakle sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, i to tuženika, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Radi se o odredbi čija ništetnost proizlazi iz protivnosti prisilnim propisima i to čl. 84. i 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP), a osim toga je protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom odredbom čl. 4. Zakona o obveznim odnosima. S obzirom na to da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega je takva odredba ništetna. Tužitelj ukazuje na presudu Suda EU broj C-224/19 i C-259/19 i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. kao i na daljnju sudsku praksu drugostupanjskih sudova.

1.2. Nadalje se u tužbi navodi da je člankom 8. st. 2. tipskog Ugovora o kreditu tuženik tužitelju nametnuo obvezu plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita koju je obračunao sukladno odluci kreditora. Pozivajući se na odredbu čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima tužitelj navodi da tuženik navedenu naknadu ne smatra štetom sukladno toj odredbi, a niti je prilikom sastava i dostave obavijesti o konačnoj otplati kredita na bilo koji način tužitelja obavijestio da bi pretrpio bilo kakvu štetu zbog prijevremenog zatvaranja kredita te da bi iznos naknade za prijevremeni povrat u iznosu od 856,40 EUR predstavljao upravo nastalu štetu. Stoga smatra da je tuženik protivno navedenoj odredbi tužitelja obvezao na plaćanje protuzakonite naknade, pa je temeljem čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u vezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu ništetna.

1.3. Slijedom navedenog, a temeljem čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnima predmetne odredbe čl. 5. st. 2. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu i obveže tuženika da mu isplati iznos od 442,92 EUR i iznos od 856,40 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja do isplate te parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov tužbenog zahtjeva, ističe da je po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 27. veljače 2007. u iznosu od 3.337,19 kn te naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita dana 18. kolovoza 2020. u iznosu od 6.402,42 kn. Ističe prigovor zastare te osporava tužitelju status potrošača. Navodi da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

2.2. Smatra da je predmetna činidba iz čl. 5. Ugovora (troškovi obrade kredita) u potpunosti određena s obzirom na to da je iznos naknade kvantificiran. Ističe da su troškovi obrade kredita uvjeti davanja kredita u smislu čl. 1022. st. 2. ZOO te su predviđeni u čl. 2. st. 1. toč. 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 52/16), iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ali govori u prilog tome da je tuženik imao pravo naplatiti troškove obrade kredita. Posebno ističe da se troškovi obrade kredita iskazuju i naplaćuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS) pozivajući se na čl. 173. st. 1. Zakona o bankama te je ulazna naknada, prema stavu HNB, dio EKS koji predstavlja cijenu u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003; dalje: ZZP/03) pa se stoga prema istoj ne provode testovi transparentnosti i poštenosti, a tuženik je ispunio svoju obvezu sukladno čl. 173. Zakona o bankama da učini dostupnim podatke koji se odnose na naknade. Tuženik ističe i da se predmetna naknada izrijekom navodi u čl. 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/2014).

2.3. Tuženik navodi da je predmetna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva čime je ostvaren zahtjev transparentnosti iz čl. 84. ZZP/03, a ista nije podložna jednostranim promjenama od strane banke.

2.4. Tuženik navodi da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora te su tužitelju kao klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženik postupao sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Ukazuje kako je člankom 296. stavkom 3. ZOO propisano da se odredba stavka 1. istog članka ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj zbog čega predmetna odredba nije i ne može biti ništetna. Tužitelju je sve bilo jasno te mu je prije potpisivanja ugovora prezentiran ugovor i njegovi učinci, pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, a osim toga Ugovor je solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima.

2.5. Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C- 621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu, koji je stav ponovljen i u presudi broj C- 84/19 od 3. rujna 2020. u kojoj je, osim toga, Sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke, a navedeno proizlazi i iz drugih odluka Suda EU (C-224/19 i C-259/19, C-565/21, C-186/16). Tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 5. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi po tužiteljevom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. Naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Tuženik naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu. Tuženik je, naime, konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje, upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu.

2.6. Za slučaj da sud ipak odluči provoditi tzv. test poštenosti prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 tuženik u spis dostavlja odluku banke o naplati usluga banaka u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora. Ističe kako tužitelj nije iznio nije jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako. Ukazuje na sudsku praksu koja potvrđuje njegove navode.

2.7. U odnosu na čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu tuženik također osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ističe da je ta odredba transparentna, lako uočljiva i razumljiva čime je ostvaren zahtjev transparentnosti iz čl. 84. ZZP/03, te nije podložna jednostranim promjenama od strane banke; da su kreditni referent i javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor jasno dali tužitelju do znanja da će u slučaju eventualne prijevremene otplate kredita biti naplaćena posebna naknada te mu je objašnjeno u kojem iznosu. Također navodi da su i troškovi za prijevremenu otplatu kredita uvjeti davanja kredita u smislu čl. 1022. st. 2. ZOO te su predviđeni u čl. 2. st. 1. toč. 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju i da se predmetna naknada izrijekom navodi u čl. 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite. Navedena naknada odnosno činidba je odrediva jer čl. 8. Ugovora navodi izvor temeljem kojeg će se sporna naknada obračunati. Tuženik i tužitelj pojedinačno su pregovarali prilikom sklapanja ugovora te su tužitelji stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja; tužitelju je prije potpisivanja prezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu te i ovdje tuženik ukazuje na solemnizaciju ugovora. Naknada za prijevremenu otplatu je naknada koju banke u cijelom svijetu redovito naplaćuju, a ni Hrvatska narodna banka, koja kao regulator strogo nazire tuženikovo poslovanje, nikada nije dovela u pitanje zakonitost ugovaranja predmetne naknade. Pri tome tuženik obrazlaže kako je novac kojim tuženik posluje novac za koji se zadužio kod svoje matične banke na inozemnom tržištu kojoj za to plaća kamatu, a ne zadužuje se beskamatno. Kako tuženik ne može prijevremeno otplatiti kredit svojoj matičnoj banci, već je nastavlja plaćati do kraja ugovornog odnosa i nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, tuženik u slučaju prijevremene otplate trpi financijsku štetu. S tim u vezi tuženik dostavlja simulaciju kamata koje bi dospjele da ugovor o kreditu nije isplaćen ranije, a iz koje je vidljivo da je banka pretrpjela štetu u iznosu od 10.450,83 EUR na ime kamata koje bi uprihodila da je tužitelj nastavio otplaćivati ugovor. Tuženik i ovdje ukazuje na odluku Suda EU broj C-621/17 kao i na sudsku praksu koja potvrđuje njegove navode o pravnom temelju za naplatu predmetne naknade.

2.8. Tuženik osporava i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata ukazujući na stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2004. prema kojem u slučaju da je opravdan zahtjev za povrat plaćenog (što tuženik osporava), tužitelju ne bi pripadale zatezne kamate od dana naplaćene naknade.

2.9. Slijedom svega navedenog tuženik se protivi tužbenom zahtjevu te traži da ga sud odbije uz naknadu troškova tuženiku.

3. U dokaznom postupku sud je proveo saslušanje tužitelja te je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, a odbio je kao nepotreban dokazni prijedlog tuženika za traženje očitovanja od HNB o značenju efektivne kamatne stope budući da isto sud ne smatra relevantnim za ovaj spor. U odnosu na priloženi dokument uz odgovor na tužbu pod nazivom "Izjava svjedoka" UG valja istaknuti da u postupku pred općinskim sudom odredbama ZPP nije predviđena mogućnost davanja pisanih izjava svjedoka, a osim toga iz sadržaja istog proizlazi kako je ovaj dokument i nebitan za predmetni postupak budući da imenovan i s obzirom na svoje radno mjesto unutar banke u predmetnom razdoblju očigledno niti nema bilo kakva neposredna saznanja o upravo ovdje predmetnom ugovoru o kreditu.

4. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), sud je odlučio kao u izreci presude.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena naplata jednokratnih troškova obrade kredita te naknada za prijevremeno zatvaranje kredita kao i potraživanje iznosa koji je tuženik bez osnove stekao naplaćivanjem tužitelju ovih naknada temeljem spornih ništetnih odredaba.

6. Između stranaka nije sporna činjenica, kako je to i utvrđeno uvidom u predmetni ugovor, da su tuženik (ranije: Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb) kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 16. veljače 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 136-49/2007 kojim je banka tužitelju odobrila kredit u iznosu od 59.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, kao i da je u čl. 5.2. Ugovora ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita koji se odbijaju od iznosa kredita te da je u čl. 8.1. Ugovora za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ugovoreno da je banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke.

7. Sporno je, u bitnome, tužiteljevo svojstvo potrošača, jesu li sporne ugovorne odredbe ništetne, da li se o istima pojedinačno pregovaralo te jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja, kao i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata.

8.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

8.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, koje su odredbe na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

9.1. U svom iskazu tužitelj navodi kako je predmetni ugovor o kreditu bio stambeni odnosno radilo se o kreditu za kupnju stana koji je koristio za vlastite potrebe za svoje stanovanje i stanovanje svoje obitelji, u toj se nekretnini nije obavljala nikakva poslovna djelatnost. Nije imao nikakav obrt niti trgovačko društvo, bio je zaposlen u KUC d.o.o. Prilikom razgovora u banci u vezi sklapanja ugovora o kreditu djelatnik banke dao mu je općenite informacije o kreditu, o roku otplate i ratama, moguće da se nešto spominjalo u pogledu plaćanja naknada, ali zbog proteka vremena toga se ne sjeća. Sjeća se da mu je prilikom isplate kredita ustegnuta ulazna naknada, no ne sjeća se koliko je ista iznosila, ne zna je li se radilo o nekom postotku i u kojem je to bilo iznosu. Prilikom sklapanja ugovora sam ugovor o kreditu već je bio pripremljen, nije mogao utjecati na pojedine ugovorne odredbe pa tako ni o ovdje spornim naknadama. Ugovor je potpisao kod javnog bilježnika gdje je ugovor pročitan, ali niti tamo nisu dobili nikakve posebne informacije u pogledu spornih naknada. Nije tada znao, a niti zna sada čemu služe ulazna i izlazna naknada te zašto se plaćaju, nitko mu to nije objasnio. Kredit je prijevremeno otplatio te je za tu prijevremenu otplatu platio naknadu između 800,00-900,00 eura na što se u banci žalio, ali su mu rekli da banka ima pravo naplatiti tu naknadu. Njegova plaća je, kad je sklapao ugovor o kreditu, iznosila oko 3.000,00 kn, a rata kredita je iznosila oko 1.200,00-1.300,00 kn, a prilikom zatvaranja kredita rata je iznosila oko 1.900,00 kn, time da je rata u periodu kada je tečaj franka porastao bila i do 2.300,00 kn, a ne sjeća se kolika mu je tada bila plaća. Kada mu je isplaćen manji iznos kredita od odobrenog, nije išao u banku pitati zašto je to tako jer je u to vrijeme bio zadovoljan što je uspio dobiti kredit da riješi stambeno pitanje.

9.2. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio u cijelosti vjerodostojnim jer je isti iskazivao životno logično.

10. Slijedom navedenog iskaza tužitelja, a imajući u vidu i sadržaj samog Ugovora o kreditu u kojem je kao korisnik kredita naveden ČG (tužitelj) zajedno sa svojim osobnim podacima bez ikakve naznake u ugovoru ili popratnoj dokumentaciji obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti, sud utvrđuje kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao fizička osoba radi financiranja kupnje stana koja je namjena kredita izričito i navedena u čl. 2. st. 2. Ugovora o kreditu, time da iz iskaza tužitelja, koji je sud ocijenio vjerodostojnim, proizlazi da je navedeni stan korišten isključivo u osobne svrhe tužitelja i njegove obitelji, a ne radi obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti, dok tuženik ničime nije dokazao suprotno. Stoga sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača pa se stoga radi o potrošačkom ugovoru.

11. Iz tužiteljevog iskaza nadalje proizlazi da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita, te je ovu ugovornu odredbu mogao prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika ili ugovor uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribavio novčana sredstva potrebna za kupnju stana. Iako se radi o ugovornoj odredbi prema kojoj se može utvrditi visina predmetne naknade (postotak od ugovorenog iznosa kredita), tužitelju prije potpisivanja ugovora nije objašnjena svrha ove naknade niti koji se konkretno troškovi istom podmiruju. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Naime, plaćan je naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, a koje iznosi u odgovoru na tužbu. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, koja je time sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna, zbog čega je odlučio kao u točki I/ izreke presude. Napominje se da je jednako stajalište zauzela sudska praksa (npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od13. veljače 2024.).

12.1. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita valja reći da t ijekom postupka tuženik ukazuje da se radilo o dopuštenoj odredbi koja nije ništetna, da se ne radi o neodređenoj činidbi (određena je Odlukom tuženika) te da bi tuženik imao pravo na popravljanje štete ako korisnik kredita ne vrati iskorišteni iznos u vrijeme kako je to ugovoreno.

12.2. Odredbom članka 1024. stavak 2. ZOO propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, te je sukladno stavku 3. istog članka u tom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, a prema stavku 4. u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Pri tome valja reći da se radi o prisilnoj zakonskoj odredbi, zbog čega stranke svoje obvezne odnose ne mogu, sukladno općem načelu iz članka 11. ZOO, urediti drugačije odnosno suprotno prisilnim odredbama.

12.3. Iako je, dakle, točno da bi tuženik imao pravo potraživati štetu ako ju je pretrpio zbog vraćanja kredita i prije roka određenog za njegovo vraćanje, tuženik ničime nije obrazložio zbog čega je u predmetnom Ugovoru o kreditu ugovoreno plaćanje predmetne naknade odnosno predstavlja li ista zakonom dopušteno potraživanje naknade štete prouzročene vraćanjem kredita prije roka, u čemu bi se ta eventualna šteta sastojala, a niti zašto bi istu potraživao upravo u iznosu koji je plaćen prilikom prijevremene otplate kredita. Tuženik je, po ocjeni ovoga suda, iskoristio svoj položaj jače ugovorne strane koja priprema ugovor i nudi ga korisniku kredita kao potrošaču bez realne mogućnosti korisnika kredita da pregovara o pojedinim odredbama odnosno o ovdje predmetnoj odredbi, zbog čega je tužitelj kao potrošač bio u situaciji da ponuđeni ugovor kao takav prihvati (u suprotnom ne bi pribavio potrebna novčana sredstva zbog kojih mu je potreban kredit), a time i spornu odredbu o prijevremenom zatvaranju kredita, zbog čega je prilikom prijevremene otplate kredita bio dužan podmiriti naknadu koju je svojom jednostranom odlukom odredio tuženik, a da pri tome tužitelju kao potrošaču tuženik nije predočio zbog čega se ista plaća, što je njome pokriveno, te zbog čega upravo u toj visini, sve kako to proizlazi i iz iskaza tužitelja. Iako u odgovoru na tužbu tuženik navodi da u slučaju prijevremene otplate trpi financijsku štetu iz razloga što svojoj matičnoj banci na inozemnom tržištu plaća kamatu za novac za koji se zadužio, u vezi s time u spis dostavlja simulaciju kamata koje bi dospjele da ugovor o kreditu nije prijevremeno plaćen, a iz koje je vidljivo da je banka pretrpjela štetu u iznosu od 10.450,83 EUR na ime kamata koje bi uprihodila da je tužitelj nastavio otplaćivati ugovor, međutim, kako je navedeno, po čl. 1024. st. 4. ZOO uračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti banci je zabranjeno, a upravo je to iznos koji tužitelj navodi kao štetu koja mu je nastala prijevremenom otplatom. Slijedom navedenog, sud smatra kako je predmetna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena i ništetna. Napominje se da je stajalište o ništetnosti takvih ugovornih odredaba o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita zauzeto i u odlukama Ustavnog suda RH broj U-III/3231/2022 od 13. srpnja 2023. i Vrhovnog suda RH broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.

13.1. U odnosu na navod tuženika kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika koji je potvrdio da ugovor odražava njihovu pravu volju, ističe se da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre koji nisu bili navedeni u ugovoru koji je solemnizirao (pa tako niti svrhu naplate predmetnih naknada, koji se troškovi njima pokrivaju odnosno koju uslugu za to dobiva potrošač i dr.).

13.2. Neosnovanima sud smatra i tvrdnje tuženika da se radi o zabrani manjeg značaja (članak 326. ZOO) budući da je zaštita potrošača sukladno Zakonu o zaštiti potrošača javni interes Republike Hrvatske te je tim Zakonom kao i drugim zakonima određen i sustav zaštite i tijela zadužena za provođenje ove zaštite.

13.3. U odnosu na Odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. koja se primjenjuje od 1. veljače 2005. (dalje: Odluka), dakle u razdoblju sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, koju je tuženik dostavio u spis, a kojom ukazuje na pravnu osnovu i razloge naplate predmetnih naknada, valja reći da su ovom Odlukom u tarifnom stavku B.4.2. pod "vrstom usluge" predviđeni troškovi obrade i vođenja kredita u visini od 1% do 3% od iznosa odobrenog kredita (ovisno o vrsti kredita), a u tarifnom stavku B.4.4. predviđena je naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita i to u visini od 2% od iznosa nedospjele glavnice , iz čega je jedino moguće zaključiti da u predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena naknada za prijevremenu otplatu odnosno troškovi obrade jesu u okviru određenom ovom Odlukom, no u istoj nisu navedeni nikakvi razlozi naplate predmetnih naknada odnosno koji su to troškovi koji se podmiruju naknadom za obradu kredita niti kako njihova visina ovisi o odobrenom iznosu kredita odnosno o vrsti kredita, niti je navedeno da se naknada za prijevremenu konačni otplatu kredita odnosi zapravo na nekakvu štetu koju banka trpi zbog prijevremene otplate kredita i zbog čega upravo u visini od 2% od iznosa nedospjele glavnice. Štoviše, u točki 4. općih odredaba Odluke navedeno je da je korisnik usluga dužan banci, osim utvrđene naknade, podmiriti i dodatne stvarne troškove koje banka ima prilikom izvršenja usluga, između ostaloga troškovi poštarine, posebnog rukovanja s pošiljkama, transportni troškovi i dr. iz čega proizlazi da ovi troškovi nisu pokriveni naknadama koje se plaćaju banci sukladno ovoj Odluci, pa tako i predmetnom ulaznom naknadom, iako u odgovoru na tužbu tuženik tvrdi upravo suprotno navodeći i poštarine kao jedan od troškova koje banka naplaćuje kroz trošak obrade kredita, a što ukazuje na neosnovanost ovakvih navoda tuženika.

14. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare u odnosu na novčano potraživanje iznosa stečenog bez osnove od strane tuženika po osnovi spornih ništetnih ugovornih odredbi, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ovdje sporn ih ugovornih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke. Stoga je sud ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare.

15. Slijedom navedenog sud je temeljem čl. 323. st. 1. ZOO ocijenio osnovanim i tužbeni zahtjev za isplatu od strane tuženika bez osnove stečenog iznosa.

16. Iako u odgovoru na tužbu tuženik nije izričito osporio visinu tužbenog zahtjeva, u uvodnom dijelu odgovora na tužbu navodi kako je dana 27. veljače 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.337,19 kn (što prema fiksnom tečaju iznosi 442,92 EUR), kako to u tužbi iznosi i tužitelj, a što proizlazi i iz priloženog obračuna od 27. veljače 2007., dok u pogledu naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita tuženik navodi da je ista naplaćena dana 18. kolovoza 2020. u iznosu od 6.402,42 kn (odnosno 849,75 EUR). Na okolnost visine ove naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita tužitelj je dostavio obavijest o prijevremenom zatvaranju od 5. lipnja 2020. u kojoj se navodi kako naknada za prijevremeni povrat predmetnog kredita iznosi 856,40 EUR, no da je taj obračun informativnog karaktera i važeći je za uplatu na dan 30. lipnja 2020. te je u svim ostalim slučajevima podložan promjeni. Iz ove obavijesti nije, dakle, vidljivo da je kredit prijevremeno vraćen upravo na dan 30. lipnja 2020., odnosno da je naknada plaćena upravo u visini koja se navodi u toj obavijesti, a tužitelj se u svom iskazu nije mogao precizno izjasniti o ovim okolnostima. Slijedom navedenog, sud je ocijenio da je u cijelosti osnovan tužbeni zahtjev radi isplate iznosa plaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 442,92 EUR, dok je zahtjev za vraćanje plaćene naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita ocijenio osnovanim u nespornom iznosu od 849,75 EUR, dok je za preostali iznos od 6,65 EUR (do zatraženih 856,40 EUR) tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

17. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, od dana naplate predmetnih naknada sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude. Pri tome je u odnosu na naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita sud odredio početak tijeka zakonske zatezne kamate od nespornog datuma 18. kolovoza 2020. kada je kredit zasigurno bio prijevremeno otplaćen (budući da iz drugih dokaza u spisu ne proizlazi da je kredit otplaćen i ranije tj. već 30. lipnja 2020. od kojeg datuma tužitelj računa zakonsku zateznu kamatu).

18.1. Prilikom odlučivanja o naknadi troškova postupka sud je uzeo u obzir da je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, pri čemu se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove iz zahtjeva. Također, odredbom članka 154. stavak 5. ZPP propisano je da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je je imala protivna stranka ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjernom neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

18.2. Vodeći računa o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva u smislu članka 154. stavak 2. ZPP, dakle u pogledu utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredbi, sud utvrđuje da je tužitelj uspio u cijelosti, a u pogledu dijela zahtjeva koji se odnosi na isplatu stečenog bez osnove nije uspio samo s neznatnim dijelom zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, zbog čega je tuženik dužan u cijelosti naknaditi parnične troškove tužitelju.

18.3. Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe s PDV u iznosu od 187,50 EUR sukladno tbr. 7. toč. 1. i toč. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa) te zastupanja na ročištu 14. siječnja 2026. s PDV u iznosu od 187,50 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom i plaćenom iznosu od 26,55 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 53,09 EUR, sve sukladno vrijednosti predmeta spora i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi.

18.4. Na taj način tužitelju su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 454,64 EUR koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.

U Varaždinu 29. siječnja 2026.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba