REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-358/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sucu Petru Grguru, u pravnoj stvari tužitelja GI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po opunomoćeniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska 69, zastupan po opunomoćeniku Josipu Mađariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 23. prosinca 2025., u nazočnosti tužitelja, opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tuženika, te uz javnu objavu presude, 29. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 3. Ugovora o kreditu broj: 528- 50-2858535, sklopljenog 30. svibnja 2005. između tužitelja i tuženika, potvrđen 30. svibnja 2005. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musi iz Osijeka pod poslovnim brojem: OU-681/05, koja glasi:

„1,50 % (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju GI, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 91,88 eura (devedeset jedan euro i osamdeset osam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od 2. lipnja 2005. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 da tužitelju GI, OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 237,50 eura (dvjesto trideset sedam eura i pedeset centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim 29. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Zahtjev tužitelja za isplatom parničnog troška, preko dosuđenog iznosa, odbija se, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je s tuženikom 30. svibnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 528-50-2858535, potvrđen 30. svibnja 2005. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musi iz Osijeka pod poslovnim brojem: OU-681/05, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 9.722,60 CHF po srednjem tečaju kreditora- tuženika na dan korištenja kredita. Predmetnim je Ugovorom ugovoren rok otplate u trajanju 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 148,89 CHF. Tužitelj ukazuje kako je preuzetu obvezu prema tuženiku u cijelosti ispunio.

1.1. Predmetnim Ugovorom u članku 3. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i to u iznosu jednokratno 1,50% od iznosa kredita unaprijed, a tuženik je prilikom isplate kredita 1. lipnja 2005. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 692,26 kuna / 91,88 eura[1] . Tužitelj nadalje ukazuje kako se o ugovornim odredbama za tzv. "ulaznu naknadu" nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika implementirane u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje. Navedena odredba, istaknuo je, nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu njega, kao potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak.

1.2. S obzirom da je tuženik na temelju gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je, kao nepošten stjecatelj, sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23. – dalje: ZOO), takve dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenog, predložio je sudu da usvoji tužbeni zahtjev te je potraživala i naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate.

1.3. Tijekom postupka, tužitelj je ukazivao i na to da činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje navode tužitelja kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju odobravanju kredita jer takvi ni u kojem slučaju nisu detrminirani visinom odobrenih kredita. Dakle, odredba ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje tzv. ulazne naknade za otvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazao da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsutstva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tobože pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, ima se smatrati nepoštenom dok sam tužitelj ujedno izražava i sumnju da mu je tuženik postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunao i naplatio jednu te istu “uslugu”, i to, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta, potom i kroz ugovorenu kamatu. Budući da je tužitelju kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi rezultiralo je dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na štetu tužitelja. Nadalje, naveo je da odredba kojom se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju ima se smatrati nepoštenom i posljedično ništetnom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare predmetnog potraživanja, pri tome se poziva na odredbu članka 225. ZOO-a prema kojoj tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Tuženik nadalje ističe da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju odredba članka 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio po javnom bilježniku prilikom solemnizacije Ugovora. Ukazuje kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade, prije zaključenja ugovora tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom na činjenicu da tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile Ugovor.

2.1. Tuženik nadalje navodi da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, prema članku 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03. – dalje: ZZP), kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti: a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao, tuženik je u cijelosti postupio u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude.

3. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica sud je u dokaznom postupku pročitao cjelokupan spis i svu priležeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu broj: 528-50-2858535 (list 5 do 8 spisa), otplatni plan (list 9 do 12 spisa), potvrdu tuženika (list 13 spisa), sudsku praksu dostavljenu uz podnesak tužitelja od 9. prosinca 2024. (list 25 do 94 spisa) te je saslušao tužitelja.

3.1. Valja ukazati kako sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer tuženik na ročištu 10. studenog 2025. nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, a isti je dokazni prijedlog prema shvaćanju suda i postavljen od strane tužitelja ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva.

4. Sud je rješenjem na ročištu održanom 10. studenog 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 91,88 eura. Sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužitelj suviše visoko odredio predmet spora, te ga ovaj sud određuje u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 91,88 eura.

4.1. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

5. Valja dodatno ukazati i kako je pravomoćnim ovosudnim rješenjem od 10. studenog 2025., poslovni broj: P-358/2024-11, odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, kao neosnovan.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 91,88 eura, a koji iznos je isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

8. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva (tuženik je na ročištu održanom 10. studenog 2025. naveo da ne spori visinu), te nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu.

9. Iz potvrde tuženika od 22. travnja 2024. sa lista 13 spisa, a koju je tužitelj priložio uz tužbu, proizlazi da je tužitelj bio korisnik kredita broj: 528-50-2858535 na iznos od 9.722,60 CHF isplaćenog 1. lipnja 2005. te redovno dospjelog i otplaćenog 21. ožujka 2013. Prilikom isplate/korištenja kredita 1. lipnja 2005. naplaćena je naknada za obradu kredita u iznosu od 692,26 kuna (1,50 % od iznosa kredita), sukladno članku 3. Ugovora o kreditu te je ista naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita.

10. Iz Ugovora o kreditu broj: 528-50-2858535 proizlazi da je odredbom članka 3. navedenog ugovora ugovoreno da tuženik naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita jednokratnu naknadu u visini od 1,50 % od iznosa kredita.

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je otprilike 2005. zaključio Ugovor o kreditu te mu je od strane djelatnika tuženika u Poslovnici u Osijeku ponuđeno sklopiti Ugovor o kreditu u valuti CHF koja je prema navodima djelatnika tuženika bila najpovoljnija. Rečeno mu je da je s obzirom na njegova primanja jedino moguće dobiti kredit u valuti CHF. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bilo mu je isključivo važno kolika mu je rata koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila malo više od 500,00 kuna da bi se kasnije povisila. Prema navodima tužitelja, pojedine odredbe Ugovora o kreditu nisu mu bile jasne pa tako ni odredba o naknadi za obradu kredita. Kada je tužitelj upitao djelatnike banke da mu istu odredbu pojasne dobio je odgovor da to tako mora biti. Navodi da mu ne bi odobrili kredit da nije platio naknadu za obradu kredita. Ističe kako nije mogao utjecati na visinu naknade, Ugovor o kreditu, a samim time i naknadu za obradu kredita, mogao je samo prihvatiti ili odbiti po sistemu uzmi ili ostavi te ukazuje kako ne razumije značenje pojma ulazna naknada. U svom iskazu nadalje navodi kako je Ugovor o kreditu detaljno pročitao, nije tražio zaključenje Ugovora o kreditu bez ulazne naknade obzirom da isto nije niti mogao slijedom činjenice što mu je Ugovor o kreditu samo prezentiran te da je i pitao da se izbaci ili promjeni bilo koja odredba, djelatnik banke mu je rekao da to tako mora biti.

11.1. Unatoč primjedbi tuženika na dio iskaza tužitelja, iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

12. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada za obradu kredita odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja iz kojega proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati, odnosno da je odredbe Ugovora o kreditu tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti po sistemu "uzmi ili ostavi". Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

13. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. – dalje: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članku 87. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Prema odredbi članka 52. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer isti nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

15. Valja ukazati kako iz iskaza tužitelja, ali i dokumentaciju u spisu, proizlazi da je imao status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio za osobne potrebe, odnosno za kupnju rabljenog automobila. Navedeno upućuje na jasan zaključak kako namjena kredita nije bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

16. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti mu je ponuđeno da pregovara.

16.1. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom Ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

17. Isto tako, ovaj sud zaključuje, a kako to tužitelj navodi u svome iskazu, da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom Ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

18. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba Ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

19. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno članku 81. stavak 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz članka 3. Ugovora o kreditu broj: 528-50-2858535, sklopljenog 30. svibnja 2005. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „1,50 % (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, te da je sukladno članku 52. i 55. ZZP-a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

20. Budući da je predmetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 1. lipnja 2005. u iznosu od 91,88 eura.

21. Na iznos od 91,88 eura tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

21.1. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 1. lipnja 2005. a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

22. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

23. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a u vezi člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.

23.1. Sud je na pripremnom ročištu održanom 10. studenog 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 91,88 eura, odnosno u visini kondemnatornog zahtjeva (a kako je to već obrazloženo u ovoj odluci pod točkom 4. obrazloženja).

24. Tužitelju je priznat trošak sastava zahtjeva za dostavom dokumentacije od 19. travnja 2024. u visini od 12,50 eura prema Tbr. 8. toč. 4. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa), sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, sastava podneska od 9. prosinca 2024. u visini od 50,00 eura prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištima održanim 10. studenog i 23. prosinca 2025. u visini od 50,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife te trošak pristupa ročištu za objavu presude u visini od 25,00 eura prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što ukupno iznosi 237,50 eura, sa zateznim kamatama koje teku od 29. siječnja 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a u vezi člankom 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. , 114/22. i 6/24. – dalje: OZ), a kako je odlučeno pod točkom III. izreke presude.

24.1. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura, slijedom činjenice što predmetne pristojbe nisu niti plaćene odnosno u spisu ne postoji dokaz o plaćenim pristojbama u trenutku objave presude.

24.2. Imajući na umu točku 4. i 23.1. obrazloženja, tužitelju je priznat i odmjeren trošak u skladu sa vrijednosti predmetna spora u iznosu od 91,88 eura. Obzirom da je tužitelj potraživao trošak prema vrijednosti prema spora kako je odredio u tužbi, u iznosu od 1.340,50 eura, valjalo je tužiteljev zahtjev za troškom, preko dosuđenog iznosa, odbiti kao neosnovan, a kako je odlučeno pod točkom IV . izreke presude.

25. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, tuženiku ne pripada naknada troška postupka.

Đakovo, 29. siječnja 2026.

Sudac

Petar Grgur

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Opunomoćeniku tužitelja

2. Opunomoćeniku tuženika