REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3755/2016-248.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Jasminka Biloš, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika JZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Iva Žuvanić Štambuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti oporuke i ugovora o doživotnom uzdržavanju, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 21. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnica stranaka, dana 29. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se ništetnom oporuka ostaviteljice MZ iz [adresa] od 5. prosinca 2002. proglašena 19. siječnja 2006.

Utvrđuje se ništetnim Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između JZ iz [adresa], kao davatelja uzdržavanja i pokojne MZ iz [adresa], kao primatelja uzdržavanja, ovjeren kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu dana 22. siječnja 2002. i Aneks Ugovora o doživotnom uzdržavanju ovjeren kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu dana 16. travnja 2003. te se utvrđuje da novčani iznos od 195.993,80 EUR, koji je u trenutku smrti ostaviteljice zatečen na njenom deviznom računu kod Zagrebačke banke d.d. Zagreb, broj 2440360565, u iznosu od 195.993,80 EUR ulazi u ostavinsku masu pokojne MZ te se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 97.996,90 EUR sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne uloge po viđenju od 21. studenog 2005.god. do isplate te naknadi troškove ovog postupka."

II. Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

"Vraća se dar ostaviteljice učinjen tuženiku u iznosu od 300.000,00 kuna, te se za iznos od 75.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja presude do isplate umanjuje raspolaganje oporukom nasljedniku JZ radi povrede nužnog dijela nasljednika SZ."

III. Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

"Raskida se Ugovor o doživotnom uzdržavanju ovjeren kod Općinskog suda u Zagrebu od 22. siječnja 2002. i Aneks Ugovora o doživotnom uzdržavanju, ovjeren kod Općinskog suda u Zagrebu dana 16. travnja 2003., sklopljen između ostaviteljice MZ, kao primateljice uzdržavanja i JZ, kao davatelja uzdržavanja te se utvrđuje da novčani iznos koji je u trenutku smrti ostaviteljice zatečen na deviznom računu ostaviteljice broj 2440360565 Zagrebačka banka d.d.

Zagreb ulazi u ostavinsku masu.

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 97.996,90 EUR sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju od donošenja presude pa do isplate."

IV. Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

"Određuje se vraćanje dijela novčanog iznosa zatečenog na računu Zagrebačke banke d.d. Zagreb u trenutku smrti ostaviteljice broj 2440360565 u ostavinsku masu kojom je ostavitelj raspolagao sklapanjem Ugovora o doživotnom uzdržavanju i Aneksom Ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 97.996,90 EUR sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju od 21. studenog 2005. pa do isplate."

V. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 36.750,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana objave ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke zakonski nasljednici iza pokojne MZ koja je umrla **.**.2005. i iza koje se vodi ostavinski postupak kod ovog suda pod brojem O-7885/05 koji je prekinut rješenjem od 12. rujna 2006. a tužitelj je upućen u parnicu radi utvrđenja da vlastoručna oporuka ostaviteljice nije istinita ni pravno valjana. Tužitelj smatra da u vrijeme kada je oporuka sačinjena ostaviteljica nije bila sposobna za rasuđivanje i da nije mogla upravljati svojim postupcima radi teže bolesti psihičke naravi. Navodi da je ostaviteljica dugi niz godina bolovala od psihičkih smetnji, što proizlazi iz vještačkog nalaza u predmetu ovog suda broj R1-700/04 u kojem je ostaviteljici oduzeta poslovna sposobnost pa stoga tvrdi da i u trenutku sastavljanja oporuke nije bila sposobna za rasuđivanje. Tužitelj smatra da je upravo to razlog zbog kojeg je oporukom lišen nasljedstva te navodi da njihovi odnosi nisu bili poremećeni, da se nikada nije ogriješio o ostaviteljicu niti o pokojnog oca i da nije bilo razloga da ostaviteljica tužitelja liši nasljedstva. Dalje navodi da je ostaviteljica 4. lipnja 2002. sklopila Ugovor o kupoprodaji nekretnina kuće i zemljišta na otoku Cresu za 300.000,00 HRK koji iznos je dala tuženiku, a tim je darovanjem tužitelj povrijeđen u nužnom dijelu za 75.000,00 HRK. Navodi da su i Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 22. siječnja 2002. i Aneks tog ugovora od 16. travnja 2003. sklopljeni u vrijeme kada ostaviteljica nije bila sposobna za rasuđivanje i nije mogla shvatiti značenje svojih postupaka, a temeljem navedenog traži da mu tuženik isplati iznos od 97.996,90 EUR, odnosno polovicu iznosa koji je zatečen na računu kod Zagrebačke banke d.d. u trenutku smrti ostaviteljice budući da je predmetna devizna štednja pripala tuženiku temeljem spomenutog Ugovora o doživotnom uzdržavanju zajedno s nekretninama u Zagrebu, Aleja Svetog Mateja 52-70 i pravom korištenja groba na Mirogoju. Tužitelj tvrdi da je tuženik nakon smrti ostaviteljice podigao sva sredstva sa spomenutog računa u iznosu od 195.993,80 EUR. Također, tvrdi da tuženik za života ostaviteljice nije izvršavao svoje obveze iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju budući da je ostaviteljici postavljen skrbnik koji je preuzeo obveze uzdržavanja, njege, liječenja i upravljanja njezinom imovinom. S obzirom na navedeno, tužitelj smatra da su ispunjeni uvjeti za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju. Ističe da je ostaviteljica bila dobrog imovnog stanja i da je sama mogla snositi sve svoje troškove pa nije bilo ni potrebe za uzdržavanjem, a nakon oduzimanja poslovne sposobnosti nije mogla raspolagati svojom ušteđevinom, već je tim sredstvima raspolagao njezin skrbnik BZ.

2. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnom oporuku ostaviteljice MZ od 5. prosinca 2002. Istodobno predlaže da sud utvrdi ništetnim i Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 22. siječnja 2002. i Aneks Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 16. travnja 2003., da utvrdi da novčani iznos od 195.993,80 Eura koji je u trenutku smrti ostaviteljice zatečen na njenom deviznom računu broj 2440360565 kod Zagrebačke banke d.d. ulazi u ostavinsku masu, te da naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 97.996,90 Eura sa zateznim kamatama od 21. siječnja 2005. pa do isplate. Eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom, ukoliko sud ne bi utvrdio da je oporuka ništetna, tužitelj traži vraćanje dara ostaviteljice tuženiku u iznosu od 300.000,00 kuna i da se raspolaganje oporukom nasljedniku JZ, radi povrede nužnog dijela nasljednika SZ, umanji za iznos od 75.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama od donošenja presude pa do isplate. Ukoliko sud ne bi utvrdio ništetnost Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 22. siječnja 2002. i Aneksa Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 16. travnja 2003., tužitelj traži da sud raskine navedene ugovore i da utvrdi da novčani iznos koji je u trenutku smrti ostaviteljice zatečen na deviznom računu Zagrebačke banke broj 2440360565 ulazi u ostavinsku masu, te da tuženiku naloži da tužitelju isplati 97.996,90 Eura s pripadajućim zateznim kamatama ili da se dio novčanog iznosa zatečenog na računu ostaviteljice vrati u ostavinsku masu kojom je ostaviteljica raspolagala sklapanjem Ugovora o doživotnom uzdržavanju i Aneksom Ugovora o doživotnom uzdržavanju te da mu tuženik isplati iznos od 97.996,90 Eura s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tužitelj je uz tužbu podnio i prijedlog za izdavanje privremene mjere, a o istom je pravomoćno odlučeno presudom broj P-11407/06 od 6. lipnja 2014. koja je u tom dijelu potvrđena rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7217/14 od 31. svibnja 2016.

4. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev te navodi da su odnosi između majke stranaka i tužitelja bili trajno poremećeni, da tužitelj uopće nije vodio brigu o majci, da je nije posjećivao i da niti ne može znati u kakvom je psihičkom stanju njihova majka bila u vrijeme sastavljanja oporuke. Tuženik navodi da je ostaviteljica bila svjesna svojih postupaka što potvrđuje sama oporuka iz čijeg teksta, načina pisanja i formiranja rečenica, koje su pisane suvislo, jasno proizlazi da je ostaviteljica apsolutno bila svjesna značaja svojih postupaka te je sasvim svjesno raspolagala svojom imovinom. Tuženik navodi je tužitelj na pokretanje parničnog postupka upućen rješenjem iz ostavinskog postupka i to radi utvrđenja ništetnom oporuke ostaviteljice, pa stoga smatra da tužitelj ne može u ovom postupku postavljati druge tužbene zahtjeve. Što se tiče utvrđenja ništetnosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju i pripadajućeg aneksa, tuženik smatra da bi taj zahtjev trebao biti predmetnom posebne parnice, kao i imovina raspoređena Ugovorom o doživotnom uzdržavanju. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti te traži da mu tužitelj naknadi parnični trošak zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

5. Sud je tijekom dokaznog postupka izveo dokaz uvidom u spis O-7885/05 i R1- 700/04, Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 4. lipnja 2002., Ugovor o doživotnom uzdržavanju i pripadajući aneks, rješenje o nasljeđivanju iza AZ, oca stranaka, dopise Zagrebačke banke d.d., rješenja Centra za socijalnu skrb Zagreb, medicinsku dokumentaciju ostaviteljice, privatnu dokumentaciju ostaviteljice, evidenciju dolazaka, kao i svu ostalu dokumentaciju u spisu, saslušane su stranke i svjedokinja AZB te je provedeno medicinsko vještačenje po stalnim sudskim vještacima dr. Stjepanu Vogleinu, dr. Milivoju Koludroviću, Kliničkom bolničkom centru Rijeka i Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

6. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da ni glavni ni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Na pokretanje ovog parničnog postupka tužitelj je upućen rješenjem ovog suda broj O-7885/07 od 12. rujna 2006. i to radi utvrđenja činjenice da vlastoručna oporuka ostaviteljice od 5. prosinca 2002. nije ni istinita ni pravovaljana jer ostaviteljica u vrijeme sačinjenja oporuke nije bila sposobna za rasuđivanje niti je mogla upravljati svojim postupcima zbog bolesti i duševnih smetnji.

8. Osim postavljenog tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti oporuke, tužitelj traži i utvrđenje ništetnosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 22. siječnja 2002. i Aneksa tom ugovoru od 16. travnja 2003. koji su sklopljeni između ostaviteljice MZ kao primateljice uzdržavanja i tuženika kao davatelja uzdržavanja. Tužitelj je sukladno čl. 188. st. 2. ZPP postavio i eventualno kumulirane tužbene zahtjeve koje predlaže usvojiti ukoliko sud utvrdi da glavni tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Tuženik neosnovano smatra da tužitelj nije ovlašten u ovom postupku istaknuti i dodatni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 22. siječnja 2002. i Aneksa tom ugovoru od 16. travnja 2003. Navedeni zahtjevi, isto kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji se traži da se navedeni ugovori raskinu, predstavlja parničnu dispoziciju tužitelja. Dakle, tužitelj može podnijeti tužbu s takvim tužbenim zahtjevom i bez da ga je sud u ostavinskom postupku uputio na pokretanje parnice pa stoga nije bitno hoće li navedene zahtjeve postaviti u zasebnoj parnici ili zajedno sa zahtjevom na koji je upućen u ostavinskom postupku.

10. Sporno je prije svega to je li ostaviteljica MZ u vrijeme sastavljanja oporuke i u vrijeme sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju i pripadajućeg Aneksa bila sposobna za rasuđivanje, odnosno je mogla upravljati svojim postupcima s obzirom na svoje zdravstveno stanje. Isto tako, među strankama je sporno je li tuženik za života ostaviteljice primio dar u iznosu od 300.000,00 kuna, je li tuženik izvršavao svoje obveze iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju i je li time što je tuženik podigao cjelokupni iznos devizne štednje s računa ostaviteljice povrijeđen tužiteljev nužni dio.

11. Odredbom čl. 26. st. 2. i 3. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03 i 163/03, dalje ZN) koji se primjenjuje u ovom postupku (ostaviteljica MZ preminula je 4. studenog 2005.) propisano je da je oporuka je ništava ako u vrijeme sastavljanja oporučitelj nije bio sposoban za rasuđivanje, odnosno ako nije bio u stanju shvatiti značenje svojeg očitovanja i njegove posljedice ili nije bio u stanju vladati svojom voljom toliko da postupa u skladu s tim znanjem. Gubitak sposobnosti za rasuđivanje koji bi nastupio pošto je oporuka napravljena ne utječe na njezinu valjanost.

12. Tužitelj traži da sud utvrdi ništetnim i Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 22. siječnja 2002. i Aneks tom ugovoru od 16. travnja 2003. jer pokojna MZ u trenutku potpisivanja tih ugovora nije bila sposobna za rasuđivanje zbog zdravstvenih razloga, a pri tome se poziva na odredbu čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01, dalje: ZOO).

13. Radi utvrđenja sposobnosti ostaviteljice MZ za rasuđivanje i sastavljanje oporuke od 5. prosinca 2002., Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 22. siječnja 2002. i pripadajućeg Aneksa od 16. travnja 2003., sud je proveo dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dr. Stjepanu Vogleinu, neuropsihijatru. Iz njegovog mišljenja od 4. studenog 2008. (list 213-216) proizlazi da u medicinskoj dokumentaciji u spisu nema naznaka da bi duševno stanje ostaviteljice bilo promijenjeno u smislu da ne bi bila sposobna valjano potpisati darovni ugovor (ispravno ugovor o doživotnom uzdržavanju) od 22. siječnja 2002., Aneks tom ugovoru od 16. travnja 2003., odnosno svojeručno napisati i potpisati oporuku od 5. prosinca 2002. godine.

14. Na navedeni je nalaz i mišljenje prigovorio tužitelj podneskom od 2. ožujka 2009. (list 234-235), pa je vještak dr. Voglein pisanim putem dostavio dopunu svog prvotnog nalaza i mišljenja (list 241-243), a budući da je tužitelj i dalje isticao prigovore, vještak je na ročištu 1. prosinca 2009. usmeno obrazložio svoj nalaz te u cijelosti ostao kod iznesenog mišljenja.

15. Potom je određeno novo medicinsko vještačenje po vještaku dr. Milivoju Koludroviću, specijalistu neuropsihijatru. Iz njegovog nalaza i mišljenja proizlazi da ostaviteljica u kritično vrijeme (kolovoz 2001. - rujan 2003.) nije bila sposobna za rasuđivanje. Vještak je saslušan na glavnoj raspravi kojom prilikom se usmeno očitovao na tuženikove prigovore te je u cijelosti ostao kod svog nalaza i mišljenja. S obzirom na to da su stavovi vještaka dr. Stjepana Vogleina i dr. Milivoja Koludrovića bili u cijelosti proturječni, sud je oba vještaka saslušao na ročištu 6. lipnja 2011. Budući da je i nakon saslušanja svaki vještak u cijelosti ostao kod svog nalaza i mišljenja, a isti su međusobno proturječni, vještačenje je obnovljeno temeljem čl. 261. st. 3. ZPP te je isto povjereno Kliničkom bolničkom centru Rijeka, Klinici za psihijatriju.

16. Iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Đulijana Ljubičića (psihijatar) i prof. NZ (psiholog) od 24. veljače 2012. proizlazi da ostaviteljica nije bila sposobna za rasuđivanje prilikom sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 22. siječnja 2002., Aneksa tom ugovoru od 16. travnja 2003. i Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 4. lipnja 2002. Vještaci su usmeno obrazložili svoj nalaz i mišljenje na glavnoj raspravi te su se očitovali na prigovore tuženika.

17. Budući da iz nalaza i mišljenja Kliničkog bolničkog centra Rijeka nije razvidno kojom odlukom su upravo prof.dr.sc. TZ, dr.med. i prof.dr. NZ, dipl.psiholog, određeni da u ime Klinike za psihijatriju KBC Rijeka provedu vještačenje koje je povjereno navedenoj ustanovi, niti je razvidno postoji li pri Kliničkom bolničkom centru Rijeka tijelo ili odbor za sudbena mišljenja i tko mu je predsjednik, sud je sukladno uputi drugostupanjskog suda pozvao Klinički bolnički centar Rijeka da se očituje o navedenim okolnostima. Iz dostavljenog odgovora proizlazi da je prof.dr.sc. TZ, dr.med. u vrijeme izrade predmetnog nalaza obnašao dužnost predstojnika Klinike za psihijatriju KBC Rijeka te da je s obzirom na navedenu dužnost imao ovlasti odrediti tko će od djelatnika provesti povjereno vještačenje. U odgovoru se navodi i to da formalnopravno Klinika za psihijatriju KBC Rijeka ne postoji kao samostalna pravna ustanova ovlaštena za provođenje medicinskih vještačenja te da KBC Rijeka nije nikada imenovao posebno tijelo ili odbor za sudbena vještačenja.

18. Sud je dopisom od 22. listopada 2021. pozvao KBC Rijeka da se vještaci koji su izradili nalaz i mišljenje, nakon uvida u spornu oporuku, ponovno izjasne je li ostaviteljica bila sposobna za rasuđivanje u trenutku sastavljanja oporuke. Podneskom od 21. siječnja 2022. KBC Rijeka je obavijestio sud da prof.dr.sc. Đulijano Ljubičić, dr.med. više nije njihov zaposlenik i da stoga nije moguće odgovoriti na upit suda. Iz odgovora vještakinje psihologijske struke prof.dr. NZ, proizlazi da je prof.dr.sc. Đulijano Ljubičić, kao tadašnji predstojnik Klinike za psihijatriju KBC Rijeka, u predmetnom postupku odredio timsko vještačenje i da je on bio nositelj vještačenja, ali da je isti sada umirovljen i da više nije sudski vještak. Prof.dr. NZ navela je da izvan okvira provedenog timskog vještačenja sama nije kompetentna dati dodatno samostalno mišljenje.

19. S obzirom na to da vještaci KBC Rijeka prilikom izrade svog nalaza i mišljenja nisu izvršili uvid u samu oporuku, a vezano za navedeno iskazali su da bi uvidom u predmetnu oporuku sigurno mogli izvući neki zaključak, sud je ocijenio da je radi pravilnog i potpunog utvrđenja spornih činjenica neophodno da se vještaci očituju i o samom sadržaju oporuke, odnosno da se izjasne je li ostaviteljica s obzirom na svoje zdravstveno stanje bila sposobna sastaviti predmetnu oporuku. Među strankama nije sporno da je oporuka od 5. prosinca 2002. vlastoručno napisana i potpisana od strane ostaviteljice.

20. Navedene nedostatke u vještačenju provedenom po KBC Rijeka nije moguće otkloniti iz razloga što je nositelj vještačenja prof.dr.sc. Đulijano Ljubičić u međuvremenu umirovljen i više nije sudski vještak, dok druga vještakinja prof. NZ, kao vještak psihologijske struke, nije kompetentna samostalno izraditi dopunu nalaza i mišljenja te ocijeniti od kakvog je utjecaja sama oporuka na izneseni zaključak o sposobnosti rasuđivanja ostaviteljice.

21. Također, treba istaknuti da su se vještaci KBC Rijeka u pisanom nalazu i mišljenju očitovali o sposobnosti rasuđivanja ostaviteljice prilikom sklapanja Ugovora o kupoprodaji nekretnine na otoku Cresu od 4. lipnja 2002., što uopće nije bio zadatak za vještaka određen rješenjem od 12. prosinca 2011., dok se o sposobnosti rasuđivanja ostaviteljice prilikom sklapanja oporuke od 5. prosinca 2002. uopće nisu izjasnili u pisanom nalazu i mišljenju od 24. veljače 2012.

22. S obzirom na to da dosadašnjim očitovanjima nisu otklonjene sve nejasnoće i manjkavosti, a dopuna nalaza i mišljenja KBC Rijeka više nije moguća, sud je sukladno čl. 261. st. 3. ZPP zatražio mišljenje drugog vještaka, a vještačenje je povjereno Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

23. Odlukom Povjerenstva za sudbena mišljenja Medicinskog fakulteta u Splitu, za vještaka referenta određena je prof.dr.sc. Dolores Britvić, dr.med., specijalist psihijatrije koja je nakon proučavanja dostavljenog spisa dala prijedlog Fakultetskog mišljenja koji je prihvaćen na sjednici Povjerenstva dana 27. svibnja 2024.

24. U nalazu se navodi da je oporučiteljica, pokojna MZ, bila hospitalizirana od 26.08.2001. do 31.08.2001. u Neurološkoj klinici KBC Zagreb, da je prilikom dolaska bila pri svijesti, orijentirana, urednog kontakta, uredne govorne ekspresije, da je kod oporučiteljice tada bila prisutna ateroskleroza s posljedičnim CV1 no bez evidentnog utjecaja na psihičko funkcioniranje. Navedeno je da često klinički nalaz ne prati težinu nalaza strukturalnih promjena mozga te da ima osoba koje unatoč atrofičnim promjenama mogu zadovoljavajuće psihički funkcionirati. Prvi znaci značajnih psihičkih smetnji navode se u prijamnom zapisniku iz Psihijatrijske bolnice Vrapče od 21.07.2002. koji ukazuje na postojanje psihoorganskih promjena mozga sa suspektnim paranoidnim sumanutim idejama. Iako je hospitalizacija preporučena, oporučiteljica je odbija. Idući nalazi o psihičkom stanju postoje tek od 02.09.2003. kada se iz nalaza poliklinike Podobnik doznaje da je zaboravljiva, podozriva, povremeno ima priviđenja, izgubila na tjelesnoj težini i slabo se osjeća. Rezultati MMS 19 su na donjoj razini blage demencije (19-24). Tada je postavljena dijagnoza demencije i cerebrovaskularne bolesti. Kasnije je pregledana 23.09.2003. te se navodi daje stanje u poboljšanju, da je bolje koncentracije i bolje orijentirana, ponovno 09.02.2004. kada se navodi daje stanje nešto bolje, bolje pamti. Neurološki status je bez promjene, MMS je 21, dakle na razini blage demencije.

25. U mišljenju se navodi da je kod oporučiteljice u prosincu 2002. nesumnjivo postojala demencija, vjerojatno vaskularnog tipa, iako se kasnije spominje Alzheimerova tipa. Pojašnjeno je da u blagim stupnjevima demencije, kognitivne funkcije mogu biti relativno očuvane, odnosno one mogu oscilirati i tada pacijent danima može biti orijentiran, a potom se mogu javiti faze smetenosti, konfuzije, dezorijentacije. Kod navedenih psihoorganskih oštećenja mozga mogu se javiti oštećenja ne samo kognitivnih funkcija (pamćenja, shvaćanja i razumijevanja) već se mogu javiti i organske promjene na planu raspoloženja, ali i organska sumanutost. U nalazu od 21.07.2002. spominju se upravo organski poremećaj raspoloženja te sumanuti poremećaj. Za sposobnost rasuđivanja potrebna je očuvanost kognitivnih funkcija koje podrazumijevaju shvaćanje odnosa, pamćenje osoba i događaja ali i sposobnost procjene realiteta koja je u stanjima sumanutosti kompromitirana.

26. Uvidom u oporuku i analizom njezinog sadržaja vještaci zaključuju da oporuka predstavlja odraz emocionalne reakcije ostaviteljice, ali da se ne može poreći da je bila dostatno očuvanih kognitivnih funkcija za sastavljanje te oporuke. Navode da je ostaviteljica testirala realitet jer opisuje događaje koji su se uistinu zbili i da je moguće da je došlo do zamjene termina te da je napisala infarkt umjesto moždani udar budući da se termin infarkcija može koristiti i za hipoksično oštećenja mozga. Prema tome, vještaci zaključuju da nema elemenata koji bi ukazivali da u vrijeme sastavljanja predmetne oporuke ostaviteljica nije bila u mogućnosti rasuđivanja. Navode da unatoč blagoj demenciji, nema podataka koji bi ukazivali da je u vrijeme sastavljanja oporuke ostaviteljica bila u stanju sumanutosti ili dezorijentiranosti, a objašnjenje toga je oscilirajući tijek psihičkih smetnji, pogotovo u fazama blage demencije. Dakle, moguće je da je u srpnju iste godine imala prolaznu epizodu sumanutosti koja je prošla te da je funkcionirala na prijašnjoj razini.

27. Vezano za tvrdnje da su kod ostaviteljice od mladosti prisutni određeni strahovi i tegobe na razini raspoloženja, vještaci su naveli da se to ne može vidjeti iz priložene medicinske dokumentacije, ali nije ni relevantno za procjenu oporučne sposobnosti jer se radi o psihičkom stanju puno prije pisanja oporuke. Naveli su da procjenom pamćenja posredno mogu zaključivati o stanju psihičkih funkcija pa se stoga ne mogu složiti s tvrdnjom da je pamćenje nevažno u smislu utvrđivanja ubrojivosti. U odnosu na dokumentaciju iz Psihijatrijske bolnice Vrapče od 21.07.2002. u kojoj se navodi dijagnoza sumanutog poremećaja in obs. (u opservaciji) navode da ista ukazuje na sumnju da pacijentica pokazuje znakove sumanutosti, međutim, za postavljanje detaljne dijagnoze u pravilu treba dugotrajnije promatranje i višekratni pregledi pacijenta. Dakle, ova dijagnoza ukazuje na stanje psihičkih funkcija u vrijeme pregleda, ali ne definira poremećaj sam po sebi kao u klasifikaciji psihičkih poremećaja.

28. Vezano za nalaz i mišljenje KBC Rijeka vještaci navode da se ne mogu složiti sa zaključkom o progresiji bolesti jer se u nalazima neurologa iz poliklinike Podobnik od 23.09.2003. navodi da je stanje u općem poboljšanju, da se pacijentica bolje koncentrira i da je bolje orijentirana. Ističu da podaci MMS testa od rujna 2003. pokazuju znakove između blage i srednje demencije, dok je rezultat MMS iz veljače 2004. bolji i iznosi 21. Pojašnjavaju da rezultat MMS iznad 24-30 ukazuje na normalnu kogniciju, od 19-23 na blago kognitivno oštećenje, od 10-18 na umjereno kognitivno oštećenje, a ispod 9 na jako kognitivno oštećenje. Navode da postojanje demencije ne isključuje mogućnost rasuđivanja i oporučivanja, no bitna je procjena težine i stupnja demencije kao i podaci o psihičkom stanju u vrijeme potpisivanja i izrade predmetne oporuke ili ugovora, a budući da nema podataka da je oporučiteljica u vrijeme potpisivanja oporuke bila u stanju smetenosti, konfuznosti ili organske sumanutosti, vještaci su mišljenja da je oporučiteljica mogla rasuđivati. Slijedom svega navedenog, prema mišljenju vještaka u vrijeme sastavljanja oporuke MZ mogla je shvatiti značenje svojih postupaka i upravljati njima.

29. Nakon proučavanja podneska tužitelja, vještak-referent, prof.dr.sc. Dolores Britvić, koja je izradila nalaz i mišljenje prihvaćeno na sjednici Povjerenstva dana 27. svibnja 2024., dala je prijedlog očitovanja koje je prihvaćeno na sjednici Povjerenstva dana 22. studenog 2024. U očitovanju na prigovore tužitelja navodi se da je nalaz sastavljen sukladno zadatku suda, da se isti temelji na medicinskoj dokumentaciji, ponovno se ističe da iz nalaza od 02.09.2003. te ponovnih pregleda 23.09.2003. ne proizlazi da bi kod ostaviteljice bila evidentirana uznapredovala faza bolesti jer spomenuti nalazi objektivizirani kroz MMS test ukazuju na blagu demenciju, a navedeni test je objektivni pokazatelj intenziteta demencije pa je stoga i najvrjedniji u procjeni kognitivnog funkcioniranja. Vještaci smatraju da su zaključci tužitelja proizvoljni i da nisu utemeljeni medicinskoj dokumentaciji. Navode i to da nalaz iz 2004. godine nije relevantan jer ne datira iz vremena kada je sastavljena oporuka, odnosno Ugovor o doživotnom uzdržavanju i Aneks tog ugovora. Slijedom navedenog, vještaci su ostali kod ranije iznesenog mišljenja da nema elemenata koji bi ukazivali na to da u vrijeme sastavljanja predmetne oporuke ostaviteljica nije imala sposobnost rasuđivanja. U pisanom očitovanju vještaka navedeno je i to da postojanje demencije ne isključuje mogućnost rasuđivanja i oporučivanja, da je bitna procjena težine i stupnja demencije, kao i podaci o psihičkom stanju u vrijeme potpisivanja i izrade predmetne Oporuke ili Ugovora. Vještaci smatraju da vještačenje od strane neurologa ne bi utjecalo na procjenu stupnja demencije jer je isto već procijenjeno temeljem objektivne medicinske dokumentacije, uz napomenu da specijalisti neurolozi ne procjenjuju oporučnu sposobnost, odnosno sposobnost sklapanja ugovora.

