REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-671/2024-14

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Poljoprivredno poduzeće Orahovica d.o.o., OIB: 70427199569, Zdenci, Pustara 1, zastupan po punomoćniku Hrvoju Ladanu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Nacional News Corporation d.o.o., OIB: 76663423558, Zagreb, Maksimirska cesta 120, zastupan po punomoćnici Ivani Stigleitner Gotovac, odvjetnici u Zagrebu, radi naknade štete - mediji, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 7. studenog 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 29. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku NACIONAL NEWS CORPORATION d.o.o., Zagreb, Maksimirska cesta 120, OIB: 76663423558da tužitelju POLJOPRIVREDNO PODUZEĆE ORAHOVICA društvo s ograničenom odgovornošću Zdenci, (Općina Zdenci) Pustara 1 OIB: 70427199569 isplati iznos od 15.000,00 EUR na ime novčane naknade neimovinske štete uvećano za kamate koje teku od dana podnošenja tužbe, pa do isplate.

2. Nalaže se tuženiku NACIONAL NEWS CORPORATION d.o.o., Zagreb, Maksimirska cesta 120, OIB: 76663423558 da u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti u cijelosti objavi pravomoćnu sudsku presudu u elektroničkoj publikaciji www.nacional.hr te da objava traje najmanje 30 (trideset) dana.

3. Nalaže se tuženiku NACIONAL NEWS CORPORATION d.o.o., Zagreb, Maksimirska cesta 120, OIB: 76663423558 da u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe ukloni s www.nacional.hr članak naslova i poveznice: https://www.nacional.hr/policija- u-ministarstvu-poljoprivrede-istrazujeuvoz-45-000-sadnica-lijeske-iz-bih/.

4. Nalaže se tuženiku NACIONAL NEWS CORPORATION d.o.o., Zagreb, Maksimirska cesta 120, OIB: 76663423558da naknadi tužitelju 6

POLJOPRIVREDNO PODUZEĆE ORAHOVICA društvo s ograničenom odgovornošću Zdenci, (Općina Zdenci) Pustara 1 OIB: 70427199569 troškove parničnog postupka uvećane za kamate koje teku od dana donošenja odluke o troškovima postupka, pa do isplate. Tužitelj potražuje trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR uvećano za PDV 25% te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu." r i j e š i o  j e

I. Tužitelj je dužan tuženiku na ime naknade štete isplatiti iznos od 2.500,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. siječnja 2026. godine pa do isplate u visini po stopi iz čl.29. st.2. ZOO-a i prema Zakonu o izmjenama i dopunama ZOO- a, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj podnosi tužbu radi naknade neimovinske štete koju je tuženi prouzročio tužitelju time što je u tjedniku Nacional ( tiskanom izdanju) te u elektroničkoj publikaciji www.nacional.hr objavio članke u kojima su objavljene netočne i neistinite štetne informacije čime je tužitelju nanesena šteta. U elektroničkoj publikaciji tuženika, www.nacional.hr objavljen je 2. siječnja 2024. članak naslova: “Policija u Ministarstvu poljoprivrede istražuje uvoz 45-000 sadnica lijeske iz BiH“ Citiranim netočnih informacijama tužitelju je prouzročena šteta jer su iznesene netočne informacije koje su objektivno podobne nanijeti štetu. Društvo PP Orahovica je u zakonom propisanoj proceduri, upravnom postupku, podnijelo zahtjev mjerodavnoj upravi u Ministarstvu poljoprivrede sa zahtjevom za izdavanjem rješenja u skladu s odredbama članka 50. Zakona o sjemenu, sadnom materijalu i priznavanju sorti poljoprivrednog bilja“, a Ministarstvo poljoprivrede je u redovnoj proceduri izdalo rješenje. Nije se radilo ni o kakvoj „ aferi oko uvoza sadnica lijeske“ „intervenciji“ ministrice, „presedanskom rješenju“ ili pogodovanju društvu ikakve vrste od bilo kojeg dužnosnika, a kamoli od ministrice poljoprivrede nego o uobičajenoj proceduri u upravnom postupku. Sporne štetne informacije objavljene su mala fidei i to zato jer ih je tuženik objavio unatoč odnosno usprkos očitovanju Ministarstva poljoprivrede RH od 3. listopada 2023. u kojem javno objavljenom očitovanju su opovrgnute sve informacije koje je tuženi objavio u svojim člancima koji su predmetom ove tužbe. Dokaz: Očitovanje Ministarstva poljoprivrede na temu sadnica lijeske iz BIH od 3. listopada 2023. Isto tako, apostrofiranje vlasničke strukture tužitelja te iznošenje navodnih iznosa za održavanje informatičke opreme su bespotrebni, zlonamjerni, te se istima čitateljima sugerira protuzakonita potpora tužitelju od strane Ministarstva poljoprivrede i resorne ministrice, a sve je navodno povezano sa isplatama trećoj pravnoj osobi, čime se, uz isticanje navodnog „ policijskog istraživanja uvoza lijeski“ kod čitatelja nastoji ostaviti dojam o nezakonitim radnjama na kojima tužitelj temelji svoje poslovanje. Opisanim dvjema objavama tužitelju je nanesena neimovinska šteta povredom prava osobnosti iz članka 19. Zakona o obveznim odnosima i to prije svega, no ne jedino i isključivo, reputacijska šteta. Tuženi je prilikom objave sporna dva članka postupao u zloj vjeri i protivno postulatima novinarstva, odnosno nije poduzeo sve očekivane korake prije objave ili barem koristio javno dostupne objave mjerodavnih tijela državne vlasti. S obzirom na to tužitelju je ostalo jedino da se ovom tužbom obrati sudu kako bi barem u osnovi zaštitio svoja prava, naknadio štetu te spriječio daljnji nastanak i povećanje štete. Na okolnost nastanka i visine štete kao i na okolnost činjenica koje su prethodile spornim člancima tužitelj predlaže provođenje dokaza i to prije svega saslušanjem zakonskog zastupnika i svjedoka. Ujedno postavljaju se zahtjevi za primjenom primarnih oblika popravljanja štete kao što su objava presude te uklanjanje izvora štete, spornog članka. Postavljeni iznos uvažava činjenicu da je tuženik objavio ispravak informacija što ga je zahtijevao tužitelj, no isto tako i činjenicu da je tuženik objavio sporne informacije usprkos očitovanju Ministarstva poljoprivrede. Kao primarni oblik reparacije štete tužitelj zahtijeva da se tuženika obveže na objavu pravomoćne sudske presude u elektroničkoj publikaciji www.nacional.hr 5 sukladno odredbi članka 1099. Zakona o obveznim odnosima te da ta objava traje najmanje 30 dana. Konačno, s obzirom na to da se tužitelju nanosi šteta egzistiranjem spornog članka na Internetskom portalu www.nacional.hr , tužitelj traži da sud obveže tuženika na trajno uklanjanje spornog članka koji je predmetom ove tužbe. Tužitelj je prije podnošenja tužbe ispunio procesno pravni preduvjet predviđen odredbom članka 22. stavka 2. Zakona o medijima i to u odnosu na svaki od utuženih članaka time što se tuženiku obratio sa zahtjevima za objavom ispravka informacije i to 17. siječnja 2024. i 29. siječnja 2024.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi većini navoda iznesenih u predmetnoj tužbi, u cijelosti osporava tužbeni zahtjev, u njegovoj osnovi i njegovoj visini. Tuženik uvodno ističe kako je nesporno da je: - tuženik nakladnik tjednika „Nacional“ i elektroničke publikacije www.nacional.hr, da je tuženik dana 2. siječnja 2024. godine u broju 1341 tjednika Nacional, kao i u elektroničkoj publikaciji nacional.hr objavio članak naslova: „Policija u Ministarstvu poljoprivrede istražuje uvoz 45.000 sadnica lijeske iz BiH“; - da je tužitelj podnio Zahtjev za objavom ispravka dana u odnosu na objavljene tekstove; - da je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja u cijelosti. Osnova tužbenog zahtjeva tužitelja, a koju tuženik u cijelosti osporava, povreda je prava osobnosti, a do koje je navodno na strani tužitelja došlo zbog objave spornog navedenog članka, odnosno članaka – objavljenog u tiskanom i u internet izdanju tjednika tuženika. Tuženik ističe kako je u potpunosti neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kako u osnovi, tako i u visini, a kojim tužitelj potražuje naknadu štete koju je navodno pretrpio objavom predmetnog članka (članaka), a što će tuženik sve u daljnjem nastavku odgovora detaljno obrazložiti. Tuženik prije svega ističe kako se tužitelj obratio tuženiku sa Zahtjevima za objavljivanjem ispravka, a kojim zahtjevima je tuženik u cijelosti udovoljio, što niti tužitelj ne spori, već isto potvrđuje (navodeći da je visinu tužbenog zahtjeva postavio uvažavajući činjenicu da je tuženik objavio traženi ispravak). Bitno je napomenuti da je tuženik objavio traženi ispravak nakon komunikacije s tužiteljem, te konačno usuglašeni tekst ispravaka (u kojem je suglasno izbačeno nepotrebno dociranje koje prelazi svrhu ispravka) objavio u internet izdanju. Tuženik je na web portalu Nacional.hr objavio traženi ispravak odnosno tekst ispravka kako ga je tražio tužitelj, na način da je ispravak vidljiv na poveznici koja se nalazi ispod predmetnog članka na koji se ispravak odnosi, bez izmjena i dopuna (odnosi se na usuglašenu verziju ispravka), sukladno odredbama ZM-a. Prije objave samog ispravka jasno je naznačeno da je zahtjev za ispravak u ime tužitelja uputio predsjednik uprave PP Orahovica, NG, te da je ispravak objavljen u cijelosti. Prethodno navedeno potvrđuje da je tuženik u potpunosti udovoljio zahtjevu tužitelja. S obzirom da je tuženik nedvojbeno udovoljio zahtjevu tužitelja, tuženik smatra potrebnim istaknuti da se sukladno smislu i odredbama Zakona o medijima, točnije odredbi članka 22. navedenog zakona, eventualna nematerijalna šteta prije svega i u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, a tek potom eventualno i isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava. Naime, u smislu spomenute odredbe, nematerijalna šteta se u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika. Naknada neimovinske štete za povredu ugleda i časti priznaje se samo iznimno i to onda kada je ta povreda izuzetno teška, odnosno ako je kod povrijeđenog mogla izazvati osobito intenzivnu duševnu bol. S obzirom da naknada neimovinske štete ni inače nije naknada u punom smislu te riječi, već samo mogući način da se umanje nastale posljedice, novčanu naknadu zbog povrede časti i ugleda potrebno je ograničiti samo na izuzetno jake napade koji prema svom intenzitetu, trajanju i prilikama sredine uzrokuju jasno izraženu povredu časti i ugleda. Prema svemu navedenom, objavljivanje ispravka informacije je svakako prioritetniji i prikladniji način za saniranje neimovinske štete, a što je tuženik i učinio objavivši ispravak sukladno tužiteljevom zahtjevu, a čime je i svaka, eventualno nastala šteta koju je tužitelj navodno pretrpio objavom spornog članka (članaka), u cijelosti reparirana. Tuženik izričito osporava postojanje bilo kakve osnove za dosudu pravične novčane naknade, obzirom da dosuda iste u konkretnom slučaju ne bi bila opravdana, niti je istu tužitelj ičime dokazao te ne postoje relevantni ili dostatni razlozi za dosudu iste, a dosudom iste bi se nesporno pogodovalo težnjama koje su nespojive s njezinom naravi, a što sve tuženik detaljnije obrazlaže u nastavku. Tuženik će se u odnosu na objavljeni članak u nastavku očitovati na u njemu iznesene informacije, ističući prije svega kako su netočne i ničime neutemeljene tvrdnje tužitelja da mu je nanesena neimovinska šteta u vidu povrede prava na ugled, čast, ime i dobar glas, odnosno da je objavom spornog članka došlo do povrede prava osobnosti tužitelja. VI. Tuženik ističe kako je u predmetnom spornom članku, objavljenom 2. siječnja 2024. godine, u tiskanom i elektroničkom izdanju tjednika tuženika, pod naslovom: „Policija u Ministarstvu poljoprivrede istražuje uvoz 45.000 sadnica lijeske iz BiH“, otvoreno pitanje kaznene prijave podnesene protiv djelatnika Ministarstva poljoprivrede, a koja je prijava, sukladno izvorima tuženika anonimno podnesena i to radi afere koja je izbila uslijed uvoza 45.000 sadnica lijeske iz Bosne i Hercegovine. U članku je iznesena sumnja da je anonimnu prijavu podnijela upravo ministrica poljoprivrede AG, koju su sumnju iznijeli djelatnici Ministarstva, a s ciljem da sa sebe skine odgovornost vezanu za priču oko uvoza sadnica lijeske iz BiH. Također je u članku navedeno zašto je uvoz lijeske iz BiH od strane tužitelja uopće sporan te kako je došlo do rješenja kojim se sporni uvoz, unatoč činjenici da je uvoz bilja iz trećih zemalja u zemlje EU zabranjen, naposljetku odobren. Naveden je vlasnik tužitelja, PP Orahovice, gospodin UG, prilikom čega su navedene i ostale tvrtke u njegovu vlasništvu (M-San i KING ICT), kao i činjenica da su tvrtke u njegovu vlasništvu sklopile i odradile mnoge poslove s raznim državnim tijelima na ime pružanja informatičkih usluga, dok za Ministarstvo poljoprivrede i Agenciju za plaćanja u poljoprivredi uspostavljaju i održavaju gotovo sve informatičke sustave. Prenesene su i informacije vezane za samo izdano rješenje, a koje je u rujnu, prilikom otkrića spornog rješenja, objavio Telegram. S obzirom da je rješenje kojim se tužitelju odobrio jednokratan uvoz sadnica lijeske iz Dervente proglašeno nezakonitim od strane Državnog inspektorata i s obzirom na objavljene informacije iz Telegrama, opravdano se postavilo pitanje je li ministrica AG i s kojim razlogom htjela pomoći tužitelju. Nesporno je da je tema članka od interesa javnosti, budući se dovelo u pitanje postupanje osobe iz javnog tijela, odnosno državne dužnosnice, koje je postupanje moguće bilo u korist tužitelja. Cijeli članak pisan je na način da otvara sumnju i postavlja pitanja u odnosu na sve prethodno navedeno, dakle ostavljen je daljnji prostor za iznošenje informacija u pogledu navedene teme. U članku je također na više mjesta navedeno kako su sva postavljena pitanja i sumnje proizašla upravo od strane izvora informacija, odnosno neposredno od djelatnika Ministarstva, a objavljeno je i očitovanje Ministarstva o izdanom rješenju o odobravanju uvoza. Tužitelj tvrdi kako mu je objavljenim člankom nastala šteta, a postavlja se pitanje na koji način je točno tužitelju nastala šteta povodom objavljenog članka!? I na koji način se navodno nastala šteta manifestirala? Tuženik ističe da objavljeni članak nije podoban prouzročiti štetu tužitelju (barem ne štetu čiji je uzročnik tuženik), budući se radi o članku u kojemu je fokus Ministarstvo poljoprivrede i postupanje unutar njega, a nikako ne tužitelj. Tužitelj smatra da se „apostrofiranjem“ vlasničke strukture čitateljima namjerno sugerira protuzakonita potpora tužitelju, međutim, tuženik ističe da istome uopće nije tako, a što je razvidno samim čitanjem utuženog članka. Tužitelj također ističe da su predmetne informacije objavljene mala fidei???, međutim isto ničime ne potkrjepljuje? Nadalje, Očitovanje Ministarstva na koje se tužitelj poziva, usmjereno je na „obranu“ ministrice AG u vidu da ista nije intervenirala za odobrenje uvoza sadnica iz treće zemlje, kao i na činjenicu da je predmetno rješenje doneseno od strane Ministarstva u redovitom upravnom postupku, ali da isto nije potpisala ministrica AG, već djelatnici Ministarstva u strukturi tijela nadležni za isto. Pri samom dnu Očitovanja navedeno je da nije došlo do uvoza sadnica iz Bosne i Hercegovine, a tuženik ističe da je isto indikativno i vrijedno pažnje u medijskom prostoru. Ako je sve bilo u redu, i rješenje je doneseno u skladu s procedurom i upravnim ovlastima Ministarstva, zašto rješenje nije realizirano i zašto nije došlo do uvoza? Očito se ipak radilo o određenim nepravilnostima i možebitnim ustupcima od strane Ministarstva, koji naposljetku, prilikom kontrole zakonitosti, ipak nisu realizirani. Tuženik ističe da niti u jednom dijelu teksta ne optužuje tužitelja izra vno niti na bilo koji drugi način, a posljedično ga niti ne diskreditira niti mu nanosi štetu. Sve što je tuženik učinio u spornom tekstu je iznio aktualnu problematiku vezanu za predmetnu aferu, s naglaskom na moguće nezakonito postupanje od strane čelne osobe nadležnog Ministarstva – a u istinitost kojih informacija i navoda, s obzirom na dostupne informacije i izvore, nije imao razloga posumnjati. Životno je potpuno logično da se neka pitanja, nameću sama po sebi. Nadalje, ako je itko u tekstu prozvan, to bi vjerojatno bila imenovana ministrica, a svakako ne tužitelj, pa s obzirom na isto ističe da je nejasno zašto je tužitelj uopće pokrenuo predmetni postupak!? Iako tužitelj navodi da mu je predmetnim člankom navedena neimovinska šteta u iznimno visokom iznosu, isto tvrdi u potpunosti paušalno i svoje navode ničime ne dokazuje. S obzir na prethodno izneseno, tuženik smatra bitnim istaknuti kako temeljem odredbe čl. 21. st. 4. t. 3. ZM-a, nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je tuženik imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri. Tuženik je nesporno, a kako je i navedeno u spornom članku, informacije temeljio na navodima pouzdanih i upućenih izvora, prije svega iz nadležnog Ministarstva, kako je i navedeno u samom članku. Osim toga, tema koju obrađuje sporni članak je od nesumnjivog javnog interesa, a kako je to tuženik već obrazložio. Iako tužitelj u odnosu na utuženi članak ističe kako su određeni navodi u istome bespotrebni i zlonamjerni i kako se istima nastoji ostaviti dojam da tužitelj svoje poslovanje temelji na nezakonitim radnjama, te kako mu je objavom istog nanesena ogromna neimovinska šteta te posebice, ali ne i isključivo reputacijska šteta, tuženik isto negira u potpunosti i ističe kako tužitelj osim paušalnog osporavanja i negiranja određenog dijela sadržaja članka, te prozivanja tuženika za postupanje u zloj vjeri i slično, ne dostavlja nikakve dokaze niti obrazlaže zašto bi iznesene informacije bile neistinite – odnosno ničime ne potkrjepljuje svoje navode o navodnoj netočnosti informacija, a također zašto bi iste informacije bile podobne tužitelju nanijeti štetu. Također, tuženik ističe kako su svi navodi tužitelja u odnosu na navodno nastalu štetu u potpunosti paušalni i neutemeljeni – tužitelj štetu apsolutno ničime ne dokazuje, te tuženik izričito osporava svoju odgovornost za ikakvu eventualno nastalu štetu. S druge strane, tuženik ističe kako je nesporno dokazao postupanje u dobroj vjeri prilikom objave članka i prikupljanja informacija, a posebice, s obzirom na temu članaka, javni interes za objavom istih. Tuženik posebno ističe kako su mediji dužni izvještavati javnost o temama koje su u javnom interesu te kritički propitivati pitanja i analizirati situacije i postupanja koje su od javnog interesa i društvenog značaja, a što upravo jest slučaj u konkretnoj situaciji. Budući da se radi o članku koji nesporno obrađuje temu i sadrži informacije od javnog interesa (a koje informacije su provjerene i dobivene od strane djelatnika državnih tijela i ostalih relevantnih izvora), u predmetnom postupku evidentno je isključena bilo kakva odgovornost tuženika za navodno pretrpljenu štetu tužitelju!! Tuženik ponavljano ističe kako je postojao opravdan interes javnosti za objavom predmetnog članka, a tuženik je prilikom objave, uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, nesporno postupao u dobroj vjeri i u skladu s pravilima novinarske struke. Slijedom naprijed navedenog, čak i da je tužitelj i pretrpio štetu objavom predmetnih članaka, tuženik za istu nije i ne može biti odgovoran. Tužitelj u tužbi paušalno navodi da mu je zbog objave spornih informacija nanesena neimovinska šteta i to povredom prava osobnosti, a da pri tome ni na koji način ne obrazlaže, a niti prilaže bilo kakav dokaz u prilog svojih tvrdnji, a tužitelj je štetu, kao i sve pretpostavke navodne tuženikove odgovornosti za štetu, dužan dokazati! Tuženik ujedno smatra bitnim naglasiti da čak i u slučaju da je tužitelju bilo kakva šteta i nastupila objavom predmetnih informacija, u konkretnom slučaju, sukladno zakonu, evidentno ne postoji odgovornost nakladnika na štetu, odnosno ista je isključena i to primjenom odredaba čl. 21. st. 4. t. 3. ZM-a i čl. 21. st. 4. točke 2. ZM-a . Tužitelj predmetnom tužbom potražuje iznos od čak 15.000,00 EUR (!) na ime naknade neimovinske štete, a da pri tome u tužbi ni na koji način ne navodi niti objašnjava u čemu se sastoji povreda, niti isto potkrepljuje bilo kakvim dokazima za štetu koju je navodno pretrpio. U slučajevima popravljanja neimovinske štete pravičnom novčanom naknadom, tuženik smatra bitnim istaknuti kako ona nije predviđena u svakom slučaju, već samo u onim slučajevima kad sud utvrdi, vodeći računa o težini povrede prava osobnosti i svim ostalim okolnostima slučaja, da je taj oblik popravljanja štete opravdan, a sve u skladu s odredbom čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje u tekstu: ZOO). Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade, sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih i duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom (čl. 1100. st. 2. ZOO). Odredbama Zakona o obveznim odnosima i odredbama ZM-a, točnije odredbom čl. 21. st. 6., propisano je da je tužitelj dužan dokazati postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu. Svaka povreda prava osobnosti ne predstavlja osnovu za dosudu pravične novčane naknade neimovinske štete, već samo onda kada to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju. U postupku naknade štete nastale informacijom objavljenom u medijima radi se o postupku u kojem se sukobljavaju dva prava istog ranga, i to pravo na slobodu izražavanja i pravo na zaštitu privatnosti, pri čemu svako ograničenje slobode izražavanja mora biti razmjerno legitimnom cilju! U konkretnom slučaju, tužitelj ničime ne dokazuje da u konkretnom slučaju postoji potreba za ograničenjem slobode izražavanja niti koji bi to bio legitimni cilj zbog kojeg bi bilo opravdano ograničiti slobodu izražavanja u konkretnom slučaju i dosuditi traženi iznos na ime naknade štete. Nadalje, tuženik ističe kako se u slučajevima povrede prava osobnosti, naknada neimovinske štete kao oblik popravljanja štete samo iznimno priznaje i to isključivo u situacijama kada je riječ o iznimno teškim povredama. U skladu s praksom Ustavnog suda Republike Hrvatske (Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. svibnja 2019.g. broj: U-II-458/2018) koji je u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava, utvrdio kako sloboda izražavanja može biti ograničena samo ako je to nužno u demokratskom društvu, a pri čemu se provodi test nužnosti. „Test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da sud pred kojim se nađe „zahtjev“ za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje nečije slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li razmjerno legitimnom cilju, te da za ograničenje slobode izražavanja navede relevantne i dostatne razloge.“ Razvidno je kako ograničenje slobode izražavanja (a sloboda izražavanja se posredno ograničava potraživanjem i dosuđivanjem povećih iznosa naknade štete u sudskim postupcima protiv medija – što je ovdje slučaj) u konkretnom slučaju nije prijeko društveno potrebno, niti je razmjerno legitimnom cilju, a osobito ne postoje niti relevantni niti dostatni razlozi da bi se tužitelju dosudio iznos naknade štete, osobito obzirom da ničime niti ne dokazuje postojanje osnove za dosuđivanjem iste. Nadalje, Ustavni sud je utvrdio kako pravo na slobodu izražavanja, s jedne strane, i pravo na poštivanje osobnog života drugih, predstavljaju „prava koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu između tih prava“. „U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju vrijednosti ishod za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugledu, u načelu treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli.“ „Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje u pružanju odgovora na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, ESLJP je u predmetu Axel Springer AG naveo sljedeće okolnosti prema kojima načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava: (a) doprinos raspravi u javnom interesu; (b) u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; (c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; (d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; (e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; (f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak (tzv. chilling effect).“ D o k a z: uvid u Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. svibnja 2019.g. broj: U-II-458/2018.- Dosuda traženog iznosa na ime naknade štete tužitelju predstavljala bi neopravdano ograničavanje slobode izražavanja te gušenje otvorenosti raspravljanja i mogućnosti zastupanja kritičkih stavova od strane medija, odnosno mogućnosti objave sadržaja/članaka u kojima se problematiziraju teme i situacije koje su od nespornog javnog interesa, a upravo je tema koju obrađuju predmetni članci od nespornog javnog interesa! Nadalje, tužitelj osim naknade štete u visokom iznosu, tužbenim zahtjevom zahtjeva da se pravomoćna presuda objavi u elektroničkoj publikaciji tjednika Nacional (uz navođenje da zahtjeva da ta objava traje najmanje 30 dana), kao i da se s elektroničnog medija/publikacije tuženika ukloni tekst objavljen 2. siječnja 2024. godine – sporni tekst , dostupan na poveznici: https://www.nacional.hr/policija-u-ministarstvu-poljoprivrede-istrazuje-uvoz-45-000- sadnica-lijeske-iz-bih/ Tuženik ističe kako su takvi zahtjevi u cijelosti neosnovani. Naime, tuženik ističe kako je zahtjev tužitelja kojom traži objavu pravomoćne presude neosnovan, a sve jer se objava presude, sukladno sudskoj praksi, kao način popravljanja štete zbog povrede prava osobnosti ne primjenjuje kada je šteta prouzročena putem medija te kada se ostvaruje od nakladnika tog medija, jer se u tom slučaju šteta reparira objavom ispravka informacije te isprikom (pored isplate pravične naknade) u skladu sa specijalnim propisima – Zakonom o medijima (presuda Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-3758/13-2 od 27. veljače 2014.). Ovakav stav u skladu je s materijalnopravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH Rev 1661/2010-2 od 3. studenog 2010. godine) prema kojem se samo postupak utvrđivanja odgovornosti nakladnika za neimovinsku štetu prosuđuje primjenom općih propisa obveznog prava, ali se reparacija vrši po posebnom propisu i samo na način propisan odredbama Zakona o medijima, što ne uključuje i objavu presude kojom je utvrđena neimovinska šteta i dosuđen odgovarajući iznos novčane satisfakcije. Obzirom na navedeno, tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje objavu presude je neosnovan! Nadalje, neosnovan je također i zahtjev tužitelja za uklanjanjem članka s internet stranice, a osim što je isti neosnovan, uklanjanje sadržaja kao način repariranja eventualno nastale štete nije niti propisan Zakonom o medijima, a kao takvoga ne poznaje, odnosno ne priznaje niti sudska praksa, vezano za medijske sporove. Naime, nema osnove za postavljenim zahtjevom za uklanjanje/brisanje sadržaja, najviše iz razloga što se predmetni podaci upotrebljavaju radi ostvarivanja prava na slobodu izražavanja i informiranja, sukladno čl. 17. st. 3. toč. a) Opće uredbe. Također, tuženik ističe kako su objavljene informacije od neposrednog interesa javnosti te se poziva na načelo slobode medija zajamčeno čl. 3. Zakona o medijima, slobode tiska zajamčeno čl. 38. st. 1., 2. i 3. Ustava Republike Hrvatske, te na slobodu izražavanja zajamčenu čl. 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Zaključno, tuženik se poziva i na sudsku praksu Suda Europske unije konkretno na postupak između španjolske podružnice Googlea protiv španjolskog nadzornog tijela AEPD-a i NGV 131/12 (dalje: slučaj N), a u vezi s uklanjanjem osobnih podataka objavljenih u jednom novinskom članku u kojima su objavljeni osobni podaci NGV, a članak se odnosio na ovrhu nad nekretninama zbog duga prema državi. N je tražio da navedene podatke ukloni i Google kao tražilica, te novinski nakladnik. Sud je u navedenom slučaju utvrdio obvezu Google tražilice za brisanjem podataka (kad nisu relevantni odnosno nisu više relevantni ili kad su pretjerani u odnosu na te svrhe i vrijeme koje je proteklo), ali je isto tako nedvosmisleno utvrdio kako nema osnove za brisanjem podataka iz novinskog članka, već kako je isključivo Google obvezan obrisati rezultate pretraživanja, i to samo vezano iz osobno ime NGV, ne i iz drugih možebitnih pojmova pretraživanja. Dakle, Sud Europske unije i u slučaju u kojemu utvrđuje da i postoji mogućnost i pravo na brisanje objavljenih podataka, tu obvezu isključivo ograničava na rezultate pretraživanja povezanih s osobnim imenom ispitanika. Osnove za brisanje podataka s izvornog članka nema i ne može biti te je postavljeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik ponavljano ističe kako je evidentno da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti! Slijedom svega naprijed iznesenog, predlaže se naslovnom Sudu tužbeni zahtjev odbiti, uz obvezu tužitelju da nadoknadi parnične troškove tuženiku zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u impressum tjednika Nacional, objavljeni članak, zahtjev za objavom ispravka glavnom uredniku te nakladniku Media Nacional, očitovanje Ministarstva poljoprivrede na temu sadnica lijeske iz BiH, objava ispravka u Internet izdanju na portalu tuženika putem poveznice, iskaz svjedoka SG, svjedok TG, svjedoka IG, svjedoka AGV, zapisnici s ročišta te priležeći podnesci.

4. Među strankama je nesporno da je tuženik nakladnik tjednika Nacional i elektroničke publikacije www.nacional.hr, nesporno je da je tuženik dana 2. siječnja 2024. godine u broju 1341 tjednika Nacional kao i u elektroničkoj publikaciji Nacional.hr objavio članak naslova "Policija u Ministarstvu poljoprivrede istražuje uvoz 45000 sadnica lijeske iz BiH. Nesporno je da je tužitelj podnio zahtjev za objavom ispravka u odnosu na objavljene tekstove. Nesporno je da je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja u cijelosti, objavio traženi ispravak. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva kao i visina tužbenog zahtjeva.

5. Prema odredbi čl. 22 st. 2 Zakona o medijima određeno je kako pravo na tužbu radi naknade neimovinske štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć. Odredbom čl. 40. Zakona o medijima propisano je da svatko ima pravo od glavnog urednika zahtijevati da bez naknade objavi ispravak objavljenje informacije kojom su bila povrijeđena njegova prava ili interesi te da pravo na ispravak imaju i pravne osobe i druge organizacije i tijela, ako su informacijom bila povrijeđena njihova prava i interesi, dok je svrha ispravka ispravljanje netočne ili nepotpune informacije. Pod pojmom ispravak ne misli se samo na ispravak u užem smislu, odnosno ispravljanje pogrešnih tvrdnji ili netočnih navoda u objavljenoj informaciji, već i na iznošenje činjenica i okolnosti kojima povrijeđeni pobija ili s namjerom pobijanja bitno dopunjuje navode u objavljenom tekstu.

6. Iz iskaza svjedoka SG proizlazi da je pročitao navedene članke i može reći da navedeno što se tiče tužitelja nije istina jer postoji procedura za traženje određenih dozvola za uvoz i ako može biti sa teritorija Europske unije traži se dozvola za uvoz od HAPIH-a. Oni su normalno zatražili zahtjev i nisu utjecali na HAPIH i postoji procedura koja kaže kako podnijeti zahtjev i kome, a tijelo Ministarstva odlučuje o zahtjevu. U ovom slučaju je bilo odlučeno da je sve uredno i da se može uvesti sadnice lijeske. Svjedok zna da su sve naveli što nije točno u zahtjevu za objavom ispravka koji su dostavili glavnom uredniku te nakladniku Media Nacional. Nadalje navodi da ima saznanja da policija nije bila kod tužitelja a radi sadnica lijeske, a niti se protiv tužitelja podnijela kaznena prijava. Navodi da je nakon objavljenog članka bilo problema sa potencijalnim kupcima jer su mislili da na nelegalan način dobavljaju sadnice i zbog toga su odustajali da od njih kupe sadnice, a inače oni su najveći dobavljači sadnice lijeske. Navodi da su inače dobavljači riječne ribe najveći i zna da je traženo od bolnica, odnosno imaju ugovore sa određenim bolnicama za javnu nabavu i sa određenim ustanovama, ali to nije zarađen velik novac. Od ukupnih prihoda na to se odnosi ispod 1%. Nikakav nije bio nadzor nad tužiteljem što se tiče sadnica lijeske. Navodi da navedene sadnice lijeske nisu dostavljene iz Bosne i Hercegovine iz razloga jer je glavni državni inspektorat donio rješenje da nije dozvoljen uvoz sadnica lijeski iz Bosne i Hercegovine. Na poseban upit pun. tuženika: „Koji točno navodi u tekstu su tužitelju prouzročili štetu?“ navodim da smo mi već dobili dozvolu i da smo ukrcavali te sadnice, a onda je glavni inspektorat zabranio uvoz i mislim da je to bilo prije objavljivanja članka u Nacionalu. Glavni razlog, a što je navedeno u članku, da je tužitelj špekulirao da li je nešto napravljeno što se tiče dozvole i dovodi se utjecaj ĐG koji je vlasnik tužitelja i MSAN-a i da je on utjecao na odluku Ministarstva.

7. Iz iskaza svjedoka TG proizlazi da je kod tužitelja glavni u dijelu koji se odnosi na sadnice lijeske i zna da je nazvao HAPIH da bi dobili potvrdu da bi mogli uvesti sadnice lijeske iz Bosne i Hercegovine. HAPIH im je dao potvrdu da su sadnice ispravne i onda su zatražili od Ministarstva poljoprivrede da im daju dozvolu da mogu uvesti navedene sadnice. Nakon što su trebali uvesti sadnice došla je odluka glavnog inspektorata da se ne dozvoljava da se uvezu sadnice. Ne sjeća se točno da li je glavni inspektorat odbio uvoz navedenih sadnica prije objavljivanja članka ili nakon objavljivanja članka. Svjedok navodi da su oni njima u Bosnu dostavili sadnice lijeske da bi krenuli u proizvodnju, a nakon što više nisu imali kome prodavati zatražili su natrag te sadnice lijeske iz Bosne i Hercegovine. Navodi da su te sadnice pregledane od glavnog inspektorata i bile su ispravne. Što se tiče poljoprivredne prakse ima puno primjera da se može zatražiti od HAPIH-a potvrda i da Ministarstvo poljoprivrede mora, a to se odnosi na sadni materijal i na sadnice koje inače nisu dozvoljene i stoga mora HAPIH i Ministarstvo poljoprivrede dati potvrdu da bi se to moglo uvesti. Navodi da su dostavili svu potrebnu dokumentaciju koja se traži zakonski i nije mu jasno zbog čega je glavni inspektorat zabranio uvoz sadnica i nisu obrazložili zbog čega su zabranili uvoz sadnica. Navodi da je pročitao navedeni članak. Navodi da je problem u članku što je navedeno da je Ministarstvo pogodovalo tužitelju, a što nije istina, a niti se je vlasnik tužitelja ikada miješao ili tražio od Ministarstva da se dobije dozvola jer on je jedini od tužitelja koji može podnijeti zahtjev i zatražiti navedene sadnice lijeske. Navodi da je on jedini stručan za zahtjev za dozvolu navedenih sadnica.

8. Iz iskaza svjedoka IG proizlazi da je on glavni urednik tjednika Nacional i ujedno autor spornog teksta koji u ovom slučaju nije potpisan budući da je objavljen u rubrici Portal na početku tjednika, a u toj rubrici oni tekstove ne potpisuju budući da se radi o kraćoj formi. Radi se o tekstu koji se tek podredno bavi tužiteljem. U fokusu teksta je prije svega postupanje policije temeljem anonimne kaznene prijave koju su Nacionalu dostavili djelatnici Ministarstva poljoprivrede koji su zamolili da ostanu neimenovani, a koji imaju neposrednih saznanja o tome tko je i kako spomenutu anonimnu prijavu dostavio policiji. Ta je kaznena prijava bila povod ovom tekstu jer je kao glavni urednik odlučio da za to postoji opravdan javni interes. Budući da sadržaj kaznene prijave propituje sporno ponašanje više djelatnika Ministarstva poljoprivrede vezano uz sporni uvoz lijeske iz BiH. Tek u tom dijelu tekst se bavi i spominje inicijator ovog postupak. Da je taj uvoz obavio netko drugi izašao bi umjesto tužitelja taj netko drugi. Napominje da u fokusu Nacionala nije bio tužitelj nego netko tko je omogućio opisani uvoz lijeske iz Bih. Dodatno ističe da se radi o slučaju koji je otkrio portal Telegram te da su ga oni u tom kontekstu i citirali. Tužitelj je u ovom postupku zatražio taj uvoz, odnosno potaknuo nekoga unutar državne uprave odnosno Ministarstva potaknuo ga je da mu ga odobri. S druge strane drugo državno tijelo, tj. Inspektorat to je dopuštenje poništilo smatrajući ga nedopustivim pa se otvorilo legitimno pitanje tko je i pod kojim okolnostima zapravo odlučio dopustiti tužitelju sasvim evidentno nedopušteni uvoz lijeske u RH. Nacional je od izvora koji su mu dostavili tu kaznenu prijavu dobio neslužbeni podatak kako ti izvori smatraju da iza kaznene prijave stoji tadašnja sama ministrica poljoprivrede AG. Ti su izvori napomenuli Nacionalu kako oni smatraju da je lako moguće da je kaznena prijava podnesena kako bi se zapravo sakrio trag i oprale ruke od onoga koji je to doista dopustio. To su ključne okolnosti ovog teksta, nikako namjera da e bilo čim proizvodi bilo kakva šteta inicijatoru ovog postupka. Kolokvijalno govoreći sam pao, sam se ubio. Upravo je tužitelj inicirao nedopušteni uvoz lijeske. Lako moguće znajući da je to nedopušteno, pa je tražio dopuštenje od države da se pokrije. U tom kontekstu smatram ovaj postupak emplatantnim primjerom tzv. slap tužbe koja po mom viđenju ne graniči nego predstavlja bezobrazluk prve kategorije. Kako se ovdje radilo o okolnostima koje je opisao nije bilo potrebe da se oko toga kontaktira inicijator ovog postupka jer je sasvim evidentno da to što su opisali kao sulkus zbivanja je činjenično točno. Svjedok nije siguran da je tužitelj na bilo koji način suvislo demantirao da se taj uvoz planirao dogoditi te da se potom nije dogodio. Tekst spominje da su tada bili u tijeku policijski izvidi. Lako je moguće da je sve to skupa izvedeno na jedan dobro uigrani igrokaz pojedinac unutar državnih institucija pod kontrolom HDZ-a kako bi se otklonila odgovornost. Nije mu poznat ishod te kaznene prijave ali on u svojoj suštini ne mijenja bit svinjarije koja se tu odvila i nezakonitosti koje su evidentne ma koliko se policija pravila mutava selektivno po tom pitanju u slučaju da je očišćeno i da nije bilo nikakve nepravilnosti. Zna otprilike što znači interventi uvoz iz zemalja koje nisu u EU. Misli da je ovo prva tužba tužitelja protiv tuženika, ali ne mijenja suštinu. Slap tužbe je tužba upućena na iscrpljivanje i odvraćanje medija od bavljenja određenim temama u pojedinom trenutku ili za buduća vremena, on to tako vidi, a da usput sama tužba nema logičnog uporišta u činjenicama koje bi dokazivale da je tužitelj u ovom slučaju pretrpio ikakvu štetu zbog pisanja Nacionala o ovoj temi i način na koji je to napravio. U ovom slučaju je to posebno važno, upravo zato što su ih izvori koji su ih informirali iznijeli svoje sumnje da je vlasnik tužitelja iskoristio svoje dobre kontakte sa državnim strukturama kako bi izvršio sporni uvoz. U tom su kontekstu isti ti izvori upozorili na neke notorne činjenice prema kojima vlasnik tužitelja kroz druge svoje firme obavlja ekstenzive usluge da tijela državne uprave uključujući i Ministarstvo poljoprivrede i Agenciju za plaćanja u poljoprivredi. Radi se o poslovima vrijednim desetke miliona eura. Možda bi u tom kontekstu kod procjene moguće štete koju je navodno pretrpio inicijator ove tužbe bilo korisno provjeriti je li opseg tih usluga koje on pruža državi kroz druge svoje subjekte, godinama nakon objave ovog teksta išta opao kod vlasnika tih poslova. To se odnosi na sve firme vlasnika. Nije mu uopće poznato očitovanje Ministarstva poljoprivrede na temu sadnica lijeske iz BiH od dana 3. listopada 2023. godine. Nije mu poznato da li je što se tiče teksta Telegrama, Telegram objavio demantij.

9. Iz iskaza svjedoka UGV proizlazi da je isti u to vrijeme bio zz kod tužitelja, bio je član uprave, sada je u mirovini. Nije mu bilo poznato da je bio zabranjen uvoz lijeski iz drugih zemalja koji nisu u EU. Ovdje se radi o specifičnoj situaciji da su se lijeske koje su se nalazile u BiH bile dostavljene iz Orahovice u Bosnu i tamo je osnovan novi rasadnik. Radilo se o vlasništvu iste osobe iz istog društva koji je bio u Orahovici i imao je firmu u Bosni – rasadnik. Radi se o dvije sorte lješnjaka. Rimski okrugli i istarski duguljasti. Važno je reći da većina nasada u Hrvatskoj, preko 80 % nalazi u Hrvatskoj kao i u Bosni, s time da je jedna oprašivač, a jedna je nosioc proizvodnje. Navodi da je tada Orahovica imala negdje oko 660 hektara nasada lijeski i na tom prostoru je preko pola miliona grmova iz kojih se bere lješnjak. Oni su podnijeli zahtjev Ministarstvu poljoprivrede. HAPIH nakon odluke Ministarstva poljoprivrede, daje odluku da mogu uvesti iz BiH navedene sadnice lijeske. Lijeske su 2013. godine iz Orahovice dostavljene u Bosnu u rasadnik. Tužitelj je u BiH osnovao rasadnik iz razloga kako bi mogao podići nasad lješnjaka na području Bosanske Posavine i Bosne. Bila je riječ o interventom uvozu, a što znači jednokratnom uvozu da bi posadili na teritoriju RH jer u tom trenutku nisu imali dovoljno sadnica u RH, a pošto se radilo o sadnicama koje su došle iz RH u Bosnu, bilo je logično da naruče sadnice iz BiH. Navodi da nije pokrenuta protiv pravne osobe, a niti njega osobno nikakva kaznena prijava niti bilo kakav izvid što se tiče sadnica lijeske, niti bilo kakav upravni, prekršajni i kazneni postupak. Navodi da nakon objavljivanja tog teksta su nazivali poslovni suradnici i pitali se zašto su to uvozili ako je zabranjeno. Iz teksta je bilo vidljivo da je zabranjeno, ali to nitko od njih nije mogao znati i zašto su to radili i što im je trebalo da to traže da se uveze. Zna da je prije tog teksta bio još objavljen tekst u Telegramu o istoj temi, Indeks i Virovitičke lokalne novine. To je ono što se sjeća. Nakon članka tužitelj je imao reputacijsku štetu jer je on glavni lider prodaje sadnica a i lješnjaka a i sljedeće godine im je pao promet radi navedenog što je bilo objavljeno u članku, a odnosi se na prodaju sadnica. Nije mu poznato da li je policija istraživala u Ministarstvu poljoprivrede u odnosu na zahtjev za uvoz sadnica iz BiH. Sudbina tih sadnica je bila da su bile spaljene. Šteta je nastala radi toga što je u članku bilo navedeno da su im pogodovali iz Ministarstva poljoprivrede da se uvezu sadnice iz BiH, kada su poslovni partneri i pitali da li su to sadnice iz RH ili ove koje su nedozvoljene iz BiH. Kasnije su saznali kada je Inspektorat dao zabranu da se ne može uvoziti iz zemalja koje nisu u EU sukladno Uredbi europske komisije. Navedene sadnice su bile pregledane i u BiH na zdravstvenu ispravnost kao i u RH od strane HAPIH-a. Iz članka je vidljivo da se tužitelj našao u situaciji da je bio optužen za nezakonite radnje odnosno pritiska na Ministarstvo da se odobri uvoz sadnica iz BiH. Kod tužitelja je radio od 2010. godine pa do umirovljenja, s time da je imao jednu pauzu kada je 4 godine bio u o izvanrednoj upravi Agrokora i bio je djelatnik od 2025. kod tužitelja i zna da se nikada nije tražio od Ministarstva interventni uvoz iz država koje nisu članice EU.

10. Uvidom u objavu ispravka u Internet izdanju na portalu tuženika sud je utvrdio da je tuženik objavio traženi ispravak tužitelja. Prema odredbi čl. 22. Zakona o medijima eventualna nematerijalna šteta u pravilu se nadoknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, a potom eventualno i isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava. Nematerijalna šteta se u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije, a naknada neimovinske štete za povredu ugleda i časti se nadoknađuje ako je kod povrijeđenog mogla izazvati osobito intenzivnu duševnu bol, već samo mogući način da se umanje nastale posljedice.

11. Sud je mišljenja da je objavljivanje ispravka je prioritetniji i prikladniji način za saniranje neimovinske štete, a što je tuženik i učinio objavljujući ispravak.

12. Tužitelj u tužbi navodi da su posebno štetne informacije u objavljenom spornom članku da je cijela afera oko sadnica lijeske izbila nakon otkrića Telegrama koji je u rujnu prošle godine pisao da je AG intervenirala posebnim rješenjem da je poljoprivredno poduzeće Orahovica uvezla 45000 sadnica lijeske iz BiH, iako je uvoz tog bilja iz trećih zemalja u zemlje Europske unije zabranjen. U prvom pokušaju uvoza utvrđeni su propusti uvoznika, ali je ministrica bez obzira na to posebnim rješenjem odobrila uvoz sadnica od dobavljača Eko Bosanska Posavina iz Dervente. Vlasnik Orahovice je UG, prvi čovjek M-SAN grupe i tvrtke King- ICT, koja je na ime različitih informatičkih usluga samo 2022. za razna državna tijela odradila poslove vrijedne 37,4 milijuna eura, a prošle godine s konta Ministarstva poljoprivrede isplaćeno im je više od pet milijuna eura. Ta tvrtka uspostavlja i održava gotovo sve informatičke sustave u tom ministarstvu i Agenciji za plaćanja u poljoprivredi.“ „U presedanskom rješenju piše kako se preko graničnog prijelaza Stara Gradiška “odobrava dobavljaču PP Orahovica jednokratan uvoz sadnica lijeske od proizvođača i dobavljača Eko Bosanska Posavina iz Dervente”, naveo je Telegram. No Državni inspektorat koji vodi ministričin stranački kolega GG zabranjuje taj potez, ponavljajući da je uvoz tog bilja nezakonit, rješenje Ministarstva poljoprivrede nezakonito, a zahtjev za dopunskom izjavom bespredmetan. Zašto je ministrica AG htjela pomoći Matićevom poduzeću, moguće je samo spekulirati, a iz tog resora potvrdili su da su urgirali.

13. Sud je mišljenja da ni u jednom dijelu teksta se ne optužuje tužitelja izravno niti na bilo koji drugi način. Tuženik je u spornom tekstu iznio problematiku vezanu za predmetnu aferu s naglaskom na moguće nezakonito postupanje od strane čelne osobe Ministarstva poljoprivrede.

14. Za sud je nesporno da se radi o članku koji obrađuje temu i sadrži informacije od javnog interesa.

15. Iskazom svjedoka SG, TG i AGV, tužitelj nije dokazao da mu je zbog objave spornih informacija nanesena neimovinska šteta i to povredom prava osobnosti, jer iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi da im je nastala šteta jer su imali problema sa potencijalnim kupcima i poslovnim partnerima iako tužitelj nije dostavio pisani dokaz ili predložio kao svjedoke određene poslovne partnere iz kojih dokaza bi eventualno sud utvrdio da je tužitelju nanesena neimovinska šteta povredom prava osobnosti.

16. Ograničenje slobode izražavanja u konkretnom slučaju nije prijeko društveno potrebno niti razmjerno legitimnom cilju, a osobito kada ne postoje niti relevantni niti dostatni razlozi da bi se tužitelju dosudio iznos naknade štete, a s obzirom da ničime niti ne dokazuje postojanje osnove za dosuđivanjem neimovinske štete povodom prava osobnosti.

17. Sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti iz razloga jer tužitelj nije dokazao neimovinsku štetu povodom prava osobnosti a i objavljivanjem ispravka informacije ovdje tuženika, udovoljeno je, a prema odredbi čl. 22. Zakona o medijima, stoga je valjalo odbiti tužitelja u cijelosti s tužbenim zahtjevom.

16. Sud je dosudio parnični trošak tuženiku temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u iznosu od 2.500,00 eur, a koji se odnosi na: odgovor na tužbu 250 bodova, ročište 21.01.2025. 250 bodova, ročište 15.05.2025. 250 bodova, ročište 7.11.2025. 250 bodova, a što ukupno iznosi 2.000,00 eur za rad odvjetnika prema OT, PDV 500,00 eur.

U Zagrebu, 29. siječnja 2026.

Sudac:

Saša Bušić

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika