Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-704/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Davoru Liščiću, u pravnoj stvari tužitelja NLR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Dini Vukušiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Darko Šuper, Iva Kovačev Radić, Ivan Jukić, Dino Vukušić i Ena Petrović, u Osijeku, protiv tuženika Banka Kovanica d.d., Varaždin, Petra Preradovića 29, OIB: 33039197637, zastupan po punomoćniku Ivani Radeljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti odredbe, isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 14. siječnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetnika Mateja Šokčevića, u Odvjetničkom društvu Ostović i Rakušić, u Osijeku, uz javnu objavu od 29. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba čl. 5. Ugovora o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu br: 31002004472 sklopljen 16.11.2009. godine između tužitelja NLR i tuženika Banka Kovanica d.d., a koja glasi: „Prije isplate kredita od iznosa kredita odbija se iznos jednokratne naknade u visini 2.50% (dvacijelihpedesetposto) na ukupni iznos kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku Banka Kovanica d.d., OIB 33039197637, Petra Prerdovića 29, Varaždin, da tužitelju NLR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 375,00 € na ime naplaćene jednokratne naknade s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 16.11.2009. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 513,28 EUR sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno od 29. siječnja 2026., po stopi u 4 smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku navodi da je dana 16. studenoga 2009. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 31002004472, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 15.000,00 eura. Navedenim Ugovorom tipa " uzmi ili ostavi " u čl. 5. ugovorena je i jednokratna naknada prije isplate kredita u visini 2,5 % na ukupni iznos kredita. Tužitelj drži da je predmetna naknada ništetna jer tuženik u vrijeme isplate kredita nije imao zakonski osnov za naplatiti ovu naknadu osim toga da je sporna naknada neodređena i neodrediva, te da se radilo o tipskom (adhezijskom) potrošačkom ugovoru jer je naknada kao takva proizvodno nametnuta tužitelju ponudom ugovora, te on na nju nije mogao utjecati niti pregovarati o istoj, a osim toga osporavana naknada ne odgovora nikakvim pruženim uslugama od strane tuženika, niti bilo kakvim troškovima koje je imao tuženik i ista je na strani tužitelja izazvala samo dodatne nepotrebne troškove. Tužitelj predlaže slijedom izloženog donijeti presudu kao u izreci uz nadoknadu mu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu istoj u cijelosti usprotivio navodeći da je visina naknade za obradu kredita bila propisana ugovorom o kreditu, pa predlaže stoga odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom uz nadoknadu prouzročenog mu parničnog troška. Tuženik ističe i prigovor mjesne nenadležnosti.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u kompletnu priloženu dokumentaciju u ovome spisu, te je saslušao tužitelja.

4. Prije svega ovaj sud je odlučivao o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda, te je takav prigovor u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje: ZZP) u kojem je između ostalih i implementirana i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, našao neosnovanim. Naime, odredbom članka 49. stavak 1. i 2. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako ju tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 51. ZZP je propisano da će se prilikom ocjene je li određena odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda ili usluge, koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, dok je člankom 55. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

5. Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlo iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj.

6. Budući da tužitelj ima prebivalište u [adresa], zatim da je glavni ugovor zaključen 16. studenoga 2009. godine u Osijeku, te da bi tužitelj ukoliko bi se nastavio postupak dalje pred Općinskim sudom u Varaždinu trebao putovati na sud u Varaždin, te bi time za tužitelja nastali znatni troškovi, to ovaj sud zauzima stav da bi iz gore obrazloženih razloga primjenom odredbe članka 13. Ugovora o kreditu koje su stranke zaključile dana 16. studenoga 2009. godine u Osijeku godine došlo do uzrokovanja znatne neravnoteže u pravima tužitelja pristupu sudu, pa su stoga ispunjene pretpostavke za primjenu članka 49. i članka 51. ZZP, te članka 3. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. godine čime se prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ukazuje neosnovanim.

