REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

STALNA SLUŽBA U IVANIĆ-GRADU

10310 Ivanić-Grad, Športska 2

Poslovni broj P-386/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, po sucu tog suda Jasni Grgurić u parničnom postupku tužitelja AZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Marini Konrad, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. Zagreb, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi utvrđenja i isplate, temeljem čl. 331.b Zakona o pa53056966535,pku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), 29. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, broj: 028 50-4717216 od 20. veljače 2008. sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora i tužitelja AZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđenog kod Javnog bilježnika Janka Žitka iz Zagreba dana 20. veljače 2008. pod brojem OV-1840/2008; koja glasi „Naknada 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju AZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 412,78 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. veljače 2008. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. 3 siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju AZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka uiznosu od 151,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja, tj. 29. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj u tužbi od 30. rujna 2025. navodi da su tužitelj i tuženik 20. veljače 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj: 028-50 4717216, koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Janka Žitka iz Zagreba dana 20. veljače 2008. pod brojem OV-1840/2008, a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.952,18 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Tužitelj ističe kako se radi o tipskom ugovoru o kreditu, u kojem je u članku 3. ugovoreno da je tužitelj u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 3,30 % iznosa kredita, koja je tužitelju naplaćena prilikom prvog korištenja kredita. Ugovorna odredba iz članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade tzv. „ulazne naknade“ je nepoštena i ništetna. Tužitelj se na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne naknade za obradu kredita, poziva na presude Suda EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Presudama Suda EU u predmetima C-84/19 i C-244/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U navedenim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (Sud EU koristi termin „naknade za otvaranje“) utvrđeno je da čl. 2., čl. 4. st. 2 i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora i to neovisno o prenošenju čl. 4 st. 2. navedene direktive u pravni poredak te države članice. Čl. 3 st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Test nepoštenosti preuzet je iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 96. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. U ovoj pravnoj stvari, tuženik nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti mu je objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita, ili na neki treći dan. Dodatno tužitelj ističe kako je čl. 96. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07) propisano: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog članka propisano: (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Slijedom navedenog, a budući da ne bi smjelo biti sporno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaja; o predmetnoj naknadi se nije pojedinačno pregovaralo. Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Nadalje, čl. 102. st. 1. istog Zakona o zaštiti potrošača je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza tužitelja; tužitelju je zaračunata naknada za kredit u visini 3,30 % iznosa kredita što je iznosilo 691,42 CHF. Iz dopisa tuženika od 3. rujna 2025. proizlazi da je gore navedena naknada naplaćena dana 22. veljače 2008. u kunskoj protuvrijednosti od 3.110,11 kn; a što preračunavanjem u valutu euro po fiksnom tečaju 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznosi 412,78 EUR. Isto predstavlja visinu tužbenog zahtjeva, a koji iznos je tuženik, prilikom isplate kredita, tužitelju neosnovano uskratio od glavnice kredita te ga je tuženik, kao nepošten stjecatelj, obvezan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom, od dana stjecanja.

2. Tuženiku je dostavljena tužba uz pouku o pravu na odgovor, tj. pouku da će se, ukoliko ne dostavi pisani odgovor na tužbu, donijeti presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev, tj. presuda zbog ogluhe, a spomenuto mu je uručeno 16. listopada 2025., ali tuženik u ostavljenom roku pa ni naknadno nije dostavio odgovor na tužbu te su stoga ispunjene pretpostavke za donošenje ove odluke.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u spisu priložene isprave i to Ugovor o kreditu broj: 028-50-4717216 od 20.2.2008. i dopis tuženika od 3.9.2025.

4. Odlučujući o tužbi i tužbenom zahtjevu utvrđeno je da je isti u cijelosti osnovan. Nadalje je utvrđeno da u ovom postupku nije bilo spornih činjenica.

5.1. Slijedom izloženog nesporno je utvrđeno da su tužitelj i tuženik 20. veljače 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj: 028-50 4717216, koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Janka Žitka iz Zagreba dana 20. veljače 2008. pod brojem OV-1840/2008, a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.952,18 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, u kojem je u članku 3. ugovoreno da je tužitelj u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 3,30 % iznosa kredita, koja je tužitelju naplaćena prilikom prvog korištenja kredita.

5.2. Temeljem naprijed navedenoga sud zaključuje da tužitelj, koji je isplatio kredit i naknadu za raskid po navedenom Ugovoru, ima pravni interes tražiti utvrđenje ništavim odredbe Ugovora od 20. veljače 2008. iz čl. 3., a na koje je i sud dužan paziti po službenoj dužnosti. Naime, ništetnost Ugovora se u skladu sa čl. 322 i čl. 326 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 – dalje u tekstu ZOO) utvrđuje ex tunc, odnosno u trenutku zaključenja ugovora. Također je odredbom čl. 326 ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno prestane te da se niti ne može osnažiti temeljem čl. 148. st. 1. ZOO, niti nagodbom stranaka jer se radi o razini zaštite javnih interesa koja je izražena kroz odredbu iz čl. 328 ZOO-a, a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Pored navedenog ZOO propisuje da ukoliko su ništetne samo pojedine odredbe ugovora, preostale odredbe ugovora su valjane.

5.3. Slijedom izloženoga, treba naglasiti kako se u konkretnom slučaju valja uvažiti i primijeniti čl. 81.st. 1. i 2. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača – u daljnjem tekstu ZZP (NN 96/03). Naime, sud je utvrdio da je spomenuta Ugovorna odredba iz čl. 3. koja se odnosi na naplatu jednokratnog iznosa od 3,30% iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, dakle, naknada, na koju se poziva tužitelj je nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; ovdje tužitelja. Naime, tuženik, tj. banka nije dokazala da se je o pojedinim ugovornim odredbama, a osobito o čl. 3. uopće pojedinačno pregovaralo pa je sud u cijelosti stoga poklonio vjeru navodima tužitelja i utvrdio da se je radilo o tzv. tipskom ugovoru kojega je tužitelju ponudila banka. Posljedica spomenutog, tj. potpisivanje takve nepoštene ugovorne odredbe je ništavost.

5.6. Dakle, sud je našao nedvojbeno utvrđenim da je konkretan Ugovor bio standardni ugovor o kreditu, a koji je formuliran od strane tuženika, utvrđeno je da se nije pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama, a isto tako tužitelj nije bio usmeno upoznat, niti mu je dano obrazloženje vezano uz plaćanje naknade. Slijedom izloženoga, budući je sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o standardnom ugovoru, utvrđeno je da su takvi ugovori tipski ili adhezijski te su pojedine odredbe ništetne ukoliko nisu sastavljene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja u smislu čl. 322. st. 1. ZOO; a budući da je prouzročio očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama tužitelja kao suugovaratelja. Sud Europske unije je u svojoj odluci u predmetu C-186/16 A i dr. protiv Banca Romanesca SA, a koja presuda obvezuje ovaj sud, utvrdio da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni odnos u konkretnom slučaju.

5.7. Pri tom je sud utvrdio kako je nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tj. tužitelja jer je isti stavljen u neravnopravni položaj zbog okolnosti što je jednostranom odlukom banke bio primoran platiti naknadu opisanu u čl. 3. Ugovora.

5.9. Obzirom na sve naprijed izloženo, tj. budući da je tužitelj isplatio iznos naknade iz čl. 3. Ugovora koji uopće nije bio prethodno decidirano ugovoren, već samo po jednostranoj volji i nalogu banke, utvrđuje se da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora, a za kojeg je sud utvrdio da je ta odredba ništetna, odlučeno je da je tuženik dužan platiti tužitelju utuženi iznos kao u toč. II. izreke.

6. Utvrđuje se da su ispunjeni uvjeti za donošenje ove odluke propisane u čl. 331.b ZPP, tj. tuženik nije dostavio odgovor na tužbu, iako mu je tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljen, osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz isprava priloženih tužbi, činjenična osnova je sudu općepoznata, činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate, ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu te se ne radi o zahtjevima o kojima stranke ne mogu raspolagati temeljem čl. 3. st. 3. ZPP. 9. Slijedom naprijed izloženog odlučeno je kao u izreci u skladu sa čl. 331.b st. 1. toč. 6. ZPP.

7. Odlučujući o troškovima postupka koje je tužitelj naznačio u iznosu od 151,54 EUR, utvrđeno je da je zatraženi trošak u cijelosti opravdan i osnovan te u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, 107/2025 – dalje u tekstu OT) jer je opravdano zatražen trošak sastava tužbe po Tbr 7. t. 1. Tarife uvećano za PDV 25% po Tbr. 46. Tarife, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu, a koji trošak je u skladu s odredbom iz čl. 154. I čl. 151. ZPP dužan platiti tuženik jer je spor izgubio u cijelosti.

8. Slijedom naprijed izloženog, odlučeno je kao u izreci.

U Ivanić-Gradu 29. siječnja 2026.

Sudac:

Jasna Grgurić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka u roku 15 dana računajući od dana primitka pismenog otpravka ove presude. Presuda zbog ogluhe može se pobijati zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (član 353. stav 2. ZPP).