REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-448/2026

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća, te sudaca Gordane Korotaj i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. ĆŠ i dr., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. i dr. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21., 114/22. i 36/24.), odlučujući o žalbama okr. ĆŠ i okr. ŽŠ, podnesenim protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu od 22. listopada 2025., broj: Pp-2080/2025-15, u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba okr. ŽŠ, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o kazni u odnosu na ovog okrivljenika na način se okr. ŽŠ, za prekršaj iz čl. 22. st. 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji za koji je tom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 22. st. 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i uz primjenu čl. 37. st. 3. t. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), izriče novčana kazna 600,00 EUR (šesto eura) u koju se, na temelju čl. 40. Prekršajnog zakona, lišenje slobode 27. i 28. svibnja 2025. uračunava kao 79,64 EUR (sedamdeset devet eura i šezdeset četiri centa), tako da je okrivljeniku preostala novčana kazna 520,36 EUR (petsto dvadeset eura i trideset šest centi), koju je dužan platiti u roku 30 dana od primitka ove presude, a ako u tom roku plati dvije trećine preostalog dijela izrečene novčane kazne ista će se smatrati plaćenom u cijelosti.

II. Žalba okr. ĆŠ te u ostalom dijelu žalba okr. ŽŠ odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

III. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, okr. ĆŠ i okr. ŽŠ, svaki, obvezni su naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 EUR (sedamdeset eura) u roku 30 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu od 22. listopada 2025., broj: Pp-2080/2025-15, proglašeni su krivima okr. ĆŠ da je počinila prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji joj je izrečena novčana kazna 1.100,00 eura, te okr. ŽŠ da je počinio prekršaj iz čl. 22. st. 4. istog Zakona, za koji mu je izrečena novčana kazna 1.300,00 eura, u koju se, na temelju čl. 40. st. 1. Prekršajnog zakona, lišenje slobode uračunava kao 79,64 eura pa je ovom okrivljeniku preostala novčana kazna 1.220,36 eura. Navedene kazne su okrivljenici dužni platiti u roku 30 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne (okr. ĆŠ) odnosno dvije trećine preostalog dijela izrečene novčane kazne (okr. ŽŠ).

1.1. Istom presudom, na temelju čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja obitelji, i okr. ĆŠ i okr. ŽŠ su izrečene zaštitne mjere zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji, međusobno, na udaljenosti manjoj od 100 metara u trajanju tri mjeseca, u koju je uračunato vrijeme trajanja mjera opreza. U odnosu na troškove prekršajnog postupka odlučeno je da su okrivljenici, svaki, obvezni naknaditi 40,00 eura.

2. Protiv te presude, žalbu je pravodobno podnijela okr. ĆŠ, putem branitelja odvjetnika Stjepka Medveda, naznačujući u uvodu žalbe da se podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba prekršajnog postupka te odluke o prekršajnoj sankciji, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali samo zbog žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da je se oslobodi optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Žalbu je podnio i okr. ŽŠ, putem branitelja odvjetnika Zdenka Krstića, naznačujući u uvodu žalbe da se žali zbog svih žalbenih osnova, no iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali samo zbog žalbene osnove povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe ili da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Žalba okr. ĆŠ nije osnovana, dok je žalba okr. ŽŠ djelomično osnovana.

4. Neosnovani su žalbeni navodi okr. ĆŠ da je prvostupanjski sud, prilikom ocjene dokaza, primijenio dvostruke kriterije jer je smatrao da joj svjedokinja CŠ, njena majka, svojim iskazom želi pogodovati, dok je iskaze svjedoka maćehe i oca okr. ŽŠ smatrao uvjerljivim iako su oni rodbinski povezani s okr. ŽŠ. Prije svega, neosnovano se u žalbi pokušava prikazati da je prvostupanjski sud iskaz svjedokinje CŠ smatrao neuvjerljivim zbog njene rodbinske povezanosti s okr. ĆŠ, jer to ne proizlazi iz obrazloženja pobijane presude. Istina, razlozi prvostupanjskog suda su u tom dijelu malo šturi, ali iz provedenog dokaznog postupka je jasno vidljivo da neuvjerljivost iskaza svjedokinje CŠ, a time i obrane okr. ĆŠ, proizlazi iz činjenice da iste nisu suglasne u opisivanju inkriminiranog događaja. Iz iskaza svjedokinje CŠ proizlazi da prvi dio inkriminiranog događaja uopće nije vidjela jer je gledala u mobitel, a opis zadnjeg dijela događaja razlikuje se od onoga kako ga je opisala okr. ĆŠ. Tako je svjedokinja navela da je uočila kako je okr. ŽŠ s obje ruke uhvatio okr. ĆŠ oko tijela, da ih je ona rastavljala i rekla okrivljenici da uđe u auto te da Igorovi roditelji nisu pokušali razdvojiti okrivljenike, dok je okr. ĆŠ rekla da ih je razdvajao samo otac okr. ŽŠ, a da je njena majka, ušavši u dvorište, vikala „pusti je, pusti je“. Iz navedenih razloga, i ovaj sud smatra da se iskaz svjedokinje CŠ, kao i obrana okr. ĆŠ ne mogu ocijeniti uvjerljivim jer u bitnim dijelovima nisu suglasni.

5. Nije u pravu okr. ĆŠ kada u žalbi ukazuje na proturječnosti u iskazima svjedoka GŠ i VŠ, maćehe i oca okr. ŽŠ, ističući da je svjedokinja GŠ rekla kako misli da okr. ĆŠ nije opsovala okr. ŽŠ nakon što mu je zadala udarac, dok je svjedok VŠ iskazao da je okr. ĆŠ tom prilikom rekla „majka ti je kurva“. Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud smatra da se ne radi ni o kakvoj proturječnosti jer je svjedokinja GŠ iskazala kako „misli“, što znači da je iskazivala s određenom dozom nesigurnosti o toj činjenici, za razliku od svjedoka VŠ koji nije iskazao nikakvu nesigurnost prilikom odgovaranja na to pitanje. Ovaj sud smatra da upravo činjenica da je svjedokinja GŠ, odgovarajući na predmetno pitanje, odgovorila kako „misli da mu ĆŠ nakon što mu je zadala opisani udarac nije psovala niti ga je vrijeđala“, ukazuje na vjerodostojnost njenog iskaza, jer da ova svjedokinja želi lažno teretiti okr. ĆŠ onda zasigurno ne bi iskazivala na takav način nego bi je teretila bez ikakve dvojbe. Na uvjerljivost iskaza svjedokinje GŠ upućuje i činjenica da je teretila okr. ŽŠ za radnju pljuvanja, za koju je on i proglašen krivim.

6. Bezuspješan je pokušaj okrivljenice da u žalbi ospori činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda navodima da pljuvanje „unazad“ dok je okr. ŽŠ drži za obje ruke s leđa i nalazi se iza nje ne može izvesti ni jedan čovjek u takvoj situaciji u takvom položaju tijela, jer je, prije svega, notorno da takva tvrdnja koja obuhvaća ograničenja tjelesnog pokreta svakog čovjeka (čak ne prosječnog čovjeka, nego svakog) ne može biti istinita, a osim toga iz provedenih dokaza je potpuno jasno da se radilo o vrlo dinamičnoj situaciji zbog čega su i položaji njihova tijela bili u dinamičkom kretanju pa su i s tog aspekta ovi žalbeni navodi neosnovani. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima se činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda pokušavaju obezvrijediti navodima da se nije dala dovoljna važnost činjenici da je okr. ŽŠ ranije osuđivan za razne prekršaje pa i za one iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, jer nečija ranija prekršajna osuđivanost nikako ne može biti kriterij po kojem se ocjenjuje vjerodostojnost iskaza odnosno obrane, a okrivljenica zanemaruje da je ranija osuđivanost okr. ŽŠ za prekršaj iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji kvalifikatorna okolnost prekršaja za koji je ovaj okrivljenik proglašen krivim. Psihološki utjecaj činjenice ranije osuđivanosti okr. ŽŠ nikako ne može biti opravdanje za protupravno ponašanje okr. ĆŠ, kako se to u žalbi pokušava prikazati.

7. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je, temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke u odnosu na okr. ĆŠ, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Budući da nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica, žalba ove okrivljenice nije osnovana.

8. Okr. ŽŠ u žalbi citira čl. 18. Prekršajnog zakona te tvrdi da je radnja pljuvanja, za koju je proglašen krivim, također obuhvaćena nužnom obranom jer napad okr. ĆŠ traje cijelo vrijeme, a on se brani. Također, ovaj okrivljenik u žalbi citira i čl. 19. Prekršajnog zakona te svoju protupravnu radnju pljuvanja podvodi i pod institut krajnje nužde.

9. Prije svega, neosnovano je pozivanje okr. ŽŠ na institut krajnje nužde jer se u slučaju protupravnog napada čovjeka koji se otklanja povredom napadačevih dobara, a o tome se radi u ovom prekršajnom predmetu, može raditi jedino o nužnoj obrani, dok se kod krajnje nužde radi o svim ostalim oblicima opasnosti koji isključuju napad čovjeka. S obzirom da se u inkriminiranom događaju nije radilo o „ostalim oblicima opasnosti“, nego o sukobu s okr. ĆŠ, protupravnu radnju okr. ŽŠ za koju je proglašen krivim nije moguće razmatrati s aspekta krajnje nužde.

10. Nije u pravu okr. ŽŠ ni kada u žalbi tvrdi da je njegova radnja pljuvanja, jednako kao i njegove radnje primjene fizičke sile, obuhvaćena nužnom obranom. Prema činjeničnom opisu iz izreke pobijane presude, a tako proizlazi iz rezultata dokaznog postupka, radnja pljuvanja je uslijedila nakon što je okr. ŽŠ, kako bi se obranio od opisanog tjelesnog napada okr. ĆŠ, istu uhvatio s obje ruke za njezine ruke te je gurao prema ulici, iz čega nedvojbeno proizlazi da je tjelesni napad okr. ĆŠ na okr. ŽŠ prestao i nije mu prijetio nikakav novi napad. Stoga se okr. ŽŠ, za radnju pljuvanja, ne može pozivati na nužnu obranu. Ako, pak, okr. ŽŠ smatra da se o nužnoj obrani radi zbog toga što je njegova radnja pljuvanja uslijedila nakon što je okr. ĆŠ neposredno prije toga pljunula na njega, ovaj sud smatra da se radi o situaciji koja se u pravnoj teoriji i praksi naziva beznačajnim napadom jer se radnjom pljuvanja, kao oblikom drskog i inače društveno neprihvatljivog ponašanja, zapravo, ne ugrožava neko pravno dobro napadnute osobe.

11. Slijedom navedenog, nije osnovana žalba okr. ŽŠ zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava.

12. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenici nisu žalili zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi jer, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

13. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji u odnosu na okr. ĆŠ, ovaj sud smatra da nema osnove za izricanje blaže kazne, jer je okrivljenica proglašena krivom za dva oblika nasilja (tjelesno i psihičko) te je u svom protupravnom ponašanju iskazala doista veliku upornost. Imajući na umu da je okrivljenici izrečena blaža vrsta kazne (za prekršaj za koji je proglašena krivom propisana je i kazna zatvora) i to u visini zakonom propisanog posebnog minimuma te imajući na umu da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, ovaj sud smatra da se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

14. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji u odnosu na okr. ŽŠ, ovaj sud smatra da su, sagledavajući dinamiku cijelog inkriminiranog događaja, ispunjeni uvjeti za primjenu instituta ublažavanja kazne. Naime, okr. ŽŠ ni jednom svojom radnjom u inkriminiranom događaju, unatoč količini i doista velikoj upornosti verbalnog i tjelesnog napada okr. ĆŠ na njega, nije pokazao inicijativu za bilo kojim vidom protupravnog ponašanja. Osim toga, njegova radnja pljuvanja uslijedila je neposredno nakon što je okr. ĆŠ pljunula na njega pa je i više nego evidentno da je okr. ŽŠ bio isprovociran cjelokupnim ponašanjem okr. ĆŠ a pogotovo njenim pljuvanjem. Stoga je ovaj sud primijenio odredbu o ublažavanju kazne i izrekao novčanu kaznu 600,00 eura koja je, po ocjeni ovog suda, primjerena stupnju krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

15. Ovaj sud je, na temelju čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, jer se okrivljenici u tom dijelu nisu žalili, ispitao i zaštitnu mjeru iz čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koja im je izrečena. Po stanovištu ovog suda, prvostupanjski sud je osnovano i u skladu sa zakonom i okr. ĆŠ i okr. ŽŠ izrekao navedenu zaštitnu mjeru, jer je primjena iste nužna zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji su predmet ovog postupka i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje oboje okrivljenih. Takav stav ovaj sud temelji na činjenici da je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da su odnosi između okrivljenih jako narušen te, u odnosu na okr. ĆŠ, na količini i doista velikoj upornosti verbalnog i tjelesnog napada za koji je proglašena krivom, a u odnosu na okr. ŽŠ na činjenici da je djelo ponovio nakon tek nešto više od godinu dana od prethodne osuđivanosti za istovrsni prekršaj. Duljina trajanja izrečene zaštitne mjere tri mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, a imajući na umu sve okolnosti počinjenog prekršaja, pri čemu se naročito misli na činjenicu da je okr. ĆŠ počinila dvije vrste nasilja, a okr. ŽŠ djelo počinio u relativno kratkom vremenu nakon prethodne osuđivanosti, primjerena je težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponovnog nasilničkog ponašanja.

16. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenih. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenici bili lošeg imovnog stanja ili nesposobni za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 70,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njihovo uzdržavanje ni uzdržavanje osoba koje su dužni uzdržavati.

17. Slijedom navedenog, na temelju čl. 207. i čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 29. siječnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Kristina Gašparac Orlić,v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku u 6 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenike, branitelje i tužitelja.