Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-255/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužiteljice AK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 14. siječnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i zamjenice punomoćnika tužiteljice te odsutnosti tuženika, te objave presude 29. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu br. 136-112/2006 sklopljenog dana 2. svibnja 2006. između pravnog prednika tuženika, trgovačkog društva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb i tužiteljice AK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koji je dana 4 . svibnja 2006. solemniziran kod javne bilježnice Jagode Vajdić-Sevšek u Varaždinu pod br. OU-516/2006, koja glasi:

„Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpedesetposto) iznosa kredita.”

II/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužiteljici AK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 182,32 EUR (sto osamdeset dva eura i trideset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. svibnja 2006. do isplate i to:

- 15% godišnje od 8. svibnja 2006. do 31. prosinca 2007.,

- 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011.,

- 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.,

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb da tužiteljici AK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana naknadi troškove postupka u iznosu od 177,28 EUR (sto sedamdeset sedam eura i dvadeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica AK podnijela je 16. svibnja 2025. tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d. u kojoj navodi da je tužiteljica kao korisnica kredita s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb zaključila dana 2. svibnja 2006. Ugovor o kreditu broj: 136-112/2006 za iznos kredita od 19.668,49 CHF u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine osobnog automobila. Tužiteljica je u cijelosti i prijevremeno otplatila kredit dana 2. lipnja 2011. Člankom 5. stavka 2. Ugovora o kreditu određeno je da se tužiteljici prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade (tzv. ulazna naknada) u iznosu od 1,50% iznosa kredita. Navedenu naknadu tužiteljica je platila prilikom isplate kredita 8. svibnja 2006. u iznosu od 1.373,66 kn / 182,32 EUR koji je iznos tuženik odbio od iznosa kredita. Nadalje navodi kako je odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu tipska odredba koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora, a o kojoj tužiteljica nije mogla pregovarati. Predmetnom odredbom nije određeno koja je svrha tih jednokratnih troškova, na što se oni odnose budući da su utvrđeni u postotku od iznosa kredita, a iz čega proizlazi da se ne temelje na eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim sa sastavljanjem ugovora o kreditu. Stoga se radi o odredbi koja je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, posebice imajući u vidu da je predmetna naknada iznosila čak 1,50% od iznosa kredita, tako da je u konkretnom slučaju tužiteljica na ime ulazne naknade platila tuženiku iznos koji je premašivao anuitet kredita. Tužiteljica isto tako ističe kako se radi o odredbi koja se temeljem čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 s izmjenama i dopunama; dalje ZZP) smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima, s obzirom na to da tužiteljica kao potrošač i slabija ugovorna strana o toj odredbi nije mogla pregovarati niti joj je prilikom sklapanja Ugovora predočena svrha te naknade odnosno troškovi koji se podmiruju naplatom te naknade te se radi o odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, zbog čega je ista nepoštena te ništetna . Tužiteljica ukazuje na mnogobrojnu sudsku praksu domaćih sudova kao i na odluke Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19. Kako je iznos od 182,32 EUR tuženik tako stekao bez valjane pravne osnove, temeljem čl. 323. st.1. u vezi s čl. 1111. st. 1. te čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima tužiteljica predlaže da sud utvrdi ništetnom predmetnu odredbu čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu i obveže tuženika da joj isplati iznos od 182,32 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. svibnja 2006. do isplate te da joj naknadi parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare te osporava tužiteljici status potrošača. Navodi da je u slučaju ništetnosti spornih odredi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

2.2. Smatra da je predmetna činidba iz čl. 5. Ugovora u potpunosti određena s obzirom na to da je iznos naknade kvantificiran. Ističe da su troškovi obrade kredita uvjeti davanja kredita u smislu čl. 1022. st. 2. ZOO te su predviđeni u čl. 2. st. 1. toč. 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 52/16), iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ali govori u prilog tome da je tuženik imao pravo naplatiti troškove obrade kredita. Posebno ističe da se troškovi obrade kredita iskazuju i naplaćuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS) pozivajući se na čl. 173. st. 1. Zakona o bankama te je ulazna naknada, prema stavu HNB, dio EKS koji predstavlja cijenu u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003; dalje: ZZP/03) pa se stoga prema istoj ne provode testovi transparentnosti i poštenosti, a tuženik je ispunio svoju obvezu sukladno čl. 173. Zakona o bankama da učini dostupnim podatke koji se odnose na naknade. Tuženik ističe i da se predmetna naknada izrijekom navodi u čl. 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/2014).

2.3. Tuženik navodi da je predmetna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva čime je ostvaren zahtjev transparentnosti iz čl. 84. ZZP/03, a ista nije podložna jednostranim promjenama od strane banke.

2.4. Tuženik navodi da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora te su tužitelju kao klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženik postupao sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Ukazuje kako je člankom 296. stavkom 3. ZOO propisano da se odredba stavka 1. istog članka ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj zbog čega predmetna odredba nije i ne može biti ništetna. Tužitelju je sve bilo jasno te mu je prije potpisivanja ugovora prezentiran ugovor i njegovi učinci, pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, a osim toga Ugovor je solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima.

2.5. Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C- 621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu, koji je stav ponovljen i u presudi broj C- 84/19 od 3. rujna 2020. u kojoj je, osim toga, Sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke, a navedeno proizlazi i iz drugih odluka Suda EU (C-224/19 i C-259/19, C-565/21, C-186/16). Tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 5. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi po tužiteljevom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. Naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Tuženik naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu. Tuženik je, naime, konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje, upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu.

2.6. Za slučaj da sud ipak odluči provoditi tzv. test poštenosti prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 tuženik u spis dostavlja odluku banke o naplati usluga banaka u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora. Ističe kako tužitelj nije iznio nije jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako. Ukazuje na sudsku praksu koja potvrđuje njegove navode.

2.7. Tuženik osporava i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata ukazujući na stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2004. prema kojem u slučaju da je opravdan zahtjev za povrat plaćenog (što tuženik osporava), tužitelju ne bi pripadale zatezne kamate od dana naplaćene naknade.

2.8. Slijedom svega navedenog tuženik se protivi tužbenom zahtjevu te traži da ga sud odbije uz naknadu troškova tuženiku.

3.1. U podnesku od 17. listopada 2025., kojim se očitovala na odgovor na tužbu, tužiteljica ukazuje da tuženik osporava osnovanost, ali ne i visinu tužbenog zahtjeva.

3.2. U odnosu na prigovor tužiteljičinog statusa potrošača ističe da je iz samog ugovora o kreditu i kreditne dokumentacije vidljivo da je kredit podignut u svrhu kupnje motornog vozila te da je tužiteljica sklopila ugovor u svojstvu potrošača, a teret dokaza o suprotnom leži na tuženiku, o čemu je pravno shvaćanje zauzeo i VSRH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.

3.3. Protivi se tuženikovom prigovoru zastare te ističe da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenim na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužiteljice nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću odluke kojom će biti utvrđena ništetnom predmetna odredba kojom je nametnuta obveza naplate sporne naknade.

3.4. Tužiteljica ukazuje da su pravomoćnim odlukama domaćih sudova, koje su sukladne shvaćanjima suda EU (npr. presuda C-620/17) odredbe ugovora kojima se obvezuje potrošače na plaćanje ulazne naknade već utvrđene ništetnima i nepoštenima.

3.5. Osim što ponavlja navode već iznijete u tužbu, tužiteljica ističe da su paušalni i neosnovani tuženikovi navodi kako je najbolja praksa kreditnih institucija da regulatorne i materijalne troškove podmiruju kroz posebnu naknadu izraženu u postotnom iznosu odobrenog kredita, s obzirom na to da u konkretnom slučaju to nisu troškovi s kojima bi tužiteljica bila upoznata prilikom sklapanja predmetnog Ugovora niti joj je dano na znanje da bi ti troškovi bili obuhvaćeni iznosom od 1,50% od iznosa kredita. Tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, budući da troškovi koje u svom odgovoru na tužbu navodi tuženik, kao što su trošak opreme, uredskog materijala, informatičke opreme, energenata i poštarine, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

3.6. Protivi se i tuženikovom prigovoru vezano uz početak tijeka zateznih kamata budući da je tuženik kao banka stekao određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je ugradio u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj. Stoga je tuženik kao nesavjesni stjecatelj u obvezi platiti i zakonske zatezne kamate na glavnični iznos potraživanja, na način kako je to naznačeno u tužbi i tužbenom zahtjevu, dakle od dana stjecanja .

4. U dokaznom postupku sud je proveo saslušanje tužiteljice te je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, a odbio je kao nepotreban dokazni prijedlog tuženika za traženje očitovanja od HNB o značenju efektivne kamatne stope budući da isto sud ne smatra relevantnim za ovaj spor.

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), sud je odlučio kao u izreci presude.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojom je ugovorena naplata jednokratnih troškova obrade (tzv. ulazne naknade) kao i potraživanje iznosa koji je tuženik bez osnove stekao naplaćivanjem tužiteljici ove naknade temeljem sporne ništetne odredbe.

7. Između stranaka nije sporna činjenica, kako je to i utvrđeno uvidom u predmetni ugovor, da su tuženik (ranije Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb) kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita 2. svibnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 136-112/2006 kojim je banka tužiteljici odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.668,49 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 2. st. 1. Ugovora), kao i da je u čl. 5.2. Ugovora ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita koji se odbijaju od iznosa kredita.

8. Sporno je, u bitnome, ima li tužiteljica status potrošača, je li sporna ugovorna odredba ništetna, da li se o istoj pojedinačno pregovaralo te je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja, kao i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

9.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

9.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, koje su odredbe na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10.1. U svom iskazu tužiteljica navodi kako je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi kupnje osobnog vozila koje je koristila za svoje osobne potrebe. Nije imala nikakvo trgovačko društvo ni obrt, nije se bavila nikakvom poslovnom djelatnošću, bila je zaposlena kao obućar u Hogl Lorenz. U vezi kredita sve je rješavala u Auto-kući Meteor u kojoj je sva dokumentacija i ugovor o kreditu već bila pripremljena te u banku uopće nije imala potrebe ići. U auto-kući joj nije bilo ništa rečeno vezano uz plaćanje predmetne naknade. Ugovor je pročitala te je vidjela da stoji odredba o naknadi, ali s time baš i nije bila upoznata. Naknada je iznosila otprilike 1.200,00 kn te je odmah ustegnuta od iznosa kredita, a u to vrijeme i rata je iznosila oko 1.200,00 kn, dok je njezina plaća tada iznosila oko 2.500,00 kn. Nije bila upoznata s time zbog čega se plaća ta naknada, a o tome ništa nije govorio niti javni bilježnik kod kojeg je ugovor potpisala, tamo joj je bilo rečeno samo da mora plaćati kredit jer će u suprotnom doći do ovrhe. Ugovor je bio unaprijed pripremljen te ona nije imala nikakve mogućnosti pregovaranja oko pojedinih odredbi, pa tako i ovdje predmetne odredbe, niti mogućnosti da istu mijenja.

10.2. Tužiteljičin iskaz sud je ocijenio u cijelosti vjerodostojnim jer je ista iskazivala sigurno i životno logično.

11. Slijedom navedenog iskaza tužiteljice, a imajući u vidu i sadržaj samog Ugovora o kreditu u kojem je kao korisnica kredita navedena AK (tužiteljica) zajedno sa svojim osobnim podacima bez ikakve naznake u ugovoru ili popratnoj dokumentaciji obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti, sud utvrđuje kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu tužiteljica sklopila kao fizička osoba radi financiranja kupnje motornog vozila koja je namjena kredita izričito i navedena u čl. 2. st. 2. Ugovora o kreditu, time da iz iskaza tužiteljice, koji je sud ocijenio vjerodostojnim, proizlazi da je navedeno vozilo korišteno isključivo u osobne svrhe tužiteljice, a ne radi obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti, a tuženik ničime nije dokazao suprotno. Stoga sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača pa se stoga radi o potrošačkom ugovoru.

12. Iz tužiteljičinog iskaza nadalje proizlazi da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita, što se posebno ogleda u činjenici da tužiteljica uopće s bankom kao kreditorom nije direktno pregovarala u pogledu zaključenja predmetnog ugovora o kreditu (u banci uopće nije bila, već je sve vezano uz kredit rješavala u auto -kući) te je ovu ugovornu odredbu mogla prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika ili ugovor uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribavila novčana sredstva potrebna za kupnju automobila. Iako se radi o ugovornoj odredbi prema kojoj se može utvrditi visina predmetne naknade (postotak od ugovorenog iznosa kredita), tužiteljici prije potpisivanja ugovora nije objašnjena svrha ove naknade niti koji se konkretno troškovi istom podmiruju. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužiteljici zapravo nije isplaćen, već joj je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanos t u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj ice kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, a koje iznosi u odgovoru na tužbu. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, koja je time sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna, zbog čega je odlučio kao u točki I/ izreke presude. Napominje se da je jednako stajalište zauzela sudska praksa (npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od13. veljače 2024.).

13.1. U odnosu na navod tuženika kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika koji je potvrdio da ugovor odražava njihovu pravu volju, ističe se da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre koji nisu bili navedeni u ugovoru koji je solemnizirao (pa tako niti svrhu naplate predmetne naknade, koji se troškovi istom pokrivaju odnosno koju uslugu za to dobiva potrošač i dr.).

13.2. Neosnovanima sud smatra i tvrdnje tuženika da se radi o zabrani manjeg značaja (članak 326. ZOO) budući da je zaštita potrošača sukladno Zakonu o zaštiti potrošača javni interes Republike Hrvatske te je tim Zakonom kao i drugim zakonima određen i sustav zaštite i tijela zadužena za provođenje ove zaštite.

13.3. U odnosu na Odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. koja se primjenjuje od 28. ožujka 2006. (dalje: Odluka), dakle u razdoblju sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, koju je tuženik dostavio u spis, a koja ukazuje na pravnu osnovu i razloge naplate predmetne naknade (kako to tuženik navodi u podnesku od 7. siječnja 2026.), valja reći da su ovom Odlukom u tarifnom stavku B.4.1. pod "vrstom usluge" predviđeni troškovi obrade i vođenja kredita u visini od 0,75% do 3% od iznosa odobrenog kredita (ovisno o vrsti kredita), iz čega je jedino moguće zaključiti da u predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena naknada odnosno troškovi obrade jesu u okviru određenom ovom Odlukom, no u istoj nisu navedeni nikakvi razlozi naplate predmetne naknade odnosno koji su to troškovi koji se podmiruju ovom naknadom niti kako njihova visina ovisi o odobrenom iznosu kredita odnosno o vrsti kredita. Štoviše, u točki 5. općih odredaba Odluke navedeno je da je korisnik usluga dužan banci, osim utvrđene naknade, podmiriti i dodatne stvarne troškove koje banka ima prilikom izvršenja usluga, između ostaloga troškovi poštarine, posebnog rukovanja s pošiljkama, troškovi kurirskih službi i dr. iz čega proizlazi da ovi troškovi nisu pokriveni naknadama koje se plaćaju banci sukladno ovoj Odluci, pa tako i predmetnom ulaznom naknadom, iako u odgovoru na tužbu tuženik tvrdi upravo suprotno pa tako navodi i poštarine kao jedan od troškova koje banka naplaćuje kroz trošak obrade kredita, a što ukazuje na neosnovanost ovakvih navoda tuženika.

14. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare u odnosu na novčano potraživanje iznosa stečenog bez osnove od strane tuženika po osnovi ništetne ugovorne odredbe, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke. Stoga je sud ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare.

15. Slijedom navedenog sud je temeljem čl. 323. st. 1. ZOO ocijenio osnovanim i tužbeni zahtjev za isplatu od strane tuženika bez osnove stečenog iznosa.

16. Iako je tuženik osporio osnov tužbenog zahtjeva, u odgovoru na tužbu nije osporio visinu tužbenog zahtjeva, a ista proizlazi iz tuženikove specifikacije isplate kredita priložene uz tužbu u kojoj je navedeno da troškovi obrade kredita (1,50%) iznose 1.373,66 kn (što po fiksnom tečaju iznosi 182,32 EUR), a isplata kredita izvršena je dana 8. svibnja 2006., zbog čega je sud ocijenio tužbeni zahtjev radi isplate u cijelosti osnovanim i u visini.

17. Zakonske zatezne kamate tužiteljici su dosuđene, po njezinom zahtjevu, od dana naplate predmetne naknade sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.

18.1. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP pa je tako tuženik, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tužiteljici naknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

18.2. Kao takve troškove sud je tužiteljici priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa) te zastupanja na ročištu 14. siječnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife te na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 3. Tarife, kao i PDV na sve ove troškove u ukupnom iznosu od 32,37 EUR sukladno tbr. 46. Tarife. Nije priznat trošak podneska od 17. listopada 2025. budući da je tužiteljica ovo očitovanje dostavila nakon što je zakazano pripremno ročište te joj odgovor na tužbu nije dostavljen radi pisanog očitovanja pa je bitne navode tog podneska tužiteljica mogla iznijeti na pripremnom ročištu za koje joj je trošak priznat. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom i plaćenom iznosu od 6,64 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 13,27 EUR, sve sukladno vrijednosti predmeta spora i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi.

18.3. Na taj način tužiteljici su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 177,28 EUR koje joj je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.

U Varaždinu 29. siječnja 2026.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljica po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba