REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-355/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sucu Petru Grguru, u pravnoj stvari tužitelja ŠN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po opunomoćeniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska 69, zastupan po opunomoćeniku Josipu Mađariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 23. prosinca 2025., u nazočnosti tužitelja, opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tuženika, te uz javnu objavu presude, 29. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 3. stavka 1. Ugovora o kreditu broj: 528-50-4416394, sklopljenog 24. rujna 2007. između tužitelja i tuženika, potvrđen 26. rujna 2007. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musi iz Osijeka pod poslovnim brojem: OV-20.377/07, u dijelu odredbe koja glasi:

„3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju ŠN, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 383,60 eura (tristo osamdeset tri eura i šezdeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od 2. listopada 2007. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 9. stavak 2. Ugovora o kreditu broj: 528-50-4416394, sklopljenog 24. rujna 2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 26. rujna 2007. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musi iz Osijeka, pod poslovnim brojem: OV-20.377/07, u dijelu odredbe koja glasi:

"korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor."

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju ŠN, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 59,19 eura (pedeset devet eura i devetnaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od 19. ožujka 2014. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 da tužitelju ŠN, OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 475,00 eura (četiristo sedamdeset pet eura) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim 29. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Zahtjev tužitelja za isplatom parničnog troška, preko dosuđenog iznosa, odbija se, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je s tuženikom 24. rujna 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj: 528-50-4416394, potvrđen 26. rujna 2007. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka pod poslovnim brojem: OV-20.377/07, a prema kojemu je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kreditu, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 19.955,72 CHF po srednjem tečaju kreditora-tuženika na dan korištenja kredita. Predmetnim je Ugovorom ugovoren rok otplate u trajanju 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 289,14 CHF. Tužitelj ukazuje kako je preuzetu obvezu prema tuženiku u cijelosti ispunio.

1.1. Predmetnim Ugovorom u članku 3. stavku 1. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 3,30 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita 1. listopada 2007. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 2.890,27 kuna / 383,60 eura[1] .

1.2. Odredbom članka 9. stavak 2. predmetnog Ugovora o kreditu, ugovoreno je kako tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. Tužitelj je 18. ožujka 2014. izvršio prijevremenu otplatu preostalog dijela kredita prilikom čega je tuženik tužitelju 18. ožujka 2014. naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 445,97 kuna / 59,19 eura.

1.3. Tužitelj nadalje ukazuje kako se o ugovornim odredbama za tzv. "ulaznu i izlaznu naknadu" nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika implementirane u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje. Navedena odredba, istaknuo je, nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu njega, kao potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak.

1.2. S obzirom da je tuženik na temelju gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je, kao nepošten stjecatelj, sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23. – dalje: ZOO), takve dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenog, predložio je sudu da usvoji tužbeni zahtjev te je potraživala i naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate.

1.3. Tijekom postupka, tužitelj je ukazivao i na to da činjenica da je trošak tzv. ulazne i izlazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje navode tužitelja kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju odobravanju kredita/zatvaranju kredita jer takvi ni u kojem slučaju nisu detrminirani visinom odobrenih kredita. Dakle, odredba ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje tzv. ulazne naknade za otvaranje kredita i izlazne naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazao da takve naknade odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsutstva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tobože pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, ima se smatrati nepoštenom dok sam tužitelj ujedno izražava i sumnju da mu je tuženik postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunao i naplatio jednu te istu “uslugu”, i to, prvo kroz naplatu naknada, a drugi puta, potom i kroz ugovorenu kamatu. Budući da je tužitelju kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita i izlazne naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenim odredbama rezultiralo je dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na štetu tužitelja. Nadalje, naveo je da odredbe kojim se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne i izlazne naknade u konkretnom slučaju imaju se smatrati nepoštenima i posljedično ništetnima.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare predmetnog potraživanja, pri tome se poziva na odredbu članka 225. ZOO-a prema kojoj tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Tuženik nadalje ističe da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju odredba članka 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio po javnom bilježniku prilikom solemnizacije Ugovora. Protivi se i tvrdnjama tužitelja da je ništetna odredba članka 9. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora. Ukazuje kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorenih odnosno naplaćenih naknada, prije zaključenja ugovora tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom na činjenicu da tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile Ugovor.

2.1. Tuženik nadalje navodi da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, prema članku 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03. – dalje: ZZP), kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti: a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao, tuženik je u cijelosti postupio u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude.

3. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica sud je u dokaznom postupku pročitao cjelokupan spis i svu priležeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list 6 do 11 spisa), kontrolni ispis unosa korištenja (list 12 spisa), otplatni plan (list 13 do 16 spisa), potvrdu tuženika od 19. srpnja 2024. (list 18 spisa), sudsku praksu dostavljena uz podnesak tužitelja od 9. prosinca 2024. (list 31 do 172 spisa) te je saslušao tužitelja.

3.1. Valja ukazati kako sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer tuženik na ročištu 10. studenog 2025. nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, a isti je dokazni prijedlog prema shvaćanju suda i postavljen od strane tužitelja ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva.

4. Sud je rješenjem na ročištu održanom 10. studenog 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 442,79 eura. Sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužitelj suviše visoko odredio predmet spora, te ga ovaj sud određuje u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 442,79 eura.

4.1. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

5. Valja dodatno ukazati i kako je pravomoćnim ovosudnim rješenjem od 10. studenog 2025., poslovni broj: P-355/2024-11, odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, kao neosnovan.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 442,79 eura, a koji iznos je isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

8. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva (tuženik je na ročištu održanom 10. studenog 2025. naveo da ne spori visinu), te nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu.

9. Iz potvrde tuženika od 19. srpnja 2024. sa lista 18 spisa, a koju je tužitelj priložio uz tužbu, proizlazi da je tužitelj bio korisnik kredita broj: 528-50-4416394 na iznos od 19.955,72 CHF isplaćenog 1. listopada 2007. te prijevremeno konačno otplaćenog 18. ožujka 2014. Prilikom isplate/korištenja kredita 1. listopada 2007. naplaćena je naknada za obradu kredita u iznosu od 2.890,27 kuna / 383,60 eura (3,30 % od iznosa kredita), sukladno članku 3. Ugovora o kreditu i ista je naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita te je naplaćen trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela u iznosu od 350,00 kuna / 46,45 eura, sukladno članku 3. Ugovora o kreditu i isto je naplaćeno/ustegnuto od iznosa odobrenog kredita. Čitanjem predmetne potvrde nadalje je utvrđeno kako je prilikom prijevremenog zatvaranja, naplaćena naknada u iznosu od 445,97 kuna / 59,19 eura sukladno tada važećim Općim aktima banke.

10. Iz Ugovora o kreditu broj: 528-50-4416394 proizlazi da je odredbom članka 3. navedenog ugovora ugovoreno da se jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. Nadalje, odredbom članka 9. stavak 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2007. zaključio Ugovor o kreditu u valuti CHF obzirom da mu je od djelatnika tuženika pojašnjeno kako je isti najpovoljniji. Prilikom isplate kredita te otplate kredita naplaćena mu je naknada za koju mu je djelatnik banke rekao da je to poslovna politika banke, a na isto nije mogao utjecati. Navodi kako mu nisu objasnili koji su to točno troškovi prilikom realizacije kredita. Bez plaćanja predmetne naknade nije mogao realizirati kredit. Navodi da nije mogao pregovarati o visini naknade. Prilikom zatvaranja kredita naplaćena mu je naknada u iznosu od otprilike 60,00 eura. Djelatnici banke nisu mu prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojasnili, niti me upozorili, da se u slučaju prijevremene otplate kredita također naplaćuje naknada za zatvaranje kredita. Tužitelj je nadalje u svome iskazu naveo kako je prilikom potpisivanja ugovora o kreditu isti detaljno pročitao, nije razumio što znači ulazna naknada te nije upitao djelatnika banke da mu pojasni značenje ulazne naknade. Ne razumije što znači ulazna naknada, ali mu je poznato značenje pojma naknade za obradu kredita. Ističe kako mu je isključivo bilo bitno kolika mu je rata kredita, te mu je ugovor o kreditu predočen s mogućnošću uzmi ili ostavi, odnosno nije mu ostavljena mogućnost pregovarati o toj odredbi ugovora o kreditu.

11.1. Unatoč primjedbi tuženika na dio iskaza tužitelja, iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

12. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita odnosi, te o naknadama nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedenih naknada i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi, te zašto iste mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja iz kojega proizlazi da su Ugovoru o kreditu bile određene naknade o kojima se nije moglo pregovarati, odnosno da je odredbe Ugovora o kreditu tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti po sistemu "uzmi ili ostavi". Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknade, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

13. Odredbom članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07. i 125/07. – dalje: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članku 102. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Prema odredbi članka 52. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada, te da su odredbe bile nerazumljive jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedenih ugovornih odredbi jer mu nisu niti obrazložili koliko iznose naknade i zašto iste mora platiti. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedenih naknada, pa su stoga navedene odredbe za tužitelja bile nerazumljive jer isti nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedenih naknada, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

15. Valja ukazati kako iz iskaza tužitelja, ali i dokumentacije u spisu, proizlazi da je imao status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio za osobne potrebe, odnosno za kupnju rabljenog automobila. Navedeno upućuje na jasan zaključak kako namjena kredita nije bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

16. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita te naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini tih naknada. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, odnosno Ugovor o kreditu predočen mu je s mogućnošću uzmi ili ostavi.

16.1. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom Ugovoru o kreditu, da se o spornim odredbama nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornim odredbama kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja spornih odredbi postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

17. Isto tako, ovaj sud zaključuje, a kako to tužitelj navodi u svome iskazu, da bi tužitelj neprihvaćanjem navedenih odredbi bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez konkretno naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom Ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

18. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko spornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetne odredbe Ugovora o kreditu su bila nerazumljive jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovornih odredaba, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem tih naknada, pa su stoga navedene odredbe za tužitelja bile nerazumljive jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila prihvaćanjem ili neprihvaćanjem takvih odredaba, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

19. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da su navedene odredbe nepoštene sukladno članku 96. stavak 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz članka 3. Ugovora o kreditu broj: 528-50-4416394, sklopljenog 24. rujna 2007. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koja glasi: „3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita." , te iz članka 9. stavak 2. Ugovora o kreditu broj: 528-50-4416394, sklopljenog 24. rujna 2007. između tužitelja i tuženika u dijelu odredbe koja glasi: "korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor." , te da su sukladno članku 102. stavku 1. ZZP-a ništetne, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

20. Budući da su predmetne odredbe članka 3. i članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu ništetne, te odredbe među strankama ne mogu se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredaba. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 1. listopada 2007. u iznosu od 383,60 eura, a naknada za prijevremenu otplatu kredita 18. ožujka 2014. u iznosu od 59,19 eura.

21. Na navedene iznose tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

21.1. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a koje su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa su nepoštene i time ništetne. Naknade su naplaćene 1. listopada 2007. i 18. ožujka 2014., a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

22. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 3. i članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

23. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a u vezi člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.

23.1. Sud je na pripremnom ročištu održanom 10. studenog 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 442,79 eura, odnosno u visini kondemnatornog zahtjeva (a kako je to već obrazloženo u ovoj odluci pod točkom 4. obrazloženja).

24. Tužitelju je priznat trošak sastava zahtjeva za dostavom dokumentacije od 9. srpnja 2024. u visini od 25,00 eura prema Tbr. 8. toč. 4. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa), sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, sastava podneska od 12. prosinca 2024. u visini od 100,00 eura prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištima održanim 10. studenog i 23. prosinca 2025. u visini od 100,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife te trošak pristupa ročištu za objavu presude u visini od 50,00 eura prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što ukupno iznosi 475,00 eura, sa zateznim kamatama koje teku od 29. siječnja 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a u vezi člankom 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20., 114/22. i 6/24. – dalje: OZ), a kako je odlučeno pod točkom III. izreke presude.

24.1. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura, slijedom činjenice što predmetne pristojbe nisu niti plaćene odnosno u spisu ne postoji dokaz o plaćenim pristojbama u trenutku objave presude.

24.2. Imajući na umu točku 4. i 23.1. obrazloženja, tužitelju je priznat i odmjeren trošak u skladu sa vrijednosti predmetna spora u iznosu od 442,79 eura. Obzirom da je tužitelj potraživao trošak prema vrijednosti prema spora kako je odredio u tužbi, u iznosu od 1.340,50 eura, valjalo je tužiteljev zahtjev za troškom, preko dosuđenog iznosa, odbiti kao neosnovan, a kako je odlučeno pod točkom IV . izreke presude.

25. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, tuženiku ne pripada naknada troška postupka.

Đakovo, 29. siječnja 2026.

Sudac

Petar Grgur

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Opunomoćeniku tužitelja

2. Opunomoćeniku tuženika