Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-525/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, a prema prijedlogu odluke više sudske savjetnice Valentine Kovačić, u pravnoj stvari tužitelja MU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi utvrđenja nišetnosti i isplate, izvan ročišta, 29. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 218- 50-3208553 koji je solemniziran po javnom bilježniku Marodi Ivanu, dana 28. prosinca 2005., pod poslovnim brojem OU-1750/05-1 u dijelu koji glasi:

NAKNADA

„Naknada 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju FU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 164,13 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama počevši od 29. prosinca 2005. po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju FU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 412,19 eura (četiri stotine dvanaest eura i devetnaest centi) na ime troškova ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 29. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika navodeći u tužbi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili su dana 27. prosinca 2005. u Čakovcu Ugovor o kreditu broj: 218-50-3208553 (dalje: Ugovor) kojim je tuženik odobrio kredit tužitelju u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 7.900,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, a koji Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Marodi Ivanu, 28. prosinca 2005., pod poslovnim brojem OU-1750/05-1. U čl. 3. ugovorena je ulazna naknada za obradu kredita u visini od 3,30 % iznosa odobrenog kredita, i to kao jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

1.1. Citirana odredba čl. 3. ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita je ništetna, te ne proizvodi nikakve pravne učinke među strankama. Riječ je o odredbi kojom o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, već je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a zbog čega tužitelj nije imao nikakve mogućnosti utjecati na njezin sadržaj. Stoga je tužitelju kao korisniku kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom naknade za obradu kredita - koja je struktura troškova, te zašto je naknada određena upravo u visini od 3,30 %. Takva obveza tužitelja kao potrošača čini je u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično tome citirana ugovorna odredba smatra se nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Činjenica da čl. 3. Ugovora ne sadrži nikakve parametre za donošenje informirane odluke tužitelja kao korisnika kredita na temelju potpune obavijesti, zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o predmetnoj odredbi, rezultat je dovođenja tužitelja u neravnopravan položaj koji za posljedicu ima neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. S tim u vezi, odredbom čl. 296. ZOO je propisano da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Dok je odredbom čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) obrascu ugovora, bilo da se na njih ugovor poziva.

1.2. Opće je poznato da se odredbama akta kreditora, ovdje tuženika, koji regulira materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, stoga se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi. Da se citirana odredba ugovora smatra nepoštenom potvrđuje i odredba čl. 53. st. 1. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Istu odredbu sadržavao je isti Zakon i iz 2003.g., kao i kasniji zakoni sa svim izmjenama i dopunama. Razvidno je kako je tekst ugovora, koji je sastavljen u banci od strane tuženika, potpisan i predan klijentu - tužitelju, radi solemnizacije ugovora, odnosno da je isti formularni, tipski ugovor, koji sadrži ugovorne klauzule određene kao model za sklapanje budućih ugovora, te kako je tuženiku bila isključena mogućnost pregovaranja o bilo kojem elementu ugovora. Pa tako iz ugovora ne proizlazi tečaj po kojem će se obračunavati sporna naknada, niti je igdje utvrđeno hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili nešto treće. Prema tome je ugovorena ulazna naknada nepoštena i ništetna odredba, netransparentna i protivna ugovornom načelu savjesnosti i poštenja, jer tužitelju nije predočeno u čemu se sastoje navedeni troškovi „obrade kredita“ niti postoji bilo kakva specifikacija izvršenih radnji na ime obrade kreditnog zahtjeva

1.3. Prema Direktivi 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29) u članku 3. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

2. Tužitelj stoga postavlja deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe kojom su utvrđeni troškovi „obrade kredita“, a koja je s obzirom na nemogućnost pregovaranja o njenom sadržaju nepoštena i tipska. A, ujedno podnosi i tužbu radi isplate, obzi rom je sporna odredba prouzročila na strani tuženika stjecanje bez osnove.

2.1. Naime, tužitelj je temeljem navedenog članka prilikom isplate kredita, dana 29. prosinca 2005., na ime troškova „obrade kredita“ morao platiti iznos od 1.236,63 HRK, a što po tečaju konverzije iznosi 164,13 EUR. Navedeno potvrđuje potvrda banke od 07. svibnja 2025. Vidljivo je da je sve troškove snosio tužitelj, međutim, isti i dan danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, a s obzirom da je tuženik kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu, nije jasno koje je točno troškove tužitelj mogao imati vezano uz obradu konkretnog ugovora, a koje je bio dužan snositi tužitelj. Stoga tužitelj opravdano smatra kako je riječ o nepoštenoj, a samim time i ništetnoj odredbi te da joj je tuženik dužan vratiti plaćeni iznos i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja. U st. 2. istog članka propisuje se kako se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Iz citirane Direktive u konačnici slijedi da u slučaju kad prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu

- tuženiku. Isti pravni stav zauzeo je i sud EU vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ u smislu davanja odgovora na pitanje da li plaćena ulazna naknada odgovara stvarno pruženoj usluzi i troškovima, a o čemu je bilo govora u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19.

2. Rješenjem broj P-525/2025-2 od 23. listopada 2025. tuženiku je dostavljena tužba te je isti pozvan da u roku od 30 dana od dana dostave navedenog pismena da svoj pisani odgovor na tužbu uz upozorenje na pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu, konkretno na mogućnost donošenja presude zbog ogluhe u smislu odredbe članka 331.b stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP). Tuženiku su tužba i rješenje broj P-525/2025- 2 od 23. listopada 2025. uredno dostavljeni 5. studenog 2025. (dostavnica na stranici 18 spisa), no u ostavljenom roku od 30 dana tuženik nije podnio pisani odgovor na tužbu, slijedom čega je sud, utvrdivši da su ispunjene i ostale pretpostavke iz odredbe članka 331.b stavka 1. ZPP, odlučio kao u izreci.

3. Naime, prema spomenutoj odredbi članka 331.b stavka 1. ZPP presuda zbog ogluhe može se donijeti ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, te ako bude udovoljeno ovim uvjetima:

- ako su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni,

- ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi,

- ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je tužitelj podnio ili s činjenicama koje su opće poznate,

- ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

4. Tuženik dakle, iako su mu tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, nije podnio odgovor na tužbu u određenom roku. Nadalje, sud je utvrdio da iz činjenica navedenih u tužbi proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva i to na temelju propisa na koje se poziva tužitelj. Sud je također utvrdio da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s općepoznatim činjenicama kao niti s dokazima koje je uz tužbu priložio sam tužitelj. Osim toga, sud je utvrdio i da ne postoje nikakve općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

5. Nalazeći, dakle, da su u konkretnom slučaju ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke koje donošenje presude zbog ogluhe čine osnovanom i zakonitom, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude, odnosno u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev , o čemu je odlučeno u točki I. i II. izreke presude. .

6. Odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke presude, temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a te je tako tuženik, koji je u cijelosti izgubio spor dužan tužitelju podmiriti parnični trošak. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 200,00 EUR sukladno tbr. 7.1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 -dalje Tarifa), zatim priznat mu je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,46 eura sukladno tbr. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19) i čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23, dalje: ZOSP), zatraženi trošak sudske pristojbe na ovu presudu zbog ogluhe, ali ne u zatraženom iznosu od 66,46 eura, već u iznosu od 33,23 eura sukladno tbr. 2. st. 2. Tarife sudskih pristojbi (puni iznos obveze je 66,46 eura), trošak sastava zahtjeva za dostavu dokumentacije u iznosu od 50,00 eura te iznos poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 62,50 eura, odnosno. Na dosuđeni trošak u ukupnom iznosu od 412,19 eura sud je dosudio zateznu kamatu koja teče od dana donošenja presude sukladno odredbi iz čl. 151. st. 3. ZPP-a. U odnosu na naknadu za trošak sudskih pristojbi valja reći da za plaćanje istih tužitelj nije oslobođen s obzirom da ovaj postupak nije postupak pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

U Ivancu, 29. siječnja 2026.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovome sudu u pisanom obliku i to neposredno na sudu, putem pošte ili putem sustava e-komunikacije, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku iz Čakovca

2. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69