REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31

Poslovni broj: Us I-860/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Tomislavu Artukoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Tamare Golub, u upravnom sporu tužiteljice VP iz [adresa]/5d, Čukarica, Republika Srbija, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Aleksandar Puh, odvjetnik u Puli, Leharova 1, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo, Ulica grada Vukovara 33, Zagreb, OIB: 36162371878, kojega zastupaju LP i RP, službene osobe, radi utvrđivanja hrvatskoga državljanstva, 29. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo, KLASA: UP/II-224-04/23-01/94, URBROJ: 511-01-203-25-2 od 28. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-224-04/23-01/94, URBROJ: 511-01-203-25-2 od 28. lipnja 2025. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske, Policijske postaje Našice, KLASA: UP/I-224-04/23-01/84, URBROJ: 511-07-29-23-2 od 9. veljače 2023.

1.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužiteljice, državljanke Republike Srbije, rođene u [adresa], Republika Srbija, za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu hrvatskih državljana.

2. Tužiteljica u tužbi ističe da je rođena **.**.1984. u [adresa] i da je njezin otac AP u trenutku njezina rođenja bio hrvatski državljanin. Smatra da je od rođenja povezana s Republikom Hrvatskom putem ius sanguinis – prava na državljanstvo po podrijetlu. Navodi da je 19. studenoga 2021. podnijela zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, pozivajući se na članak 5. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu (''Narodne novine'', br. 102/19. – dalje: ZID ZHD), unutar zakonskog roka od dvije godine od stupanja na snagu Zakona, čime je ispunila sve zakonske pretpostavke. Tužiteljica podnosi tužbu iz svih zakonom dopuštenih razloga. Tako navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer se osporavano rješenje temelji se na krivoj zakonskoj osnovi. Pojašnjava da je tuženik primijenio članak 30. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", br. 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 4/94., 130/11., 110/15., 102/19. – dalje ZHD), iako je zakonodavac izričito propisao posebnu prijelaznu odredbu članka 5. stavka 2. ZID ZHD-a, pri čemu navodi da prvi uređuje naknadni upis u knjigu državljana za one koji su već državljani, a drugi da je uveden upravo da se isprave povijesne nepravde prema osobama poput tužiteljice. Zaključuje da je svrha zakonodavca bila omogućiti stjecanje državljanstva potomcima hrvatskih državljana rođenih izvan Republike Hrvatske. Nadalje, da primjena članka 30. ZHD-a u ovom predmetu prazni sadržaj članka 5. stavka 2. ZID ZHD-a, jer bi to značilo da zakonodavac nije ništa promijenio donošenjem izmjena 2019., što je pravno apsurdno. Tvrdi da je povrijeđeno načelo teleološkog tumačenja zakona te pojašnjava kako se norme moraju primjenjivati u skladu s ciljem zakonodavca, a to je bilo uključiti potomke hrvatskih državljana u krug hrvatskih državljana.

2.1. Nadalje, ističe da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer tuženik nije utvrdio niti cijenio osnovne činjenice, poput činjenica da je otac tužiteljice bio hrvatski državljanin u trenutku njezina rođenja, da je zahtjev podnesen pravodobno i da ne postoje zapreke iz članka 8. ZHD-a. Umjesto toga, tvrdi da se tuženik poziva na formalističko tumačenje odredbi, zanemarujući dokaze, što je protivno članku 8. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 47/09., 110/21. – dalje: ZUP), odnosno načelu materijalne istine. Također ističe da postoje bitne povrede pravila postupka (ZUP-a), i to načela saslušanja stranke jer tužiteljici nije omogućeno očitovanje o svim činjenicama i dokazima, što predstavlja ozbiljnu povredu prava na pošten postupak, kao i načela zakonitosti jer je odluka donesena na temelju pogrešno primijenjenog zakona. Dodaje kako osporavano rješenje nema uvjerljivo obrazloženje zašto se isključuje primjena članka 5. stavka 2. ZID ZHD-a, a da navođenje članka 30. ZHD-a bez argumentacije ne ispunjava zakonske zahtjeve.

2.2. Dalje navodi da su povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14.). U vezi toga ističe da je povrijeđen članak 14. Ustava Republike Hrvatske (jednakost pred zakonom), iz razloga što je tužiteljici uskraćeno pravo koje pripada drugim osobama u istoj situaciji, kao i članak 35. Ustava Republike Hrvatske (dostojanstvo i osobni status) jer je državljanstvo bitni dio identiteta, a neopravdano uskraćivanje predstavlja povredu dostojanstva. Dodaje da je povrijeđen i članak 45. Ustava Republike Hrvatske (prava državljana) jer pravo proizlazi iz činjenice rođenja od hrvatskog državljanina, a odbijanjem se oduzima prirodno pravo tužiteljice.

2.3. Pored navedenog, ukazuje i na povrede europskog prava i međunarodnih standarda. Tako se poziva na Europsku konvenciju o državljanstvu i navodi kako je Republika Hrvatska obvezna olakšati stjecanje državljanstva osobama rođenim od hrvatskih državljana, a da osporavano rješenje čini suprotno, odnosno da otežava stjecanje. Napominje da je Sud EU u predmetu V (C-135/08) utvrdio da odluke o državljanstvu moraju biti proporcionalne i razmjerne. Navodi da je u ovom slučaju primijenjeno mehaničko, formalističko tumačenje bez razmatranja individualnih okolnosti. Poziva se i na članak 7. (pravo na obiteljski život) i članak 21. (zabrana diskriminacije) Povelje EU o temeljnim pravima. Smatra da osporavano rješenje diskriminira tužiteljicu jer je rođena izvan Republike Hrvatske, iako joj je roditelj hrvatski državljanin. Predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika uz naknadu troška upravnog spora tužiteljici.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da ostaje pri navodima i razlozima iz osporavanog rješenja. Dodaje da članak 5. stavka 2. ZHD-a nije služio ispravljanju „povijesnih nepravdi", već da je riječ o bonus odredbi kako bi se u trogodišnjem zakonskom roku omogućilo stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom osoba rođenih u inozemstvu za vrijeme važenja ZHD-a, kojima je jedan od roditelja u trenutku njihovog rođenja bio hrvatski državljanin, a nije ih prijavio nadležnom tijelu Republike Hrvatske do punoljetnosti. U vezi navoda da je povrijeđeno načelo teleološkog tumačenja zakona, ističe da je prvenstveni cilj izmjena i dopuna ZHD-a bio olakšati stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem, temeljem članka 11. ZHD-a, za hrvatske iseljenike i njihove potomke, a uz to je uvedena i privremena odredba članka 5. stavka 2. ZHD-a u pogledu stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom, koja je imala prije navedenu svrhu. Ističe da su prema evidencijama tuženika na tisuće osoba stekle hrvatsko državljanstvo podrijetlom, sukladno privremenoj odredbi članka 5. stavka 2. ZHD-a. Pojašnjava da su osobe rođene u inozemstvu nakon 8. listopada 1991. već stekle podrijetlom neko drugo državljanstvo, ali to državljanstvo, u odnosu na Republiku Hrvatsku, više nije bilo republičko državljanstvo neke druge jugoslavenske federalne jedinice i za navedene osobe ne postoji neki drugi zakon koji je važio u vrijeme njihovog rođenja, osim ZHD-a, pa se uvjeti za njihov upis u evidenciju hrvatskih državljana mogu preispitati samo temeljem odredbi članaka 4. i 5. ovog Zakona, za razliku od tužiteljice, koja je rođena za vrijeme važenja prijašnjih propisa, pa stoga ne može biti u istoj pravnoj poziciji kao osobe na koje se doista primjenjuje odredba članka 5. stavka 2. ZHD-a.

3.1. Tuženik navodi da je u osporavanom rješenju jasno utvrđeno da je tužiteljičin otac, AP, bio hrvatski državljanin u trenutku njezina rođenja. Zatim, da činjenicu kada je zahtjev podnesen i ispunjava li tužiteljica uvjete iz članka 8. stavka 1. točke 5. ZHD-a, tuženik nije bio obvezan utvrđivati s obzirom na to da se odredba članka 5. stavka 2. ZHD-a ne može primijeniti na tužiteljicu. Smatra da tužiteljica mehanički tumači odredbu članka 5. stavka 2. ZHD-a, bez sagledavanja konteksta i jedinstvene cjeline ZHD-a. Napominje da tužiteljica ne uočava da izmjene i dopune nisu ukinule, ni brisale, niti mijenjale odredbu članka 30. stavka 1. ZHD-a, kojom odredbom je uređeno načelo pravnog kontinuiteta hrvatskog državljanstva. Upućuje na Zaključak sjednice sudaca Upravnog sada Republike Hrvatske od 27. rujna 1994. te na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1895/2001, broj: U-III-16125/2005 i U-III-2489/2008. Nejasnim smatra zašto bi se istim zakonskim izmjenama i dopunama donosila posebna odredba članka 30.a stavka 2. ZHD-a za osobe rođene prije **.**.1991., ako bi se, prema tužiteljičinom pogrešnom tumačenju, isti pravni učinak postigao i odredbom članka 5. stavka 2. ZHD-a. U vezi pojma inozemstva koji sadrži odredba članka 5. stavka 2. ZHD-a, smatra da nije potrebno posebno tumačiti da područja drugih republika bivše SFRJ predstavlja inozemstvo u odnosu na Republiku Hrvatsku od 8. listopada 1991.

3.2. Nadalje tuženik ističe da je u presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske jasno izraženo stajalište da se odredba članka 5. stavka 2. Zakona odnosi samo na osobe rođene u inozemstvu nakon 8. listopada 1991. jer bi inače došlo do zadiranja u prije važeće propise i do proturječnosti s načelom kontinuiteta hrvatskog državljanstva sadržanog u odredbi članka 30. stavka 1. ZHD-a. Poziva se na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Usž-2976/2023-2 od 5. veljače 2024., za koju smatra da je u skladu s ustaljenom i dosljednom upravnosudskom i ustavnosudskom praksom. Smatra da upravno tijelo nije počinilo povredu propuštanjem omogućavanja tužiteljici da se izjasni u upravnom postupku, niti da je došlo do povrede članka 98. ZUP-a.

3.3. Nadalje, navodi da nije povrijeđen članak 14. Ustava Republike Hrvatske, iz razloga što je tužiteljica, kao i sve osobe koje su podnijele zahtjeve za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, tretirana jednako pred tijelima koje vode postupke utvrđivanja hrvatskog državljanstva, a tijela nisu mogla donijeti drugačiju odluku od odluke temeljene na zakonu. U odnosu na članak 35. i 45. Ustava, naglašava da tužiteljica nije apatrid, a da za stjecanje hrvatskog državljanstva nije uskraćena voljom tuženika, već ne ispunjava uvjete propisane zakonom. Tvrdi da tužbeni navodi u vezi Europske konvencije o državljanstvu nisu relevantni jer tužiteljica nije dijete, nije apatrid, a u vrijeme njezinog rođenja Srbija nije bila područje druge države. Nadalje, vezano za Povelju Europske unije o temeljnim pravima i pravo na obiteljski život, naglašava kako nitko od članova tužiteljičine obitelji ne živi u [adresa]. Smatra nejasnim navod tužiteljice da je diskriminirana jer je rođena izvan Republike Hrvatske, u pogledu čega pojašnjava da je potrebno ispuniti zakonske uvjete za naknadni upis u evidenciju državljana Republike Hrvatske. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

4. Sud je u ovom sporu održao raspravu 15. siječnja 2026. kako bi strankama u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (''Narodne novine", br. 36/24. – dalje: ZUS), prije donošenja presude, bila pružena mogućnost izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Rasprava je održana u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužiteljice KP i opunomoćenica tuženika LP i RP.

4.1. Zamjenik opunomoćenika tužiteljice na raspravi je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Protivio se navodima iz odgovora na tužbu jer su neosnovani. Zatražio je trošak za sastav tužbe i zastupanja na navedenom ročištu, uz pripadajući PDV. Opunomoćenice tuženika na raspravi su ostale kod navoda iz osporavanog rješenja, kao i kod navoda iz odgovora na tužbu.

5. Tijekom dokaznoga postupka Sud je izvršio uvid u spis, spis tuženika te u sve isprave koje prileže istima.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi iz članka 114. stavka 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Upravni postupak koji je prethodio ovome sporu pokrenut je na zahtjev tužiteljice za utvrđivanje hrvatskog državljanstva podnesenim 19. studenog 2021.

8. U provedenom upravnom postupku utvrđeno je da je otac tužiteljice, AP, rođen **.**.1956. u [adresa], državljanin Republike Hrvatske, upisan u knjigu državljana Matičnog ureda Našice, za matično područje Podgorač, pod rednim brojem 183, s datumom upisa od 13. kolovoza 1956., dok je majka tužiteljice, VPČ, rođena **.**.1948. u mjestu Raška, Srbija, državljanka Republike Srbije. Utvrđeno je da su roditelji sklopili brak 1983. u [adresa], Srbija.

9. Iz uvjerenja o državljanstvu, broj: 204-00-4/2021/381270 od 15. listopada 2021. proizlazi da je tužiteljici po rođenju upisan podatak o državljanstvu Republike Srbije u maticu rođenih, koja se vodi kod matičnog područja Savski Venac, za godinu 1984., pod rednim brojem 894. Utvrđeno je da je tužiteljica rođena **.**.1984.

10. Prema članku 3. ZHD-a, hrvatsko državljanstvo stječe se: 1. podrijetlom; 2. rođenjem na području Republike Hrvatske; 3. prirođenjem; 4. po međunarodnim ugovorima.

11. Sukladno članku 4. ZHD-a, podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo dijete: 1. čija su oba roditelja u trenutku njegova rođenja hrvatski državljani; 2. čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, a dijete je rođeno u [adresa]; 3. stranog državljanstva ili bez državljanstva kojeg su prema odredbama posebnog zakona posvojili hrvatski državljani.

12. Nadalje, člankom 5. stavkom 2. ZHD-a propisano je da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i osoba starija od 21. godine života, rođena u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana, a Ministarstvo unutarnjih poslova prethodno utvrdi da ne postoje zapreke iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona.

13. Člankom 30. stavkom 1. ZHD-a propisano je da se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu ovoga zakona.

14. Člankom 4. Zakona o državljanstvu SR Hrvatske („Narodne novine“ br. 32/77) bilo je propisano da porijeklom stiče državljanstvo Socijalističke Republike Hrvatske dijete: 1. ako su oba roditelja u trenutku rođenja djeteta državljani Socijalističke Republike Hrvatske; 2. ako je jedan od roditelja državljanin Socijalističke Republike Hrvatske, a drugi državljanin druge socijalističke republike, dijete stiče državljanstvo Socijalističke Republike Hrvatske ako se roditelji o tome sporazume; 3. ako nema sporazuma roditelja o državljanstvu djeteta, dijete je državljanin Socijalističke Republike Hrvatske: — ako u trenutku rođenja djeteta roditelji imaju prebivalište u Socijalističkoj [adresa], — ako u trenutku rođenja djeteta roditelji nemaju zajedničko prebivalište u Socijalističkoj [adresa], dijete stiče državljanstvo Socijalističke Republike Hrvatske pod uvjetom da je upisano u matičnu knjigu rođenih u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj.

15. Slijedom svega navedenog, razvidno je da je tužiteljica rođena **.**.1984., što i sama navodi u tužbi, te da je državljanka Republike Srbije od rođenja. Podatak o državljanstvu Republike Srbije upisan joj je u matici rođenih koja se vodi za matično područje Savski Venac za 1984. godinu pod rednim brojem 894, što potvrđuje uvjerenje o državljanstvu, broj: 204-00-4/2021/381270 od 15. listopada 2021. Dakle, tužiteljica je u trenutku stupanja na snagu ZHD-a, odnosno 8. listopada 1991., bila upisana u matici rođenih koja se vodi za matično područje Savski Venac (Republika Srbija).

16. Za istaknuti je kako su u vrijeme rođenja tužiteljice na snazi bile odredbe Zakona o državljanstvu SR Hrvatske i Zakona o državljanstvu SFRJ („Službeni list SFRJ, broj: 58/76), a ne trenutno važećeg ZHD-a. Prema propisima koji su važili do 8. listopada 1991. u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ), osoba je mogla imati samo jedno republičko državljanstvo uz savezno (jugoslavensko) državljanstvo. Osim toga bilo je propisano i kako državljanstvo SR Hrvatske prestaje stjecanjem državljanstva druge socijalističke republike (članak 14. Zakona o državljanstvu SR Hrvatske). Stoga, tužiteljica ne ispunjava uvjete propisane odredbom članka 30. stavka 1. ZHD-a, nego je valjalo primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o državljanstvu SR Hrvatske i Zakona o državljanstvu SFRJ koji su bili na snazi u vrijeme rođenja tužiteljice **.**.1984. Takav stav zauzima i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Usž-2976/2023-2 od 5. veljače 2024.

