Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2539/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Mihe Mratovića, kao predsjednika vijeća, te Arijane Bolanča kao člana vijeća i suca izvjestitelja, i Nediljke Radić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužitelj JI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg kao punomoćnice zastupaju odvjetnice Irene Zustović i Ingrid Zustović Batelić, Titov trg 6, Labin, i tuženik 1. Republika Hrvatska, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Pazinu, Narodnog doma 2b, Pazin, i 2. Općina Motovun, OIB: [osobni identifikacijski broj], Trg Andrea Antico 1, Motovun, koju kao punomoćnici zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Čohilj i partneri d. o. o., Pula – Pola, Dalmatinova 4, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbama tuženika pod 1. i 2. izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Pazinu poslovnog broja P-970/2023-43 od 6. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tuženika pod 1. i 2. kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu poslovnog broja P-970/2023-43 od 6. prosinca 2023.

II. Nalaže se tuženima pod 1. i 2. da nadoknade troškove revizijskog postupka tužitelju u ukupnom iznosu od 787,81 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

" I. Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik nekretnina k. č. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina].

II. Po pravomoćnosti ove presude Zemljišnoknjižni odjel Pazin izvršit će upis prava vlasništva nekretnina k. č. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina] s imena i suvlasništva I. tuženice Republike Hrvatske na ime i vlasništvo tužitelja.

III. Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik nekretnine k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

IV. Po pravomoćnosti ove presude Zemljišnoknjižni odjel Pazin izvršit će upis prava vlasništva nekretnine k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] s imena i vlasništva I. tuženice Republike Hrvatske na ime i vlasništvo tužitelja.

V. Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik nekretnina k. č. [katastarska čestica],

[katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

VI. Po pravomoćnosti ove presude Zemljišnoknjižni odjel Pazin izvršit će upis prava vlasništva nekretnina k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] s imena i vlasništva I. tuženice Republike Hrvatske na ime i vlasništvo tužitelja.

VII. Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik nekretnina k. č. [katastarska čestica],

[katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

VIII. Po pravomoćnosti ove presude Zemljišnoknjižni odjel Pazin izvršit će upis prava vlasništva nekretnina k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] s imena i suvlasništva II. tuženice Općine Motovun na ime i vlasništvo tužitelja.

IX. Nalaže se I. tuženici Republici Hrvatskoj i II. tuženici Općini Motovun da tužitelju naknade troškove postupka isplatom 2.322,21 euro / 17.496,69 kuna (dvije tisuće tristo dvadeset dva eura i dvadeset jedan cent / sedamnaest tisuća četiristo devedeset šest kuna i šezdeset devet lipa) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 6. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena u roku 15 dana.

X. U preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka se

odbija.

XI. Odbija se zahtjev I. tuženice Republike Hrvatske za naknadu troškova

postupka.

XII. Odbija se zahtjev II. tuženice Općine Motovun za naknadu troškova postupka.".

2. Žalbu u zakonskom roku izjavljuju tuženik pod 1. i tuženik pod 2.

2.1. Tuženik pod 1. pobija odluku suda prvog stupnja u dijelu točke I., II., III.,

IV., V., VI., IX. i XI., iz svih žalbenih razloga predviđeni člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana odluka preinači podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.2. Tuženik pod 2. pobija odluku suda prvog stupnja u točki VII., VIII., IX. i XII. iz svih žalbenih razloga predviđeni člankom 353. stavak 1. ZPP-a. Predlaže da se pobijana odluka preinači podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

U smislu odredbe članka 359. stavak 1. ZPP-a sud prvog stupnja žalbu tuženika pod 1. i pod 2. dostavio je na odgovor tužitelju.

Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika pod 1. i pod 2.

Žalbe tuženika pod 1. i pod 2. nisu osnovane.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja prava vlasništva nekretnina navedenih u izreci prvostupanjske presude te zahtjev za upis prava vlasništva na navedenim nekretnina s imena i suvlasništva tuženica na ime i vlasništvo tužitelja utemeljen na činjeničnim navodima tužbe da je diobom suvlasništva i dosjelošću stekao vlasništvo spornih nekretnina.

4. U ovom postupku Županijski sud u Splitu je svojom odlukom pod brojem Gž- 228/2024-3 od 2. svibnja 2024. preinačio odluku Općinskog suda u Pazinu poslovnog broja P-970/2023-43 od 6. prosinca 2023. te u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Povodom izjavljene revizije, svojom odlukom Vrhovni sud Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-512/2025-2 od 17. rujna 2025., je ukinuo presudu Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gž-228/2024-3 od 2. svibnja 2024. i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje uz uputu da sud drugog stupnja nije cijenio da je tužitelj naveo dva pravna osnova svog tužbenog zahtjeva i to stjecanjem temeljem dosjelosti i diobom suvlasništva.

6. Ovaj žalbeni sud ispitujući prvostupanjsku odluku kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a nije pronašao da bi odluka suda prvog stupnja bila opterećena bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja što žalitelji ističu u žalbama, jer je sporne i odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a te pravilno primijenio materijalno pravo tako da izrečena utvrđenja suda prvog stupnja prihvaća i ovaj žalbeni sud i nisu dovedeni u sumnju žalbeni navodima stranaka.

Nije ostvaren ni žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je pobijana presuda razumljiva i jasna i ista se može ispitati.

7. Imajući u vidu uputu Vrhovnog suda Republike Hrvatske ovaj žalbeni sud rješavajući žalbu tuženika pod 1. i 2. smatra da žalba istih nije osnovana. Ovo stoga jer iz rezultata postupka provedenim pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

- da je djed tužitelja EI nekretnine naslijedio od svog oca EI, zajedno s bratom RI koji je početkom 1947. otišao u Italiju;

- da su se braća EI i RI dogovorili i faktički podijelili suvlasništvo još u vrijeme stanovanja RI u [adresa] na kbr. 205 pri čemu su predmetne nekretnine u cijelosti pripale djedu tužitelja EI koji se od tada smatrao njihovim punopravnim vlasnikom iako podjela nije formalno provedena u zemljišnim knjigama;

- da podaci iz katastra upućuju da je podjela među braćom doista faktički izvršena, s obzirom na to da je u povijesnom posjedovnom listu na nekretninama [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od osnutka katastarskog operata 1952. upisan u posjedovnom listu br. [broj] kao posjednik djed tužitelja EI iz [adresa] u cijelosti, dok je njegov brat RI s naznakom "optant", od osnutka katastarskog operata 1952. upisan kao posjednik drugih nekretnina u k. o. [katastarska općina] i to k. č. [katastarska čestica] zgr, [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina];

- da iz posjedovnog lista br. [broj] za k. o. [katastarska općina] iz 1966. proizlazi da je djed tužitelja EI, bio u isključivom posjedu tih nekretnina prema kojem je tada evidentiran kao posjednik istih u cijelosti, među kojima je i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je bila upisana kao vlasništvo ĆI, a u posjedovnom listu br. [broj] za k. o. [katastarska općina] iz 1966. naziva Stancija bila upisana kao posjed djeda tužitelja EI u cijelosti te je u posjedu te nekretnine bio isključivo tužitelj i ranije njegova majka te im nikada nitko nije prigovarao ni osporio pravo na posjed ove nekretnine, pa tako ni ĆI, a ni I. tuženica;

- da su se u vrijeme sklapanja ugovora o razvrgnuću suvlasništva između EI i RI primjenjivala pravna pravila iz austrijskog Općeg građanskog zakonika (nadalje: OGZ), a na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine", broj 73/91) prema kojima se pravo vlasništva na nekretninama moglo steći sklapanjem ugovora uz uvjet da je ugovor izvršen;

- da je ugovor o razvrgnuću suvlasništva i izvršen jer je EI nakon sklapanja tog ugovora preuzeo posjed tih nekretnina na način da nikome nije priznavao višu vlast pa je sklapanjem ugovora i preuzimanjem samostalnog posjeda predmetnih nekretnina pravo vlasništva na njima stekao EI, a poslije njegove smrti 28. prosinca 1966. pravo vlasništva na tim nekretninama pripalo je tužitelju na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju od 8. studenog 1966.;

- da su se već na temelju toga ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva u korist tužitelja u odnosu na predmetne nekretnine koje su bile predmet ugovora o razvrgnuća suvlasništva, a bile su u vrijeme sklapanja tog ugovora u zemljišnim knjigama upisane kao suvlasništvo EI i RI;

- da je tužitelj sa svojim pravnim prednikom djedom EI bio u posjedu predmetnih nekretnina dulje od 70 godina računajući od 1947. kada je već bila faktički provedena dioba nekretnina pri čemu su predmetne nekretnine pripale u cijelosti djedu tužitelja koji je od tada pa do smrti 1966. bio u njihovom samostalnom, istinitom i poštenom posjedu smatrajući se njihovim vlasnikom u cijelosti, a po njegovoj smrti 1966. takav posjed je nastavio tužitelj koji je temelj za posjedovanje tih nekretnina imao u ugovoru o doživotnom uzdržavanju prema kojem su predmetne nekretnine po smrti EI pripale njemu u cijelosti;

- da se poštenje posjeda pretpostavlja, a nepoštenje posjeda treba dokazivati, a da je posjed djeda tužitelja EI od 1947. do njegove smrti 1966. bio savjestan, odnosno pošten, a potom je tužitelj nastavio pošten i miran posjed ne imajući razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed sve do 2006. (kada je tužitelj pred naslovnim sudom vodio postupak protiv ČI i dr. te [adresa] radi utvrđenja prava vlasništva nekretnina u k. o. [katastarska općina] i k. o. [katastarska općina] kada je utvrdio ili morao utvrditi da na predmetnim nekretninama ne dolazi upisan kao vlasnik u cijelosti);

- da je presuda P 25/82-4 od 27. rujna 1982. donesenu u parnici u kojoj tužitelj nije sudjelovao, pa mu nije mogao biti poznat sadržaj te presude, pa tako niti okolnost da su u tom postupku CI i ZI priznale tužbeni zahtjev te da su navele kako nekretnine koje su bile predmet tog postupka predstavljaju optantsku imovinu. Međutim, u slučaju da je tužitelj i bio upoznat s tim okolnostima, to ne bi značilo da je bio nepošten iz razloga što je imao pravo držati da zapravo njemu pripada pravo vlasništva i posjed predmetnih nekretnina, a s obzirom na ugovor o razvrgnuću suvlasništva (koji je sklopljen prije nego što je RI optirao za talijansko državljanstvo) i na ugovor o doživotnom uzdržavanju od 8. studenog 1966. na temelju kojeg je tužitelj upisan i kao posjednik spornih nekretnina u katastarskom operatu, a što zasigurno ne bi bio da se nije smatrao njihovim vlasnikom.

8. Nadalje, na tako utvrđeno činjenično stanje pravilnom primjenom materijalnog prava a pozivom na pravna pravila 1452. -1477., 345., 326., 328., 345., 1468., 1472. OGZ-a te vodeći računa da su predmetne nekretnine do 8. listopada 1991. bile društveno (su)vlasništvo i prema odredbi iz čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 6/80 - dalje: ZOVO), (na snazi do 8. listopada 1991.) na njima se vlasništvo nije moglo steći dosjelošću, a da je odredba čl. 29. ZOVO-a prestala važiti 8. listopada 1991. i da je 1. siječnja 1997. stupio na snagu Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje: ZVDSP) prvostupanjski sud uz primjenu odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a zaključuje da je tužitelj na temelju svog poštenog i samostalnog posjeda, te istog takvog posjeda svog pravnog prednika računajući od 1947. do saznanja za upis vlasništva 2006. mogao steći vlasništvo dosjelošću na predmetnim nekretninama.

9. Jedna od pretpostavki za primjenu stjecanja prava vlasništva dosjelošću, kako u primjeni pravnih pravila OGZ-a, tako i u primjeni odredbe čl. 28. st. 4. ZOVO-a, a jednako je propisano i sada odredbom čl. 159. ZVDSP-a je pošten (savjestan) posjed. Dakle za stjecanje prava vlasništva dosjelošću posjed mora biti barem pošten i trajati zakonom određeno vrijeme. Posjed je pošten, odnosno savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova (paragraf 328. OGZ, čl. 72. st. 2. ZOVO, a sada čl. 18. st. 5. ZVDSP). Poštenje (savjesnost) se pretpostavlja.

10. Iz odredbe čl. 18. st. 5. ZVDSP-a jasno proizlazi da se posjed smatra poštenim, osim ako se ne dokaže suprotno, što znači da onaj koji tvrdi da je nečiji posjed nepošten to mora i dokazati. To pravilo primijenjeno na ovaj slučaj znači da, ako tuženice tvrde da je posjed tužitelja i njegovih prednika nepošten to oni moraju i dokazati.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nizu odluka zauzeo pravno shvaćanje prema kojem se poštenje posjeda presumira i tu činjenicu tužitelj nije dužan dokazivati već to mora dokazati onaj tko tvrdi da je nečiji posjed nepošten (nesavjestan) (Rev-543/2015-2 od 8. siječnja 2019., Rev-2891/2018-3 od 9. ožujka 2021., Rev-2449/2019-2 od 7. studenoga 2023.), a samo poricanje poštenja posjeda nije dovoljno (VSH, Gž-3074/77).

12. Nadalje, prema odredbi članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17– dalje u tekstu: ZV), stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog Zakona prosuđuje se prema pravilima koje su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene, prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

13. Stoga se u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja trebalo dokazati samostalni i pošteni posjednik tužitelja i njegovih prednika od najmanje 40. godina sukladno ranije važećem propisu, tj. paragrafu 1472. OGZ-a, jer se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću dijela nekretnine koja je u društvenom vlasništvu. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-291/14 od 17. travnja 2018. zauzet je stav da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjedanja računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđa vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekli na temelju odredbi članka 388. stavak 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredbi tog zakona. Ovo pravno shvaćanje izneseno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-158/2017-2 od 7. svibnja 2019.

14. Za ukazati je za izvorni tekst odredbe članka 388. stavak 4. ZV-a koja je bila na snazi od 1. siječnja 1997. do 17. studenog 1999. propisala je da se rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje stvarnih prava na time nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja protekle prije toga dana.

14.1. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske 17. studenog 1999. stavio je izvan snage tu odredbu stavka 4. članka 388. ZV-a, kao neustavnu, pa je ta odredba izmijenjena Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. ("Narodne novine" broj 114/01) koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001., tako da novi tekst tog stavka 4. članka 388. propisuje, da rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja protekom prije tog dana.

15. Kako članak 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: EKLJP) potvrđuje Zakonom o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola 1., 4., 6., 7. i 11. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( "Narodne novine" – Međunarodni ugovor 18/97), propisuje da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva, te se nitko ne smije lišiti svog vlasništva osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava, te kako sklopljeni međunarodni ugovori čine dio unutarnjeg pravnog poretka, a po pravnoj snazi su iznad zakona jer je EKLJP prihvaćen u Hrvatskom Saboru, što njezine odredbe postaju izravno primjenjive za sudove i druga državna tijela i sva tijela koja imaju javne ovlasti.

16. Stoga bi proizlazilo da je u ovom slučaju došlo do stjecanja prava vlasništva sporne nekretnine na temelju zakona, dosjelošću jer vlasnik zemljišta uživa zaštitu imovine na temelju članka 1. Protokola broj 1., uz EKLJP, a takvi pravni stav zauzeo je i Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama: Trgo protiv RH - Zahtjev broj 35298/04; J i dr. protiv RH – Zahtjev broj 37685/10; Jakeljić protiv RH – Zahtjev broj 22768/12.

17. Sud prvog stupnja pravilno je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja jer imajući u vidu prethodno izneseno uz činjenicu da su sporne čestice zemlje od 1947. do danas upisane na ime tužene, da je neprijeporno iz iskaza saslušanih svjedoka i samog tužitelja te materijalnih dokaza cijelo to vrijeme drži, koristi, tužitelj i njegovi prednici, da je tužba u ovom predmetu prikazana sudu 5. travnja 2019., to se pravilno zaključuje od strane suda prvog stupnja da su se ispunili zakonski uvjeti za stjecanje vlasništva dosjelosti sporne čestice zemlje ex lege na temelju navedenog paragrafa OGZ-a, odnosno citiranih odredbi ZV-a i iznesenih pravnih stavova.

18. Radi iznijetog valjalo je odbiti žalbu tuženika pod 1. i 2. kao neosnovanom i potvrditi odluku suda prvog stupnja temeljem čl. 368. stavak 1. i čl. 380. stavak 2. ZPP-a, te je shodno tome odlučeno u izreci pod točkom I. ove odluke.

19. Temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje u tekstu: Tarifa) valjalo je priznati tužitelju troškove revizijskog postupka u iznosu od 787,81 eura, te je tako odlučeno u izreci pod točkom II. ove odluke.

Split, 29. siječnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Miho Mratović