REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7618/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Eli Mišuri Stopfer, u pravnoj stvari tužitelja LI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Porsche Leasing d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, koga zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave, zaključene 20. studenoga 2025. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika i zamjenice punomoćnika tuženika ŽI, odvjetničke vježbenice, dana 29. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o operativnom leasingu br. 32635 od 12. studenoga 2008. sklopljenog između tužitelja LI i tuženika Porsche Leasing d.o.o., koja glasi: U čl. 20.1.: „Novčane obveze, koje proizlaze iz Ugovora, ako su iste izrečene u CHF (švicarskim francima), ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb.“

II. Nalaže se tuženiku Porsche Leasing d.o.o. isplatiti tužitelju LI iznos od 4.449,38 Eura sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 16,84 EUR od 3.2.2009. do isplate

- na iznos od 19,54 EUR od 4.3.2009. do isplate

- na iznos od 4,84 EUR od 1.4.2009. do isplate

- na iznos od 9,06 EUR od 5.5.2009. do isplate

- na iznos od 10,43 EUR od 3.6.2009. do isplate

- na iznos od 3,75 EUR od 2.7.2009. do isplate

- na iznos od 7,77 EUR od 2.10.2009. do isplate

- na iznos od 1,66 EUR od 2.9.2009. do isplate

- na iznos od 2,52 EUR od 30.10.2009. do isplate

- na iznos od 6,08 EUR od 2.12.2009. do isplate

- na iznos od 3,09 EURod12.1.2010. do isplate

- na iznos od 13,09 EUR od 4.2.2010. do isplate

- na iznos od 16,03 EUR od 4.3.2010. do isplate

- na iznos od 18,39 EUR od 7.4.2010. do isplate

- na iznos od 23,03 EUR od 5.5.2010. do isplate

- na iznos od 31,64 EUR od 2.6.2010. do isplate

- na iznos od 37,48 EUR od 14.7.2010. do isplate

- na iznos od 46,70 EUR od 7.8.2010. do isplate

- na iznos od 51,96 EUR od 7.9.2010. do isplate

- na iznos od 59,22 EUR od 5.10.2010. do isplate

- na iznos od 56,53 EUR od 9.11.2010. do isplate

- na iznos od 60,54 EUR od 8.12.2010. do isplate

- na iznos od 80,10 EUR od 25.1.2011. do isplate

- na iznos od 79,25 EUR od 8.2.2011. do isplate

- na iznos od 77,10 EUR od 10.3.2011. do isplate

- na iznos od 87,91 EUR od 5.4.2011. do isplate

- na iznos od 75,96 EUR od 7.5.2011. do isplate

- na iznos od 87,48 EUR od 18.6.2011. do isplate

- na iznos od 106,46 EUR od 13.8.2011. do isplate

- na iznos od 134,31 EUR od 7.9.2011. do isplate

- na iznos od 152,99 EUR od 5.10.2011. do isplate

- na iznos od 118,28 EUR od 4.11.2011. do isplate

- na iznos od 105,74 EUR od 17.11.2011. do isplate

- na iznos od 105,88 EUR od 4.1.2012. do isplate

- na iznos od 115,22 EUR od 10.2.2012. do isplate

- na iznos od 123,65 EUR od 10.3.2012. do isplate

- na iznos od 127,40 EUR od 13.4.2012. do isplate

- na iznos od 123,68 EUR od 11.5.2012. do isplate

- na iznos od 123,25 EUR od 7.6.2012. do isplate

- na iznos od 127,13 EUR od 3.7.2012. do isplate

- na iznos od 127,54 EUR od 15.8.2012. do isplate

- na iznos od 123,77 EUR od 13.9.2012. do isplate

- na iznos od 121,41 EUR od 12.10.2012. do isplate

- na iznos od 113,88 EUR od 12.10.2012. do isplate

- na iznos od 123,44 EUR od 13.11.2012. do isplate

- na iznos od 124,99 EUR od 8.12.2012. do isplate

- na iznos od 123,64 EUR od 9.1.2013. do isplate

- na iznos od 108,88 EUR od 12.2.2013. do isplate

- na iznos od 115,69 EUR od 9.3.2013. do isplate

- na iznos od 116,99 EUR od 10.4.2013. do isplate

- na iznos od 124,77 EUR od 8.5.2013. do isplate

- na iznos od 108,00 EUR od 5.6.2013. do isplate

- na iznos od 109,16 EUR od 3.7.2013. do isplate

- na iznos od 111,47 EUR od 9.8.2013. do isplate

- na iznos od 110,33 EUR od 4.9.2013. do isplate

- na iznos od 114,75 EUR od 4.10.2013. do isplate

- na iznos od 118,69 EUR od 5.11.2013. do isplate

sve do isplate, po stopi obračunatoj do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se, kao djelomično neosnovan, tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za iznos od 2.265,14 Eur sa zatraženom zateznom kamatom.

IV. Nalaže se tuženiku Porsche Leasing d.o.o. naknaditi tužitelju LI troškove postupka u iznosu od 1.407,50 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 29. siječnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je s tuženikom 12. studenoga 2008. sklopio Ugovor o operativnom leasingu broj 32635 (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 31.746,72 CHF prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d., uz ugovoreni ostatak vrijednosti objekta leasinga po isteku ugovorenog trajanja Ugovora u iznosu od 6.666,81 CHF prema gore navedenom prodajnom tečaju. Preuzetu obvezu po predmetnom Ugovoru prema tuženiku tužitelj je u cijelosti ispunio. Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom tuženika. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima, kao i kondikcijski zahtjev na povrat plaćenog iznosa na temelju ništetne odredbe o vezanosti Ugovora uz valutu švicarski franak u visini 6.714,52 eura sa zateznim kamatama od plaćanja pojedinog anuiteta do isplate, uz naknadu troškova postupka tužitelju sa zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare potraživanja te smatra kako petogodišnji zastarni rok teče od uplate svakog pojedinog mjesečnog obroka pa kako je Ugovor isplaćen još 2013., smatra da tužba nije podnesena unutar zastarnog roka. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi kako je Ugovor sklopio u dobroj vjeri te da je u potpunosti informirao tužitelja o svim bitnim ugovornim odredbama. Smatra kako su sve ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, dok je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba, iz kojega razloga smatra tužbeni zahtjev neosnovanim. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom.

3. Podneskom od 9. listopada 2025. tužitelj je smanjio kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva potražujući umjesto iznosa od 6.714,52 eura sa zateznim kamatama, isplatu iznosa od 6.044,16 Eura. Tuženik se podneskom od 29. listopada 2025. usprotivio takvom smanjenju tužbenog zahtjeva. Stoga je, u skladu s pravnim shvaćanjem sa treće sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (3/21) održane 26. travnja 2021. iz kojega proizlazi kako smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“, primjenom čl. 193. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP), odlučeno o cjelokupnom zahtjevu kako je postavljen u tužbi, kojim se u njegovu kondemnatornom dijelu potražuje isplata iznosa od 6.714,52 eura sa zateznim kamatama.

4. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o leasingu od 12. studenoga 2008. (list 11-14 spisa), pregled uplata (list 19-25 spisa), Opće uvjete poslovanja (list 110 spisa), otplatni plan (list 119-122 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 118-123 spisa) te je saslušan tužitelj (list 141-142 spisa).

5. Osim navedenih dokaza koji su izvedeni, nijedna od stranaka nije imala drugih dokaznih prijedloga, tako da su u ovome postupku izvedeni svi dokazi predloženi po strankama.

6. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o operativnom leasingu sklopljenog među strankama 12. studenoga 2008. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak te zahtjev za isplatu više plaćenog iznosa po osnovi takve ništetne odredbe.

8. Nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o operativnom leasingu broj 32635 dana 12. studenoga 2008. (dalje: Ugovor), na temelju kojega je tuženik tužitelju dao na korištenje objekt leasinga – osobno vozilo VW Passat 1.9 TDI, a tužitelj mu se za to obvezao plaćati naknadu za korištenje u iznosu 589,26 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF na dan plaćanja.

9. Sporno je je li predmetnim Ugovorom tuženik u cijelosti informirao tužitelja, kao potrošača, o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi odredbe kojom se otplata veže uz valutu švicarski franak te je sporno li pripada tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo prilikom primjene ugovorne odredbe o vezanosti otplate uz valutu švicarski franak.

10. Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva valja primijeniti odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87., te čl. 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, ("Narodne novine" broj 125/2007, 79/2007, dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora te odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08, dalje ZOO).

11. Iz Ugovora o leasingu, čiji sastavni dio čine i Opći uvjeti tuženika, proizlazi da je ugovoren iznos mjesečnog obroka leasinga kao kunska protuvrijednost iznosa od 589,26 CHF po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan plaćanja, dok visina mjesečnih obroka podliježe promjeni sukladno toč. 7.2. i 21.1. Općih uvjeta tuženika za zaključenje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti.

11.1. Iz toč. 7.2. i toč. 21.1. Općih uvjeta tuženika za zaključenje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti proizlazi kako se usklađivanja visine predujma naknade i obroka leasinga te drugih plaćanja iz ugovora uslijed promjene valutnih tečajeva, promjena valute ugovora/valute plaćanja, promjene propisa, odluka i mjera nadležnih tijela, nadalje uslijed promjena uvjeta refinanciranja koja uključuje i povećanje troškova tuženika pri nabavi novčanih sredstava potrebnih za kupnju vozila nastalo kao posljedica nekih od ranije navedenih ili sličnih razloga kao i promjene ostalih uvjeta navedenih u točci 20. i 21. ovih ugovornih uvjeta ne smatraju se izmjenom ili dopunom ugovora i ne traži se suglasnost primatelja leasinga. Nadalje ugovoreno je i da visina predujma naknade i obroka leasinga podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjena uvjeta refinanciranja, koji su temeljem kalkulacije te u slučaju promjene propisa, odnosno donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela koja neposredno ili posredno imaju slični učinak.

12. Na okolnost postupanja tuženika u fazi pregovora i pojašnjavanja tužitelju značenja spornih ugovornih odredbi, kao i na okolnost aktivne legitimacije i svojstvo potrošača tužitelja, sud je saslušao tužitelja, dok drugih dokaznih prijedloga na te okolnosti nije bilo, odnosno, od drugih personalnih dokaza se tijekom postupka odustalo.

13. Iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi kako je predmetni ugovor sklopio jer mu je bilo potrebno vozilo za njegove osobne potrebe, nije korišteno ni u kakvu svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti. U auto kući nuđen mu je ugovor vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji, a valuta CHF predstavljena je kao čvrsta valuta i sigurna opcija i nitko ga pritom nije upozorio ni na kakve rizike vezane uz sklapanje takvog ugovora. Nije imao utjecaj na njegov sadržaj, predočen mu je na unaprijed sastavljenom obrascu. On je osobno platio sve rate. Po proteku leasinga nije on otkupio vozilo, jer nije postojala ta mogućnost, otkupila ga je auto kuća od koje je potom on kupio isto vozilo za isti iznos.

14. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je iskazivao jasno i uvjerljivo, a istinitost njegovog iskaza nije doveden u pitanje drugim dokazima izvedenima tijekom postupka.

15. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj prosječni potrošač, koji prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao mogućnost pregovarati s tuženikom o uvjetima kreditiranja te koji nije bio informiran o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

16. Naime, novčarske institucije pa tako i tuženik, prihvaćaju opći rizik valutne klauzule, dok s druge strane potrošač prihvaća i dodatni rizik specifičan za CHF što novčarske institucije kao stručne ustanove razumiju, dok potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle da su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a kreditor kao druga ugovorna strana im to nije objasnio niti dao neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo.

17. Pri tome nije odlučna niti činjenica da tečaj CHF nije stalno rastao, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke.

18. Ovo zato što je upravo propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, dovelo do značajne neravnoteže. Pri tome, tužitelj nije mogao razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njegove financijske obveze koje iz tih odredbi za njega proizlaze.

19. Dakle, sud utvrđuje da tužitelju pri sklapanju Ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima, jer mu nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje bi mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

20. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao istinit, proizlazi da je novcem kojega je dobio predmetnim Ugovorom o kreditu kupio automobil koji je koristio za osobne potrebe. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja sa sadržajem spisa, odnosno izvedenim dokazima, iz kojih ne proizlazi nikakva naznaka da bi tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu ikakvoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno da se tužitelj uopće bavi takvim djelatnostima, sud utvrđuje da je tužitelj potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

21. Prema odredbi čl. 324. st. 2. ZOO ugovor ostaje valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, jer prema odredbi čl. 87. st. 2. ZZP ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Budući da je ovdje riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, odnosno da uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja, to nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO.

22. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

23. S obzirom da se, kako je to prethodno obrazloženo, o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a, dok je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba, ništetna.

24. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa plaćenog na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja i iznosa obračunatog prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan korištenja leasinga.

25. Radi utvrđenja spornih iznosa, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. U svom nalazu i mišljenju vještak je naveo da su Porsche Leasing d.o.o. kao davatelj leasinga i LI kao korisnik leasinga zaključili su dana 10.11.2008. Ugovor o operativnom leasingu (list: 11-13) broj: 32635 (u daljnjem tekstu: Ugovor). Sveukupno iznos mjesečnih bruto obroka prema obračunu tuženika iznosi 36.678,15 CHF. Prodajni tečaj RBA na dan 12.11.2008. godine je iznosio 1 CHF = 4,846475 kn. Ukupno razlika u iznosu obroka po tečaju na dan računa u odnosu na obroke primjenom tečaja na dan početka ugovora iznosi 33.325,98 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 4.423,09 EUR. Ukupno razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose obroka primjenom tečaja na dan početka ugovora iznosi -198,06 kn, za obroke koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi -26,29 EUR. Prema tužbi na listu 5 spisa tužitelj je utužio i iznos od prodaje vozila, iako se radi o operativnom leasingu opreza radi vještak prikazuje i razliku iznosa s osnove promjene tečaja za iznos dobiven prodajom vozila: Ukupno razlika iznosa s osnove promjene tečaja za iznos dobiven prodajom vozila iznosi 1.594,78 EUR.

26. Nalaz i mišljenje prihvaćen je u cijelosti, budući da je isti sačinjen jasno i obrazloženo, nije proturječan sam sebi niti ostalim izvedenim dokazima, a niti stranke mu nisu prigovarale.

27. Vještak je u danom nalazu i mišljenju sačinio izračun u dvije inačice, jedna s uključenim svim razlikama i pozitivnim i negativnim, i drugu s uključenim samo pozitivnim tečajnim razlikama. Sud je prihvatio inačicu s iskazanim samo pozitivnim razlikama. Naime, u ovom postupku predmet spora je, u tom dijelu, kondemnatorni zahtjev tužitelja na povrat stečenog na osnovu ništetnih odredbi o vezanosti kredita uz valutu švicarski franak te je sud utvrđivao osnovanost takvog zahtjeva tužitelja, odnosno, utvrđivao je da li su pojedini mjesečni iznosi kojima je tužitelj uplaćivao rate kredita, bile preplaćene zbog takvih ništetnih odredbi i u kojoj visini. Nasuprot navedenome, u ovom postupku tuženik nije istakao zahtjev na povrat stečenog bez osnove od strane tužitelja zbog manje plaćenih rata prilikom otplate uslijed tečaja švicarskog franka koji je bio niži od onoga u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora pa takav zahtjev nije niti bio predmet ocjene osnovanosti u ovome postupku, a sve s obzirom na odredbu čl. 2. ZPP-a kojom je propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (pravno shvaćanje iz presude VSRH broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

28. Stoga je, na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka, kao i ostalih izvedenih dokaza u ovome postupku, utvrđena preplata po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu švicarski franak u visini 4.423,09 EUR, koja proizlazi iz razlika u plaćenim obrocima leasinga.

29. Sud nije prihvatio zahtjev za povrat razlike s osnove promjene tečaja za iznos dobiven prodajom vozila u visini 1.594,78 EUR (koju visinu je vještak utvrdio na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja i kojoj nijedna od stranaka nije prigovorila. Naime, iz dokumentacije koja prileži spisu, iz nalaza i mišljenja vještaka, kao i iz iskaza samog tužitelja, suglasno proizlazi kako nije tužitelj od tuženika kupio predmetno vozilo po isteku razdoblja leasinga, već je to učinila auto kuća, a potom je auto kuća prodala vozilo tužitelju za isti iznos. Dakle, ta razlika nije posljedica ništetne odredbe Ugovora o operativnom leasingu koji je predmet ovoga postupka, s obzirom da auto kuća od koje je tužitelj kupio predmetno vozilo po isteku leasinga, nije ni stranka predmetnog uogovora o leasingu. Ugovor o kupoprodaji na temelju kojega je tužitelj od auto kuće kupio vozilo po isteku leasinga nije ni dostavljen u ovome postupku niti je u isti predložen uvid, a tužitelj ni ne tvrdi da bi koja odredba toga ugovora bila ništetna pa da bi time tužitelj stekao pravo na povrat preplaćenog iznosa po takvoj ništetnoj odredbi.

30. Stoga, budući da predmetni iznos ne predstavlja stečeno bez osnove kao preplata izvršena od strane tužitelja tuženiku na temelju ništetne odredbe Ugovora o operativnom leasingu broj 32635, koji je predmet ovoga postupka, to je zahtjev u tom dijelu odbijen kao djelomično neosnovan.

31. Osim navedenoga, tužbeni zahtjev je odbijen i u preostalom dijelu, kao previsoko postavljen, sve s obzirom da tuženik nije pristao na njegovo smanjenje po provedenom vještačenju.

32. Stoga je tužbeni zahtjev pod točkom III. izreke ove presude odbijen za iznos od 2.265,14 Eur sa zatraženom zateznom kamatom, kao djelomično neosnovan, sve s obzirom je predmet odlučivanja bio zahtjev iz tužbe u visini 6.714,52 Eur sa zateznom kamatom, a tužbeni zahtjev je prihvaćen u visini 4.423,09 EUR sa zateznom kamatom kako je precizirano pod točkom II. izreke ove presude.

33. U pogledu zahtjeva tužitelja za isplatom zatezne kamate na dosuđeni iznos, valja navesti kako prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

34. Kako je tuženik navedene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem ništetnih odredaba, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s ekonomskim posljedicama takvih odredaba, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata kako je i zatraženo, od dana plaćanja, odnosno dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

35. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15), a od 1. siječnja 2023. do isplate na odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22.) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 156/22).

36. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 255. ZOO. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom odlučeno i o pitanju ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i troškovima obrade kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO od pet godina nije protekao (tako i Županijski sud u Osijeku, u presudi broj Gž-1996/19 od 14. rujna 2020.).

37. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj djelomično uspio u parnici ( s osnovom 100%, s visinom 66% - ukupan uspjeh 83%). Troškovi se odnose na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), sastava podnesaka od 31.1.2025. i 9.10.2025. u visini 100 bodova za svaki podnesak (Tbr. 8/1 Tarife) te zastupanja na ročištima 5.6.2025. i 20.11.2025. u visini 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), kao i trošak pristupa na ročište za objavu u visini 50 bodova (Tbr. 9/3 Tarife). Vrijednost jednog boda prema Tbr. 50 Tarife iznosi 2,00 EUR pa tužitelju za 550 bodova pripada iznos 1.700,00 EUR, a uvećano za PDV iznosi 1.375,00 Eur i uvećano za trošak sudskih pristojbi u visini 227,22 eura, iznosi 1.602,22 eura. Kada se omjer uspjeha tužitelja umanji za omjer uspjeha tuženika, to ostaje da tuženik naknadi tužitelju 66% nastalih mu troškova, što iznosi 1.057,50 eura. Tom iznosu pribrojen je trošak plaćenog predujma za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u iznosu 300,00 EUR u cijelosti, kao potreban bez obzira na uspjeh u sporu, kao i plaćeno preliminarno vještačenje kao potrebno za vođenje parnice, prema računu list 29, u iznosu 50,00 eura.

38. Slijedom navedenog, tužitelju je dosuđen parnični trošak u iznosu 1.407,50 EUR. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP- a, po stopi određenoj odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22.) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 156/22).

U Zagrebu 29. siječnja 2026.

Sutkinja

Ela Mišura Stopfer

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku uz rj o pristojbi na tužbu 113,61 Eur i presudu 113,61 Eur

2. Tuženiku po punomoćniku