30. Vještaci Medicinskog fakulteta u Splitu saslušani su na glavnoj raspravi te je tom prilikom dr. Dolores Britvić iskazala da je sudski vještak od 1998. godine, da je subspecijalistica forenzičke psihijatre i da procjenu testatorske sposobnosti, dakle, sposobnosti oporučivanja, kao i sposobnosti potpisivanja ugovora, u pravilu vještače psihijatri i to subspecijalisti forenzične psihijatrije. Vezano za mišljenja neurologa da je ostaviteljica 2004. godine imala kasni stadij bolesti u kojem je nemoguće shvatiti sporazume i ugovore, iskazala je da je za procjenu navedenog mjerodavno mišljenje forenzičkog psihijatra, a ne neurologa, a osim toga radi se o nalazu koji je nastao dvije godine nakon sastavljanja oporuke i ugovora. Nadalje, navela je da iz istog razloga nije relevantan ni nalaz magnetske rezonance mozga iz 2003. uz napomenu da se nalazi snimki slikovnih prikaza mozga ne mogu bez zadrške koristiti za procjenu psihičkog stanja jer ima situacija u kojima osobe, iako imaju atrofične nalaze mozga mogu zadovoljavajuće kognitivno funkcionirati, kao i obrnuto, da osobe koje nemaju značajne nalaze na mogu pokazuju promjene psihičkih funkcija. Vještakinja je iskazala da se postavljena dijagnoza sumanutih epizoda u opservaciji iz srpnja 2002., dakle, pet mjeseci prije potpisivanja sporne oporuke, ne može direktno poistovjetiti sa psihičkim stanjem u vrijeme oporučivanja. Pri tome ističe da se u kasnijim nalazima takvo stanje ne navodi, a sam tekst oporuke ne ukazuje na osobu koja je imala značajnih kognitivnih oštećenja.

31. Vještakinja je ponovila da za procjenu sposobnosti rasuđivanja nije klinički relevantno radi li se o demenciji Alzheimerovog tipa ili vaskularnoj demenciji jer isto često nije moguće razlikovati, pogotovo u ranijim stadijima bolesti. Vještakinja je iskazala da je prilikom izrade nalaza i mišljenja uzela u obzir to da je u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče oporučiteljici bila propisana terapija Mellerilom i Cersonom. Navela je da u zdravstvenom kartonu nema podataka da je uzimala tu terapiju. Pojasnila je da je u ovom slučaju tek bila postavljena sumnja na sumanuti poremećaj, ali da isti nije nedvojbeno dijagnosticiran te da stoga u takvom slučaju nema indikacija za nekakav oblik tzv. obvezatnog liječenja. Tek kada bi se radilo o osobi sa nedvojbeno dijagnosticiranim sumanutim poremećajem to bi teoretski zahtijevalo obvezatno liječenje. Vezano za ranije izneseno mišljenje da nije bilo progresije bolesti vještakinja je ponovno istaknula da su rezultati na kasnijem MMS testu bili bolji, a u slučaju progresije bilo bi suprotno. U odnosu na Rješenje Centra za socijalnu skrb od 23.03.2004. iskazala je da iz istog nije razvidno na temelju čega je donesena takva odluka te je napomenula je da je navedeno rješenje doneseno dvije godine nakon sastavljanja sporne oporuke pa zbog toga navedena okolnost nije relevantna za vještačenje. Vještakinja je potvrdila da je Alzheimerova bolest neurodegenerativna bolest, ali je istaknula da u medicinskoj dokumentaciji ne postoji takva dijagnoza prije sastavljanja oporuke od 05.12.2002. Vještakinje su iskazale da nije moguće općenito odgovoriti na pitanje koje je razdoblje potrebno za razvoj demencije od blagog, srednjeg do teškog stupnja, zbog toga što je takav razvoj individualan i ovisi od slučaja do slučaja, a u konkretnom slučaju nema podataka o kojoj se vrsti demencije radi, odnosno je li u pitanju Alzheimerova, vaskularna ili miješana demencija.

32. Sud je prihvatio mišljenje Medicinskog fakulteta u Splitu kao stručno i objektivno iz razloga što je nalaz detaljan i razumljiv, utemeljen je na dostavljenoj medicinskoj dokumentaciji, a vještaci su osim iste uzeli u obzir i sadržaj sporne oporuke. Izneseno mišljenje je jasno i logično obrazloženo, vještaci su se detaljno i argumentirano očitovali na sve iznesene prigovore tako da istima nije dovedena u sumnju ni kompetentnost vještaka ni njihova nepristranost. Budući da su vještaci odgovorili na sva postavljena pitanja te su se ujedno osvrnuli i na dvojbene zaključke iz ranijih nalaza i mišljenja, ovaj sud smatra da su vještaci Medicinskog fakulteta u Splitu stručno i jasno odgovorili na sva postavljena pitanja sukladno zadatku suda. Njihov nalaz i mišljenje potvrdio je i zaključke vještaka dr. Stjepana Vogleina da u dostupnoj medicinskoj dokumentaciji nema naznaka da ostaviteljica ne bi bila sposobna za rasuđivanje u vrijeme sastavljanja oporuke od 5. prosinca 2002., isto kao i u vrijeme potpisivanja ugovora od 22. siječnja 2002. i 16. travnja 2003.

33. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da je ostaviteljica MZ u vrijeme sastavljanja oporuke od 5. prosinca 2002., Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 22. siječnja 2002. i pripadajućeg Aneksa od 16. travnja 2003. bila sposobna za rasuđivanje. Budući da tužitelj nije dokazao da su ispunjeni uvjeti iz čl. 26. st. 2. ZN i čl. 103. ZOO, odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje da su oporuka i Ugovor o doživotnom uzdržavanju s pripadajućim Aneksom, ništetni.

34. Prilikom odlučivanja o gore navedenom zahtjevu sud nije posebno cijenio iskaz svjedokinje AZB jer iz istog proizlazi da svjedokinja nema relevantnih saznanja o činjenicama bitnima za utvrđenje sposobnosti rasuđivanja ostaviteljice. Svjedokinja je iskazala da je ostaviteljica bila njezina pacijentica, ali da se ne sjeća niti kako je izgledala niti od čega je bolovala niti zbog kojih zdravstvenih problema je dolazila. Ostatak njezinog iskaza svodi se na reproduciranje bilješki iz zdravstvenog kartona. Isto tako, iskaze stranaka sud nije posebno vrednovao prilikom utvrđivanja činjenica relevantnih za odluku o ništetnosti oporuke i spornih ugovora jer se prije svega radi o subjektivnim opažanjima, dok je za procjenu sposobnosti rasuđivanja svakako potrebno stručno i objektivno mišljenje vještaka koje je utemeljeno prvenstveno na relevantnoj medicinskoj dokumentaciji, s time da su se vještaci u svom nalazu osvrnuli i na tvrdnje tužitelja da je majka stranaka dugi niz godina koristila lijekove zbog psihičkih bolesti i tegoba, da je njezino zdravstveno stanje nakon moždanog udara bilo loše itd.

35. Odredbom čl. 119. st. 3. ZN propisano je svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obveze. Iako tužitelj nije ugovorna strana predmetnog ugovora, kao zakonski nasljednik primateljice uzdržavanja, aktivno je legitimiran tražiti raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog toga što druga stranka nije izvršavala svoje obveze jer se radi o imovinskom pravu koje prelazi na nasljednike.

36. Obveze tuženika kao davatelja uzdržavanja definirane su točkom II. Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 22. siječnja 2002. te točkom III. Aneksa tom ugovoru od 16. travnja 2003. Iskazi stranaka su suglasni u pogledu činjenice da je tužitelj 2000. sa svojom obitelji preselio iz Zagreba u Osijek, a sam tužitelj je iskazao da je nakon toga rjeđe viđao majku i oca, da su njihovi kontakti većinom bili telefonski, da je majku nakon što je doživjela moždani udar i vratila se živjeti u svoj stan zvao otprilike jednom u dva mjeseca, da mu se u razgovorima majka nije žalila da joj bilo što nedostaje, da je imala ženu koja joj je pomagala i redovito dolazila kod nje, da su joj donosili hranu iz umirovljeničkog doma, da od njega nikada nije tražila da je uzdržava ili da joj pruži bilo kakvu pomoć te da mu je govorila da se tuženik brine o njoj.

37. S obzirom na sve navedeno, sud je prihvatio kao vjerodostojan i istinit iskaz tuženika u dijelu u kojem tvrdi da je brinuo o majci, da ju je redovito posjećivao, da joj je pomagao, da je dolazio kod nje poslije posla, da ju je vozio kod doktora, na groblje, da je organizirao njezinu prehranu u umirovljeničkom domu, da je nakon što je smještena u dom on plaćao troškove doma itd. Iskaz tuženika u odnosu na izvršavanje njegovih obveza iz ugovora o doživotnom uzdržavanju je uvjerljiv, životno logičan i nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

38. Imajući u vidu mišljenje vještaka Medicinskog fakulteta u Splitu da s obzirom na prema relevantnoj medicinskoj dokumentaciji nije postojala potreba za obveznom medicinskom terapijom, sud nije prihvatio iskazu tužitelja u dijelu u kojem tvrdi da je nakon očeve smrti majka bila bez adekvatne liječničke skrbi i brige jer je trebala biti upućena psihijatru. Isto tako, na temelju izvedenih dokaza ne može se zaključiti da ostaviteljici nije bila dostupna potrebna medicinska skrb ili da bi pisana izjava tuženika da se majka ne hospitalizira u uzročnoj vezi s njenom smrću.

39. Iz iskaza svjedokinje JZB proizlazi da je tuženik dolazio kod nje radi ostaviteljice, a i isto proizlazi iz dijela medicinske dokumentacije. Nadalje, iz evidencije posjeta Doma za starije i nemoćne osobe u kojem je bila smještena ostaviteljica proizlazi da je tuženik redovito posjećivao ostaviteljicu i to u prosjeku otprilike svakog trećeg dana.

40. Vezano za navode da je ostaviteljici bio postavljen skrbnik, treba reći da je rješenjem Centra za socijalnu skrb Zagreb od 23. ožujka 2004. ostaviteljici postavljen skrbnik za poseban slučaj te da je isti ovlašten poglavito upravljati njezinom imovinom, odnosno skrbiti da se bez odobrenja Centra za socijalnu skrb Zagreb ne može raspolagati sredstvima njezinog deviznog računa. Rješenjem Centra za socijalnu skrb Zagreb od 23. ožujka 2004. ostaviteljica je stavljena pod skrbništvo, a skrbnik je među ostalim preuzeo nadzor i nad njezinim uzdržavanjem i liječenjem, kao i upravljanjem njezinom imovinom te je bio dužan skrbiti o njezinoj imovini.

41. Imajući u vidu sve prethodno navedeno, sud je ocijenio da tužitelj nije dokazao da tuženik kao davatelj uzdržavanja nije izvršavao svoje ugovorne obveze slijedom čega je odbijen tužbeni zahtjev kojim se traži da sud raskine Ugovor o doživotnom uzdržavanju s pripadajućim Aneksom.

42. S obzirom na to da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti oporuke i Ugovora o doživotnom uzdržavanju, zajedno s Aneksom tog ugovora, a odbijen je i zahtjev da sud raskine navedene ugovore, valjalo je odbiti i tužbeni zahtjev kojim se predlaže da sud utvrdi da novčani iznos od 195.993,80 EUR koji u trenutku smrti ostaviteljice MZ bio zatečen na njenom deviznom računu broj 2440360565 kod Zagrebačke banke d.d., ulazi u ostavinsku masu, kao i zahtjev da tuženik tužitelju isplati polovinu navedenog iznosa s pripadajućim zateznim kamatama.

43. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu majka nikada nije spomenula niti oporuku, niti prodaju kuće na Cresu i stana u [adresa], niti Ugovor o doživotnom uzdržavanju te da je za sve navedeno saznao tek nakon njezine smrti. Tuženik je iskazao da je kuću na Cresu majka odlučila prodati nakon smrti oca, da je novac od prodaje položila na deviznu štednju, isto kao i novac koji je dobila od prodaje stana u [adresa], te da ništa od tog novaca majka nije darovala ni njemu ni njegovoj kćeri ili supruzi. Isto tako, iskazao je da mu majka nakon smrti oca nije darovala nikakav novčani iznos, a također nije darovala novac niti njegovoj kćeri niti supruzi.

44. Nije sporno da je ostaviteljica u lipnju 2002. godine prodala nekretninu na otoku Cresu po cijenu od 300.000,00 HRK, a to potvrđuje i kupoprodajni ugovor. Među strankama je sporno je li navedeni novčani iznos, isto kao i sredstva ostvarena prodajom nekretnine u Zagrebu, ostaviteljica za života darovala tuženiku. Tužitelj nije ničim dokazao svoju tvrdnju da je tuženik od ostaviteljice primio dar u iznosu od 300.000,00 HRK.

45. S obzirom na činjenicu da je na deviznom računu ostaviteljice u trenutku njene smrti zatečen novčani iznos od 195.993,80 EUR, sud je prihvatio kao vjerodostojan i istinit iskaz tuženika u dijelu u kojem tvrdi da je ostaviteljica sav novac od prodaje svojih nekretnina položila na navedeni devizni račun. U prilog takvom zaključku govori i dopis Zagrebačke banke d.d. (list 194) kojim se potvrđuje da je iznos od 325.063,00 HRK koji je ostaviteljica primila na svoj račun istoga dana podignut radi kupnje deviza te je iznos od 46.600,00 EUR položen na njezin devizni račun. Tužitelj ničim ne obrazlaže porijeklo sredstava na deviznom računu ostaviteljice pa se stoga logično nameće zaključak da je ostaviteljica doista novčana sredstva koja je stekla prodajom nekretnina pretvarala u deviznu štednju.

46. Slijedom navedenog, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) zaključio da tuženik od ostaviteljice nije primio dar u iznosu od 300.000,00 HRK, već da je ostaviteljica novčana sredstva ostvarena prodajom nekretnina uplatila na svoj devizni račun. Slijedom navedenog, sud je odbio tužbeni zahtjev kojim se traži vraćanje dara i umanjenje raspolaganja oporukom za iznos za koji je tužitelj kao zakonski nasljednik povrijeđen u svom nužnom dijelu, isto kao i zahtjeve kojima se traži utvrđenje da novčani iznos zatečen na deviznom računu ulazi u ostavinsku masu, odnosno da sud odredi vraćanje tog iznosa u ostavinsku masu, te da tuženiku naloži da tužitelju isplati polovicu tog iznosa.

47. Odluka o naknadi parničnih troškova stranaka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tuženika po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23).

48. Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.400,00 EUR (Tbr. 8/1), trošak sastava podnesaka od 4. svibnja 2009., 26. ožujka 2010., 3. siječnja 2014. i 7. veljače 2018. u iznosu od 1.400,00 EUR (Tbr. 8/1), trošak sastava podnesaka ode 18. srpnja 2024. i 29. prosinca 2025. u iznosu od 700,00 EUR (Tbr. 8/3), trošak zastupanja na očevidu 19. listopada 2017. u iznosu od 1.400,00 EUR (Tbr. 9/7) te trošak zastupanja na ročištima 21. studenog 2006., 1. prosinca 2009., 6. lipnja 2011., 20. lipnja 2013., 5. svibnja 2014., 11. studenog 2016., 5. rujna 2017., 9. ožujka 2018., 3. travnja 2019., 1. srpnja 2019., 18. siječnja 2021., 6. travnja 2022., 26. travnja 2023. i 21. siječnja 2026. u iznosu od 1.400,00 EUR (Tbr. 9/1), što uvećano za porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46) po stopi od 25% iznosi ukupno 36.750,00 EUR.

49. O trošku zastupanja na ročištu 14. veljače 2023. već je odlučeno rješenjem broj P-3755/2016-206 od 14. veljače 2023. Ostale radnje nisu bile potrebne u smislu čl. 155. ZPP. Tuženiku nije priznat trošak podnesaka u kojima u bitnome ponavlja ranije iznesene navode i prijedloge.

U Zagrebu 29. siječnja 2026.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici

2. Tuženiku po punomoćnici