7. Uvidom u dokumentaciju koja prileži ovome spisu, a to među strankama nije niti sporno, sud utvrđuje da su parnične stranke dana 16. studenoga 2009. godine sklopile ugovor o kreditu broj 31002004472,, te da je tužitelj po sklopljenom ugovoru dana 16. studenog 2009. godine platio tuženiku na ime jednokratne naknade iznos od 375,00 eura.

8. Člankom 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.), propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

9. Člankom 322. spomenutog zakona propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

10. Člankom 323. st. 1. istog zakona propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

11. Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22., 59/23.), propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

13. Člankom 102. istog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

14. Saslušanjem tužitelja, ovaj sud utvrđuje da je 2009. godine kod tuženika realizirao nenamjenski kredit kojim je želio u svoju kuću uvesti centralno grijanje, da je tuženik pred tužitelja stavio na potpis gotovi ugovor o kreditu o kojim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati s tuženikom već ukoliko želi kredit trebao je samo potpisati gotovi ugovor o kreditu što je tužitelj i učinio. Tužitelj se sjeća kako mu je tom prilikom osobni bankar rekao kako treba platiti nekakvu naknadu ali se više ne sjeća kakvu no to je prihvatio kao uvjet da bi uopće mogao dobiti kredit a i osobni bankar mu je rekao kako je to uobičajeno. Tužitelj iskazuje kako u trenutku realizacije predmetnog kredita u svome vlasništvu nije imao niti OPG, niti trgovačku firmu, niti obrt, da je kredit bio po principu uzmi ili ostavi, da je predmetnim kreditom u većem postotku platio uvođenje centralnog grijanja u kuću a u manjem dijelu zatvorio kredit u PBZ, da iznosom kredita nije namirio dugovanje u kasi uzajamne pomoći već je to koliko se sjeća učinio s novcem koji je posudio od brata. Tužitelj iskazuje kako je dug kod PBZ-a podmirio iz ovog kredita, ugovor o kreditu da je pročitao prije potpisivanja, ne sjeća se da li je potpisao izjavu za HROK, nije utvrđivao u nikakvim drugim postupcima ništetnost ugovora o kreditu, odredbe ugovora o kreditu da su mu bile jasne, da je za neke tražio pojašnjenje no da mu je rečeno od strane osobnog bankara da je to tako ukoliko želi dobiti kredit, da je prilog ugovora o kreditu bio otplatni plan a da je u vrijeme realizacije ugovora o kreditu bio zaposlen kao policijski službenik.

15. Ocjenom provedenih dokaza, sud utvrđuje da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz čl. 7. t. 4. Ugovora o kreditu broj 621449, sklopljenog dana 9. siječnja 2018. godine budući je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naknada koju je banka ovlaštena zaračunati korisniku kredita sukladno Odluci o naknadama za usluge tuženika u slučaju prijevremene, konačne ili djelomične otplate kredita nije bila određena te je po navedenoj ugovornoj odredbi tuženik bio ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, pa je ista nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo, a tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je kao takva ništetna u smislu odredbi čl. 102. u svezi s čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, stoga odluka kao pod I/ izreke presude.

16. Kako je tuženik temeljem ništetne odredbe od tužitelja primio iznos od 375,00 eura, to je sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju traženi iznos počevši od 16. studenoga 2009., a temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

17. Odluka o kamatama, temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

18. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91.), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa stoga ovaj prigovor tuženika iz gore obrazloženih razloga sud odbija kao neosnovan.

19. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, a čine ju izdaci koje je tužitelj imao za sastav tužbe 100,00 eura (Tbr. 7. t. 1. OT-a), sastav obrazloženog podneska od 25. srpnja 2025., 100,00 eura (Tbr. 8. t. 1. OT-a), zastupanje na ročištima od 14. siječnja 2026. i 29. listopada 2025. svako po 100,00 eura, što uz PDV na odvjetničke usluge od 25%, te trošak sudske pristojbe na tužbu 6,64 eura i sudske pristojbe na presudu 6,64 eura, daje konačni iznos troška od 513,28 eura.

Osijek, 29. siječnja 2026.

Sudac

Davor Liščić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Dostaviti

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika