Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž R-870/2022-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, te Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jeleni Batarelo, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Opća bolnica Pula- Ospedale Generale di Pola iz Pule, Santoriova ulica 24 A, OIB: 16089706543, kojeg tastupa punomoćnik Edi Slivar, odvjetnik u Puli, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika podnesenu protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr- 54/2019-27 od 27. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-54/2019-27 od 27. svibnja 2022. u točkama I i III izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike plaće iznos od 78.700,09 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to specificirano u toj točki izreke, od dospijeća do isplate i nadoknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 12.500,00 kuna, u roku od osam dana, u točki II izreke je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima iz točke I izreke, dok je u točki III. izreke odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na žalbene razloge .bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

3. U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje ZPP), jer da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni te da je izreka presude nerazumljiva. Ističe da je tužbeni zahtjev prihvaćen zbog pogrešnog tumačenja odredbi čl. 47. i čl. 51.st.1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15 – dalje KU/13). Navodi da prema odredbi čl. 47. KU/13 plaću čini osnovna plaća te dodaci na osnovnu plaću, pri čemu osnovnu plaću čini umnožak koeficijenta složenosti poslova za svako pojedino radno mjesto i osnovice za izračun plaća uvećane za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, dok su dodaci na osnovnu plaću definirani kao: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada te dodaci i uvećanja plaća. Ističe da je osnovna plaća mjesečni iznos koji se ne mijenja u odnosu na broj sati rada, a da se dodaci za posebne uvjete rada te iznimnu odgovornost za život i zdravlje ne obračunavaju na prekovremene sate jer oni nisu dio osnovne plaće. Zaključno tvrdi da prekovremeni rad treba računati na osnovnu plaću pa da tužitelju ne pripada pravo na isplatu dodataka i u odnosu na sate odrađene u prekovremenom radu. Tuženik naglašava da je tek Dodatkom III KU/18 određeno da se narečeni dodaci na plaću obračunavaju i za sate ostvarene u prekovremenom radu pa zaključuje da je takav način obračuna u primjeni tek od travnja 2020., kada se KU/18 u tom dijelu počeo primjenjivati, zbog čega da je obračun vještaka o postojanju razlike u plaći tužitelja za prijeporno razdoblje pogrešan.

4. Predlaže stoga pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće i naknade plaće za razdoblje od prosinca 2013. do rujna 2018., a koja se odnosi na dodatak za posebne uvjete rada, dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sate ostvarene u prekovremenom radu, kao i naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora te privremene nesposobnosti za rad.

7. Sud prvog stupnja nije počinio neku od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povredu na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati. Relevantne činjenice su potpuno i pravilno utvrđene, a na utvrđeno činjenično stanje je mjerodavno materijalno pravo pravilno primijenjeno.

8. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je tužitelj u prijepornom razdoblju bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu doktora medicine te da je ostvario pravo na isplatu dodatka za posebne uvjete rada te dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, s tim što nije sporno da su tužitelju pri obračunu plaće dodaci obračunati na sate provedene u redovnom radu.

9. Prema stajalištu suda prvog stupnja, uvećanje plaće za posebne uvjete rada, kao i uvećanje plaće zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi pripada tužitelju za svaki sat proveden na radu, pa tako i za odrađene prekovremene sate, pri čemu ocjenjuje da tužitelj ima pravo na isplatu svih dodataka kumulativno, zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Nadalje utvrđuje da se pravo na isplatu dodatka za posebne uvjete rada zasniva na odredbi čl. 57. KU/13 te čl. 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja iz 2018. ("Narodne novine" broj 29/18, 16/19, 35/19, 78/19 – dalje KU/18), a isplata plaće koja uključuje dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na odredbi čl. 59. KU/13 i čl. 58. KU/18, s tim što ni iz jedne odredbe kolektivnih ugovora ne proizlazi da uvećanje s osnove dodataka na osnovnu plaću pripada radniku samo za ostvarenu redovnu satnicu ili pak da se uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada i uvećanje po osnovi posebnih uvjeta rada međusobno isključuju. Posljedično tome, utvrđuje da tužitelju pripada i razlika naknade plaće za godišnji odmor te za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, u skladu s odredbom čl. 36. st. 2. KU/13 i čl. 59. st. 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 141/12; dalje TKU/12).

10. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 78.700,09 kn bruto, na temelju provedenog financijskog vještačenja, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, u skladu s odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje ZOO).

11. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja. Naime, prema odredbi čl. 90. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17 i 98/19; dalje ZR) poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu. Pravo na povećanu plaću je propisano čl. 94. ZR-a na način da radnik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi.

12. U prijepornom razdoblju je pitanje dodataka na plaću u djelatnosti zdravstva bilo regulirano kolektivnim ugovorima i to KU/13 te KU/18, s tim što je pravo na uvećanje osnovne plaće radnicima na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada bilo propisano čl. 57. KU/13 i čl. 55. KU/18, a pravo na dodatak na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi čl. 59. KU/13 i čl. 57 KU/18 za doktore medicine i doktore dentalne medicine, a čl. 59 a KU/13 i čl. 58 KU/18 za ostale zdravstvene radnike. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na isplatu narečenih dodataka kumulativno i za sate ostvarene u prekovremenom radu na temelju čl. 57. i 59. KU/13 odnosno čl. 55. i 58. KU/18, budući da su posebni uvjeti rada te iznimna odgovornost za život i zdravlje ljudi jednaki, kako za vrijeme rada u redovnom radnom vremenu, tako i u prekovremenom radu.

13. Takvo stajalište je izraženo i u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske na 8. sjednici Građanskog odjela tog suda održanoj 9. prosinca 2019., a koje pravno shvaćanje glasi: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU/13 i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU/13 imaju pravo na te dodatke kumulativno i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

14. Kako tužitelju pripada pravo na narečene dodatke i za sate ostvarene u prekovremenom radu, posljedično tome mu pripada pravo i na naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, u visini prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca koja uključuje dodatke na osnovnu plaću i za vrijeme prekovremenog rada, u skladu s odredbom čl. 36. KU/13 te čl. 34. KU/18 te naknade plaće zbog bolovanja u skladu s odredbom čl. 59. st. 1. TKU/12.

15. Još treba navesti da su i u KU/13 i u KU/18 izričito propisani slučajevi u kojima se pojedini dodaci na plaću ne kumuliraju (primjerice dodaci s osnove posebnih uvjeta rada i položajni dodaci – čl. 58. st. 3. KU/13 i čl. 56. st. 3. KU/18) pa argumentum a contrario treba zaključiti da ne postoji zabrana kumuliranja dodataka za slučajeve u kojima to nije izričito propisano.

16. Utoliko su bez osnove žalbeni navodi tuženika kojima ponavlja tvrdnju da tužitelju ne pripada pravo na isplatu navedenih dodatka i u odnosu na sate odrađene u prekovremenom radu. Pritom treba posebno naglasiti da je vještak narečene dodatke obračunao upravo na osnovnu plaću koja se sastoji od umnoška osnovice i koeficijenta radnog mjesta uvećano za minuli rad.

17.Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Tužitelj nije uspio u parnici samo u neznatnom dijelu sporednog zahtjeva pa mu pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a, a trošak je pravilno obračunat primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22), pri čemu treba navesti da tuženik u žalbi nije obrazložio razloge pobijanja te odluke.

18 Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I i III izreke potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je presuda u točki II izreke ostala neizmijenjena, budući da protiv presude u tom dijelu žalba nije podnesena.

U Rijeci 29. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Helena Vlahov Kozomara