REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna F. Kennedyja 11

P – 2582/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vjekoslavu Zaninoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., [adresa], OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan, Babić i Antunović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 29. listopada 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za donošenje, objavu i uručenje presude, 29. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je vrijednost predmeta spora 4.148,73 eur.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327, isplati novčanu tražbinu u iznosu od 4.148,73 EUR sa zateznim kamatama po stopi koja je od 01. siječnja 2008. godine propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 4,09 EUR tekućim od 13. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,22 EUR tekućim od 13. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,99 EUR tekućim od 13. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 5,47 EUR tekućim od 13. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 4,41 EUR tekućim od 13. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 9,90 EUR tekućim od 13. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 15,19 EUR tekućim od 13. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 18,83 EUR tekućim od 13. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 27,23 EUR tekućim od 13. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 20,35 EUR tekućim od 13. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 39,67 EUR tekućim od 13. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,32 EUR tekućim od 13. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 35,48 EUR tekućim od 13. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 43,13 EUR tekućim od 13. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 55,44 EUR tekućim od 13. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 40,57 EUR tekućim od 13. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 46,49 EUR tekućim od 13. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 39,16 EUR tekućim od 13. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 50,83 EUR tekućim od 13. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 65,25 EUR tekućim od 13. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 74,80 EUR tekućim od 13. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 118,65 EUR tekućim od 13. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 69,18 EUR tekućim od 13. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,81 EUR tekućim od 13. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,83 EUR tekućim od 13. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 63,70 EUR tekućim od 13. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 71,27 EUR tekućim od 13. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 74,48 EUR tekućim od 13. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 74,60 EUR tekućim od 13. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 72,10 EUR tekućim od 13. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 73,14 EUR tekućim od 13. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 75,63 EUR tekućim od 13. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 72,99 EUR tekućim od 13. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 73,14 EUR tekućim od 13. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 68,29 EUR tekućim od 13. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 70,73 EUR tekućim od 13. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 73,38 EUR tekućim od 13. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,48 EUR tekućim od 13. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 72,14 EUR tekućim od 13. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 68,88 EUR tekućim od 13. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 67,46 EUR tekućim od 13. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 73,08 EUR tekućim od 13. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 65,03 EUR tekućim od 13. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 65,24 EUR tekućim od 13. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 63,72 EUR tekućim od 13. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 64,71 EUR tekućim od 13. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 66,54 EUR tekućim od 13. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 69,46 EUR tekućim od 13. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 70,00 EUR tekućim od 13. studenog 2013. godine do isplate,

- na iznos od 73,72 EUR tekućim od 13. prosinca 2013. godine do isplate,

- na iznos od 69,63 EUR tekućim od 13. siječnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 64,48 EUR tekućim od 13. veljače 2014. godine do isplate,

- na iznos od 66,27 EUR tekućim od 13. ožujka 2014. godine do isplate,

- na iznos od 65,72 EUR tekućim od 13. travnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 63,41 EUR tekućim od 13. svibnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 63,15 EUR tekućim od 13. lipnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 65,22 EUR tekućim od 13. srpnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 67,01 EUR tekućim od 13. kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 66,94 EUR tekućim od 13. rujna 2014. godine do isplate,

- na iznos od 67,99 EUR tekućim od 13. listopada 2014. godine do isplate,

- na iznos od 70,55 EUR tekućim od 13. studenog 2014. godine do isplate,

- na iznos od 70,92 EUR tekućim od 13. prosinca 2014. godine do isplate,

- na iznos od 71,20 EUR tekućim od 13. siječnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 71,38 EUR tekućim od 13. veljače 2015. godine do isplate,

- na iznos od 71,38 EUR tekućim od 13. ožujka 2015. godine do isplate,

- na iznos od 71,38 EUR tekućim od 13. travnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 71,38 EUR tekućim od 13. svibnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 71,38 EUR tekućim od 13. lipnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 71,38 EUR tekućim od 13. srpnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 71,38 EUR tekućim od 13. kolovoza 2015. godine do isplate,

- na iznos od 71,38 EUR tekućim od 13. rujna 2015. godine do isplate,

u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327, nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.831,72 eur zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od 29. siječnja 2026. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbeni navodi

1.1. Tužitelj je 14. lipnja 2023. podnio naslovnom sudu tužbu slijedom imovinskopravnog interesa za isplatom preplaćenog iznosa u povratu kredita koji je LK s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao Korisnik kredita br. 3203699904 sklopila s tuženikom dana 15.12.2004. Budući da tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije raspolagao potrebnom dokumentacijom kako bi mogao odrediti zahtjev za isplatu to je i predložio sudu obvezati tuženika na dostavu dokumentacije te je pridržao pravo naknadno odrediti tužbeni zahtjev sukladno čl. 186. b. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., 146/25; dalje: ZPP) nakon provedenog dokaznog postupka. Izlažući činjenične tvrdnje navodi dakle da je navedenim ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje Korisniku kredita kredit u iznosu od 58.295,8 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama. U predmetnom Ugovoru o kreditu da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti da je na iste mogao utjecati ili pregovarati s tuženikom, pa su tako i kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu Korisnika kredita.

1.2. Izlažući pravna shvaćanja kojima temelji predmetno utuženje, ista detaljno elaborira te se poziva se na referentnu sudsku praksu. Upire posebice na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine kojom je utvrđeno da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od dana 01.06.2004. godine do dana 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime da je tuženik ujedno postupao protivno načelima savjesnosti i poštenja (čl. 12. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). Navodi da je mehanizam Ugovora o kreditu sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavljen u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, čime tuženik suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, a sve suprotno i određenjima iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003), dalje ZZP, te čl. 96. st. 1. ZZP (2007) budući da je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih. Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka da je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam da je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan da je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

1.3. Tužitelj navodi da je Korisnik kredita s tuženikom zaključio / sklopio i Dodatak uz ugovor o kreditu dana 19.01.2016. godine (nadalje u tekstu: Dodatak ugovora) a koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, no međutim da tužitelj potpisom tog ugovora, te provedbom konverzije nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF. Navedeno zato što je banka prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je Korisnik kredita učinio do tada i tako je utvrđeno je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Nastala preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti, već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF-u s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima i utvrdila se razlika između ta dva otplatna plana koja je mogla nastati ili su potrošači bili u konačnici još platiti banci neki dodatni iznos. Korisnik kredita nije imao bilo kakvu mogućnost pregovora o ponuđenom Dodatku ugovora jer bi prigovorom na bilo koji aspekt Dodatka ugovora i nepotpisivanjem Ugovora ostao bez provedbe konverzije koju je morao prihvatiti u roku od 30 dana, kako to propisuje odredba čl. 19.e. st. 5. ZID ZPK.

72. Pregledom Dodatka ugovora o kreditu vidljivo je da se tužitelj nigdje nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom. Tužitelj drži da Korisnik kredita nije obeštećen za preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope i temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga da ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa.

1.4. Tužitelj navodi da je kao Primatelj, sa Korisnikom kredita, kao Ustupiteljem, sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine, a kojim ugovorom je utvrđeno kako je Korisnik kredita s tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu, dok članom 2. istog Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine da je izričito ugovoreno kako Korisnik kredita kao Ustupitelj sklapanjem ugovora svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa na temelju Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, prenosi na tužitelja, kao Primatelja, dok tužitelj kao Primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu. O navedenom je tužitelj obavijestio tuženika pisanim putem.

1.5. Tužitelj dakle, kao primatelj tražbine od strane Korisnika kredita ovom tužbom potražuje povrat preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule budući da je tuženik je prilikom provedbe konverzije utvrdio glavnicu ne izuzimajući prilikom njezinog određivanja ništetne odredbe ugovora o kreditu.

1.6. Spisu predmeta u potkrijepu svojih činjeničnih tvrdnji i izloženih pravnih shvaćanja prilaže isprave kao dokaze te predlaže provesti knjigovodstveno – financijsko vještačenje.

2. Odgovor na tužbu

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara vrijednosti predmeta spora, osporava aktivnu legitimaciju tužitelja te svojstvo korisnika kredita kao potrošača. Smatra da se radi o obvezi koja je u cijelosti određena. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost.

2.2. Ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja te osporava visinu tužbenog zahtjeva. Uz odgovor na tužbu prilaže sudsku praksu koja se odnosi na snalognu pravnu situaciju (list 48-57 spisa).

3. Spor male vrijednosti

3.1. Sud na ovom mjestu ističe da su sporovi male vrijednosti određeni pozitivnim i negativnim određenjem, iz čega proizlazi da su sudovi dužni u situaciji kada neki spor ne podliježe niti jednom određenju, tumačiti zakon i odrediti radi li se o maličnom sporu ili pak o sporu koji je potrebno provesti prema procesnim pravilima koja propisuju postupanje u redovnim sporovima.

3.2. Pri tom je potrebno imati na umu smisao i svrhu navedenih odredbi, a kod sporova male vrijednosti ta svrha proizlazi iz bagatelne vrijednosti predmeta spora kao i od toga radi li se u konkretnom slučaju o sporu koji ima afekcionu vrijednost za stranke pa bi zbog toga reducirani postupak u kojem su smanjena procesna jamstva predstavljao za stranke povredu prava na pristup sudu i na pravično suđenje u smislu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pročišćeni tekst MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10: dalje Konvencija). Iako, odredba čl. 6. Konvencije izričito navodi pravo na javnu raspravu kao usmenu raspravu, to pravo se može ograničiti ako su sva jamstva prava na pristup sudu zadovoljena. Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP), kroz svoje odluke pojasnio je da se izostanak održavanja usmene rasprave može opravdati načelom ekonomičnosti i potrebom učinkovitosti pravosudnog sustava (V: ESLJP, Pönkä v. Estonia, zahtjev broj 64160/11, presuda od 8. studenoga 2016.).

3.3. Odredbom čl. 458. u svezi s odredbom čl. 502. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. , 155/23. i 146/25.; dalje: ZPP) propisano je da su sporovi male vrijednosti u postupku pred trgovačkim sudovima, sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosno potraživanje u novcu ne prelazi svotu od 6.630,00 eura. Sporovima male vrijednosti smatraju se i sporovi u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, a tužitelj u tužbi naveo da pristaje da umjesto udovoljenja određenom zahtjevu primi određenu novčani iznos koji ne prelazi svotu iz stavka 1. ovog članka (članak 40. stavak 1). Sporovima male vrijednosti smatraju se i sporovi u kojima predmet tužbenog zahtjeva nije novčana svota, već predaja pokretne stvari čija vrijednost, koju je tužitelj u tužbi naveo, ne prelazi svotu iz stavka 1. ovog članka (članak 40. stavak 2).

3.4. Negativno određenje propisano je u odredbi čl. 459. ZPP-a pa se tako sporovima male vrijednosti ne smatraju sporovi o nekretninama, sporovi iz radnih odnosa koje je pokrenuo radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu i sporovi zbog smetanja posjeda.

3.5. Predmetni spor ne ulazi niti u pozitivno, niti u negativno određenje. U pozitivno ne ulazi jer je prvi postavljeni zahtjev deklaratoran, a u negativno određenje ne ulazi jer se ne radi o taksativno nabrojanoj vrsti sporova iz citirane odredbe čl. 459. ZPP-a.

3.6. Prema mišljenju ovog suda, u slučaju kada neki spor nije obuhvaćen niti pozitivnim niti negativnim određenjem, prednost treba dati negativnom određenju jer su iz sporova male vrijednosti izuzeti upravo sporovi koji imaju moguću specifičnu vrijednost za stranke koja nije mjerljiva novcem. U ovom sporu tužitelj potražuje bagatelni novčani iznos pa ovaj sud smatra da se iz navedenih razloga, ima smatrati sporom male vrijednosti. Tome u prilog ide i praksa vezana uz navedene predmete u kojima se traži ništetnost pojedine odredbe potrošačkog kredita, a vezano uz navedeni deklaratorni preambul i isplata novčanog iznosa.

3.7. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revr 457/08-2 od 27. listopada 2008. navodi: „Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu“

3.8. Županijskog suda u Varaždinu u odluci posl. br. Gž-286/2024-2 od 15. svibnja 2024.obrazložio je slijedeće:

“ Ovakav stav prvostupanjskog suda nije pravilan. Naime, deklaratorni zahtjev koji je u ovom predmetu istaknut uz zahtjev za činidbu služi za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu i ne uzima se u vrijednost prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu, koja u ovome predmetu iznosi 240,35 EUR/1.810,95 kn (upućuje se na pravni stav iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1625/01-2 od 6. veljače 2002., te Rev- 1264/07-2 od 29. listopada 2008.). Stoga je zbog pogrešne primjene odredbe iz članka 37. ZPP-a, na temelju odredbe iz članka 373. u vezi sa odredbom iz članka 380. ZPP- a valjalo pobijano rješenje usvajanjem žalbe tuženika preinačiti te utvrditi vrijednost predmeta spora u iznosu od 240,35 EUR/1.810,95 kn.”

3.9. Također, isto potvrđuje i odluka Županijskog suda Zagrebu posl. br. Gž- 623/2023-2 od 16. travnja 2024.

“28. Međutim, opravdano tuženik tvrdi da je po prvostupanjskom sudu na ročištu održanom 10. srpnja 2023., a nakon što je prigovorio, utvrđena vrijednost predmeta spora sa iznosom od 1.347,14 eura, koju je tužiteljica naznačila u tužbi. To iz razloga, što je deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti točke 20. F članka 20. Ugovora o kreditu poslužio samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu 19,91 eura / 150,00 kuna, i ne uzima se obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora mjerodavne za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku, već se vrijednost predmeta spora u tom slučaju određuje samo prema novčanom potraživanju iz zahtjeva za isplatu (Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x-155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003. i druge), a što je u konkretnom slučaju iznos od 19,91 eura / 150,00 kuna.”

3.10. Budući da je tužitelj naznačio visinu tužbenog zahtjeva nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem iz koje činjenice proizlazi i vrijednost predmeta spora u iznosu od 4.148,73 eur, to sud u skladu s odredbom čl. 40. st. 3. ZPP-a utvrđuje da je vrijednost predmeta spora 4.148,73 eur te da se u predmetnom slučaju radi o sporu male vrijednosti.

3.11. Kako se predmetni postupak provodi pred trgovačkim sudom, to se primjenjuju i odredbe Zakona koje uređuju postupak pred trgovačkim sudovima (Glava trideseta). U skladu s odredbom članka 492. b. ZPP-a u postupku pred trgovačkim sudovima sud u pravilu, utvrđuje odlučne činjenice na temelju isprava, posljedično čemu načelu pisanosti treba dati prednost u odnosu na načelo usmenosti.

3.12. U postupku izvođenja dokaza sud je u skladu s odredbom članka 220. ZPP-a dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve činjenice važne za donošenje odluke te je tako izveo dokaze uvidom (ocjenom) isprave koje prileže sudskom spisu.

3.13. Tužitelj je spisu priložio javnobilježnički ovjerenu izjavu svjedokinje IK ( list 316 spisa), pravne prednice tužitelja. Tuženik nije osporio sadržaj priložene izjave te ju je sud prihvatio kao vjerodostojnu u cijelosti obzirom i na suglasnost s priloženom bankovnom dokumentacijom.

3.14. Tuženik nije nadalje osporio niti isprave koje tužitelj prilaže tužbi – Ugovor o namjenskom kreditu (list 18 spisa) i Dodatak istom temeljem ZID PK (list 28 spisa) kao što u konačnici nije osporio niti rezultate provedenog knjigovodstvenog vještačenja.

3.15. Tuženik međutim izlaže i razlaže pravna shvaćanja kojima pobija osnovanost predmetnog utuženja. Ocjena je ovog suda stoga da se predmetni spor smješta u spor o pravu i tumačenju prava te da se radi o pravnim pitanjima o kojima je i sudska praksa već zauzela stav.

3.16. Razmotrivši izložena pravna shvaćanja parničnih stranaka, sve u kontekstu nespornih činjenica, ovaj je sud po provedenom postupku ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

4. Predmet spora i odlučne činjenice

4.1. Predmet spora je povrat preplaćenog iznosa po Ugovora o nenamjenskom kreditu broj: 3203699904, od **.**.2004., LK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i ZAGREBAČKE BANKE d.d. [adresa], OIB: 92963223473, kao kreditora s druge strane, i Dodatka istom od 19. siječnja 2016.

4.2. Među strankama dakle nije sporna prethodno navedena činjenica o postojanju odnosnog kredita, Dodatka istom, kao i činjenica da se radi o tipskom ugovoru, koji je unaprijed pripremljen.

4.3. Tuženik pobijajući osnovanost utuženja ističe prigovor zastare utuženog potraživanja, osporava aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom sporu, osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata na iznos glavnice.

5. O pravnim pitanjima spora

5.1. O zastari

5.2. Pravno shvaćanje ovog suda jest da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok od 5 (pet) godina koji se primjenjuje ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a što ovdje jest slučaj (čl. 225. ZOO-a). Prema odredbi članka 214. stavak 2. ZOO-a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana od kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

5.3. Sud nalazi i cijeni da je istaknuti prigovor zastare neosnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

5.4. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne odredbe.

6. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije

6.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud ističe da je odredbom članka 80. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

6.2. To znači da se identitet tražbine ne mijenja promjenom subjekata, pa su tako sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (ovdje korisnik kredita), prešle na tužitelja kao primatelja tražbine. Zbog toga, sud utvrđuje da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.

6.3. Uvidom u čl. 1. u svezi s čl. 2. Ugovora o ustupu tražbine od 1. lipnja 2023. (list 12 spisa) sud utvrđuje da su ugovorne strane ugovorile da se ustupa novčana tražbina koja je odrediva jer ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa.

6.4. Dakle, u konkretnom slučaju, radi se o ustupu novčane tražbine, koja suprotno navodima tuženika, nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, te se narav samog prijenosa ne protivi prenošenju na drugu osobu u smislu odredbe članka 80. stavka 1. ZOO-a jer nije riječ o primjerice nezapljenjivoj tražbini, naknadi nematerijalne štete i slično.

6.5. Imajući u vidu izneseno, sud zaključuje da ugovor o u ustupu tražbine (cesiji) u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine sa korisnika kredita, kao potrošača, na ovdje tužitelja.

7. Materijalno pravo

7.1. Valja istaknuti da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a).

7.2. Odlukama donesenim u korist potrošača, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020., odlučeno je o zaštiti kolektivni interesa i prava temeljem čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a ovdje se radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se tužitelj poziva na ista pravna utvrđenja pa je stoga sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502. c ZPP-a). Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Stoga tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici a kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

7.3. Sud nalazi i cijeni, dovodeći u vezu iskaz Korisnice kredita s odlukama u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa i prava, da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da Korisnica kredita nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, posebno u pogledu spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga Korisnica kredita nije mogla ništa mijenjati niti utjecati na ugovaranje predmetnog kredita obzirom na opciju "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju i dostatne te valjane informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku.

7.4. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je bio sačinjen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa Korisnica kredita nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao svoju poslovnu banku. Posljedično, za zaključiti je da je L kredita s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, a koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, Korisnica kredita nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit obzirom na tada najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljnije.

7.5. Sud nalazi i zaključuje da tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s Korisnicom kredita pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Tuženik je propustio razjasniti korisnici kredita odredbu o valuti obveze i nije postupao u dobroj vjeri, odnosno nije dokazao da je informirao Korisnicu kredita kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka. Obzirom da se radilo o standardnoj stipulaciji ugovora sačinjenog na prethodno postojećem obrascu tuženika, navedeno je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu Korisnice kredita kao potrošača, a to znači da su odredbe koje sadrži odnosni Ugovor nepoštene te posljedično ništetne.

7.6. Ranijom mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.), propisano je da se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatraju nepoštenim.

7.7. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

7.8. Naime, potrošaču je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva odredbe predmetnog Ugovora i njegovog Dodatka o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati.

7.9. S obzirom na izložena pravna shvaćanja i utvrđenja iz provedenog postupka imajući u vidu pravna shvaćanja u presudama iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, povodom kolektivne tužbe, a kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je bila ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u valuti švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih i takovih ugovora nisu banke ( kao trgovci) svoje komitente (kao potrošače) u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao.

7.10. Slijedom izloženog se utvrđuje i ništetnost odredbi ovdje predmetnog Ugovora o kreditu sukladno čl. 323. ZOO-a i kao posljedica iste osnovanosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih'' mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF, a temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.

7.11. Odredbom članka 323. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe stekao bez osnove ( arg. iz čl. 1111. ZOO-a) iznos od 4.148,73 eura utvrđen provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem (list 331 - 339 spisa), a na koje rezultate vještačenja tuženik nije osporio niti je na iste imao prigovora.

7.12. Tijek zatezne kamate, u predmetnom slučaju prosuđuje se u skladu s odredbom članka 1115. ZOO. Naime, kako je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena predmetna naknada, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo (tuženik nije dokazao suprotno), a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.

7.13. Prema stavu ovog suda tuženik je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, budući da je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, pa je time nepošten stjecatelj, zbog čega prema odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa do isplate. Izraženi stav ovog suda u skladu je s ustaljenom sudskom praksom.

8. Konverzija

8.1. Pravno je shvaćanje ovog suda da unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom Dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim.

8.2. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s dužnicima obveza u valuti eur putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za eur, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.

8.3. Sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/15 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15) potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

8.4. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK- reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji pretežito na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

8.5. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

8.6. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači nemaju više pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada bi to očekivano jasno i nedvosmisleno propisao odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi mogla opravdati stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

8.7. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19. a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV. a ZPK- a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV. a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK- a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

8.8. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se Korisnici kredita koja je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

8.9. Za dodati je, u kontekstu predmetnog spora, da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj svoju tražbinu i tužbeni zahtjev temelji kao što je ukazano na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka i nije pravno relevantno u tom smislu.

8.10. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji dakle nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako niti odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to eventualno bilo ugovoreno bile bi ništetne.

8.11. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

8.12. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u eur na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u eur i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur (čl. 19. a do čl. 19. e ZID ZPK-a). Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

8.13. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 ŽK protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

8.14. Potrošač, a u konkretnom slučaju Korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

8.15. Stoga, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ŽK protiv Erste Bank Hungary Zrt, za zaključiti je da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

8.16. Glavnica ugovorena u Dodatku ugovoru o kreditu koji je sačinjen temeljem zakonske odredbe na koju niti jedna od stranaka nije mogla utjecati, nije rezultat ugovorne volje stranaka koja bi proizašla iz pregovaranja tužiteljice i tuženika oko uvjeta sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu. Korisnici kredita je zakonom ostavljena mogućnost samo da odabere hoće li Dodatak ugovoru o kreditu potpisati ili ne, ali uvjeti pod kojima će se potpisati. Zbog navedenoga se ne može smatrati da je Korisnica kredita potpisivanjem Dodatka ugovoru o kreditu izgubila pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u dodatku ugovoru o kreditu, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK-a. 19.

8.17 S obzirom da je u ovom slučaju utvrđena ništetnost Ugovora, kao posljedica iste u smislu čl. 323. ZOO-a, osnovan je i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa prema nalazu i mišljenju vještaka, s tim da je tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev s tim nalazom i mišljenjem, i to temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa zbog tzv. pozitivnih tečajnih razlika, odnosno na iznos manje priznate neotplaćene glavnice, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

8.18. Tužitelj upire na svoje protupotraživanje s osnova umanjenja utvrđeno preplaćenog iznosa za iznos koji je tuženiku priznat u konverziji no budući da tuženik svoje potraživanje nije odgovarajuće procesno uobličio kao eventualni prigovor radi prijeboja to sud nije o istome odlučivao ( arg. iz čl. 2. st. 1. u vezi čl. 338. st. 3. ZPP-a).

9. Troškovi postupka

9.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. te čl. 164. st. 2. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. i 51/23.; dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., dalje: ZSP) te Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19., 92/21., dalje: Uredba o tarifi).

9.2. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi zastupanja po odvjetniku, primjenjujući pritom Tbr. 48.3. Tarife, i to; za sastav tužbe iznos od 500,00 eur (Tbr. 7.1. Tarife), za dva obrazložena podneska u iznosu od po 500,00 eur (Tbr. 8.1. Tarife), za dva obrazložena podneska u iznosu od po 200,00 eur (Tbr. 8.1. Tarife), za zastupanje na jednom ročištu u iznosu od po 500,00 eur (Tbr. 9.1. Tarife), za zastupanje na jednom ročištu u iznosu od po 200,00 eur (Tbr. 9.1. Tarife), sve uvećano za PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife), što zajedno iznosi 3.050,00 eur.

9.3. Tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu u iznosu od 268,45 eura te rješenje u iznosu od 13,27 eur, što uz trošak vještačenja od 500,00 eur, iznosi dosuđenih 781,72 eur, sveukupno 3.831,72 eur.

9.4. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 30. st. 1. i 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 dalje OZ), a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate prema stopi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

10. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci.

Zagreb, 29. siječanj 2026.

S U D A C

Vjekoslav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude i rješenja. Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a osim povrede iz točke 3. istog članka.

Žalba protiv ove Presude ne odgađa ovrhu (čl. 467.a. ZPP-a).

DNA

- tužitelj e-oglasna

- tuženik e-oglasna