REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska br. 31

Poslovni broj: P-246/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu pojedincu Đuri Drušku, u građanskopravnoj stvari tužiteljice AC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Martina Alagić, odvjetnica u Vukovaru, J. J. Strossmayera 14C, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, [adresa], kojega zastupaju punomoćnici, odvjetnici u odvjetničkome društvu METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o., Ul. Radoslava Lopašića 6, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 16. prosinca 2025., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice, na temelju odredbe članka 335. stavka 4. ZPP-a, 29. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj: 7103773641 od 16. kolovoza 2007., kojega su sklopili pokojni OC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], pravni prednik tužiteljice AC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, [adresa], kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, [adresa], da tužiteljici AC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati novčani iznos od 2.971,21 € (slovima: dvije tisuće devetsto sedamdeset jedan euro i dvadeset jedan cent), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 1,40 eura od 01.11.2010. godine pa do isplate,

- 38,81 eura od 06.12.2010. godine pa do isplate,

- 234,74 eura od 01.02.2011. godine pa do isplate,

- 41,06 eura od 10.03.2011. godine pa do isplate,

- 41,29 eura od 01.04.2011. godine pa do isplate,

- 232,74 eura od 01.06.2011. godine pa do isplate,

- 67,95 eura od 01.07.2011. godine pa do isplate,

- 67,73 eura od 01.08.2011. godine pa do isplate,

- 157,13 eura od 10.10.2011. godine pa do isplate,

- 54,62 eura od 06.11.2011. godine pa do isplate,

- 54,33 eura od 01.12.2011. godine pa do isplate,

- 57,00 eura od 09.01.2012. godine pa do isplate,

- 60,08 eura od 01.02.2012. godine pa do isplate,

- 60,17 eura od 01.03.2012. godine pa do isplate,

- 64,50 eura od 19.04.2012. godine pa do isplate,

- 57,68 eura od 14.05.2012. godine pa do isplate,

- 45,73 eura od 01.06.2012. godine pa do isplate,

- 60,20 eura od 01.07.2012. godine pa do isplate,

- 77,23 eura od 06.08.2012. godine pa do isplate,

- 49,80 eura od 04.09.2012. godine pa do isplate,

- 54,68 eura od 23.10.2012. godine pa do isplate,

- 271,88 eura od 21.12.2012. godine pa do isplate,

- 55,02 eura od 22.01.2013. godine pa do isplate,

- 54,76 eura od 26.02.2013. godine pa do isplate,

- 31,24 eura od 27.03.2013. godine pa do isplate,

- 90,03 eura od 11.04.2013. godine pa do isplate,

- 54,76 eura od 20.05.2013. godine pa do isplate,

- 53,74 eura od 01.06.2013. godine pa do isplate,

- 51,72 eura od 01.07.2013. godine pa do isplate,

- 55,12 eura od 23.08.2013. godine pa do isplate,

- 54,89 eura od 01.09.2013. godine pa do isplate,

- 57,30 eura od 10.10.2013. godine pa do isplate,

- 56,37 eura od 01.11.2013. godine pa do isplate,

- 57,19 eura od 01.12.2013. godine pa do isplate,

- 30,07 eura od 02.01.2014. godine pa do isplate,

- 418,25 eura od 24.02.2014. godine pa do isplate, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 1. studenoga 2010. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena; zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., zakonsku zateznu kamatu koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; zatim od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. zakonsku zateznu kamatu po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenoga zahtjeva tužiteljice AC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u iznosu od 28,79 € (slovima: dvadeset osam eura i sedamdeset devet centi) s pripadajućom kamatom.

IV. Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, [adresa], istaknut radi prebijanja.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, [adresa], da tužiteljici AC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.642,50 € (slovima: dvije tisuće šesto četrdeset dva eura i pedeset centi), u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

VI. Odbija se kao neosnovan preostali dio zahtjeva tužiteljice AC,

OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], za naknadu parničnoga troška u iznosu od 125,00 € (slovima: sto dvadeset pet eura).

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, [adresa] za naknadu troška parničnoga postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica AC je 12. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. Tužiteljica u tužbi navodi kako slijedi: "Tužitelj je nasljednica iza pok. OC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., koji je sa tuženikom 2007. godine zaključio ugovor o kreditu, broj: 7103773641, prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.746,14 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima od 238,28 CHF. Tužitelj u trenutku podizanja ove tužbe nije imao svu dokumetaciju vezano uz predmetni kredit te će po pribavi dokumentacije urediti tužbeni zahtjev i historijat tužbe. Predmetni ugovor o kreditu nije kovertiran u valutu EUR. Tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Tuženik je tako u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Slijedom toga, navedene odredbe o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude: - Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine kojom je utvrđeno kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, - Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. -31.12.2008. godine, kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.- 31.12.2008. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina. Prema shvaćanju revizijskog suda (Rev- 2245/17 od 20.03.2018. godine) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05., te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Prema čl. 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Tužitelj je do potraživanog iznosa došao na način da je zbrojio sve preplate nastale radi povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj prema kojemu je kredit isplaćen i to za razdoblje od 01.01.2009. godine pa do konačne otplate kredita (uzimajući u obzir i tečajne razlike koje su bile na štetu tuženika). Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Prema čl 6. st 3. Zakona o sudovima (NN 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da sud donese sljedeću presudu: Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 7103773641., iz 2007. godine, kojeg su sklopili pok. OC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. (pravni prednik tužiteljice BC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].) kao korisnik kredita i tuženik ZAGREBAĈKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 92963223473., kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.". Tužiteljica je tužbenim zahtjevom, postavljenim u podnesku od 20. srpnja 2023., također zatražila isplatu iznosa od 3.000,00 € s pripadajućom kamatom, kao i naknadu troška postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vukovaru, jer su stranke prema članku 16. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost Općinskoga građanskog suda u Zagrebu. Smatra kako je tužiteljica imala pravnu mogućnost postaviti u tužbi određeni tužbeni zahtjev. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice, jer tužiteljica nije mogla naslijediti prava i obveze iz ugovora o kreditu, iz razloga što iste nisu navedene u rješenju o nasljeđivanju iza pokojnoga OC. Protivi se osnovi i visini tužbenog zahtjeva te smatra kako je pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u cijelosti promašeno. Navodi kako su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF pravnome predniku tužiteljice bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svima njima pojedinačno pregovaralo te da iste nisu u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Ističe kako je pravni prednik tužiteljice potpisom ugovora o kreditu izjavio da je upoznat sa svim uvjetima kredita, a i da je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku, dok je tuženik sa svoje strane poduzeo sve da pravnome predniku tužiteljice budu pružene sve informacije, kao i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF. Ukazuje kako je tuženik poštovao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko pravo, a da nije životno uvjerljivo kako pravni prednik tužiteljice nije bio svjestan da u razdoblju na koje je sklopljen ugovor, neće doći do promjene tečaja CHF. Napominje kako je sve promjene kamatne stope vršio sukladno pozitivnim propisima, kako je kamatna stopa zakonito struktuirana, kako tužiteljica zapravo želi izmijeniti sadržaj ugovornoga odnosa te kako tuženik spori da bi tužiteljici nastupila šteta. Smatra kako tuženik nije nepošteni stjecatelj, što utječe na tijek zakonskih zateznih kamata. Ističe prigovor zastare, kao i prigovor da se pravni prednik tužiteljice sredstvima kredita nije koristio isključivo u potrošačke svrhe.

4. Podneskom od 6. lipnja 2024. tužiteljica navodi kako tuženikovi navodi iz odgovora na tužbu nisu osnovani te ukazuje na praksu Suda Europske unije i hrvatskih sudova u ovakvim predmetima. Predlaže usvojiti dokazni prijedlog za provođenje vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, na okolnost preplaćenog iznosa otplate kredita na temelju ništetne odredbe kojom se glavnica kredita i otplata anuiteta veže za švicarski franak (CHF).

5. Podneskom od 14. lipnja 2024. tuženik je ponovio navode iz odgovora na tužbu te je posebno istaknuo navode u odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti, nedostatka aktivne legitimacije, postupak zaštite kolektivnih interesa, valutnu klauzulu u CHF, status potrošača na strani tužiteljice, prigovor zastare te prigovor radi prijeboja.

6. Podneskom od 24. lipnja 2024. tužiteljica je istaknula kako je tužbeni zahtjev postavljen precizno, točno i određeno te elaborira zašto tuženikovi prigovori nisu osnovani.

7. Dana 24. listopada 2024. održano je pripremno ročište, na koje je pristupila punomoćnica tužiteljice Martina Alagić, odvjetnica u Vukovaru, dok uredno pozvani tuženik nije pristupio, već je nedolazak ispričao podneskom od 23. listopada 2024.

8. Na pripremnome ročištu sud je donio plan upravljanja postupkom, kako slijedi:

- sporna je osnova i visina tužbenoga zahtjeva;

- dokazi za utvrđivanje spornih činjenica: dokazni prijedlog tužiteljice za saslušanje tužiteljice na sporne okolnosti između stranaka, kao i za provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti utvrđenja preplate svakomjesečnih rata kredita koji su nastali radi promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj i to u razdoblju od 1. siječnja 2009. pa do konačne otplate kredita.

- rok za pribavljanje dokaza: 15 dana;

- rok za podnošenje pisanih očitovanja: 15 dana. Prethodni postupak je zaključen.

9. Dana 1. travnja 2025. održano je ročište glavne rasprave, na kojem je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice, koja je izjavila kako slijedi: "Predmetni kredit podigla sam za kupnju osobnog automobila. Taj osobni automobil sam kupila isključivo za svoje osobne potrebe. Kada sam došla u banku podignuti kredit, uručen mi je unaprijed formulirani obrazac ugovora o kreditu. Nisam mogla pregovarati pojedinačno o odredbama ugovora o kreditu. U banci mi je ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ponuđen kao najpovoljniji. U banci mi također nitko nije upozorio da bi rata kredita u odnosu na početni otplatni plan mogla toliko visoko narasti, odnosno oko 50% više od početnog otplatnog plana. Da sam znala da će rata kredita toliko visoko narasti, sigurno ne bih sklopila takav ugovor o kreditu. To je sve što imam za izjaviti.“. Punomoćnici stranaka nisu imali pitanja za tužiteljicu.

10. Stalni sudski vještak Darijo Dumančić je podneskom od 21. svibnja 2025. u spis dostavio nalaz i mišljenje vještaka, u kojem je naveo kako preplata svakomjesečnih rata kredita koji su nastali radi promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj i to u razdoblju od 1. siječnja 2009. pa do konačne otplate kredita u mjesecu siječnju 2014. godine iznosi 2.971,21 €. Svakomjesečni pregled utvrđenih razlika vještak je pobrojao na stranici 8 pismenoga nalaza i mišljenja.

11. Podneskom od 29. svibnja 2025. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način da ga je uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka.

12. Podneskom od 5. lipnja 2025. tuženik se očitovao na način kako je naveo da se ne protivi matematičkome izračunu vještaka, no ostao je kod prigovora mjesne nenadležnosti, prigovora zastare i prigovora radi prijeboja te je ponovio svoje ranije navode.

13. Podneskom od 11. lipnja 2025. tužiteljica je navela kako prigovori tuženika nisu osnovani, a da je vještačenjem jasno utvrđen iznos potraživanja tužiteljice prema tuženiku.

14. Podneskom od 12. lipnja 2025. tuženik se usprotivio djelomičnome povlačenju tužbenoga zahtjeva od strane tužiteljice, koje je ona izvršila podneskom od 29. svibnja 2025.

15. Podneskom od 25. lipnja 2025. vještak Dumančić je naveo kako je za iznos od 45,13 €, za koji tuženik ističe prigovor radi prebijanja, umanjio rezultat dan u zaključku pisanoga nalaza i mišljenja.

16. Dana 16. prosinca 2025. održano je ročište za glavnu raspravu, na kojem je izveden dokaz saslušanjem knjigovodstveno-financijskoga vještaka Darija Dumančića, koji je izjavio: "U cijelosti ostajem kod svog pisanog nalaza i mišljenja dostavljenog ovom sudu. Nalazu i mišljenju nemam ništa drugoga za dodati. To je sve što imam za izjaviti.“. Pitanja za vještaka nije bilo.

17. Na glavnoj raspravi su se također izveli dokazi čitanjem svih isprava priloženih u sudski spis, nakon čega je glavna rasprava zaključena.

18. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u obavijest o isplati kredita, rješenje o nasljeđivanju doneseno po javnome bilježniku Vojislavu Ore iz Vukovara broj: O- 355/14 UPP/OS-Vukovar-100/14 od 3. srpnja 2014., ugovor o kreditu za kupnju motornoga vozila sklopljen između tuženika kao kreditora i OC kao korisnika kredita 16. kolovoza 2007. i solemniziran po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem: OV-12.797/07 17. kolovoza 2007., pregled kamatnih stopa po kreditu, dokument nazvan efektivna kamatna stopa / realna godišnja kamatna stopa, promet po kreditu / specifikaciju uplata, dokument nazvan odabir valute, iskaz tužiteljice na ročištu glavne rasprave od 1. travnja 2025., nalaz i mišljenje vještaka Darija Dumančića zaprimljenoga 21. svibnja 2025., njegov podnesak od 25. lipnja 2025., saslušanje vještaka Darija Dumančića na ročištu glavne rasprave održanoga 16. prosinca 2025. te u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

19. Na temelju brižljive i savjesne ocjene svakoga dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnoga postupka (članak 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP)), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan za iznos od 2.971,21 € s pripadajućom kamatom, dok je neosnovan za iznos od 28,79 € s pripadajućom kamatom.

20. Prvenstveno, neosnovan je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskoga suda u Vukovaru.

21. Odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07. i 125/07.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.).

22. Identične odredbe sadrži i čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 19/22.), koji je na snazi u ovom trenutku, a navedeni Zakoni usklađeni su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva).

23. Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.).

24. Odredba čl. 16. ugovora o kreditu, kojom je ugovorena stvarna nadležnost suda u Zagrebu kao suda sjedišta tuženika, kao odredba unaprijed formuliranoga ugovora, o kojoj nije bilo posebno pregovarano, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu pravnoga prednika tužiteljice kao potrošača.

25. Primjenom sporne ugovorne odredbe tužiteljica bi bila onemogućena i na ostvarenje prava na mjesnu nadležnost suda temeljem čl. 19.l st. 1 Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16.), kojom je propisano pravo potrošača na pokretanje postupka pred sudom mjesta njegovoga prebivališta u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, a na kojoj odredbi tužiteljica očito zasniva svoje pravo na pokretanje postupka pred prvostupanjskim sudom. Tužiteljica ima prebivalište u [adresa] pa je nadležan Općinski sud u Vukovaru.

26. Izneseni pravni stav u sličnoj pravnoj situaciji zauzeo je i Županijski sud u Bjelovaru u rješenju poslovni broj: Gž-825/2019-2 od 2. srpnja 2020.

27. Između parničnih stranaka nije sporno da su pravni prednik tužiteljice, pokojni OC i tuženik **.**.2007. sklopili ugovor o kreditu za iznos od 16.746,14 CHF uz rok otplate od 84 mjeseca s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom.

28. Naprotiv, između stranaka je sporno je li u ugovoru o kreditu ugovorena nepoštena odredba o valutnoj klauzuli u CHF i s tim u vezi je li se na ovaj spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presude Trgovačkoga suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi Hrvatskoga saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" kao tužitelja protiv više banaka između ostalih i Zagrebačke banke d.d. kao tuženika poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presude Vrhovnoga suda Republike Hrvatske Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., kao i presude i rješenja Vrhovnoga suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., je li osnovan prigovor zastare potraživanja koji je istaknuo tuženik, je li tužiteljica aktivno legitimirana, jer tužiteljica po tvrdnji tuženika nije mogla naslijediti prava i obveze iz ugovora o kreditu, iz razloga što iste nisu navedene u rješenju o nasljeđivanju iza pokojnoga OC te je li tužiteljica u tužbi postavila određeni tužbeni zahtjev.

29. Prvenstveno, sud je utvrdio kako je tužiteljica u tužbi, odnosno podnesku od 20. srpnja 2023. postavila određeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.000,00 € s pripadajućom kamatom tekućom na pojedinačno navedene iznose od 1. svibnja 2020. do 1. listopada 2022. zbog ništetnosti ugovornih odredbi predmetnoga ugovora o kreditu vezano za valutnu klauzulu u CHF pa nisu osnovani navodi tuženika o tome da tužiteljica u tužbi, odnosno u podnesku od 20. srpnja 2023. nije postavila određeni tužbeni zahtjev.

30. Neosnovan je i prigovor tuženika kako tužiteljica u ovom parničnom postupku nije aktivno legitimirana, jer tužiteljica po tvrdnji tuženika nije mogla naslijediti prava i obveze iz ugovora o kreditu, iz razloga što iste nisu navedene u rješenju o nasljeđivanju iza pokojnoga OC.

31. Sud je uvidom u označeno rješenje o nasljeđivanju od 3. srpnja 2014. utvrdio kako je upravo tužiteljica kao njegova supruga u ostavinskome postupku iza pokojnoga OC proglašena njegovom nasljednicom, uz njegovu djecu mlt. CC i mlt. ĐC, odnosno tužiteljica je u smislu odredbe članka 5. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, broj: 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15. i 14/19.) proglašena sveopćim pravnim sljednikom iza pokojnoga supruga OC, tako da su na istu na temelju u trenutku njegove smrti 23. svibnja 2014. prešla njegova prava i obveze, među ostalim i prava i obveze po predmetnom ugovoru o kreditu pa stoga nije od utjecaja jesu li ta prava i obveze navedena u rješenju o nasljeđivanju ili ne.

32. Nadalje, Visoki trgovački sud RH u presudi poslovni broj: Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv tuženika i drugih banaka, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđuje se u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno, u točki 1. izreke preinačuje navedenu prvostupanjsku presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

33. Međutim, Vrhovni sud u svojoj odluci poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbija revizije tuženika od 1-7 među kojima i tužene Zagrebačke banke d.d., a koje su izjavljene protiv presude Visokoga trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

34. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odlukama poslovni broj: U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnoga suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13– 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

35. U ponovljenom odlučivanju o reviziji tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj: Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

36. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom odlučivanju o žalbi tuženika donio novu presudu poslovni broj: Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom se odbija žalba tuženih banaka i potvrđuje presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

37. Prema tome, pravomoćnom presudom je utvrđeno da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezano za CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkoga suda u Zagrebu. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF, čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

38. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je povodom revizija koje su podnijele tužene banke donio odluku poslovni broj: Rev-2221/2018-11 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

39. U obrazloženju presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i slično mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12. i 56/13.), koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

40. Odredbu čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača sud je ranije citirao, a prema odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok prema odredbi čl. 102. toga Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništetna (stavak 1.). Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (stavak 2.).

41. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnoga nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskoga franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule.

42. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskoga franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

43. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskoga franka.

44. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojega potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem niže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

45. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO/05) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznoga odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznoga odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

46. Ocjenjujući ugovornu odredbu predmetnoga ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud utvrđuje da je takva odredba za pravnoga prednika tužiteljice kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika po pravnoga prednika tužiteljice kao potrošača zbog ugovaranja ovoga kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

47. Navedeno proizlazi i iz iskaza same tužiteljice s rasprave održane 1. travnja 2025., kojom prilikom je tužiteljica izjavila kako je predmetni kredit podignut za kupnju osobnoga automobila. Taj osobni automobil je kupljen isključivo za osobne potrebe tužiteljice. Prilikom podizanja kredita u banci, tužiteljici je uručen unaprijed formulirani obrazac ugovora o kreditu te nije bilo mogućnosti pregovarati pojedinačno o odredbama ugovora o kreditu. U banci je ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ponuđen kao najpovoljniji. U banci također nitko nije upozorio da bi rata kredita u odnosu na početni otplatni plan mogla toliko visoko narasti, odnosno oko 50 % više od početnoga otplatnog plana, a da je znala da će rata kredita toliko visoko narasti, sigurno ne bi takav ugovor o kreditu bio sklopljen.

48. Sukladno navedenim utvrđenjima navedene ugovorne odredbe predmetnoga ugovora o kreditu su ništetne temeljem odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

49. U odnosu na prigovor tuženika da se tužiteljica ne može pozivati na gore navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, za navesti je da je predmetni ugovor sklopljen radi kupovine vozila marke Dacia, tip i model Logan Preference 1.4. MPI, godine proizvodnje 2007., a kako to proizlazi iz članka 5. ugovora o kreditu.

50. Ocjena je suda da tuženik pokušava pravnome predniku tužiteljice osporiti status potrošača iz članka 3. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, prema kojoj je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, koji navodi tuženika su neosnovani.

51. Naime, pravni prednik tužiteljice je kao fizička osoba sklopio s tuženikom kao pravnom osobom – bankom ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio kredit pravnome predniku tužiteljice u obliku zajma za kupnju vozila, zbog čega pravni prednik tužiteljice svakako ima status potrošača u smislu članka 3. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača.

52. Navedeno proizlazi i iz iskaza same tužiteljice s rasprave održane 1. travnja 2025., kojom prilikom je tužiteljica izjavila kako je predmetni kredit podignut za kupnju osobnoga automobila. Taj osobni automobil je kupljen isključivo za osobne potrebe tužiteljice.

53. U konkretnome slučaju ovaj sud nije našao okolnosti koje bi izlazile na bilo koji način izvan općih činjeničnih okvira unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj već zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnoga suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj: U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope te odluke Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđene odlukom Vrhovnoga suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u pogledu nepoštene primjene valutne klauzule, iz kojega razloga je ta stajališta primijenio u ovom sporu.

54. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja navesti da pokretanjem parničnoga postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnoga suda Republike Hrvatske rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje Vrhovnoga suda Republike Hrvatske je izrazio u presudi i rješenju broj: Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017., a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari.

55. Glede zastare vezano za isplatu razlike iznosa koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina (članak 225. ZOO/05) pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 4. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje te su potraživanja tužiteljice zastarjela ona koja su dospjela do 4. travnja 2007. godine, a kako tužiteljica tužbom u ovom predmetu potražuje isplatu od 1. studenoga 2010., očigledno je da je prigovor zastare glede valutne klauzule neosnovan. Za navesti je i da je zastarijevanje ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkoga suda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. donošenjem presude VTS RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, a kako je tužiteljica predmetnu tužbu podnijela 12. lipnja 2023., razvidno je da nije protekao petogodišnji rok do podnošenja tužbe tako da se prigovor zastare glede valutne klauzule u CHF u cijelosti odbija kao neosnovan.

56. Odlučujući o prigovoru zastare, ovaj sud je imao u vidu i objedinjeno pravno shvaćanje objavljeno 1. ožujka 2022. na internetskim stranicama Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

57. Visinu novčanog potraživanja tužiteljice sud je utvrdio provođenjem knjigovodstveno - financijskog vještačenja.

58. Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno - financijske struke Darija Dumančića od 21. svibnja 2025., na koji tužiteljica nije imala primjedbi, a tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun, kao niti pitanja za vještaka na raspravi održanoj pred ovim sudom 16. prosinca 2025., sud je utvrdio kako je isti objektivan i stručan, a u istome je navedeno kako preplata svakomjesečnih rata kredita koji su nastali radi promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj i to u razdoblju od 1. siječnja 2009. pa do konačne otplate kredita u mjesecu siječnju 2014. godine iznosi 2.971,21 €. Svakomjesečni pregled utvrđenih razlika vještak je pobrojao na stranici 8 pismenoga nalaza i mišljenja. K tome, podneskom od 25. lipnja 2025. vještak Dumančić je naveo kako je za iznos od 45,13 €, za koji tuženik ističe prigovor radi prebijanja, umanjio rezultat dan u zaključku pisanoga nalaza i mišljenja.

59. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, zbog čega je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio u pogledu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u utvrđenom iznosu od 2.971,21 €, a prema razlici više uplaćenih mjesečnih anuiteta.

60. O tužbenome zahtjevu sud je također odlučio primjenom odredbi čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO/05, zatim čl. 502.c ZPP-a i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

61. O zateznoj kamati odlučeno je temeljem odredbe čl. 29. st. 1. ZOO/05 tako da je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici zateznu kamatu počevši od dana plaćanja svakoga pojedinog anuiteta kredita. Naime, dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate te dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje u smislu čl. 183. st. 1. ZOO/05.

62. O stopi zatezne kamate od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. odlučeno je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO/05, tako da je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici zateznu kamatu po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

63. O stopi zatezne kamate od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. odlučeno je na temelju čl. 3. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 78/15.), kojom je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata (u ostalim odnosima) određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

64. O stopi zatezne kamate od 1. siječnja 2023. pa do 30. prosinca 2023. odlučeno je na temelju čl. 2. st. 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 114/22.) i na temelju čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 156/22.), kojima je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

65. O stopi zatezne kamate od 30. prosinca 2023. pa do isplate odlučeno je na temelju čl. 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 155/23.), kojim je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

66. Slijedom iznesenoga, sud je odlučio kao pod točkom I. i II. izreke presude.

67. Nadalje, tuženik se u podnesku od 12. lipnja 2025. očitovao na podnesak tužiteljice od 29. svibnja 2025., koji mu je dostavljen 9. lipnja 2025., a kojim je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev s 3.000,00 € na 2.971,21 € s pripadajućom kamatom, odnosno uskladila ga je s nalazom i mišljenjem vještaka Dumančića, kako se izričito protivi takvome djelomičnom smanjenju tužbenoga zahtjeva. Stoga je sud, imajući u vidu odredbu članka 193. stavka 2. ZPP-a, odbio kao neosnovan preostali dio tužbenoga zahtjeva tužiteljice za razliku između 3.000,00 € i 2.971,21 € u iznosu od 28,79 € s pripadajućom kamatom te je odlučio kao u izreci presude pod točkom III.

68. U odnosu na prigovor prijeboja tuženika, sud ukazuje na odredbu članka 323. ZOO/05, prema kojoj je, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora. Tuženik u prigovoru prijeboja tvrdi da mu je tužiteljica radi ništetnosti odredbi dužna vratiti ono što je primila plaćanjem anuiteta u razdoblju kada je tečaj CHF-a bio manji od početnoga tečaja te po toj osnovi potražuje iznos od 45,13 € s pripadajućom kamatom tekućom od 2. kolovoza 2009. pa do isplate. Sud je stava da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO/05, a to stoga što plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužiteljica nije primila, odnosno stekla bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik pa stoga ne postoji niti njezina obveza vraćanja nečega što nije primila, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Člankom 323 stavkom 2. ZOO/05 propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran je za štetu sugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik nije pregovarao s tužiteljicom niti njezinim pravnim prednikom niti ih je informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF. Sukladno navedenome, krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika. Sukladno tome, tuženikov prigovor radi prebijanja je neosnovan, slijedom čega je sud odlučio kao u izreci presude pod točkom IV.

69. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 151., 154., 155. i 164. ZPP-a, kao i na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23., dalje: OTRH).

70. Tužiteljica je podneskom od 29. svibnja 2025., nakon provedenoga vještačenja, djelomično povukla tužbeni zahtjev s 3.000,00 € na 2.971,21 €, odnosno povukla ga je za 28,79 €, čemu se tuženik pravovremeno, u roku od 15 dana, usprotivio.

71. Stoga je sud utvrdio kako je tužiteljica u ovome parničnom postupku glede osnove tužbenoga zahtjeva uspjela 100 %, a glede iznosa tužbenoga zahtjeva je uspjela 99,04 %.

72. Prema tome, a imajući uvidu odredbu članka 154. stavka 2. ZPP-a, sud je utvrdio kako je tužiteljica u predmetnoj parnici uspjela ukupno 99,52 % (100 + 99,04 = 199,04 ÷ 2 = 99,52), odnosno nije uspjela u razmjerno neznatnome dijelu svoga zahtjeva, što je razlog da se tužiteljici dosude svi troškovi, imajući u vidu odredbe članka 154. stavka 1., 2. i 5. ZPP-a.

73. Tužiteljici, koja je zastupana po punomoćniku odvjetniku i označenoj vrijednosti predmeta spora u rasponu od 1.327,01 € do 13.272,00 €, priznat je, imajući u vidu konačno postavljeni zahtjev za naknadu troška na glavnoj raspravi održanoj 16. prosinca 2025., trošak sastava tužbe u smislu Tbr. 7.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak sastava obrazloženoga podneska od 20. srpnja 2023. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV- om (Tbr. 46. OTRH), trošak sastava obrazloženoga podneska od 6. lipnja 2024. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak sastava obrazloženoga podneska od 24. lipnja 2024. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa ročištu održanom 24. listopada 2024. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa ročištu održanom 1. travnja 2025. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak sastava podneska od 17. travnja 2025. u smislu Tbr. 8.4. OTRH u iznosu od 50,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak sastava obrazloženoga podneska od 29. svibnja 2025. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak sastava obrazloženoga podneska od 11. lipnja 2025. u smislu Tbr. 8.3. OTRH u iznosu od 100,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa ročištu održanom 16. prosinca 2025. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa ročištu za objavu presude u smislu Tbr. 9.3. OTRH u iznosu od 100,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH) te trošak financijsko- knjigovodstvenoga vještačenja u iznosu od 330,00 €, što ukupno čini iznos od 2.642,50 € pa je stoga sud odlučio kao u izreci presude pod točkom V.

74. Sud je odbio zahtjev tužiteljice za naknadu troška obrazloženoga podneska od 11. lipnja 2025., jer isti predstavlja peti obrazloženi podnesak za koji je tužiteljica u ovoj parnici zatražila naknadu te stoga potpada pod Tbr. 8.3 OTRH, a ne više pod Tbr. 8.1. OTRH pa je stoga tužiteljicu s preostalim zatraženim iznosom troška parničnoga postupka od 125,00 € valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci presude pod točkom VI.

75. Kako je tuženik u ovoj parnici uspio ukupno 0,48 %, a kako je sud tužiteljici dosudio sve troškove, kako je to ranije izneseno, to je primjenom odredbe članka 154. stavka 1., 2. i 5. valjalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu troška i odlučiti kao pod točkom VII. izreke presude.

76. Slijedom iznesenoga, sud je odlučio kao u izreci presude.

U Vukovaru 29. siječnja 2026.

Sudac

Đuro Druško

Uputa o pravnome lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnome županijskom sudu. Žalba se izjavljuje pismeno u 3 (tri) istovjetna primjerka putem ovoga suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka otpravka presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (čl. 335. st. 9. ZPP-a). U slučaju iz stavka 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

1. Tužiteljici, putem punomoćnice

2. Tuženiku, putem punomoćnika

3. Kalendar 30 dana