17. Također, nema mjesta primjeni odredba članka 5. stavka 2. ZHD-a. Naime, navedena odredba, kojom je regulirano stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom, odnosi se samo na osobe rođene nakon stupanja na snagu tog ZHD-a (8. listopada 1991.), a na osobe rođene prije tog datuma primjenjuje se odredba članka 30. stavka 1. i 2. ZHD-a. Odredba članka 5. stavka 2. ZHD-a, na koju tužiteljica upire, omogućuje samo onoj osobi koja je rođena nakon **.**.1991. da pod uvjetima iz navedene odredbe traži upis u evidenciju hrvatskih državljana, odnosno omogućuje stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom onim osobama koje su rođene nakon stupanja na snagu ZHD-a (8. listopada 1991.), starijim od 21 godinu, čiji je jedan od roditelja bio hrvatski državljanin u trenutku njegovog rođenja, a propustio ih je prijaviti do njihove punoljetnosti. Uzimajući u obzir činjenicu da je tužiteljica rođena **.**.1984., na nju navedena odredba nije primjenjiva. Kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva tužiteljice to je sukladno odredbi članka 30. stavka 1. ZHD-a zahtjev zakonito odbijen. Stoga, suprotno tužbenim navodima, osporavano rješenje ima valjano obrazloženje zašto se u konkretnom slučaju ne primjenjuje odredba članka 5. stavka 2. ZHD-a. Osporavano rješenje sadržava sve propisane dijelove u skladu s člankom 98. stavkom 5. ZUP-a

18. Slijedom navedenog, ne mogu se prihvatiti navodi tužiteljice da se osporavano rješenje temelji na krivoj zakonskoj osnovi. Dakle, nije došlo do pogrešne primijene materijalnog prava, niti su se odredbe tumačile mehanički i formalistički, zanemarujući dokaze, odnosno individualne okolnosti. Upravo su individualne okolnosti o mjestu i datumu rođenja tužiteljice bili ključni za primjenu materijalnog prava. Javnopravna tijela rješavala su upravnu stvar na temelju zakona u skladu s načelom zakonitosti iz članka 5. ZUP-a, poštujući jasne i nedvosmislene zakonske odredbe. Norme su primijenjene u skladu s ciljem zakonodavca, dok bi drugačija tumačenja dovela do arbitrarne primjene zakona.

19. Ne mogu se prihvatiti ni tužbeni navodi da nisu cijenjene osnovne činjenice na koje se tužiteljica poziva u tužbi. Suprotno tome, iz osporavanog rješenja je vidljivo kako je navedeno da je u provedenom postupku utvrđeno da je otac tužiteljice AP rođen **.**.1956. u [adresa], državljanin Republike Hrvatske. Nadalje, pitanje pravodobnosti zahtjeva i postojanja zapreka iz čanka 8. ZHD-a nije relevantno za rješavanje ovoga spora jer se članak 5. stavak 2. ZHD-a ne primjenjuje na tužiteljicu. Sud ocjenjuje kako je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno.

20. Pravilno tuženik zaključuje da nije došlo do povrede članka 30. ZUP-a. Naime, prvostupanjska odluka donesena je na temelju podataka iz dokumentacije koju je tužiteljica priložila zahtjevu te podataka navedenih u obrascu zahtjeva. Zahtjev je bio jasan i određen, s ispravama koje se obično prilažu takvoj vrsti zahtjeva i dovoljne su za meritorno rješavanje zahtjeva. Stoga nije bilo potrebno uzimati dodatnu izjavu tužiteljice na iste okolnosti. Uostalom, i kod ovoga suda je održana rasprava kako bi se i na taj način tužiteljici dodatno omogućilo iznošenje svih spornih pravnih i činjeničnih pitanja.

21. Sud ne nalazi da bi bio povrijeđen članak 14. Ustava Republike Hrvatske, iz razloga što je tužiteljica tretirana jednako pred tijelima koje vode postupke utvrđivanja hrvatskog državljanstva, neovisno o rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama, a dokazi koji bi ukazivali na suprotno ne postoje. U pogledu članka 35. i 45. Ustava, potrebno je istaknuti da tužiteljici stjecanje hrvatskog državljanstva nije uskraćeno voljom upravnih tijela, već se dosljednom primjenom zakona zbog neispunjavanja zakonskih uvjeta tužiteljici ne može utvrditi hrvatsko državljanstvo.

22. Također, Sud ne nalazi da bi se osporavanom odlukom nezakonito otežavalo stjecanje hrvatskog državljanstva niti da je diskriminirana zbog toga što je rođena izvan Republike Hrvatske.

23. Poradi svega navedenoga, Sud je odbio tužbeni zahtjev i sukladno odredbi članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

24. U odnosu na troškove spora, odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano.

25. Budući da je tužiteljica u cijelosti izgubila spor, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

U Osijeku 29. siječnja 2026.

Sudac

Tomislav Artuković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Tužiteljici, po opunomoćeniku

2. Tuženiku