REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska br. 31

Poslovni broj: P-373/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu pojedincu Đuri Drušku, u građanskopravnoj stvari tužitelja OS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojega zastupa punomoćnik Boris Hlatki, odvjetnik u Vukovaru, J. J. Strossmayera 5a/12, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojega zastupaju punomoćnici, odvjetnici u odvjetničkome društvu KALLAY & PARTNERI d.o.o., Ilica 1A/III, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 18. prosinca 2025., u nazočnosti punomoćnika stranaka, na temelju odredbe članka 335. stavka 4. ZPP-a, 29. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništenom odredba članka 2. ugovora o kreditu broj: 528-50- 4152419, od 31. svibnja 2007., u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji ugovor je zaključen između tužitelja OS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita u visini novčanoga iznosa od 19.123,04 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju na dan korištenja kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kao kreditora te stoga isti članak ne proizvodi bilo kakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Utvrđuje se ništenom odredba članka 7. ugovora o kreditu broj: 528-50- 4152419 od 31. svibnja 2007., koji je zaključen između tužitelja OS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku te u dijelu u kojem je ugovoreno kako se uplate po kreditu valutiraju s datumom odobrenja računa banke te stoga isti članak ne proizvodi bilo kakav pravni učinak za ugovorne stranke.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju OS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati na ime preplaćene razlike valutnoga tečaja iznos od 24.977,77 kn / 3.315,12 eura (slovima: dvadeset četiri tisuće devetsto sedamdeset sedam kuna i sedamdeset sedam lipa / tri tisuće trista petnaest eura i dvanaest centi)[1] , zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na novčane iznose kako slijedi:

- na iznos od 78,34 kn od 31. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 1.543,90 kn od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 143,00 kn od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 1.601,96 kn od 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 132,68 kn od 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 151,38 kn od 30. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 162,06 kn od 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 159,47 kn od 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 158,84 kn od 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 157,20 kn od 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 154,53 kn od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 194,38 kn od 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 580,99 kn od 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 406,08 kn od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 289,44 kn od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 288,24 kn od 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 428,10 kn od 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 435,94 kn od 30. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 496,82 kn od 31. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 553,28 kn od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 462,64 kn od 30. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 491,82 kn od 31. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 191,30 kn od 28. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 528,17 kn od 31. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 448,13 kn od 30. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 527,16 kn od 31. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 253,62 kn od 30. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 497,95 kn od 31. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 447,58 kn od 30. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 547,04 kn od 31. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 524,11 kn od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 528,10 kn od 28. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 498,07 kn od 31. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 439,53 kn od 30. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 501,28 kn od 31. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 541,35 kn od 30. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 500,54 kn od 31. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 499,72 kn od 31. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 304,38 kn od 30. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 1.299,10 kn od 31. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 1.498,66 kn od 30. studenoga 2013. do isplate,

- na iznos od 498,11 kn od 31. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 498,88 kn od 31. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 482,05 kn od 28. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 557,28 kn od 31. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 548,08 kn od 30. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 518,27 kn od 31. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 2.240,22 kn od 30. lipnja 2014. do isplate, tekućim od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, zatim po stopi od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim tekućom od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate tekućom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužitelj s preostalim dijelom tužbenoga zahtjeva koji glasi: "III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. ZAGREB, Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju OS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši isplatu novčanog iznosa od 7.600,72 kn sa zakonskim zateznim kamatama na iznose od:

- na iznos od 38,92 kn od 30. studenoga 2007. do isplate,

- na iznos od 38,29 kn od 31. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 39,48 kn od 31. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 39,43 kn od 28. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 40,33 kn od 31. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 39,34 kn od 30. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 59,28 kn od 31. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 59,30 kn od 30. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 59,49 kn od 31. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 59,03 kn od 31. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 59,05 kn od 30. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 62,20 kn od 31. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 62,30 kn od 30. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 62,84 kn od 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 66,01 kn od 31. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 65,49 kn od 28. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 99,21 kn od 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 100,14 kn od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 100,16 kn od 31. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 98,53 kn od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 99,19 kn od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 97,81 kn od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 98,85 kn od 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 98,13 kn od 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 99,43 kn od 30. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 98,75 kn od 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 101,34 kn od 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 101,97 kn od 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 103,61 kn od 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 106,28 kn od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 106,43 kn od 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 109,28 kn od 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 110,81 kn od 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 114,73 kn od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 111,37 kn od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 112,57 kn od 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 112,23 kn od 30. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 121,40 kn od 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 117,37 kn od 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 116,56 kn od 29. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 120,16 kn od 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 116,49 kn od 30. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 122,40 kn od 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 124,87 kn od 30. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 123,99 kn od 31. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 127,53 kn od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 119,17 kn od 30. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 98,99 kn od 31. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 100,27 kn od 30. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 100,15 kn od 31. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 102,99 kn od 31. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 103,53 kn od 28. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 102,64 kn od 31. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 102,68 kn od 30. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 103,65 kn od 31. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 103,50 kn od 30. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 102,80 kn od 31. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 102,50 kn od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 100,82 kn od 30. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 102,86 kn od 31. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 103,23 kn od 30. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 102,69 kn od 31. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 100,70 kn od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 102,71 kn od 28. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 102,74 kn od 31. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 101,63 kn od 30. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 99,53 kn od 31. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 99,46 kn od 30. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 100,27 kn od 31. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 101,09 kn od 31. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 102,35 kn od 30. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 101,71kn od 31. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 102,15 kn od 30. studenoga 2013. do isplate,

- na iznos od 102,70 kn od 31. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 102,68 kn od 31. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 103,76 kn od 28. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 103,53 kn od 31. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 102,73 kn od 30. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 102,54 kn od 31. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 93,06 kn od 30. lipnja 2014. do isplate, obračunatim po eskontnoj stopi HNB – a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana.".

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju OS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 3.377,38 € (slovima: tri tisuće trista sedamdeset sedam eura i trideset osam centi), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

VI. Odbija se kao neosnovan preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnoga troška u iznosu od 314,09 € (slovima: trista četrnaest eura i devet centi) s pripadajućom kamatom.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj OS je 12. srpnja 2021. podnio tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. Tužitelj u tužbi navodi kako su tužitelj i tuženik 31. svibnja 2007. zaključili ugovor o kreditu broj: 528-50-4152419, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.123,04 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti. Člankom 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena je redovna godišnja kamatna stopa od 5,20% promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF. Predmetnim ugovorom ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatama i naknadama Kreditora, a koja se s početnih 5,20% godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj smatra da je takav način promjene kamatne stope ništetan obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez pregovaranja o istome, a tuženik prilikom zaključenja ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Navedene odredbe o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članaka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03. i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07. i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnoga ugovora, tako za vrijeme njegovoga izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Pravomoćnom presudom Visokoga trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2018. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, navedenom odlukom utvrđeno je da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta iz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina. S obzirom na navedeno traži da sud utvrdi ništenom odredbu članka 2. ugovora o kreditu broj: 528-50-4152419, od 31. svibnja 2007., u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji ugovor je zaključen između tužitelja kao korisnika kredita u visini novčanoga iznosa od 19.123,04 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju na dan korištenja kredita i tuženika kao kreditora te stoga isti članka ne proizvodi bilo kakav pravni učinak za ugovorne stranke. Također, traži utvrđenje ništenom odredbe članka 7. ugovora o kreditu broj: 528-50-4152419 od 31. svibnja 2007., koji je zaključen između tužitelja i tuženika, kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku te u dijelu u kojem je ugovoreno kako se uplate po kreditu valutiraju s datumom odobrenja računa banke te stoga isti članak ne proizvodi bilo kakav pravni učinak za ugovorne stranke. Traži i da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 32.578,49 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vukovaru, jer su stranke prema članku 12. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta tuženika. Protivi se osnovi i visini tužbenog zahtjeva te smatra kako je pozivanje tužitelja na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u cijelosti promašeno. Navodi kako su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svima njima pojedinačno pregovaralo te da iste nisu u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Ističe kako je tužitelj potpisom ugovora o kreditu izjavio da je upoznat sa svim uvjetima kredita, a i da je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku, dok je tuženik sa svoje strane poduzeo sve da tužitelju budu pružene sve informacije, kao i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF. Ukazuje kako je tuženik poštovao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko pravo, a da nije životno uvjerljivo kako tužitelj nije bio svjestan da u razdoblju od sedam godina, na koje vrijeme je sklopljen ugovor, neće doći do promjene tečaja CHF. Napominje, a imajući u vidu pravni stav izražen u rješenju Županijskoga suda u Varaždinu poslovni broj: Gž- 1209/12 od 21. siječnja 2012., da je tužba za utvrđenje ništetnosti trebala obuhvatiti sve sudionike građanskopravnoga odnosa pa tako i sudužnika RS, jer tužitelj nije dokazao da je baš on vršio uplate. Ističe prigovor zastare.

4. Podneskom od 23. lipnja 2021. tužitelj navodi kako tuženikovi navodi iz odgovora na tužbu nisu osnovani, posebice oni koji se odnose na mjesnu nenadležnost Općinskoga suda u Vukovaru, izravni učinak presude iz kolektivnoga spora te na zastaru. Predlaže usvojiti dokazni prijedlog za provođenje vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, na okolnost razlike u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu i naknadne promjene kamatne stope koje su promjenjene odlukom tuženika te na okolnosti razlike vršene u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na kretanje tečaja CHF i to uzimajući u obzir visinu tečaja strane valute na dan kada je vršena uplata svakoga pojedinačnog anuiteta.

5. Podneskom od 25. listopada 2021. tuženik je ponovio navode iz odgovora na tužbu te je posebno istaknuo navode u odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti, postupak zaštite kolektivnih interesa, valutnu klauzulu u CHF, status potrošača na strani tužitelja te prigovor zastare.

6. Podneskom od 28. listopada 2021. tužitelj je ponovio navode tužbe, ukazujući na neosnovanost dosadašnjih navoda tuženika te ponovno predlažući financijsko- knjigovodstveno vještačenje.

7. Tuženik je u podnesku od 26. siječnja 2022. naveo kako se odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa na koje se tužitelj poziva ne primjenjuju automatski u svim postupcima koji se vode pred sudovima u Republici Hrvatskoj. Ukazuje kako je promjenjiva kamatna stopa uvijek vezana uz određeni kamatni rizik, odnosno rizik povećanja ili smanjenja kamatne stope koji posljedično može dovesti do povećanja anuiteta kredita. Prema tome, tužitelj je prilikom potpisivanja ugovora o kreditu slobodnom voljom prihvatio takav rizik te mu je isti bio u cijelosti poznat. Također, ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane preuzimaju valutni rizik s obzirom da njeno ugovaranje utječe na njihov financijski položaj jer se kunska protuvrijednost očekivanog novčanog tijeka mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Tuženik je takav rizik prihvatio i pristao na mogućnost da zbog promjene tečaja dođe do smanjenja anuiteta, a takav je rizik prihvatio i tužitelj sklapanjem ugovora, iako sad nastoji prikazati drugačije. Ponavlja i prigovor zastare.

8. Podneskom od 10. veljače 2022. tužitelj je naveo kako nisu osnovana pravna shvaćanja tuženika da se utvrđenja iz kolektivne presude ne mogu primijeniti na ovaj konkretni predmet. Ističe kako tuženik zanemaruje praksu Vrhovnoga suda Republike Hrvatske i Ustavnoga suda Republike Hrvatske, vezano za nepoštenost ugovornih odredbi. Ostaje pri dokaznom prijedlogu za provođenje vještačenja.

9. Tuženik je u podnesku od 23. veljače 2022. naveo kako ustraje na prigovoru zastare te ukazuje na sudsku praksu vezano za zastaru.

10. Podneskom od 3. ožujka 2022. tužitelj je naveo kako sudska praksa koju je u spis dostavio tuženik odstupa od ranije zauzete sudske prakse županijskih sudova vezano za zastaru.

11. Dana 8. ožujka 2022. održano je pripremno ročište, na koje je pristupila punomoćnica tužitelja ĆS, odvjetnička vježbenica kod odvjetnika u Vukovaru Borisa Hlatkoga, kao i zamjenička punomoćnica tuženika Hrvojka Čolaković, odvjetnica u Vinkovcima.

12. Na pripremnome ročištu sud je, u smislu odredbe članka 292. stavka 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 70/19., dalje: ZPP) usvojio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijsko-knjigovodstvenoga vještačenja na okolnosti razlike u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu i naknadne promjene kamatne stope koje su promijenjene odlukom tuženika te na okolnosti razlike u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na kretanje tečaja CHF i to uzimajući u obzir visinu tečaja strane valute na dan kada je vršena uplata svakoga pojedinačnog anuiteta, dok je primjenom odredbe članka 292. stavka 4. ZPP-a odbio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanje tužitelja, na okolnost je li posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost te dokazne prijedloge tuženika za saslušanje OSŽ, zaposlenika tuženika, za saslušanje javnog bilježnika Zlatka Šimašeka iz Osijeka te za saslušanje tužitelja, sve na sporne okolnosti, kao i dokazni prijedlog za pribavljanje službenim putem podataka od nadležnih institucija o tome je li tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao registrirani obrt, poslovni udio u nekom trgovačkom društvu ili je tužitelj objekt financiran ugovorom o kreditu unio u imovinu obrta, odnosno društva ili je koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa, jer isti ne bi utjecali na drukčije rješavanje ove pravne stvari.

13. Stalni sudski vještak Dajana Vuković je podneskom od 19. travnja 2022. u spis dostavila nalaz i mišljenje vještaka od 18. travnja 2022., u kojem je navela kako se tijekom razdoblja otplate kredita mijenjala visina kamatne stope pa nastavno i visina anuiteta, a što je vidljivo iz dokumentacije na listovima spisa 28 – 36, od 11/2007. godine 280,79 CHF mjesečno, od 05/2008. godine 285,31 CHF mjesečno, od 03/2009. godine 292,60 CHF mjesečno, od 07/2011. godine 291,53 CHF mjesečno, od 10/2011. godine 288,56 CHF mjesečno. lzračunata razlika više plaćenih kamata iznosi 7.600,72 kn. lzračunata tečajna razlika iznosi 24.977,77 kn i predstavlja razliku između pozitivne i negativne tečajne razlike. Prema podacima u spisu, je na partiju predmetnog kredita ukupno uplaćeno 133.310,45 kn, a obveza je iznosila 272,08 CHF x 4,401494 kn = 1.199,19 kn mjesečno. 1.199,19 kn x 84 mjeseca = 100.731,96 kn - plaćanje u visini od 133.310,45 kn = 32.578,49 kn razlika anuiteta. Od ovako iskazane razlike se na kamatu odnosi 7.600,27 kn i tečajna razlika 24.977,77 kn.

14. Podneskom od 5. svibnja 2022. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da ga je uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka.

15. Tuženik je podneskom od 9. svibnja 2022. naveo kako nije suglasan s nalazom i mišljenjem vještaka u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se kamata ugovorena kao promjenjiva nije mijenjala, odnosno da se tečaj nije mijenjao. Naime, jasno je iz samog teksta prethodnog odlomka da predmetni izračun nema smisla jer je ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, stoga je razumno bilo za očekivati promjenu iste. Jednako tako, ugovor o kreditu je sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, a slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja. Prethodno je bilo ugovoreno voljom tužitelja te je istom u nekoliko navrata obrazloženo značenje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule kao i promjene istih u tijeku otplate kredita. U tom podnesku tuženik je i ponovio svoje ranije navode.

16. Podneskom od 11. svibnja 2022. sudski vještak Dajana Vuković se očitovala kako je vještački nalaz i mišljenje sastavila sukladno nalogu suda te da u cijelosti pri njemu i ostaje.

17. Tuženik je podneskom od 23. svibnja 2022. naveo kako je suglasan s djelomičnim povlačenjem tužbenoga zahtjeva od strane tužitelja, jer je tužitelj prvotno postavljeni tužbeni zahtjev nakon vještačenja smanjio, no izjavio je kako potražuje naknadu troška postupka koji su neosnovano prouzročeni tuženiku povlačenjem tužbenoga zahtjeva. Ustraje kod prigovora zastare.

18. Podneskom od 26. svibnja 2022. tužitelj je naveo kako podneskom od 5. svibnja 2022. nije smanjio tužbeni zahtjev, već ga je specificirao sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijsko-knjigovodstvene struke. Smatra kako prigovor zastare nije osnovan.

19. Tuženik je podneskom od 3. lipnja 2022. naveo kako je prigovor zastare osnovan.

20. Dana 8. srpnja 2022. održano je ročište za glavnu raspravu, na kojem je punomoćnik tužitelja odvjetnik u Vukovaru Boris Hlatki izjavio kako ostaje pri tužbi, tužbenom zahtjevu te svim navodima iznesenim tijekom parnice. Zamjenička punomoćnica tuženika Hrvojka Čolaković, odvjetnica u Vinkovcima je navela kako ostaje pri navodima odgovora na tužbu te svim navodima iznesenim tijekom parnice i protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističe prigovor zastare potraživanja po osnovi promjenjive kamatne stope jer je tužba podnesena 12. srpnja 2021. a sve sukladno pravnome shvaćanju VSRH od 1. ožujka 2022. Na istoj raspravi izveden je dokaz saslušanjem knjigovodstveno-financijskoga vještaka Dajane Vuković, koja je izjavila: "U cijelosti ostajem kod svog pisanog nalaza i mišljenja dostavljenog ovom sudu 20. travnja 2022. godine i očitovanja na podnesak tuženika od 11. svibnja 2022. u kojem je tuženik istaknuo svoja pravna shvaćanja vezana za ovaj spor. To je sve što imam za izjaviti.". Punomoćnici stranaka nisu imali pitanja za vještaka.

21. Na glavnoj raspravi su se također izveli dokazi čitanjem svih isprava priloženih u sudski spis, nakon čega je glavna rasprava zaključena.

22. Nakon zaključenja glavne rasprave , ovaj sud je donio presudu poslovni broj: P-181/2021-27 od 28. srpnja 2022., na koju su se žalili i tužitelj i tuženik, a povodom kojih žalbi je Županijski sud u Sisku rješenjem poslovni broj: Gž-910/2022-6 od 10. travnja 2025. ukinuo presudu Općinskoga suda u Vukovaru poslovni broj: P-181/2021- 27 od 28. srpnja 2022. i predmet vratio sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

23. U obrazloženu označenoga rješenja od 10. travnja 2025. Županijski sud u Sisku naveo je kako slijedi: "13. S obzirom na to da je ugovor o kreditu, pa time i sporna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti, sklopljena na unaprijed formuliranom obrascu, temeljem zakonske presumpcije iz članka 81. stavak 2. ZZP/03 smatra se da se o toj odredbi nije pregovaralo i da tužitelj na nju nije imao nikakvog utjecaja. 14. U situaciji kada tužitelj, kao potrošač, tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, što tuženik spori, onda je u pravu tuženik kada ističe da je u odnosu na istaknuti prigovor bilo potrebno provesti kontradiktorni postupak i tuženiku omogućiti dokazivanje tvrdnji da se o predmetnoj odredbi, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo, jer je ta mogućnost izrijekom propisana odredbom članka 81. stavak 4. ZZP/03. 14.1. Međutim, tuženik tijekom postupka adekvatne dokaze u tom pravcu nije isticao. Nakon što je odustao da se kao svjedok sasluša njegov djelatnik SS, voditelj regije, predložio je saslušanje djelatnice OSŽ, pri čemu niti tvrdi niti dokazuje da je ona sudjelovala u sklapanju konkretnog ugovora i s tužiteljem pregovarala, između ostaloga, i o klauzuli o prorogaciji nadležnosti. Sama činjenica da je predložena svjedokinja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlena kod tuženika i eventualno imala načelna saznanja o načinu sklapanja ugovora o kreditu i pregovaranju, ne znači da je ona pregovarala o odredbama konkretnog ugovora o kreditu, niti je to tuženik tijekom postupka tako izložio i precizirao. Jednako tako, uloga javnog bilježnika Zlatka Šimašeka bila je potvrda (solemnizacija) predmetnog ugovora, pa iz iskaza tog svjedoka svakako ne bi bilo moguće utvrditi jesu li ugovorne strane prije potpisivanja ugovora pregovarale o članku 12. predmetnog ugovora i je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe. Zbog navedenoga, odbijanjem neadekvatnih dokaznih prijedloga, tuženiku nije uskraćeno pravo na dokazivanje odlučne činjenice. 15. Kada je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, onda se može uzeti da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika (u Zagrebu) nikada nije ni postojala, pa bi u nedostatku takvog sporazuma, imajući na umu da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u Osijeku u povodu koje djelatnosti je ovaj spor i nastao, pored suda općemjesne nadležnosti iz članka 46. stavak 1. ZPP, za suđenje bio nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (članak 59. ZPP). 16. Budući da je prvostupanjski sud u povodu prigovora tuženika pogrešno odlučio da je mjesno nadležan, ostvaren je žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP na koji tuženik ukazuje žalbom, pa je zbog navedenoga, na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP, u cijelosti valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 17. Imajući na umu da je do povrede zbog koje je prvostupanjska presuda ukinuta došlo u tijeku prethodnog postupka, prvostupanjski će sud, u skladu s odredbom članka 377. stavak 1. ZPP, provesti novi prethodni postupak i prije svega odlučiti o prigovoru mjesne nenadležnosti.".

24. U ponovljenome postupku ovaj sud je 18. prosinca 2025. održao pripremno ročište, na koje su pristupili tužitelj osobno te punomoćnici stranaka.

25. Punomoćnica tužitelja izjavila je kako ostaje pri tužbi, tužbenome zahtjevu te svim navodima iznesenim tijekom parnice. Predlaže da se sasluša za danas pozvani tužitelj. Punomoćnik tuženika je naveo kako ostaje pri navodima odgovora na tužbu te svim navodima iznesenim tijekom parnice i protivi se tužbi i tužbenome zahtjevu u cijelosti. Nadalje navodi kako ostaje pri dokaznome prijedlogu za saslušanjem tužitelja, a odustaje od dokaznih prijedloga za saslušanje zaposlenika tuženika OSŽ i javnoga bilježnika Zlatka Šimašeka. Ostaje pri prigovoru mjesne nenadležnosti te iznosi ranije prigovore na vještačenje.

26. Sud je na istome ročištu usvojio dokazni prijedlog stranaka za saslušanje tužitelja, na okolnosti prvenstveno je li mu tegotno putovati u Zagreb i je li mu lakše da se rasprava održi pred ovim sudom s obzirom na adresu njegovog prebivališta, na okolnost njegovih imovinskih prilika zatim je li pojedinačno pregovarano o ugovornim odredbama, zatim vezano za status potrošača tužitelja vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te je li u vrijeme podizanja kredita imao otvoren obrt, udio u trgovačkom društvu, je li kredit koristio kao poreznu olakšicu. Prethodni postupak je zaključen.

27. Na istome ročištu saslušan je i tužitelj osobno, koji je iskazao kako slijedi: "Vezano za moje imovinske prilike, mogu izjaviti kako su iste prosječne. Ja radim na sezoni, no trenutno nisam zaposlen. Supruga mi je zaposlena. Tegotno mi je putovati u Zagreb na ročište, te mi je puno jednostavnije i svrsishodnije, a naročito uzimajući u obzir moje imovinske prilike, kao i udaljenost između [adresa] i [adresa] koja iznosi skoro 400 kilometara dati iskaz pred Općinskim sudom u Vukovaru kao i da se postupak provede pred tim sudom. Predmetni kredit podigao sam isključivo za svoje osobne potrebe, za kupnju osobnog automobila te kada sam došao u banku podignuti kredit nisam pojedinačno pregovarao o ugovornim odredbama, niti o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti o odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. U banci mi nije ništa objašnjavano već mi je samo ponuđen unaprijed formulirani ugovor, kojeg sam zaključio jer mi je trebao novac radi kupovine automobila. U vrijeme podizanja kredita nisam imao otvoren obrt, nisam imao udio u trgovačkom društvu i kredit nisam koristio za bilo koji vid porezne olakšice. Od banke nisam bio upozoren da bi rata kredita mogla toliko visoko narasti, odnosno više od 50%. Pojmovi promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF nisu mi objašnjeni u banci, tek se kasnije kako su rate kredita rasle počelo pričati o tim pojmovima. Raspitivao sam se za kredite u drugim bankama, ali mi je predmetni ugovor o kreditu prezentiran kao najpovoljniji. U banci su mi rekli kako rata kredita ne smije prijeći trećinu plaće, no unatoč tome rata kredita narasla je za više od 50%.". Glavna rasprava je zaključena.

28. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u ugovor o kreditu sklopljen između stranaka 31. svibnja 2007., solemniziran po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka pod brojem: OV-3190/1-2007, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice za sud, izračun razlike obračunatih anuiteta, suglasnost tužitelja od 1. lipnja 2007., ovjerenu po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka pod brojem: OV-3191/1- 2007, zadužnicu tužitelja od 1. lipnja 2007., ovjerenu po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka pod brojem: OV-3192/1-2007, zadužnicu RS od 1. lipnja 2007., ovjerenu po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka pod brojem: OV- 3194/1-2007, suglasnost RS od 1. lipnja 2007., ovjerenu po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku pod brojem OV-3193/1-2007, zahtjev za kredit tužitelja, ponudu za novo vozilo društva AUTO KUĆA LOZIĆ d.o.o. od 22. svibnja 2007. dopis tuženika od 23. listopada 2013., nalaz i mišljenje vještaka Dajane Vuković zaprimljenoga 19. travnja 2022. i očitovanje vještaka od 11. svibnja 2022., kao i saslušanje vještaka Dajane Vuković na ročištu glavne rasprave održanoga 8. srpnja 2022., saslušanje tužitelja na ročištu od 18. prosinca 2025., kao i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

29. Na temelju brižljive i savjesne ocjene svakoga dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnoga postupka (članak 8. ZPP-a), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan, kako je to presuđeno u točki I., II. i III. izreke presude, a neosnovan kako je to presuđeno u točki IV. izreke presude.

30. Prvenstveno, neosnovan je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskoga suda u Vukovaru.

31. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

32. Identične odredbe sadrži i čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 19/22.), koji je na snazi u ovom trenutku, a navedeni Zakoni usklađeni su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva).

33. Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.).

34. Odredba čl. 12. ugovora o kreditu, kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, kao odredba unaprijed formuliranoga ugovora, o kojoj nije bilo posebno pregovarano, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, odredbom čl. 59. ZPP-a je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnicu izvan svoga sjedišta, pored suda općemjesne nadležnosti, a to je u konkretnom slučaju sud u sjedištu tuženika, propisana i nadležnost suda na čijem području se nalazi poslovna jedinica pravne osobe, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice.

35. Primjenom sporne ugovorne odredbe, tužitelj bi bio onemogućen u korištenju prava na izberivu nadležnost iz navedene odredbe, što bi znatno otežalo njegov položaj pri vođenju postupka na sudu znatno dislociranom od njegovoga prebivališta u [adresa], gdje je nesporno sjedište tuženika.

36. Pri tome treba reći da predmetni spor proizlazi iz ugovora o kreditu sklopljenoga u podružnici tuženika u Osijeku. Tužitelj ima prebivalište u [adresa] pa je nadležan Općinski sud u Vukovaru.

37. Također, iz iskaza tužitelja s ročišta glavne rasprave od 18. prosinca 2025. proizlazi kako tužitelj nije pojedinačno pregovarao o ugovornim odredbama predmetnoga ugovora o kreditu pa tako niti o ugovornoj odredbi o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu, kao suda sjedišta tužene banke, zatim da mu je tegotno putovati u Zagreb na ročište te mu je puno jednostavnije i svrsishodnije, a naročito uzimajući u obzir njegove imovinske prilike, kao i udaljenost između [adresa] i [adresa] koja iznosi skoro 400 kilometara, dati iskaz pred Općinskim sudom u Vukovaru kao i da se postupak provede pred tim sudom.

38. Dakle, tuženik nije u smislu citirane odredbe članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača dokazao da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

39. Nadalje, između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik 31. svibnja 2007. sklopili ugovor o kreditu za iznos od 19.123,04 CHF uz rok otplate od 7 godina odnosno 84 mjeseca s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom te da je mjesečni anuitet otplate kredita iznosio 272,08 CHF u protuvrijednosti u kunama.

40. Naprotiv, između stranaka je sporno je li u ugovoru o kreditu ugovorena nepoštena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i s tim u vezi je li se na ovaj spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presude Trgovačkoga suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi Hrvatskoga saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" kao tužitelja protiv više banaka između ostalih i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao tuženika poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presude Vrhovnoga suda Republike Hrvatske Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., kao i presude i rješenja Vrhovnoga suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. te je li osnovan prigovor zastare potraživanja koji je istaknuo tuženik. Sporno je i je li u ovome sporu trebalo primijeniti pravna shvaćanja iz rješenja Županijskoga suda u Varaždinu poslovni broj: Gž-1209/12 od 21. siječnja 2013. Također, tuženik je u podnesku od 9. svibnja 2022. učinio spornim nalaz i mišljenje vještaka u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa odnosno razlike iznosa plaćenih na temelju ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se kamata ugovorena kao promjenjiva nije mijenjala, odnosno da se tečaj nije mijenjao.

41. Naime, Visoki trgovački sud RH u presudi poslovni broj: Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv tuženika i drugih banaka, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđuje se u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno, u točki 1. izreke preinačuje navedenu prvostupanjsku presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

42. Međutim, Vrhovni sud u svojoj odluci poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbija revizije tuženika od 1-7 među kojima i tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, a koje su izjavljene protiv presude Visokoga trgovačkog suda RH broj: Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

43. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odlukama poslovni broj: U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnoga suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13– 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

44. U ponovljenom odlučivanju o reviziji tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj: Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

45. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom odlučivanju o žalbi tuženika donio novu presudu poslovni broj: Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom se odbija žalba tuženih banaka i potvrđuje presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

46. Prema tome, pravomoćnom presudom je utvrđeno da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezano za CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkoga suda u Zagrebu. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF, čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

47. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je povodom revizija koje su podnijele tužene banke donio odluku poslovni broj: Rev-2221/2018-11 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

48. U obrazloženju presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i slično mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12. i 56/13.), koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

49. Odredbu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača sud je ranije citirao, a prema odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok prema odredbi čl. 87. toga Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava (stavak 1.). Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (stavak 2.).

50. Polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da odredba čl. 2. predmetnoga ugovora o kreditu, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se može povećavati ili smanjivati aktom tuženika, ne sadrži kriterije koje će tuženik pri donošenju takvoga akta primijeniti te je stoga nerazumljiva, nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

51. Analizom predmetnoga ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj i ako tuženik tvrdi suprotno na njemu je da to dokaže shodno odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača. Pri tome, sud je imao u vidu ranije izneseno pravno shvaćanje glede izvođenja dokaza u presudi VSRH poslovnoga broja: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. u istovjetnoj pravnoj stvari.

52. Shodno navedenom, a u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO/05), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

53. Ocjenjujući ugovornu odredbu predmetnoga ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud utvrđuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovoga kredita uz primjenu promjenjive kamatne stope.

54. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnoga nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskoga franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule.

55. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskoga franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

56. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskoga franka.

57. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojega potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem niže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

58. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. ZOO/05 općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznoga odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznoga odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

59. Ocjenjujući ugovornu odredbu predmetnoga ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud utvrđuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovoga kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

60. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja s ročišta glavne rasprave od 18. prosinca 2025., kojom prilikom je tužitelj izjavio kako je prosječnih imovinskih prilika, kako radi na sezoni, no trenutno nije zaposlen. Supruga mu je zaposlena. Tegotno mu je putovati u Zagreb na ročište, te mu je puno jednostavnije i svrsishodnije, a naročito uzimajući u obzir njegove imovinske prilike, kao i udaljenost između [adresa] i [adresa] koja iznosi skoro 400 kilometara dati iskaz pred Općinskim sudom u Vukovaru kao i da se postupak provede pred tim sudom. Predmetni kredit podigao je isključivo za svoje osobne potrebe, za kupnju osobnoga automobila te kada je došao u banku podignuti kredit nije pojedinačno pregovarao o ugovornim odredbama, niti o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti o odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. U banci mu nije ništa objašnjavano već mu je samo ponuđen unaprijed formulirani ugovor, kojega je zaključio jer mu je trebao novac radi kupovine automobila. U vrijeme podizanja kredita nije imao otvoren obrt, nije imao udio u trgovačkome društvu i kredit nije koristio za bilo koji vid porezne olakšice. Od banke nije bio upozoren da bi rata kredita mogla toliko visoko narasti, odnosno više od 50 %. Pojmovi promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF nisu mu objašnjeni u banci, tek se kasnije kako su rate kredita rasle počelo pričati o tim pojmovima. Raspitivao se za kredite u drugim bankama, ali mu je predmetni ugovor o kreditu prezentiran kao najpovoljniji. U banci su mu rekli kako rata kredita ne smije prijeći trećinu plaće, no unatoč tome rata kredita narasla je za više od 50 %.

61. Sukladno navedenim utvrđenjima navedene ugovorne odredbe predmetnoga ugovora o kreditu su ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

62. U odnosu na prigovor tuženika da se tužitelj ne može pozivati na gore navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, za navesti je da je predmetni ugovor sklopljen radi kupnje novih automobila Renault, a kako to proizlazi iz članka 6. ugovora o kreditu.

63. Ocjena je suda da tuženik pokušava tužitelju osporiti status potrošača iz članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, koji navodi tuženika su neosnovani.

64. Naime, tužitelj je kao nezaposlena fizička osoba, sklopio s tuženikom kao pravnom osobom – bankom ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio kredit tužitelju u obliku zajma za kupnju novoga automobila Renault te je tužitelj kao davatelj osiguranja dopustio osiguranje prijenosom prava vlasništva na kupljenom vozilu za korist tuženika kao založnoga vjerovnika, a što je vidljivo iz članka 8. predmetnog ugovora, dok je sudužnik RS iz [adresa] izdala tuženiku suglasnost o zaplijeni plaće i drugih stalnih novčanih primanja kao instrument osiguranja, zbog čega tužitelj svakako ima status potrošača u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača.

65. Navedeno proizlazi i iz iskaza samoga tužitelja s ročišta glavne rasprave od 18. prosinca 2025., kojom prilikom je tužitelj izjavio kako je predmetni kredit podigao isključivo za svoje osobne potrebe, za kupnju osobnoga automobila. U vrijeme podizanja kredita nije imao otvoren obrt, nije imao udio u trgovačkome društvu i kredit nije koristio za bilo koji vid porezne olakšice.

66. U konkretnome slučaju ovaj sud nije našao okolnosti koje bi izlazile na bilo koji način izvan općih činjeničnih okvira unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj već zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnoga suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/15 od 9. travnja 2015. i Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj: U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope te odluke Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđene odlukom Vrhovnoga suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u pogledu nepoštene primjene valutne klauzule, iz kojega razloga je ta stajališta primijenio u ovom sporu.

67. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja navesti da pokretanjem parničnoga postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnoga suda Republike Hrvatske rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje Vrhovnoga suda Republike Hrvatske je izrazio u presudi i rješenju broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017., a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari.

68. Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina (članak 225. ZOO/05) pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 4. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje. Za navesti je i da je zastarijevanje ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkoga suda postala pravomoćna donošenjem presude VTS RH broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a kako je tužitelj predmetnu tužbu podnio 12. srpnja 2021., sud je utvrdio kako je, u odnosu na isplatu razlike iznosa glede promjenjive kamatne stope, protekao petogodišnji rok do podnošenja tužbe tako da je prigovor zastare vezano za promjenjivu kamatnu stopu osnovan, slijedom čega je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na isplatu preplaćenoga iznosa otplate kredita na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Napominje se kako se sukladno odredbi članka 328. ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

69. Glede zastare vezano za isplatu razlike iznosa koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina pa kako je zastara također prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 4. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje te su potraživanja tužitelja zastarjela ona koja su dospjela do 4. travnja 2007., a kako tužitelj tužbom u ovom predmetu potražuje isplatu od 31. listopada 2010., očigledno je da je prigovor zastare glede valutne klauzule neosnovan. Za navesti je i da je zastarijevanje ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkoga suda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. donošenjem presude VTS RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, a kako je tužitelj predmetnu tužbu podnio 12. srpnja 2021., razvidno je da nije protekao petogodišnji rok do podnošenja tužbe tako da se prigovor zastare glede valutne klauzule u CHF u cijelosti odbija kao neosnovan.

70. Odlučujući o prigovoru zastare, ovaj sud je imao u vidu i objedinjeno pravno shvaćanje objavljeno 1. ožujka 2022. na internetskim stranicama Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

71. Vezano za prigovor tuženika kako u ovom slučaju treba primjeniti pravna shvaćanja iz rješenja Županijskoga suda u Varaždinu poslovni broj: Gž-1209/12 od 21. siječnja 2013., ističe se kako se u toj odluci ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, slijedom čega bi pravna shvaćanja iznesena u tom rješenju, kojim je ukinuto prvostupanjsko rješenje o odbacivanju tužbe, bila primjenjiva u ovoj pravnoj stvari. K tome, sud ne prihvaća tvrdnje tuženika o tome da je sudužnik RS, a ne tužitelj, platila cijeli ili dio iznosa kredita, jer ih tuženik ničim nije dokazao, dok RS u predmetnome obveznopravnom odnosu ima ulogu instrumenta pojačanja obveznopravnoga odnosa na način da se tuženik, u slučaju neplaćanja rata kredita, ima pravnu mogućnost naplatiti i od nje.

72. Visinu novčanoga potraživanja tužitelja sud je utvrdio provođenjem knjigovodstveno - financijskoga vještačenja.

73. Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno - financijske struke Dajane Vuković od 18. travnja 2022., na koji tužitelj nije imao primjedbi, dok primjedbe tuženika sud smatra neosnovanim, zbog kasnije iznesenih razloga, tako da sud taj nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća kao objektivan i stručan, utvrđeno je kako se tijekom razdoblja otplate kredita mijenjala visina kamatne stope pa nastavno i visina anuiteta, a što je vidljivo iz dokumentacije na listovima spisa 28 – 36, od 11/2007. godine 280,79 CHF mjesečno, od 05/2008. godine 285,31 CHF mjesečno, od 03/2009. godine 292,60 CHF mjesečno, od 07/2011. godine 291,53 CHF mjesečno, od 10/2011. godine 288,56 CHF mjesečno. lzračunata razlika više plaćenih kamata iznosi 7.600,72 kn. lzračunata tečajna razlika iznosi 24.977,77 kn i predstavlja razliku između pozitivne i negativne tečajne razlike. Prema podacima u spisu, je na partiju predmetnog kredita ukupno uplaćeno 133.310,45 kn, a obveza je iznosila 272,08 CHF x 4,401494 kn = 1.199,19 kn mjesečno. 1.199,19 kn x 84 mjeseca = 100.731,96 kn - plaćanje u visini od 133.310,45 kn = 32.578,49 kn razlika anuiteta. Od ovako iskazane razlike se na kamatu odnosi 7.600,27 kn i tečajna razlika 24.977,77 kn. Podneskom od 11. svibnja 2022. sudski vještak Dajana Vuković se očitovala kako je vještački nalaz i mišljenje sastavila sukladno nalogu suda te da u cijelosti pri njemu i ostaje.

74. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka odnose se na izračun preplaćenih iznosa odnosno razlike iznosa plaćenih na temelju ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se kamata ugovorena kao promjenjiva nije mijenjala, odnosno da se tečaj nije mijenjao. Pri tome, tuženik je na glavnoj raspravi održanoj 8. srpnja 2022. izjavio kako nema pitanja za vještaka.

75. Sud je tijekom parnice zaključio kako tuženik ničim nije doveo u sumnju izračun vještaka, štoviše sam matemački izračun nije izričito sporio, dok je pravna priroda tuženikovih prigovora ranije otklonjena u obrazloženju ove presude te sud upućuje na ranije iznesene razloge u kojima je izneseno zašto su ništetne predmetne ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, slijedom čega sud ne prihvaća prigovore tuženika, u kojima navodi da izračun vještaka nema smisla, jer je ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa pa je stoga razumno bilo za očekivati promjenu iste, kao i da je ugovor o kreditu sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja.

76. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, zbog čega je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio u pogledu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u utvrđenome iznosu od 3.315,12 eura, a prema razlici više uplaćenih mjesečnih anuiteta.

77. O tužbenome zahtjevu sud je također odlučio primjenom odredbi čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO/05, zatim čl. 502.c ZPP-a i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

78. O zateznoj kamati odlučeno je temeljem odredbe čl. 29. st. 1. ZOO/05 tako da je naloženo tuženiku da isplati tužitelju zateznu kamatu počevši od dana plaćanja svakoga pojedinog anuiteta kredita. Naime, dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate te dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje u smislu čl. 183. st. 1. ZOO/05.

79. O stopi zatezne kamate od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. odlučeno je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO/05, tako da je naloženo tuženiku da isplati tužitelju zateznu kamatu po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

80. O stopi zatezne kamate od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. odlučeno je na temelju čl. 3. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 78/15.), kojom je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata (u ostalim odnosima) određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

81. O stopi zatezne kamate od 1. siječnja 2023. pa do 30. prosinca 2023. odlučeno je na temelju čl. 2. st. 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 114/22.) i na temelju čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 156/22.), kojima je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

82. O stopi zatezne kamate od 30. prosinca 2023. pa do isplate odlučeno je na temelju čl. 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 155/23.), kojim je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

83. O parničnim troškovima odlučeno je imajući u vidu čl. 154. i 155. ZPP-a, ali i pravno shvaćanje izraženo u presudi Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, sve polazeći od vrijednosti predmeta spora u visini od 32.578,49 kn kao i na temelju važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23., dalje: OTRH).

84. Prvenstveno, sud je utvrdio kako je tužitelj u tužbi postavio tužbeni zahtjev za isplatu novčanoga iznosa od 4.323,91 € s pripadajućom kamatom, da bi nakon provedenoga vještačenja uredio tužbeni zahtjev na način da je, s naslova povrata preplaćenoga iznosa otplate kredita na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zatražio isplatu novčanoga iznosa od 1.008,79 € s pripadajućom kamatom, a na ime preplaćene razlike valutnoga tečaja iznos od 3.315,12 € s pripadajućom kamatom, što ukupno zbrajanjem čini iznos od 4.323,91 € tako da nisu osnovani navodi tuženika kako je tužitelj nakon provedenoga vještačenja djelomično povukao tužbeni zahtjev, već ga je uredio u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka. Međutim, tužitelj je uspio glede osnove tužbenoga zahtjeva 100 % (uspio je i glede utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu i glede utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu vezano za valutnu klauzulu u CHF), dok je glede ukupne visine tužbenoga zahtjeva od 4.323,91 € uspio s 3.315,12 €, a nije uspio s iznosom od 1.008,79 €, odnosno s visinom tužbenoga zahtjeva uspio je s 69,58 %. Prema tome, ukupni uspjeh tužitelja u ovoj parnici iznosi 84,79 % (100 + 69,58 = 169,58 ÷ 2 = 84,79).

85. U presudi Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 u točki 5. izreke odlučeno je "Članak 6. st. 1. i članak 7. st. 1. Direktive 93/13, te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13".

86. Navedena odluka suda Europske unije obvezuje sud da u sporovima gdje je tužitelj potrošač kao u konkretnom slučaju u cijelosti mu pripadne naknada parničnoga troška neovisno što nije u cijelosti uspio u sporu. Kako su navedene odredbe Direktive 93/13, koje su u hrvatsko zakonodavstvo inkorporirane u svim zakonima o zaštiti potrošača od 2003. godine pa do danas, obvezujuće i za hrvatski sud i po svojoj pravnoj snazi su iznad domaćega prava, proizlazi da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredu čl. 154. st. 2. ZPP-a kod djelomičnoga uspjeha u parnici jer bi to bilo u suprotnosti s navedenim odredbama Direktive 93/13. Stoga je sud u cijelosti priznao tužitelju trošak koji je bio nužan za svrhovito vođenje parnice u ovoj pravnoj stvari.

87. Tužitelju, koji je zastupan po punomoćniku odvjetniku sukladno OTRH i navedenoj vrijednosti predmeta spora, priznat je, imajući u vidu konačno postavljeni zahtjev za naknadu troška na glavnoj raspravi održanoj 18. prosinca 2025., trošak sastava tužbe u smislu Tbr. 7.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak obrazloženoga podneska od 11. listopada 2021. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak obrazloženoga podneska od 28. listopada 2021. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak obrazloženoga podneska od 10. veljače 2022. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak obrazloženoga podneska od 3. ožujka 2022. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište održano 8. ožujka 2022. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak podneska od 14. ožujka 2022. u smislu Tbr. 8.4. OTRH (ostali podnesci) u iznosu od 50,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak obrazloženoga podneska od 5. svibnja 2022. u smislu Tbr. 8.3. OTRH u iznosu od 100,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak obrazloženoga podneska od 26. svibnja 2022. u smislu Tbr. 8.3. OTRH u iznosu od 100,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište održano 8. srpnja 2022. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište za objavu presude 28. srpnja 2022. u smislu Tbr. 9.3. OTRH u iznosu od 100,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak sastava žalbe protiv presude u smislu Tbr. 10.1. OTRH u iznosu od 250,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište održano 18. prosinca 2025. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište za objavu presude 29. siječnja 2026. u smislu Tbr. 9.3. OTRH u iznosu od 100,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak vještačenja u iznosu od 265,45 € te trošak sudske pristojbe na tužbu, presudu i žalbu u ukupno zatraženome iznosu od 301,02 €, u smislu Tbr. 1.1., 2.1. i 3.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/23.), što ukupno čini iznos od 3.377,38 € pa je stoga, uz primjenu i odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a, odlučeno kao pod točkom V. izreke presude.

88. U preostalome zatraženom iznosu od 314,09 € sud je odbio kao neosnovan dio zahtjeva tužitelja za naknadu 75 % iznosa za naknadu troška obrazloženih podnesaka od 5. svibnja 2022. i od 26. svibnja 2022., jer isti predstavljaju peti i šesti obrazloženi podnesak u ovoj parnici pa se na njih primjenjuje Tbr. 8.3. OTRH, a ne Tbr. 8.1. OTRH. Također, sud je odbio i zatraženi iznos troška sudske pristojbe na presudu od 64,09 €, jer isti prelazi okvire propisane Tbr. 2.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi pa je stoga odlučeno kao u izreci presude pod točkom VI.

89. Imajući u vidu ranije izneseno pravno shvaćanje izraženo u presudi Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, valjalo je odbiti kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka i odlučiti kao u izreci presude pod točkom VII.

90. Iz iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Vukovaru 29. siječnja 2026.

Sudac

Đuro Druško

Uputa o pravnome lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnome županijskom sudu. Žalba se izjavljuje pismeno u 3 (tri) istovjetna primjerka putem ovoga suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka otpravka presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (čl. 335. st. 9. ZPP-a). U slučaju iz stavka 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju, putem punomoćnika

2. Tuženiku, putem punomoćnika

3. Kalendar 30 dana