Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-960/2019-28

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vizentin Brnabić & Rus iz Rijeke, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 15. travnja 2024. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice te zamjenice punomoćnika tuženika, po objavi od 29. siječnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba 7. Ugovora o kreditu broj 9011701472 od 20. srpnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi:

"Kredit u iznosu od 126.000,00 CHF (slovima:stodvadesetšesttisuća CHF)....plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste

Banke važeće na dan plaćanja..."

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 6.976,87 eura preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

– na iznos od 2,64 eura od 1.9.2006 do isplate,

– na iznos od 2,99 eura od 1.10.2006 do isplate,

– na iznos od 1,79 eura od 1.11.2006 do isplate,

– na iznos od 1,63 eura od 1.12.2006 do isplate,

– na iznos od 2,00 eura od 1.4.2008 do isplate,

– na iznos od 18,72 eura od 1.11.2008 do isplate,

– na iznos od 2,01 eura od 3.12.2008 do isplate,

– na iznos od 19,90 eura od 1.1.2009 do isplate,

– na iznos od 22,74 eura od 1.2.2009 do isplate,

– na iznos od 23,99 eura od 1.3.2009 do isplate,

– na iznos od 20,09 eura od 1.4.2009 do isplate,

– na iznos od 20,72 eura od 1.5.2009 do isplate,

– na iznos od 15,63 eura od 1.6.2009 do isplate,

– na iznos od 11,28 eura od 1.7.2009 do isplate,

– na iznos od 12,26 eura od 1.8.2009 do isplate,

– na iznos od 14,77 eura od 1.9.2009 do isplate,

– na iznos od 14,50 eura od 1.10.2009 do isplate,

– na iznos od 12,11 eura od 1.11.2009 do isplate,

– na iznos od 16,59 eura od 1.12.2009 do isplate,

– na iznos od 19,87 eura od 1.1.2010 do isplate,

– na iznos od 25,13 eura od 1.2.2010 do isplate,

– na iznos od 23,77 eura od 1.3.2010 do isplate,

– na iznos od 30,58 eura od 1.4.2010 do isplate,

– na iznos od 29,10 eura od 1.5.2010 do isplate,

– na iznos od 37,54 eura od 15.6.2010 do isplate,

– na iznos od 52,82 eura od 1.7.2010 do isplate,

– na iznos od 48,44 eura od 1.8.2010 do isplate,

– na iznos od 62,84 eura od 3.9.2010 do isplate,

– na iznos od 56,53 eura od 1.10.2010 do isplate,

– na iznos od 48,45 eura od 1.11.2010 do isplate,

– na iznos od 64,21 eura od 1.12.2010 do isplate,

– na iznos od 82,42 eura od 5.1.2011 do isplate,

– na iznos od 69,00 eura od 16.2.2011 do isplate,

– na iznos od 70,73 eura od 10.3.2011 do isplate,

– na iznos od 66,11 eura od 16.4.2011 do isplate,

– na iznos od 78,74 eura od 14.5.2011 do isplate,

– na iznos od 92,91 eura od 9.6.2011 do isplate,

– na iznos od 89,59 eura od 6.7.2011 do isplate,

– na iznos od 120,29 eura od 1.8.2011 do isplate,

– na iznos od 109,45 eura od 1.9.2011 do isplate,

– na iznos od 97,40 eura od 2.10.2011 do isplate,

– na iznos od 94,31 eura od 7.1.2012 do isplate,

– na iznos od 97,55 eura od 7.1.2012 do isplate,

– na iznos od 99,32 eura od 7.1.2012 do isplate,

– na iznos od 105,96 eura od 4.2.2012 do isplate,

– na iznos od 103,12 eura od 25.3.2012 do isplate,

– na iznos od 102,28 eura od 10.4.2012 do isplate,

– na iznos od 104,90 eura od 24.7.2012 do isplate,

– na iznos od 103,36 eura od 24.7.2012 do isplate,

– na iznos od 103,38 eura od 24.7.2012 do isplate,

– na iznos od 104,33 eura od 8.8.2012 do isplate,

– na iznos od 102,80 eura od 1.9.2012 do isplate,

– na iznos od 98,77 eura od 10.10.2012 do isplate,

– na iznos od 103,99 eura od 22.11.2012 do isplate,

– na iznos od 105,41 eura od 1.12.2012 do isplate,

– na iznos od 96,58 eura od 21.6.2013 do isplate,

– na iznos od 98,36 eura od 21.6.2013 do isplate,

– na iznos od 93,35 eura od 21.6.2013 do isplate,

– na iznos od 92,74 eura od 21.6.2013 do isplate,

– na iznos od 92,18 eura od 21.6.2013 do isplate,

– na iznos od 92,20 eura od 21.6.2013 do isplate,

– na iznos od 91,35 eura od 3.7.2013 do isplate,

– na iznos od 93,91 eura od 15.8.2013 do isplate,

– na iznos od 98,41 eura od 19.10.2013 do isplate,

– na iznos od 99,96 eura od 19.10.2013 do isplate,

– na iznos od 99,71 eura od 1.11.2013 do isplate,

– na iznos od 102,66 eura od 14.12.2013 do isplate,

– na iznos od 105,55 eura od 10.10.2014 do isplate,

– na iznos od 105,97 eura od 10.10.2014 do isplate,

– na iznos od 122,46 eura od 10.10.2014 do isplate,

– na iznos od 123,41 eura od 10.10.2014 do isplate,

– na iznos od 125,05 eura od 10.10.2014 do isplate,

– na iznos od 125,52 eura od 10.10.2014 do isplate,

– na iznos od 125,50 eura od 10.10.2014 do isplate,

– na iznos od 129,08 eura od 5.11.2014 do isplate,

– na iznos od 131,12 eura od 3.12.2014 do isplate,

– na iznos od 130,04 eura od 1.1.2015 do isplate,

– na iznos od 131,50 eura od 1.2.2015 do isplate,

– na iznos od 131,50 eura od 1.3.2015 do isplate,

– na iznos od 131,50 eura od 18.4.2015 do isplate,

– na iznos od 131,50 eura od 23.5.2015 do isplate,

– na iznos od 131,50 eura od 17.6.2015 do isplate,

– na iznos od 131,50 eura od 16.7.2015 do isplate,

– na iznos od 131,50 eura od 25.8.2015 do isplate,

– na iznos od 131,50 eura od 24.9.2015 do isplate,

– na iznos od 131,50 eura od 16.10.2015 do isplate,

do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 4. Ugovora o kreditu broj 9011701472 od 20. srpnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, odnosno na redovnu kamatu koja glasi:

"sukladno odluci Banke o kreditiranju građana".

IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 5.428,84 eura preplaćen s osnova ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 46,77 eura od 4.9.2007 do isplate,

- na iznos od 45,92 eura od 1.10.2007 do isplate,

- na iznos od 45,82 eura od 6.11.2007 do isplate,

- na iznos od 46,42 eura od 1.12.2007 do isplate,

- na iznos od 39,67 eura od 1.1.2008 do isplate,

- na iznos od 46,79 eura od 1.2.2008 do isplate,

- na iznos od 82,92 eura od 6.3.2008 do isplate,

- na iznos od 84,24 eura od 1.4.2008 do isplate,

- na iznos od 81,81 eura od 1.5.2008 do isplate,

- na iznos od 81,22 eura od 1.6.2008 do isplate,

- na iznos od 81,91 eura od 1.7.2008 do isplate,

- na iznos od 80,31 eura od 1.8.2008 do isplate,

- na iznos od 80,32 eura od 1.9.2008 do isplate,

- na iznos od 81,14 eura od 1.10.2008 do isplate,

- na iznos od 88,57 eura od 1.11.2008 do isplate,

- na iznos od 83,61 eura od 3.12.2008 do isplate,

- na iznos od 88,73 eura od 1.1.2009 do isplate,

- na iznos od 89,47 eura od 1.2.2009 do isplate,

- na iznos od 89,74 eura od 1.3.2009 do isplate,

- na iznos od 88,52 eura od 1.4.2009 do isplate,

- na iznos od 88,62 eura od 1.5.2009 do isplate,

- na iznos od 87,05 eura od 1.6.2009 do isplate,

- na iznos od 85,71 eura od 1.7.2009 do isplate,

- na iznos od 85,90 eura od 1.8.2009 do isplate,

- na iznos od 86,53 eura od 1.9.2009 do isplate,

- na iznos od 86,36 eura od 1.10.2009 do isplate,

- na iznos od 85,58 eura od 1.11.2009 do isplate,

- na iznos od 86,78 eura od 1.12.2009 do isplate,

- na iznos od 87,61 eura od 1.1.2010 do isplate,

- na iznos od 89,02 eura od 1.2.2010 do isplate,

- na iznos od 88,54 eura od 1.3.2010 do isplate,

- na iznos od 90,38 eura od 1.4.2010 do isplate,

- na iznos od 89,85 eura od 1.5.2010 do isplate,

- na iznos od 92,16 eura od 15.6.2010 do isplate,

- na iznos od 96,38 eura od 1.7.2010 do isplate,

- na iznos od 95,02 eura od 1.8.2010 do isplate,

- na iznos od 98,99 eura od 3.9.2010 do isplate,

- na iznos od 97,08 eura od 1.10.2010 do isplate,

- na iznos od 94,69 eura od 1.11.2010 do isplate,

- na iznos od 78,94 eura od 1.12.2010 do isplate,

- na iznos od 82,92 eura od 5.1.2011 do isplate,

- na iznos od 79,81 eura od 16.2.2011 do isplate,

- na iznos od 80,10 eura od 10.3.2011 do isplate,

- na iznos od 78,96 eura od 16.4.2011 do isplate,

- na iznos od 81,68 eura od 14.5.2011 do isplate,

- na iznos od 69,56 eura od 9.6.2011 do isplate,

- na iznos od 68,87 eura od 6.7.2011 do isplate,

- na iznos od 74,37 eura od 1.8.2011 do isplate,

- na iznos od 56,55 eura od 1.9.2011 do isplate,

- na iznos od 54,76 eura od 2.10.2011 do isplate,

- na iznos od 54,24 eura od 7.1.2012 do isplate,

- na iznos od 54,63 eura od 7.1.2012 do isplate,

- na iznos od 54,80 eura od 7.1.2012 do isplate,

- na iznos od 55,66 eura od 4.2.2012 do isplate,

- na iznos od 55,17 eura od 25.3.2012 do isplate,

- na iznos od 54,98 eura od 10.4.2012 do isplate,

- na iznos od 55,27 eura od 24.7.2012 do isplate,

- na iznos od 54,96 eura od 24.7.2012 do isplate,

- na iznos od 54,90 eura od 24.7.2012 do isplate,

- na iznos od 54,94 eura od 8.8.2012 do isplate,

- na iznos od 54,65 eura od 1.9.2012 do isplate,

- na iznos od 54,01 eura od 10.10.2012 do isplate,

- na iznos od 54,66 eura od 22.11.2012 do isplate,

- na iznos od 54,76 eura od 1.12.2012 do isplate,

- na iznos od 53,45 eura od 21.6.2013 do isplate,

- na iznos od 53,62 eura od 21.6.2013 do isplate,

- na iznos od 52,85 eura od 21.6.2013 do isplate,

- na iznos od 52,68 eura od 21.6.2013 do isplate,

- na iznos od 52,52 eura od 21.6.2013 do isplate,

- na iznos od 52,44 eura od 21.6.2013 do isplate,

- na iznos od 52,24 eura od 3.7.2013 do isplate,

- na iznos od 52,51 eura od 15.8.2013 do isplate,

- na iznos od 53,04 eura od 19.10.2013 do isplate,

- na iznos od 53,16 eura od 19.10.2013 do isplate,

- na iznos od 53,03 eura od 1.11.2013 do isplate,

- na iznos od 53,35 eura od 14.12.2013 do isplate,

- na iznos od 53,65 eura od 10.10.2014 do isplate,

V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.875,14 eura na ime razlike glavnice zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

VI. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 9011701472 od 20. srpnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu koji glasi: "Koji odgovara protuvrijednosti od 126.000,00 CHF (slovima: stodvadesetšettisuća CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.""

VII. Nalaže se tuženiku tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu 3.304,39 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 29. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

I. Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva radi isplate – preplate s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, s osnova ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope te na ime razlike glavnice, učinjena u podnesku od 2. listopada 2025.

II. Ne dopušta se preinaka tužbe isticanjem novog zahtjeva radi isplate 1.296,33 eura na ime manjka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 20. srpnja 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 90701472 u svojstvu korisnika kredita, s namjenom kupnje stambenog objekta, uz valutnu klauzulu, u iznosu od 126.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. U članku 4. Ugovora ugovorena je kamatna stopa kao promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,31% godišnje. Prilikom sklapanja Ugovora tužitelju nije uručena nikakva daljnja dokumentacija- Opći uvjeti banke ili odluke o načinu promjene kamatne stope. Tužitelj podnosu ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača u dijelu kada je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na način promjene kamatne stope i na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak. Cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo je nepoštenu poslovnu praksu. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Odredbe članka 1. i 7. Ugovora o kreditu su nepoštene ugovorne odredbe, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. To je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca - kune - naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca - kune - kao mjerila njegove vrijednosti. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristaje na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama, a danas je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je zamijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača u odredbama članaka 74-77. koje su donošenjem ZPK stavljene izvan snage. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj se izlaže u nastavku, budući da je istovremeno sa rastom tečaja švicarskog franka, tuženik -netransparentno- podizao i kamatnu stopu). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda i bez provjerljivih parametara isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Što se tiče ništetne odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj ističe da su Ugovor o kreditu tužitelj i tuženik sklopili na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita, i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog "proizvoda". Kako je vidljivo iz citirane sporne ugovorne odredbe, visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika tj. jedne od ugovornih strana. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. ZOO-a. Dakle, u ovom slučaju kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika, a o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koji tužitelji nisu mogli utjecati. Navedena odredba također ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije uočljiva prosječnom potrošaču, i ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim toga, tuženik se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužitelje u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. ZOO-a. Činidba u pogledu kamatne stope u konkretnom slučaju nije bila niti određena niti odrediva pa je učinila promjenu ugovorene kamatne stope ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženika, što je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Temeljem članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača te članka 502. Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Dana 09. travnja 2015. godine Vrhovni sud RH u revizijskom je postupku pod poslovnim brojem Revt-249/14 potvrdio utvrđenja iz gore citirane pravomoćne presude. Dakle, polazeći od nesporne činjenice: - da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke - o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, - niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, - a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on nije objektivno mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita i banke......”. Nije predmet postupka utvrđivati opravdanost promjene kamatne stope, već isključivo način na koji je to činjeno. Tužitelj pritom ne aludira na to da bi kamata bila ili trebala biti fiksna u utuženom razdoblju, no razlika preplaćenih iznosa je, laički rečeno, svojevrstan “penal” tuženiku za nedopušten način izmjene kamatne stope. Da je tuženik kamatu mijenjao na dopušten način, ne bi bilo potrebno utvrđivati nastale razlike. Nesporno je da se pravilnost promjene kamatne stope ne može provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, matematičkih, a posebno ne pravnih koji bi mogli dati okvir i smjer takvoj provjeri. Ovakav stav zauzima i Europski sud pri donošenju presude C-26/13.Zaključno, svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika, a po pravnoj osnovi koja je naknadno utvrđena ništetnom, dakle, otpala je. Slijedom navedenog, tužitelj potražuje od tuženika povrat svih iznosa koje su preplatili temeljem povećane kamatne stope. Ukoliko se iznos neosnovano stečenog utvrđuje kao razlika isplaćenog po kamatnoj stopi 3,31 % kao jedine vrijednosti koja je izrijekom ugovorena i povećavane kamatne stope tijekom otplatnog perioda, tužitelj je preplatio iznos od 40.989,40 kn. Preplaćeni iznosi traže se sa zakonskom zateznom kamatom od kolovoza 2007. godine kao datuma prve promjene kamatne stope. Tuženik je utuženi iznos stekao temeljem ništetne odredbe pa je stoga dužan vratiti tužitelju sve što je na taj način stekao. Tužitelj je 10. prosinca 2015. s tuženikom sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu broj 9011701472, sukladno izmjenama i dopunama ZPK, s učincima od 30. rujna 2015. Istim je tužitelju izmijenjena obveza preuzeta osnovim Ugovorom na način da valuta ugovora više nije CHF već EUR. Na taj je način tužitelju omogućen bijeg iz obveze u CHF-u. Novoutvrđena obveza tužitelja, odnosno stanje glavnice na dan kredita iznosila je 69.039,63 eura. No, konverzija predmetnog kredita nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih odredbi, niti je tužitelj obeštećen konverzijom, a također je zbog primjene tečaja CHF na dan 30. rujna 2015. umjesto na dan isplate kredita, pogrešno utvrđen iznos preostale glavnice. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost odredaba i dijelova odredaba Ugovora o kreditu broj sklopljenog između tužitelja i tuženika, koje se odnose na valutnu klauzulu i kamatnu stopu promjenjivu u skladu s odlukom banke, te kojom će naložiti tuženiku da tužitelju s osnove plaćene razlike u kamatama isplati ukupan iznos od 40.989,40 kn (odnosno u valuti euro 5.440,23 eura), a s osnove valutne klauzule isplati ukupan iznos od 52.338,00 kn (odnosno u valuti euro 6.946,45 eura) te razlike glavnice 26.080,69 kuna (odnosno u valuti euro 3.461,50 eura) sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu parničnog troška, a ako taj zahtjev ne nađe osnovanim, predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je u cijelosti ništetan Ugovor o kreditu broj 9011701472 od 20. srpnja 2006.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i podnescima u bitnom navodi da smatra da je ugovor o kreditu u cijelosti prestao sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu. Stoga da tužitelj na temelju tog ugovora, jer ga više nema, ne može osnovano potraživati bilo što od tuženika, a ni tuženik od tužitelja uključujući ono što je možebitno stečenog bez pravne osnove jer su sva plaćanja obuhvaćena novim ugovorom o kreditu. Tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnim dijela odredbi predmetnog ugovora vezano uz primijenjenu promjenjivu kamatnu stopu, kao i cjelokupni zahtjev za isplatu neosnovan je u cijelosti jer niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju, niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Sklapanje Dodatka ugovora o kreditima je za tuženika državna prisilna mjera iza koje stoje državni prisilni mehanizmi provedbe te mjere kao što je to potvrdio i sam Ustavni sud u svom rješenju o prijedlogu za određivanje privremene mjere za obustavu izvršenja pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na osnovi Zakona, te se ne radi o ispunjenju i /ili o priznanju tužbenog zahtjeva na bilo koji način. Iz Zakona o potrošačkom kreditiranju jasno da proizlazi da je konverzija izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR što naravno da uključuje i kamate. Što se tiče same pretplate pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju se kao pretplata. Pretplata da se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora time da je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava, sve uplate po svim osnovama koje je tužitelj izvršavao pa tako i uplate po osnovi kamate. Nakon izvršene konverzije usvajanjem tužbenog zahtjeva prvostupanjskog suda kako ga je postavio tužitelj da zapravo znači dvostruku naplatu (na temelju konverzije tuženik je priznao i obračunao uplate – pretplatu, a na temelju ovako donijete presude tužitelj bi ponovo naplatio taj isti iznos s osnove kamate). Nadalje tuženik osporava tvrdnje tužitelja da bi bile ništetne odredbe ugovora o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli a obzirom da isto nije protivno prisilnim propisima Republike Hrvatske. Da nije točno da se nije pregovaralo pojedinačno o tome da je tužitelju ponuđen kredit vezan uz valutu CHF, da mu nije predočen eventualni rizik od prevelikog tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelju nije mogla ostati nepoznata činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF niti da su moguće oscilacije i tečaju kune u odnosu na CHF, jer se radilo o javno dostupnim informacijama. Zakon o obveznim odnosima u čl. 22 i 26 izričito da dopušta valutnu klauzulu, kao i promjenjivu kamatnu stopu. Jasno da je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. S obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatske štediše, potrošači najviše dio štednje drže u stranoj valuti. U odnosu na navode iz tužbe i tužbeni zahtjev, tuženik ističe kako je nedvojbeno da je u ugovoru o kreditu odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi jasno navedena kao i ostale odredbe ugovora, ona da je lako uočljiva. Imajući u vidu sudsku praksu Vrhovnog suda RH na koju se poziva tužitelj nedvojbeno da je da je ništav dio odredbe čl 4.1. u dijelu u kojem je navedeno „sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana“. U ovom postupku tužitelj da smatra da se ugovorena promjenjiva kamatna stopa po početnoj stopi ima uzeti kao fiksna. Stranke da su potpisom ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope, dok je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno Odlukama banke jer je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Tužitelj da nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način kao da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna kamatna stopa, ono na što ugovaratelji imaju pravo da je da se pravna praznina popuni dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. S obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev na tužitelju da je teret dokaza da preciznim parametrima (npr. Libor za CHF, CDS za Republiku Hrvatsku i slično) dopuni ugovornu odredbu o kamatnoj stopi, čime bi se tek stvorile pretpostavke za odlučivanje o tome je li se i za koji iznos tuženik zaista neosnovano obogatio obračunavajući kamatnu stopu tijekom ugovornog razdoblja, a kako to tužitelj navodi. Tuženik navodi da je ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Slijedom navedenog sklapanje ugovora da je odraz stvarne volje ugovornih strana, pa da je zbog toga zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora neosnovan. Tuženik ističe da je tužitelj poslovno sposobna osoba te da prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza. Može da se zaključiti da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe, te prava i obveze. Iluzorno da je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem, to da nije moguće, tužitelj da svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske obzirom da isti zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa što ni na koji način ne proizlazi. Sud da nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nego samo način promjene. Što se tiče nezakonitosti kamatne stope, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope ista da se može smatrati nezakonitom. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu da je nije samo po sebi nepoštena, niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako da nije viša od zakonom dozvoljene. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovlasti na strani banke, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti nije neodrediva, tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. U konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom koja je izričito dopuštena. Tuženik ukazuje na Opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi od 1. studenog 2004. do 14. srpnja 2009., koji da su uređivali poslovanje banaka, sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama. Zakon o kreditnim institucijama (dalje: ZOKI) da propisuje da je tuženik dužan opće uvjete poslovanja, koji sadržavaju informacije o uvjetima pružanja usluga, učiniti dostupnima potrošačima, na hrvatskom jeziku i na pogodnom mjestu u poslovnim prostorijama u kojima se pružaju usluge potrošačima. Zaključno, tuženik ističe kako: - iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu; - konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; - nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; - u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; - valutna klauzula je dopuštena, te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te potražuje parnični trošak.

3. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je specificirao kondemnatorni tužbeni zahtjev te potražuje isplatu iznosa od 6.976,87 eura sa zateznim kamatama na ime ništetne valutne klauzule, zatim iznosa od 5.428,84 eura sa zateznim kamatama na ime ništetne promjene kamatne stope te iznosa od 3.875,14 eura na ime razlike glavnice, kao i iznosa od 1.296,33 eura na ime manjka, također sa zateznim kamatama. Dakle, kako je zahtjev radi isplate na ime ništetne valutne klauzule i promjene kamatne stope te razlike glavnice povišen u odnosu na prvotno postavljeni radi se o preinaci tužbe, a sud je istu dopustio iako je izjavljena nakon zaključenja prethodnog postupka i unatoč protivljenju tuženika, jer tužitelj prije provedenog vještačenja nije niti mogao znati točan iznos preplata. Sud smatra i da je dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama jer se o preinačenoj tužbi može donijeti odluka na temelju svih dokaza koji su provedeni u ovom postupku (članak 190. stavci 1. do 4. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22.,155/23., dalje: ZPP-a). Uz navedeno, ističe se kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. usvojen zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Međutim, nije dopuštena preinaka isticanjem novog zahtjeva – zahtjeva radi isplate iznosa od 1.296,33 eura na ime manjka, jer taj zahtjev tužitelj prvi put istaknuo nakon zaključenja prethodnog postupka, a mogao je to učiniti ranije, prije zaključenja prethodnog postupka, jer je prilikom zaključenja Aneksa Ugovora o kreditu bio upoznat s time da njegove dosadašnje uplate nisu dostatne za namirenje anuiteta obračunatih po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u euru, dakle za postojanje manjka znao još prije utuženja (članak 190. stavak 2. ZPP-a).

4. Dakle, predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 20. srpnja 2006 od 20. srpnja 2006. godine koje se odnose na valutnu klauzulu i kamatnu stopu promjenjivu po odluci kreditora, kao i zahtjev radi isplate na ime ništetne valutne klauzule, ništetne promjene kamatne stope, pogrešno obračunate nedospjele glavnice u konverziji u iznosu od navedenom u izreci presude. Pritom, tužitelj se u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

5. Budući da je tuženik prigovorio da tužitelj uslijed zaključenja dodatka ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu i isplatu kao posljedicu ništetnosti odredbi tog ugovora, a nedostatak pravnog interesa predstavlja procesnu zapreku za daljnje raspravljanje, valjalo je najprije odlučiti o tom pitanju. U tom se smislu ističe kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZIDZOPK ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužitelj ističe da ugovaranjem tog dodatka nije ispunjeno njegovo potraživanje i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužitelj stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019).

6. Sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu 90701472 od 20. srpnja 2006. godine., Dodatak Ugovoru o kreditu broj 90701472 od 10. prosinca 2015., pregled uplata po kreditu, otplatni plan, knjigovodstvenu karticu, Izračun konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, Opće uvjete poslovanja tuženika, Informaciju o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke, saslušan je tužitelj te je provedeno vještačenje po vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću. Tuženik je odustao od dokaza saslušanjem svjedoka -javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor o kreditu te osobnog bankara.

7. Budući da se tužitelj u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava najprije se ističe da je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita. zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama).

8. Isto tako, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u kolektivnom sporu koji se je vodio radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF pod posl.br. Rev- 2221/2018 presudom od 3. rujna 2019. odlučivao je o reviziji sedam banaka među kojima je bila i tužena izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1402/2012 od 4. srpnja 2013. u toč. 1.,2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su banke među kojima je i tužena u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- dalje: ZZP), se odbijaju kao neosnovane. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).

9. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je člankom 502. c ZPP-a navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. S tim u svezi na tužitelju je teret dokaza samo glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužitelj, da bi se pozvao na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi mora dokazati da je njegov konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, što znači da tužitelj mora dokazati činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF također u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od osam banaka konkretno određen presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske). U ovoj parnici to je utvrđeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu.

10. S druge strane, na tuženiku je teret dokaza o tome da dokaže da sadržaj Ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, odnosno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu učinaka zaštite iz kolektivnog spora te da je tuženik tužitelju u predugovornoj fazi pružio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.

11. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno:

– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 20. srpnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 126.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita;

– da je kao kredit odobren kao namjenski – za kupnju stambenog objekta k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], podul. 5, k. č. [katastarska čestica];

– da je među strankama ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja;

– da je navedenim Ugovorom ugovorena redovna kamatna stopa po promjenjivoj stopi koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 3,31%;

– da Ugovor o kreditu ne sadrži odredbu u kojoj bi bili navedeni parametri od kojih ovisi promjena stope ugovorne kamate, odnosno parametri na temelju kojih se stopa početno ugovorne kamate može promijeniti ili temeljem kojih bi promjenjivost bila barem odrediva niti Ugovor o kreditu sadrži precizno određene i navedene tržišne uvjete koji utječu na promjenu prvotne ugovorene kamatne stope od 3,31%;

– da je tuženik tijekom otplate jednostrano mijenjao kamatnu stopu te je u razdoblju od 1. kolovoza 2007. do 1. siječnja 2014. primjenjivao kamatnu stupu višu od početno ugovorene (od 3,99% do 4,64% godišnje), sve dok Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 143/2013) nije regulirana kamatna stopa na stambene kredite s valutnom klauzulom CHF.

12. Tužitelj je iskazao da mu je u banci ponuđen kredit sa posebnim pogodnostima za kupnju prve nekretnine. Ponuđen je ovaj ugovor, sadržaj je u cijelosti pripremila banka, nije bilo mogućnosti pregovora o pojedinim odredbama tog ugovora, tužitelj ga je mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Dodatan uvjet je bio zaključenje ugovora o životnom osiguranju i osiguranju imovine te nekretnine. Nisu mu pojašnjeni nikakvi rizici za ugovaranje ovakvog kredita i nije mu rečeno da može doći do porasta anuiteta kako je došlo. Kod ovog ugovora kamatna stopa je bila povoljna. Znao je da se radi o promjenjivoj kamati ali nije mu objašnjeno na temelju čega će se mijenjati, kada i kako. Nije mu objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu kako to čini u odnosu na euro. Anuitet je porastao s 2.100,00 kuna na 3.800,00 kuna a čak je dolazilo i do 5.000,00 kuna. Na takvo nešto nije bio usmeno upozoren niti je to stajalo u ugovoru. Da je to znao ne bi zaključio ovakav ugovor. Obratio se banci radi refinanciranja i taj zahtjev mu je odbijen. Međutim unatoč tome banka ga je pozvala na razgovor naknadno i tada mu je ponuđena konverzija, isto je mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Banka mu je prikazala da je to povoljnije za mene pa sam prihvatio. U postupku konverzije utvrđen je manjak i morao je doplatiti 10.000,00 kuna za što je ishodio novi kredit. Javni bilježnik također nije tumačio odredbe ugovora a niti je tužitelj tražio tumačenje. Tužitelj osobno otplaćuje kredit.

13. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinit jer je bio logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu. Naime, niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužitelj prije zaključenja ugovora bio upozoren na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF te da bi bio upoznat s parametrima na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa (o kojima će nastavno biti više riječi), a iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti. Treba reći da je tužitelj u spis dostavio Informaciju o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke, no iz te isprave nije vidljivo da li se primjenjivala u razdoblju u kojem je ugovoren predmetni Ugovor o kreditu niti je li bila uručena tužitelju, a niti su po ocjeni ovog suda u istoj potrošačima na jasan i razumljiv način razjašnjeni parametri promjene kamatne stope.

14. Na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da se na konkretan Ugovor o kreditu ne primjenjuju učinci zaštite iz kolektivnog spora.

15. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Međutim obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07). Odredbom čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka i da je redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja i kamatne stope, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

17. Naime prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakav je i tužitelj, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

18. Isto tako, niti odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci banke o kreditiranju ne sadrži nikakve određene, transparentne, jasne i lako razumljive kriterije za promjenu kamatne stope, pa tužitelj kao potrošač, na temelju sadržaja te odredbe nije mogao u vrijeme sklapanja ugovora procijeniti bilo kakve ekonomske posljedice takve ugovorne odredbe. Ovo iz razloga jer odredba ne sadrži niti jedan kriterij temeljem kojeg bi i takva osnova mogla procijeniti i predvidjeti elemente o kojima ovisi visina njegove obveze u pogledu kamate jer za to ugovor ne sadrži niti jedan formulirani i određeni kriterij pa je takva ugovorna odredba protivna savjesnosti i poštenju. Na temelju takve odredbe tužitelj kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za nju proizlaze iz takve ugovorne odredbe.

19. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

20. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.

21. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.

22. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

23. Isto tako valja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno solemniziran od strane javnog bilježnika. Pri tom je sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94., 16/07., 75/09.) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Međutim javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru, pa to što je Ugovor o kreditu potvrđen ne utječe na ocjenu poštenosti spornih ugovornih odredbi.

24. Isto tako kogentnom odredbom članka 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom članka 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

25. Međutim, unatoč tome što je utvrđena djelomična ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i kamatne stope promjenjive po odluci banke, primjenom članka 87. ZZP/03 i članka 105. stavak 1. ZOO-a, predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i prema kojima se obveze tužitelja obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. Nastavno se ukazuje i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci Rev-259/2022 od 9. listopada 2024. koje glasi: "Dakle, u dosadašnjem suočavanju s pitanjem zbog kojeg je podnesena revizija statistički je u praksi sudova dominantno shvaćanje da je u ovakvim slučajevima moguć opstanak ugovora bez ništetnih odredaba. U praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske takav odgovor je bezizniman. Promjena ustaljenog pravnog shvaćanja na kojem je već utemeljen veliki broj sudskih odluka, dakle, drukčije tumačenje ili primjena istih pravnih normi čijom primjenom je već odlučeno u velikom broju slučajeva, dovodi se u pitanje jednaka primjena zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, naročito kada su u nastanku ustaljene prakse sudjelovali najviši sudovi u Republici Hrvatskoj. Zbog toga bi takva promjena, bez naročito opravdanih razloga (kojih u ovom slučaju nema) dovela do ustavnopravno problematične destabilizacije sudske prakse u području u kojem se odlučuje o pravima i interesima izuzetno velikog broja sudionika. Dakle, odgovarajući na pitanje zbog kojeg je podnesena revizija ovaj revizijski sud zbog svega izloženog zaključuje da ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije i potrošača, kada sud utvrdi da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nepoštene i ništetne, može opstati na temelju odredaba čl. 324. st. 1. i 2. ZOO, te da zapreke za to ne postoje niti u ZZP.", a jednaki pravni stav zauzet je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-820/2023 od 23. travnja 2024. i VSRH Rev-274/2024 od 22. siječnja 2025. godine.

26. U tom smislu ističe se da ništetni dio odredaba Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i kamatne stope promjenjive po odluci banke ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 3,31%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 3,31%, sve dotle dok se na zakonom propisani način nije nadomjestio dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim. Isto vrijedi i za tečaj, koji u vrijeme isplate kredita iznosio 1 CHF=4.598577 HRK, odnosno to je visina tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji mu je uručen te na koji je pristao.

27. Vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo kako je tužitelj na ime preplaćene kamate do konverzije više uplatio 5.428,84 eura, a na ime preplaćenog tečaja 6.758,87 eura. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije manje uplatio 1.758,08 eura, a pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije manje uplatio 228,51 eura. Nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. iznosi 3.875,14 eura. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije u odnosu na zatečenu glavnicu po početnom tečaju. Tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama nije premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđen manjak iznosi 1.296,33 eura na dan 30. rujna 2015. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan

30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i oni iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom.

28. Citirani nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer cijeni da je isti dan objektivno i u skladu sa pravilima struke, a stranke nisu imale primjedbe na matematički obračun, dok su primjedbe tuženika bile usmjerena na pravna pitanja o kojima je već raspravljeno u ovom postupku.

29. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika te prema kamatnoj stopi višoj od početno ugovorene tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a također i pogrešno obračunatom glavnicom u postupku konverzije, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO- a, a datumi stjecanja razvidni su iz nalaza i mišljenja vještaka.

30. Nisu osnovani navodi tuženika u dijelu u kojem navodi da je potraživanje tužitelja trebalo umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita jer tuženik u tijeku postupka nije postavio nikakav zahtjev (pa ni u obliku prigovora radi prebijanja) kojim od tužitelja zahtjeva isplatu "potplaćenih iznosa", odnosno onih koji bi mu pripali u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenih. Međutim, i da je takav zahtjev tuženika u tijeku postupka postavljen, isti, po ocjeni ovog suda, ne bi ni bio osnovan. Naime, iako je vještak utvrdio tzv. negativne razlike tuženik koji je koristio ugovornu odredbe u kojoj je kao zaštitna klauzula ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana za švicarski franak te je pritom propustio prije i u vrijeme zaključivanja ugovora informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanjem bez osnove. Dakle, onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (odluke poslovni broj Rev 580/07 od 29. kolovoza 2007. i poslovni broj Rev 2624/15 od 23. siječnja 2019.).

31. Pritom, prigovor zastare nije osnovan. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/2012 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostrano odlukom banke donošenjem odluke pod posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 13. lipnja 2014. odnosno od 14. lipnja 2018. do utuženja 22. svibnja 2019. (list 1 spisa), nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.

32. Isto vrijedi i za preinačeni dio, budući da su pretpostavke za tu dispoziciju nastupile neovisno od utjecaja tužitelja. Kao što je navedeno, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. usvojen je zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Tužitelj je, stoga, pouzdajući se u takav zaključak, imao legitimno očekivanje da će nakon provođenja tog dokaza moći uskladiti zahtjev s rezultatima istog. Pri tome, tužitelj nakon podnošenja tužbe ( a koju je podnio unutar zastarnog roka u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetne valutne klauzule) nije imao mogućnosti utjecati na tijek postupka i na okolnost kad će biti određeno i provedeno financijsko vještačenje, točnije hoće li ono biti provedeno prije ili nakon isteka petogodišnjeg roka računajući od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12. Kada bi se uzelo da je u takvim okolnostima dopuštena preinaka tužbe, ali da se prigovor zastare za preinačeni dio ima računati vezano za dan preinake, to bi po ocjeni ovog suda za posljedicu imalo to da je tužitelju omogućeno pravo na pristup suda, ali da je to pravo iluzorno i nije takvo da tužitelju omogućuje stvarno ostvarenje njegovih prava, što je u protivnosti s člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (u daljnjem tekstu: Konvencija). Ujedno, takvo tumačenje dovelo bi do nezakonitog miješanja u pravo tužitelja na mirno uživanje prava vlasništva, koje je zaštićeno člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Naime, "vlasništvo" kako ga tumači Europski sud za ljudskih prava (dalje u tekstu: ESLJP) obuhvaća i potraživanja u odnosu na koja podnositelj zahtjeva može tvrditi da ima barem legitimno očekivanje (koje mora biti konkretnije naravi od same nade) da će biti ostvareno (usp. odluku ESLJP, Gavella protiv Hrvatske, Zahtjev br. 33244/02)), pa u tom smislu valja sagledati i tužiteljevo potraživanje u ovom predmetu. Naime, ako bi se uzelo da se za tužbe preinačene po provedenom vještačenju nakon 13. lipnja 2019. odnosno 14. lipnja 2023. nastupa zastara potraživanja, to bi moglo dovesti do situacije u kojoj bi tužitelji mogli izgubiti svoje pravo na isplatu zbog mogućeg odugovlačenja suda, to jest, zbog razloga koji su izvan njihove kontrole. Takva bi situacija ozbiljno ugrozila načelo pravne sigurnosti i bila bi suprotna načelu vladavine prava (usp. odluku ESLJP, Vrbica protiv Hrvatske, Zahtjev br. 32540/05). Isto tako, takvim postupanjem tužitelj bi bio u neravnopravnom položaju u odnosu na tužitelje u usporedivim predmetima u kojima je vještačenje provedeno prije isteka petogodišnjeg roka računajući od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12. Stoga, u svjetlu navedenih odredaba Konvencije, sud ocjenjuje da je podnošenjem tužbe prekinut tijek zastare u pogledu cjelokupnog tužiteljevog potraživanja

33. Zaključno treba reći i da sklapanjem Aneksa Ugovoru nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj o odluci banke Ugovora o kreditu. Naime, ZIDZPK, na temelju kojeg propisa je i zaključen Aneks Ugovoru, odredio je izračun novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu eura kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u eura i po kojoj će se vršiti otplata kredita prema novoj osnovi- Dodatku ugovoru o kreditu. Način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZIDZPK,a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti eura, stvarnim uplatama se zatvarao taj simulirani kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava, a te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita (čl. 19.e st. 1. ZID ZPK). Dakle, cilj ZIDZPK bio je izjednačiti korisnike kredita u CHF sa korisnicima kredita u valuti eura. Tužitelj se, međutim, nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje, a što je u konačnici propisano i odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač se ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Sukladno pravnom shvaćanju iz presude Suda EU C-452/18 (Ibercaja Banco) odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i izričito iskaže (slobodno i informirano). U osnovi se može reći da je cilj ZIDZPK bio prvenstveno gospodarske prirode, a to je da se olakša otplata kredita potrošačima i da ih se dovede u situaciju da od 30. rujna 2015. otplaćuju kredite na način kako ih otplaćuju potrošači koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u eura. Na to ukazuje činjenica da ZID ZPK nije do 30. rujna 2015. ispravljao odredbu o kamatnoj stopi niti je propisana posebna metodologija obračuna kamata u konverziji, a niti je kredit sveden na kredit u kunama bez valute CHF. Dakle, primjenom citiranog propisa nije se za potrošača utvrđivao pojedinačni iznos za koji je potrošač bio oštećen po nepoštenim ugovornim odredbama, niti su utvrđivani iznosi koje je trgovac neosnovano stekao.

34. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke Gos 1/2019 navodi da je cilj navedenog propisa bilo otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize. Dakle, po ocjeni ovoga suda konverzija ima samo učinak promjene valute kredita, a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos 1/2019 dana 04. ožujka 2020. donio je odluku da "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odedbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli."

35. Ustavni sud Republike Hrvatske ZIDZPK ocijenio je usklađenim sa Ustavom Republike Hrvatske, te rješenjem broj U-I-3685/20'15 i dr. od 04. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona. U svojoj odluci Ustavni sud navodi da pored formalne i materijalne ustavnosti ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se htio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a niti je njome nametnut prekomjeran teret kreditinim institucijama.

36. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku nije eksplicitno dao odgovor na pitanje obeštećenja potrošača po provedenoj konverziji. Iako se ukazuje u citiranoj odluci na to presuda P ne bi bila primjenjiva iz razloga što je konverzija u Republici Hrvatskoj bila dobrovoljna, u citiranoj je presudi sud zauzeo shvaćanje o utjecaju zakonodavne intervencije na prava potrošača temeljem Direktive 93/13 na način da ona ne ukida pravo na obeštećenje potrošača i da ne može ukinuti pravo potrošača na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenog ugovora odnosno nepoštenih ugovornih odredbi, a da pravo na potpuno obeštećenje nema posebnog utjecaja na karakter intervencije, da li je bila izravna ili dobrovoljna. Kako je već ranije navedeno, iz presude C-452/18 Ibercaja Banco proizlazilo bi da se potrošač kod dobrovoljnog sporazuma zaštite iz Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano. U konkretnom slučaju takvog odreknuća nema.

37. Može se reći da temeljem Direktive 93/13 i citiranih presuda P i Ibercaja Banco, proizlazi da neovisno o tome na koji način nacionalni sud cijeni na temelju zakonske intervencije sklopljene dodatke ugovora, da li kao izravnu intervenciju ili volju stranaka, oni ne smiju i ne mogu umanjiti zaštitu koju jamči Direktiva 93/13 na način da ne smiju onemogućiti povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao, a pogotovo ne protivno volji potrošača ako se takve zaštite i obeštećenja nije odrekao. Treba spomenuti i to da se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eura-ima sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZOPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZOPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, ugovarale s valutnom klauzulom u CHF i kamatnom stopom promjenjivom po jednostranoj odluci bake. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

38. Upućuje se i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev- 1096/2022 od 8. studenog 2022. godine prema kojem se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

39. Međutim, nije osnovan zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe sadržane u dijelu odredbe članka 1. Ugovora u dijelu koji glasi: "Koji odgovara protuvrijednosti od 126.000,00 CHF (slovima: stodvadesetšettisuća CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita." Tom odredbom naveden je iznos kredita koji je odobren tužitelju uz primjenu valutne klauzule u CHF po tečaju važećem na dan korištenja kredita. Budući da je u tijeku ovog postupka nedvojbeno utvrđeno da je tužitelju taj tečaj bio poznat i da je na njega pristao (jer su mu se njegove obveze prikazale upravo s obzirom na taj tečaj), radi se jasnoj, lako razumljivoj i uočljivoj odredbi, kako gramatički (jezično) tako i sadržajno, pa nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Osim toga, tijekom cijelog postupka tužitelj svoj zahtjev radi isplate temelji upravo na razlici između anuiteta kojeg je plaćao prema tečaju važećem na dan plaćanja i tečaja važećeg na dan korištenja kredita, a kojeg je sud i prihvatio, pa bi stoga i u tom smislu bilo proturječno utvrditi ništetnost odredbe koja se veže upravo na tečaj važeći na dan korištenja kredita.

40. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP- a. Naime, prilikom ocjenjivanja uspjeha stranaka u ovom sporu sud je imao u vidu da je tužitelj u pretežitom dijelu uspio sa svojim zahtjevima za utvrđenje ništetosti dijela odredbi Ugovora o kreditu te u cijelosti sa svojim restitucijskIm zahtjevom, odnosno tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, slijedom čega je sud odlučio da je tuženik tužitelju dužan naknaditi sve potrebne troškove, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa).Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:

– sastav tužbe 500,00 eura Tbr. 7.1.

– sastav podneska od 24.9.2019. (očitovanje na odgovor na tužbu) 500,00 eura Tbr. 8.1

– sastav podneska od 2.10.2025 (očitovanje na nalaz vještaka) 500,00 eura Tbr. 8.1

– zastupanje na ročištu 14.10.2024. 500,00 eura Tbr. 9.1.

– zastupanje na ročištu 28.11.2025. 500,00 eura Tbr. 9.1.

sve u svezi Tbr 54. Tarife, pa tužitelju na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 2.500,00 eura. Uz 204,39 eura) i predujma za vještačenje od 600,00 eura, sveukupno 3.304,39 eura. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

41. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.

U Opatiji 29. siječnja 2026.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte