REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-816/2023-77

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

i

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Zlatka Gregurića, Tatjane Figač-Gregurić i Hrvoja Mladinića, sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Erste&Steiermaerkische bank d.d. OIB:23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupane po punomoćnicima - odvjetnicima Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 12. studenog 2025. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgode ročišta za objavu presude, dana 29. siječnja 2026. godine,

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe tužitelja, promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva, odnosno povećanjem postojećeg novčanog zahtjeva, prema podnesku tužitelja od 25. srpnja 2019. godine.

II. Ne dopušta se preinaka tužbe tužitelja, promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva, prema podnesku tužitelja od 06. lipnja 2025. godine.

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu sklopljen dana 15. studenog 2007. godine, broj: 2402006-1031262160 / 51401652-5103731383 koji je solemniziran po javnoj bilježnici Nevenki Osmanović u Bjelovaru, P. Preradovića 8/1, pod brojem OV-16535/2007 dana 16. studenog 2007. godine, zaključen između tužitelja MŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i tužene Erste&Steiermaerkische bank d.d. OIB:23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a i to:

- u dijelu članka 7. (sedam) koji glasi:

"VALUTNA KLAUZULA: Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizic ima promjene tečaja."

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu od dana 15.11.2007. godine, broj: 2402006-1031262160 / 51401652-5103731383 koji je solemniziran po javnom bilježniku Nevenki Osmanović u Bjelovaru, P. Preradovića 8/1, pod brojem OV - 16535/2007 dana 16.11.2007. godine, zaključen između tužitelja ĐŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužene Erste&Steiermaerkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320 u dijelu članka 8. koji glasi:

"KAMATA: Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,500% (četiri cijelih pedeset posto) godišnje. Kamata se obračunava primjenom proporcionalne metode. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važečim odlukama Banke".".

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d. OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski Trg 3/a, da isplati tužitelju MŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 9.950,65 Eura, zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, tekućom na iznos od 7.760,82 Eura, od dana 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, a sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan dio glavnog zahtjeva tužitelja u vezi zatražene isplate preko dosuđenog iznosa od 7.760,82 Eura, do zatraženog iznosa od 12.076,91 Eura (90.993,48 kuna u ranije važećoj valuti), odnosno u vezi isplate iznosa od 4.316,09 Eura (32.519,58 kuna u ranije važećoj valuti), ali i u vezi sporednog zahtjeva u pogledu zatražene zatezne kamate preko one dosuđene točkom III. izreke ove odluke.

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

V. Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi razmjeran dio parničnih troškova u ukupnom iznosu od 2.163,58 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos počevši od 29. siječnja 2026. godine, pa sve do isplate, po stopi koja se određuje prema čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zhatjev tužitelja u vezi nakande troška preko dosuđenog razmjernog dijela troška u iznosu od 2.163,58 Eura, do zatraženog iznosa od 3.979,97 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 1.816,39 Eura, sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos od 29. siječnja 2026. godine, pa sve do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podneskom od 06. lipnja 2019. godine, podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredaba ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ali i isplate za sada neodređenog novčanog iznosa (stupnjevita tužbe), koji se obvezao konkretizirati nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem. Podredno je podnio eventualno kumulirani novčani zahtjev za isplatom iznosa od 50.000,00 kuna sa zateznom kamatom, ukoliko sud smatra da nije dopušteno u okolnostima slučaja, podnošenje stupnjevite tužbe za neodređenu novčanu tražbinu.

2. U historijatu tužbe je istakao da su stranke dana 15. studenog 2007. godine, sklopile gotovinski hipotekarni Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652

– 5103731383 (u daljnjem tekstu: Ugovor), koji je bio solemniziran po javnom bilježniku Nevenki Osmanović u [adresa], pod brojem OV-16535/2007 dana 16. studenog 2007. godine, te se navedenim Ugovorom, tužena obvezala tužitelju, kao korisniku kredita, staviti na raspolaganje novčani iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 švicarskih franaka (CHF) po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke, važeće na dan puštanja kredita u tečaj.

3. Tužitelj tvrdi da je čl. 8. ugovorena promjenjiva (sukladno odluci banke) kamatna stopa od 8,250%, godišnje, da je Ugovorom, ugovoren rok otplate kredita u 216 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za valutu švicarski franak (CHF), tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora.

4. Nadalje, tužitelj ističe da je sa tuženikom zaključio Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu, dana 10. veljače 2016. godine (u daljnjem tekstu: Aneks), kojim je kredit konvertiran u valutu Eura, te je istakao da je kredit i dalje u otplati.

5. Iako je navedenim Ugovorom, bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koju je Banka bila ovlaštena mijenjati svojim jednostranim odlukama, tužitelj napominje kako nije bio upoznat na osnovu kojih mjerila i parametara se mijenja kamatna stopa, niti je o izmjenama kamatnih stopa bio obaviješten pravodobno i na prikladan, jasno razumljiv način. Tužitelj tvrdi da je prilikom zaključenja Ugovora (koji je inače bio tipski ugovor tužene), postupio u dobroj vjeri, s povjerenjem u stručnjaka – Banku, odnosno

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

da tužitelj nije imao utjecaja na sastavljanje sadržaja ugovora, niti je sudjelovao u kreiranju sadržaja pojedinih ugovornih odredbi. Naime, tužitelju je ponuđen ugovor koji mu je prikazan kao najpovoljniji za njega i njegove potrebe, te nije bio upozoren na bilo koji mogući rizik koji nosi ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također, tužitelj je naveo kako tuženik nije upoznao tužitelja niti sa rizicima vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak na način da je rizik promjene u valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, neusporedivo veći u odnosu na valutu Eura, kao i to da je rast tečaja švicarskog franka bio gotovo potpuno izvjestan.

6. Zbog toga, tužitelj smatra da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja, kao potrošača, zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz Ugovora, nepoštena, a time i ništetna. Po tužitelju, isto se odnosi i na odredbu čl. 8. Ugovora, kojom je tuženoj dopušteno da jednostrano mijenja kamatnu stopu bez valjanog, unaprijed ugovorom predviđenog razloga, a što je također prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača i to takvu koja se ogleda u tome da je rata kredita za tužitelja rasla sve do trenutka kada je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (u daljnjem tekstu: ZIDZPK), izvršena konverzija. Kako iz sadržaja Ugovora, nije razvidno koji su razlozi uslijed kojih bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope, odredba čl. 8. Ugovora je ostavljala mogućnost tuženiku, da jednostrano i proizvoljno mijenja odredbu o visini kamatne stope, te se stoga radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

7. Ukratko, tužitelj koji je nadalje u tužbi elaborirao svoje stajalište u nepoštenosti navedenih odredaba Ugovora, pozivajući se na čl. 3. i čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (N.N.br. 35/05 do 29/18 – u daljnjem tekstu: ZOO), ali i na tvrdnju da mu je mjesečna rata za otplatu kredita od 1.970,00 kuna, narasla do 3.000,00 kuna, odnosno pozivajući se na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora (predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 i presude donesene u tom predmetu dana 04. srpnja 2013. godine, potvrđene presudama Viskog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, ali i na presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz predmeta broj Revt.249/14 i Rev-2245/17), te na vezanost tim pravnim stavovima u smislu čl. 502c ZPP, kao i na Direktivu 93/13 o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (koja Direktiva je diektno implementirana u pravni sustav RH, pa time i direktno primjenjiva), je predlažio da se utvrde ništetnim navedene odredbe Ugovora u valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

8. Obzirom da tužitelj nije raspolagao cjelovitim podacima u vezi otplate kredita, predložio je da sud naloži tuženiku da dostavi svu dokumentaciju vezanu za Ugovor, nakon čega će se financijskim vještačenjem utvrditi preplata po osnovi promjenjive kamatne stope i valute CHF, te učinaka konverzije. Tužitelj smatra da je značajno preplatio svoje obveze po kreditu kako s naslova glavnice, tako i kamate, uslijed nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima, a kako su otplatne rate dospijevale mjesečno svakog prvog dana u mjesecu , tužitelj smatra da mu na svaki mjesečni iznos preplate pripadaju zatezne kamate tekuće od svake pojedine izvršene uplate do isplate, što mu je tuženik dužan platiti jer bi u protivnom stekao bez osnove ono što mu je tužitelj preplatio temeljem ništetnih odredaba Ugovora.

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

9. Kako tuženik nije u cijelosti otklonio štetne posljedice Ugovora, provođenjem konverzije, sukladno navedenom ZIDZPK, tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa, kao i razliku glavnice zbog pogrešnih učinaka konverzije, sa zateznom kamatom.

10. Podneskom od 25. srpnja 2019. godine, tužitelj je svoj novčani zahtjev konkretizirao na isplatu iznosa od 90.993,48 kuna, sukladno preliminarnom izračunu vještaka Josipa Rašića, od čega je 27.458,20 kuna, potraživao zbog pogrešnog izračuna konverzije kredita (misleći očito na razliku glavnog duga, odnosno neosnovano uvećanje glavnice kredita, prilikom konverzije kredita – opaska suca), a preostali iznos od 63.535,28 kuna, na ime preplate zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a sve zajedno sa zateznom kamatom.

11. Podneskom od 07. listopada 2019. godine, tužitelj se očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu na način da ga je osporio u cijelosti u dijelu u kojem je tuženik osporavao tužbeni zahtjev tužitelja, a podneskom od 15. listopada 2020. godine, tužitelj se očitovao o navodima tuženikovog podneska datiranog sa 11. rujnom 2020. godine (kada se usprotivio i tuženikovom prigovoru zastare novčanog potraživanja tužitelja), time da je nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, tužitelj podneskom od 06. lipnja 2025. godine, konkretizirao visinu svoje novčane tražbine na isplatu konačnog novčanog:

- iznosa od 5.187,64 Eura, sa zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos u vezi preplate tečaja,

- iznosa od 802,08 Eura, sa zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos u vezi preplate kamate,

- iznosa od 3.533,65 Eura, sa zateznom kamatom od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, zbog pogrešno izračunatih efekata konverzije i neosnovanog uvećanja glavnice.

12. U pisanom odgovoru na tužbu, koji se sastojao od punih 16 stranica formata A4, tuženik je pored neosnovanog osporavanja mjesne nadležnosti ovoga suda za suđenje iz više razloga osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, predloživši da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan u c ijelosti.

13. Naime, tuženik je (ukoliko se u bitnom valja skoncentrirati na samo glavne razloge zbog kojih je osporen tužbeni zahtjev tužitelja na cca 15-ak stranica teksta, a koji razlozi su obrazloženi u tuženikovom opsežnom odgovoru na tužbu) osporio tužbeni zahtjev tužitelja iz slijedećih razloga:

- jer smatra novčanu tražbinu tužitelja, zastarjelom,

- jer tužitelj nije potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju (tuženik tvrdi da se radilo o kreditu čija je djelomična svrha bila povećanje staje za stoku, odnosno da se tužitelj bavi poduzetničkom djelatnošću, kao poljoprivrednik, te da su se sredstva kredita koristila za poduzetničke svrhe),

- jer su stranke sklopile navedeni Aneks, kojim su izmijenile osnovni Ugovor, bez značaja obnove, a kako je tužitelj svojevoljno, slobodnom voljom, prihvatio izračun konverzije kredita (prilikom kojeg matematičkog izračuna je tuženik uzeo u obzir cjelokupno uplaćeni iznos po kreditu od strane tužitelja) i sklopio sa tuženikom Aneks

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

(tako da se treba smatrati korisnikom kredita u Eurima, od početka), tuženik smatra da tužitelj ne može potraživati nikakvu isplatu temeljem Ugovora,

- da za ovu parnicu nisu primjenjivi zaključci iz predmeta TSZ broj P-1401/2012, ali i kasnijih drugostupanjskih odluka VTS, donesenih u vezi tog predmeta, te da je odluka VTS iz predmeta broj Pž-6632/2017 (protiv koje je tuženik podnio reviziju, a o kojoj će biti donesena odluka pred VSRH, pod brojem Rev-2221/2018), nepravilna i nezakonita iz više razloga (koje razloge je tuženik iznio u odgovoru na tužbu, a koje je sada nebitno navoditi u kontekstu činjenice da tuženik nije uspio sa podnesenom revizijom pred VSRH u predmetu broj Rev-2221/2018 – opaska suca)

- da je tužitelj bio informiran od strane tužene banke (bilo posredstvom zaposlenika banke, ali i promotivnih materijala banke – letaka, određenih brošura i obrazaca u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečaja) u fazi pregovaranja, prije sklapanja Ugovora, na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita sa promjenjivom kamatnom stopom u kojem se glavnica veže za valutu švicarski franak,

- da u konkretnom slučaju nije postojao i ne postoji "ekstra profit" tužene banke, vezano za tečajne razlike,

- da je tuženik sve promjene kamatne stope tijekom otplate kredita po Ugovoru, izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, te da odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, nije nepoštena,

- da na strani tužitelja nije niti nastupila nekakva šteta, odnosno da bi tuženik svojim postupanjem prouzročio tužitelju, nekakvu konkretnu štetu.

14. Podneskom od 11. rujna 2020. godine, tuženik se posredstvom sada novog punomoćnika u osobi sasvim drugog odvjetnika u odnosu na onog koji je pisao odgovor na tužbu, usprotivio preinaci tužbe tužitelja iz podneska tužitelja datiranog sa 25. srpnja 2019. godine (kojeg tuženik tretira podneskom od 26. srpnja 2019. godine), našavši ponovo potrebnim da se očituje o tužbenom zahtjevu tužitelja, na 10 -tak stranica formata A4. Tim podneskom je tuženik naime ponovo istakao prigovor zastare tražbine tužitelja, ali i ponovio neke već ranije iznesene prigovore tuženika iz odgovora na tužbu, te se očitovao o svom viđenju oglednog postupka pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH) pod brojem Gos 1/2019, navodeći da je Aneks pravni posao koji je valjan i koji proizvodi pravne učinke, ali i da je tim Aneksom, stvorena nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja, kao potrošača i tuženika, kao trgovca, te da tužitelj nakon sklapanja Aneksa, kao korisnik kredita u CHF, nema pravni interes utvrđivati ništetnom odredbe osnovnog Ugovora, niti posljedično tome bilo što u novčanom smislu potraživati temeljem Ugovora.

15. Nadalje, ne nalazeći potrebu da se zaustavi sa ponavljanjem već iznesenih tvrdnji, tuženik je ponovo podneskom od 30. listopada 2020. godine, elaborirao o svom istaknutom prigovoru zastare, te je iznosio sada već po treći put određene činjenice o tome kako on tretira konverziju spornog kredita u valutu Eura, nadovezujući se na analizu tužitelja u pogledu nekih odluka Suda EU i pojašnjavajući ovome sudu kojim se to pravnim pitanjima bavio Sud Eu u predmetu broj C-118/17 i C-452/18 XZ c/a Ibercaja Banco SA, ali i ponovo davajući do znanja ovome sudu kakva je to pravana stajališta iznio VSRH u oglednom postupku.

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

16. Tuženik je i u daljnjem tijeku postupka, podneskom od 01. lipnja 2022. godine, kada je praktički jedino bilo smisleno i dopušteno predložiti nastavak prekinutog parničnog postupka, obzirom da je parnica bila u prekidu od 05. veljače 2021. godine, a žalba tuženika protiv ovosudnog rješenja o prekidu je bila neosnovana i odbijena rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj Gž-793/2021-2 od 07. ožujka 2022. godine, našao smislenim da se očituje „na dosadašnji tijek postupka“, ponovo elaborirajući o konverziji kredita sukladno ZIDZPK/15 i učincima konverzije, pozivajući se u fazi prekida ove parnice i na spis Suda EU C-567/20, ali i na neke druge predmetu tog Suda, ali i na navedeni ogledni postupak VSRH, pod brojem Gos 1/2019, te na predmet broj Rev 1014/2018.

17. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica, izvedeni su dokazi uvidom u sve materijalne dokaze koji se nalaze u spisu, odnosno sudsku praksu koju su stranke dostavile (a zbog dostave koje mnogobrojne i raznovrsne sudske prekse, spis praktički sadrži čak 697 stranica), te saslušanjem svjedokinje NŽ (list 388) i tužitelja (list 389-390) u svojstvu stranke, a također je izveden dokaz financijskim vještačenjem (list 395-397), odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 13.12.2024.g. (list 401-419), te u pisano dopunsko očitovanje vještaka od 09.05.2025.g. (list 657-658).

18. Iako je tuženik prvo predložio u ovoj parnici da se sasluša u svojstvu svjedoka zaposlenica tuženika TŽ, kao osoba koja je pregovarala sa tužiteljem prije sklapanja Ugovora, te je sud odredio izvođenje dokaza saslušanjem te svjedokinje , a svjedokinja je i pristupila na dan zakazane rasprave u prostoriju suda onoga dana kada je bilo određeno njezino saslušanje (21. listopada 2024. godine), iz razloga poznatih odvjetnicima tuženika, na tom ročištu je bio povučen taj dokazni prijedlog tuženika, posredstvom zamjenice punomoćnika tuženika, pa se tu svjedokinju nije moglo saslušavati u ovoj parnici, bez prijedloga neke od stranaka.

19. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

20. Tužbeni zahtjev tužitelja je ocijenjen samo djelomično osnovanim.

21. Između stranaka nije bilo sporno, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu:

- da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita, zasnovao sa tuženikom u svojstvu kreditora, obvezno pravni odnos, zaključivši Ugovor, bez određene namjene, obzirom da je u rubrici namjena kredita u Ugovoru bilo navedeno „hipotekarni kredit građana, gotovinski kredit uz hipoteku“, kojom prilikom mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju kreditora na dan „puštanja kredita u tečaj“, uz rok otplate od 216 mjeseci, po ugovorenoj godišnjoj promjenjivoj kamatnoj stopi od 8,25% (premda je tužitelj posredstvom odvjetnika u historijatu tužbe, pravilno naveo tu ugovorenu stopu kamate, tim više iznenađuje sadržaj dijela deklaratornog zahtjeva tužitelja, kojim je zatraženo utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,500% - opaska suca), te uz mjesečni iznos anuiteta za otplatu kredita od 445,07 CHF,

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

- da je tuženik tijekom roka otplate navedenog kredita u valuti CHF, jednostrano mijenjao u više navrata kamatnu stopu na način da ju je povećavao u odnosu na početno ugovorenu, a što je uz nespornu činjenicu promjene kunskog tečaja u odnosu na valutu CHF, utjecalo na znatnije povećanje visine početno ugovorenih mjesečnih anuiteta za otplatu kredita, tijekom otplate kredita,

- da su stranke sukladno ZIDZPK/15, zaključile navedeni Aneks dana 10. veljače 2016. godine, kojim je početni kredit u valuti CHF, konvertiran u valutu Eura (stranke su izričito naglasile u točci 2., Aneksa da se radi o istom ugovorno -pravnom odnosu, bez obzira na promjenu kreditne partije, a ne o novom ugovorno-pravnom odnosu, te da izmjene ugovornih obveza nemaju značaj obnove – novacije), te kojim Aneksom je utvrđen na dan 30. rujna 2015. godine, iznos nedospjele glavnice kredita u iznosu od 37.389,40 CHF (točka 4. Aneksa), ali i kojim je do dana 30. rujna 2015. godine, utvrđen dug po osnovi dospjele ugovorne kamate u iznosu od 8.446,49 CHF, te dospjele zatezne kamate u iznosu od 39,62 CHF, pri čemu su stranke Aneksa ujedno postigle Sporazum u točci 7., kojim su ugovorili način otplate ukupno utvrđenog duga u iznosu od 24.649,71 Eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, odnosno mjesečnu otplatu duga u iznosima od po 322,63 Eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, sukladno otplatnom planu,

- da je tužitelj smatra kako zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ali i neosnovanog uvećanja glavnice, odnosno pogrešnog izračuna efekta konverzije kredita, konverzijom kredita nije u potpunosti obeštećen, pa je potraživao isplatu i u vezi preplate tečaja i u vezi preplate kamate, kao i pogrešno utvrđene neplaćene glavnice, konverzijom kredita, uz zateznu kamatu na sve te preplaćene iznose.

22. Kako je isticanjem svog novčanog zahtjeva u vezi isplate iznosa od 9.523,37 Eura, tužitelj podneskom od 06. lipnja 2025. godine, praktički samo smanjio svoje novčano potraživanje istaknuto u podnesku od 25. srpnja 2019. godine, kojim je zatražena isplata iznosa od 90.993,48 kuna (12.076,91 Eura u sada važećoj valuti), zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ali i neosnovanog uvećanja glavnice, odnosno pogrešnog izračuna efekta konverzije kredita na temelju izračuna vještaka Rašića (kojeg je tužitelj privatno, mimo ovog spisa, angažirao da izvrši matematički izračun predmetne tražbine tužitelja), tuženik je pravilno primijetio u podnesku od 17. lipnja 2025. godine, da se u ovoj opisanoj situaciji radilo o djelomičnom povlačenju tužbe tužitelja i to za iznos od 2.553,54 Eura (jer utuženi iznos od 90.993,48 kuna, predstavlja u sada važećoj valuti svotu od 12.076,91 Eura), obzirom da se jednostavnom matematičkom radnjom oduzimanja dolazi do tog izračuna (12.076,91 – 9.523,37 = 2.553,54).

23. Tuženik se izričito usprotivio navedenom djelomičnom povlačenju tužbe tužitelja, podneskom od 25. srpnja 2019. godine, zahtijevajući donošenje meritorne odluke u navedenom novčanom potraživanju tužitelja u iznosu od 12.076,91 Eura, pa cijeneći tu okolnost da tuženik nije pristao na navedeno djelomično povlačenje tužbe od strane tužitelja u fazi glavne rasprave, nije bilo moguće u smislu čl. 193.st.2. ZPP, niti utvrditi da je tužba tužitelja djelomično povučena u ovome predmetu, već je trebalo doista donijeti odluku u cjelokupnom novčanom zahtjevu tužitelja, koji se odnosio na

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

isplatu iznosa od 12.076,91 Eura (što je predstavljalo ekvivalent, iznosu od 90.993,48 kuna u ranije važećoj valuti na području Republike Hrvatske).

24. Međutim, obzirom da je isticanjem konačnog novčanog zahtjeva radi isplate iznosa od 9.523,37 Eura, sa zateznom kamatom na točno određene svote, a koje svote su bile drugačije u odnosu na prethodni novčani zahtjev tužitelja iz podneska od 25. srpnja 2019. godine, došlo svakako do preinake tužbe, promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva, valjalo je donijeti procesnu odluku o toj preinaci tužbe tužitelja, cijeneći okolnost da o takvoj preinaci tužbe nije bila donesena procesna odluka u fazi raspravljanja.

25. Cijeneći okolnost da u ovom slučaju nije bilo moguće utvrditi da je tužba tužitelja djelomično povučena jer je do djelomičnog povlačenja tužbe tužitelja u vezi tražene isplate iznosa od 2.553,54 Eura, došlo u fazi glavne rasprave, te stoga što se tuženik izričito usprotivio povlačenju tužbe, a vodeći računa i o tome da se tuženik podneskom od 17. lipnja 2025. godine, protivio preinaci tužbe, predloživši sudu da utvrdi kako preinaka tužbe nije dopuštena, odnosno unatoč činjenici da je sud bio ovlašten u ovoj pravnoj situaciji u smislu čl. 190.st.3. ZPP, dopustititi preinaku tužbe tužitalja, ipak je odlučeno da se takva preinaka tužbe tužitelja ne dopusti jer je ocijenjeno da to ne bi bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Zbog toga je uvodnim rješenjem u točci II., prije donošenja presude, odlučeno kao u izreci ove odluke.

26. Vezano za tu procesnu odluku kojom nije dopuštena navedena preinaka tužbe tužitelja, sud smatra potrebnim naglasiti da se u ovoj parnici raspravlja o deklaratornom zahtjevu tužitelja, ali i onom kondemnatornom u vezi isplate iznosa od 12.076,91 Eura, obzirom da nije u ovome predmetu utvrđeno dopuštenim, djelomično povlačenje tužbe tužitelja (jer se tuženik protivio takvom djelomičnom povlačenju u fazi glavne rasprave) za iznos od 2.553,54 Eura, te da predmet raspravljanja stoga nije bila samo konačno istaknuta novčana tražbina tužitelja od 9.523,27 Eura. U tom kontekstu je po uvjerenju ovoga suda, bilo nesvrsishodno dopustiti preinaku tužbu, promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva, koji glasi na isplatu ukupnog iznosa od 9.523,27 Eura, sa zateznom kamatom na pojedine iznose, navedene u podnesku tužitelja od 06. lipnja 2025. godine.

27. Obzirom da se protiv odluke suda o tome da nije dopuštena preinaka tužbe tužitelja, može podnijeti posebna žalba, sud koji je inače dužan voditi računa o tome da se postupak provede sa što manje troškova u smislu čl. 10.st.1. ZPP, nije ovu odluku donio tijekom provedenog parničnog postupka, primjerice na zadnjem ročištu za glavnu raspravu jer bi se time u slučaju podnošenja žalbe od strane tužitelja, protiv takve ovosudne odluke, samo bespotrebno odugovlačio ovaj postupak koji i ovako dugo traje (kao što se isti primjerice nepotrebno odugovlačio za punih 19 mjeseci, samo zbog dvije potpuno besmislene i neosnovane žalbe koje je tuženik u ovome predmetu podnio protiv ovosudnih rješenja broj P-701/2019-7 od 01. listopada 2019. godine s lista 129-130 spisa i broj P-701/2019-26 od 05. veljače 2021. godine s lista 306-308 spisa), već je odluku donio u formi ovog predmetnog rješenja, prije donošenja predmetne presude jer će sada primjerice tužitelj, moći podnijeti posebnu žalbu i protiv rješenja kojim nije dopuštena preinaka tužbe, ali i protiv dijela predmetne presudu, kojim je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja.

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

28. Kako je uslijed nedopuštanja preinake tužbe tužitelja, prema podnesku tužitelja od 06. lipnja 2025. godine, ali i uslijed činjenice da nije bilo dopušteno djelomično povlačenje tužbe tužitelja u fazi glavne rasprave, ostala egzistirati novčana tražbine tužitelja iz podneska od 25. srpnja 2019. godine u vezi isplate ukupnog iznosa od 90.993,48 kuna u ranije važećoj valuti ili 12.076,91 Eura u sada važećoj valuti, a tim podneskom je tužitelj preinačio početnu tužbu i u vezi istovjetnosti istaknutog zahtjeva i u vezi povećanja postojećeg novčanog zahtjeva, valjalo je dopustiti takvu preinaku tužbe u smislu čl. 190.st.1. ZPP, koja je bila istaknuta u fazi prethodnog postupka, na temelju matematičkog izračuna vještaka Rašića, a kojeg vještaka je tužitelj samoinicijativno angažirao da mu utvrdi visinu potraživanja, po utuženim pravnim osnovama. Zbog toga je točkom I., predmetnog rješenja dopuštena preinaka tužbe tužitelja, prema podnesku tužitelja od 25. srpnja 2019. godine, dok je točkom II., izreke rješenje odlučeno da se nedopušta preinaka tužbe tužitelja, na temelju podneska tužitelja od 06. lipnja 2025. godine.

29. Dakle, nakon što je apsolvirana i obrazložena tema u vezi djelomičnog povlačenja tužbe tužitelja, ali i u vezi dvije predmetne preinake tužbe tužitelja, valjalo je donijeti meritornu odluku u predmetnom deklaratornom i kondemnatornom zahtjevu tužitelja.

30. Između stranaka je bilo sporno u pogledu pravne osnove, da li se na konkretnu situaciju, između stranaka, uopće mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, s obzirom da su stranke sklopile navedeni Aneks, kojim su kreditnu obvezu tužitelja iz Ugovora, vezale uz valutu Eura, odnosno može li se i odredbe o valutnoj klauzuli i o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi iz navedenog predmetnog Ugovora, na temelju navedenih pravnih utvrđenja, tretirati u ovom slučaju ništetnim, te da li je tužitelj bio informiran od strane nekog zaposlenika tužene banke o svim potencijalnim rizicima sklapanja potrošačkog ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom na način na koji je ista ugovorena Ugovorom. Također, sporno je bilo u tom kontekstu raspravljanja o pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva tužitelja, da li je cjelokupna novčana tražbina tužitelja zastarjela, odnosno da li je tužitelj uopće pretrpio ikakvu štetu. U tom smislu je bilo posve nebitno što je odvjetnik tužitelja prilikom pisanja tužbenog zahtjeva, potpuno neosnovano tražio utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe po kojoj je ugovoreno da kamata obračunava primjenom proporcionalne metode, ali i kojom je tražio ništetnim odredbe o ugovorenoj kamati od 4,500%, iako je u ovom slučaju Ugovorom, ugovorena kamata od 8,250% (što je uostalom tužitelj i sam naveo u historijatu tužbe).

31. Nadalje, sporno je bilo da li je tužitelj uopće potrošač i da li je ovlašten s uspjehom potraživati bilo kakvu isplatu po Ugovoru, zbog ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ukoliko je tuženik prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura, uzeo u obzir sve uplate tužitelja temeljem Ugovora (dakle, kada je njegova obveza bila vezana uz tečaj valute CHF) i izvršio izračun konverzije kredita sukladno ZIDZPK/15, utvrdivši prilikom izračuna konverzije visinu neisplaćenog duga, po principu kao da je kredit od početka i bio realiziran u valuti Eura, odnosno da li sama činjenica što je navedeni Aneks sklopljen dovodi do toga da tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe ili da nema više što potraživati u novčanom smislu temeljem Ugovora.

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

32. Pored pravne osnove tužbenog zahtjeva, bila je sporna i visina tužbenog zahtjeva.

33. Tuženik tijekom ove parnice nije uopće predložio ili barem ustrajao na predloženom saslušanju nekih službenika banke u svojstvu svjedoka, koji su u kritičnom razdoblju razgovarali ili pregovarali sa tužiteljem, oko sklapanja Ugovora (očito smatrajući tako nešto nepotrebnim ili suvišnim), da bi se eventualno na temelju iskaza tog ili takvih svjedoka, zaposlenika tuženika, uopće moglo utvrditi ili da bi tuženik uopće pokušao dokazati da je tužitelj doista bio upozoren na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora, sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, ali i da bi tužitelju uopće bili pojašnjeni parametri prilikom kojih može doći do promjene i povećanja ugovorene kamatne stope, kao i da bi mu bio objašnjen potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na tada važeću hrvatsku kunu i vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita na štetu tužitelja. Shodno tome, odlučujući po pravilima o teretu dokazivanja na koja upućuje ZPP, tuženik nije dokazao u ovoj parnici svoje iznesene tvrdnje, istaknute u odgovoru na tužbu, o tome da je tužitelj u fazi pregovaranja oko sklapanja Ugoovra, bio dovoljno informiran o svim potencijalnim rizicima sklapanja Ugovora sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, te je ta tvrdnja tuženika ostala samo puka tvrdnja ili samo nedokazana tvrdnja tuženika u ovoj parnici, a sasvim suprotno toj tvrdnji tuženika proizlazi iz prihvaćenog kao istinitog iskaza tužitelja, saslušanog u ovome predmetu.

34. Na ovu parnicu se svakako, po pravnom stajalištu ovoga suda posredstvom predmetnog suca (jer je u predmetima sa zajedničkim nazivnikom „švicarci sa konverzijom u valutu Eura“ presmjelo pozivati se na pravno stajalište cijeloga suda, bez obzira o kojem sudu se radi na nivou Republike Hrvatske, kada objektivno dosta sudaca istoga suda imaju različita pravna stajališta o ovakvim predmetima – opaska suca), trebaju primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, odnosno drugostupanjskih odluka kojima je potvrđena prvostupanjska presuda, a kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502. a. st.1.ZPP u smislu čl. 502.c.ZPP u postupku vođenom pred TSZ pod brojem P- 1401/12, a okolnost da tuženik i njegov odvjetnik u ovom slučaju smatraju suprotno, tj. da smatraju navedene pravomoćne sudske odluke (onu VSRH broj Rev 2221/18 od 03. rujna 2019. godine i Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, ali i onu VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine) neprimjenjivim u kontekstu sklopljene konverzije (odnosno, potpuno nerealno ili neargumentirano neke od njih, čak nepravilne ili nezakonite), koja konverzija je po stajalištu tuženika otklonila negativne učinke kredita sklopljenog u valuti CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom i uspostavila ravnotežu, nisu od bitnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

35. Također, za osnovanost dijela predmetnog kondemnatornog zahtjeva tužitelja koji je bio utemeljen na ništetnosti pojedninih odredaba Ugovora, po uvjerenju ovoga suda, za razliku od pravnog stajališta tuženika ili njegovog punomoćnika, nije od značaja što su stranke sklopile navedeni Aneks dana 10. veljače 2016. godine (bez obzira što suprotno smatraju i neki drugi sudovi ili suci tih sudova u svojim odlukama, pa čak i VSRH u nekim svojim odlukama, što je ovome sudu, posredstvom predmetnog suca, sasvim dobro poznato, a poznato je to inače baš svakome sucu u Republici

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

Hrvatskoj, koji je, između ostalih predmeta, zadužen za rješavanje i ovakvih predmeta), te da je tom prilikom tužitelj svojevoljno prihvatio tuženikov matematički izračun konverzije kredita, imajući prvenstveno u vidu (a što je izuzetno važno za donošenje ove odluke) slijedeće činjenice utvrđene tijekom ove parnice:

- da Aneks proizvodi određene pravne učinke između stranaka isključivo i samo za ubuduće, dakle nakon sklapanja Aneksa, te da isti uz Ugovor (koji se primjenjivao do sklapanja Aneksa više od punih 8 godina, između stranaka), predstavlja isti ili jedan jedini ugovorno – pravni odnos između stranaka (to su uostalom stranke izričito ugovorile), a ne predstavlja novaciju ili obnovu Ugovora i da odredbe Aneksa nisu bile predmetom ove parnice u smislu utvrđivanja eventualne ništetnosti, bilo koje od tih odredaba,

- da konverzijom kredita bez ikakve dvojbe ili sumnje nije došlo do potpunog obeštećenja tužitelja (tko tvrdi suprotno, potpuno nerazumno, mimo izvedenih dokaza u ovoj parnici, očito ne prihvaća ili ne želi prihvatiti nalaz stručne osobe – financijskog vještaka iz ove parnice, a za neprihvaćanje kojeg nalaza financijskog vještaka je izuzetno dubiozno smije li ga i treba li ga, bilo koja osoba pravne struke, ne prihvatiti), uslijed nedvojbeno utvrđenih ništetnih odredaba osnovnog Ugovora o valutnoj klauzul i i promjenjivoj kamatnoj stopi,

- da je bez ikakve dileme zbog navedenih ništetnih odredaba Ugovora, tužitelju tuženik nanio imovinsku štetu, odnosno da je tuženik stekao novčani iznos koji je vještak matematički utvrdio u ovoj parnici (odgovarajući na predmet vještačenja), na temelju pravne osnove koja je otpala jer su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, utvrđene ništetnima,

- da je taj tuženikov matematički izračun konverzije kredita u valutu Eura izvršen, znatno prije nego li je revizijskom odlukom VSRH ili drugostupanjskog VTS, potvrđeno pravno stajalište prvostupanjskog TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koje se odnosilo na ništetnost valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tužena banka, sklapala u razdoblju navedenom u izreci te prvostupanjske odluke TSZ, pa su zakonski parametri za izračun konverzije u startu bili postavljeni ne uzimajući u obzir da su ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u vezi valutne klauzule, koje su banke obuhvaćene presudom u predmetu TSZ broj P -1401/2012, sklapale u određenom razdoblju,

- da sukladno sudskoj praksi Suda EU, oštećeni potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje u slučaju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu, a konverzija kredita koja je doista i po uvjerenju suda, ali i predmetnog vještaka, izvršena u skladu sa donesenim ZIDZPK/15, nije dovela do potpunog obeštećenja tužitelja, niti je uostalom i mogla dovesti, između ostalog i stoga što u vrijeme konverzije kredita nije bilo poznato da su ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora, koje je tužena banka sklapala sa valutom CHF u razdoblju određenom u tek kasnije postaloj po tom pravnom pitanju, pravomoćnoj presudi iz predmeta TSZ broj P-1401/12,

- da sukladno sudskoj praksi VSRH iz nekih odluka oštećeni potrošač i u svojstvu tužitelja imaju pravni interes dokazivati i u slučaju izvršene konverzije kredita (dakle, ne samo kada nije došlo do konverzije kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF) da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a analogno tome da potražuje i isplatu svih preplaćenih iznosa ili restituciju stečenog bez osnove (jer bi u suprotnom samo i isključivo dokazivanje ništetnosti pojedinih odredaba potrošačkih ugovora sklopljenih u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, bilo krajnje besmisleno i neučinkovito sa aspekta restitucije po općim odredbama obveznog prava i temeljem

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

zakonom utvrđenih posljedica ništetnosti, odnosno temeljem prava na isplatu svega stečenog bez osnove, odnosno uz osnovu koja je zbog ništetnosti pojedinih odredaba otpala),

- da iz izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, sasvim određeno, jasno i nedvojbeno proizlazi da tužitelj MŽ, konverzijom kredita nije u potpunosti obeštećen, uslijed ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle ne samo u vezi ništetne valutne klauzule (već mu i u vezi preplate kamate, nije izvršeno potpuno obeštećenje, a po vještaku je konverzijom kredita i pogrešno utvrđen iznos neplaćene glavnice duga ), te da po stalnom sudskom vještaku financijske struke, utvrđeni iznos ukupne preplate nije zanemariv, već se radi o ozbiljnoj novčanoj svoti za koju je tužitelj oštećen u ovom slučaju.

36. Naime, da je u ovom slučaju opravdano pravno stajalište ovoga suda da sklapanje navedenog Aneksa, nije bilo od značaja za pitanje prava oštećenog potrošača – tužitelja u ovoj pravnoj situaciji, da potražuje isplatu novčanog iznosa temeljem ništetnih odredaba Ugovora, između ostalih sudskih odluka, direktno upućuje i sadržaj odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022 -2 od 08. studenog 2022. godine.

37. Ovaj sud je svjestan, kako je to navedeno u točci 35., obrazloženja ove odluke, da postoje i druge odluke VSRH, dakle najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sa sasvim suprotnim pravnim stajalištima (na neke od njih se i tuženik pozvao u ovoj parnici), međutim pravna stajališta iz tih drugih odluka i obrazloženja tih odluka sa suprotnim stajalištima, ovaj sud posredstvom predmetnog suca ne prihvaća kao pravilna jer se radi o potpuno suprotnom pravnom stajalištu, već prihvaća dio obrazloženja sadržaja odluke VSRH broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, imajući u vidu da se u konačnici u ovakvoj pravnoj situaciji dijametralno suprotne sudske prakse na nivou nacionalnog sudovanja i nižestupanjski sudovi, nedvojbeno, trebaju opredijeliti po pitanju tog pravnog stajališta, obzirom na doista različitu sudsku praksu , odnosno dijametralno suprotnu i to ne samo na nivou nižestupanjskog sudovanja, nego i na različitu sudsku praksu najvišeg VSRH po tom pravnom pitanju, a što sasvim jasno i nakon dugogodišnjeg sudovanja u ovakvim predmetima sa istom vrstom predmeta spora, samo dovodi i dalje do poražavajuće pravne nesigurnosti građana s aspekta jedinstvene primjene prava na području Republike Hrvatske.

38. "Packe" koje se usude ili znaju dijeliti, pojedini drugostupanjski sudovi, realno posredstvom samo nekih sudaca (čast izuzecima jer nisu svi drugostupanjski suci, mentalno nastrojeni da uopće u ovakvoj pravnoj situaciji potpuno raznovrsne sudske prakse, dijele bilo kakve "packe" vezano za bilo kakve pravne stavove ili mišljenja ili dijelove obrazloženja, prvostupanjskih sudskih odluka, pogotovo imajući u vidu da se mnogobrojne odluke na području Republike Hrvatske donose u suprotnosti sa pojedinim pravnim stajalištima Suda EU, izraženim u nizu odluka tog suda), vezano za sasvim logično i objektivno utvrđenje prvostupanjskog suda, posredstvom predmetnog suca, o tome da je u ovakvim slučajevima, bez daljnjega, narušena pravna sigurnost građana s aspekta jedinstvene primjene prava na području Republike Hrvatske, takvi suci pojedinih drugostupanjskih sudova trebaju zadržati za sebe jer uostalom i sami doprinose nejednakoj sudskoj praksi, sadržajem svojih odluka, a svaki prvostupanjski sudac je samostalan u donošenju odluke u sudskom predmetu za koji je zadužen i ima

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

pravo na svoje pravno stajalište ili mišljenje, koje može obrazložiti na ovaj ili onaj način i ne može ga se prozivati za ovakvu ili onakvu argumentaciju ili artikulaciju, pogotovo ne u kontekstu navedenih istinitih činjenica.

39. Ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u pogledu načina ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne (CHF) klauzule u određenom razdoblju koje je sklapao tuženik sa svojim klijentima, navedenom odlukom TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koje stajalište je potvrđeno i drugostupanjskim odlukama i odlukama revizijskog suda, nisu utvrđene ništetnima primjerice stoga što u kritično vrijeme ne bi bilo dopušteno sklapati ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom ili sa valutnom klauzulom (zbog toga tuženik sasvim nepotrebno u odgovoru na tužbu relativizira ta pravomoćna sudska utvrđenja), već iz sasvim drugih razloga koji su detaljno opisani u toj odluci na desecima stranica obrazloženja, pa je u tom kontekstu sasvim nebitno slaže li se tuženik ili ne sa pravnim zaključcima TSZ, VTSRH ili VSRH iz svih odluka donesenih u predmetu povodom početno podnesene „kolektivne tužbe“ pred TSZ, te da li tuženik, kao banka ili stranka iz ovog sudskog postupka, odnosno odvjetnik tuženika, kao fizička osoba, smatra nepravilnom i nezakonitom sudsku odluku VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno odluku VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i odluku VSRH broj Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine, odnosno da li te odluke smatra primjenjivim za ovu pravnu situaciju, kada su stranke nakon sklapanja Ugovora, sklopile navedeni Aneks ugovora dana 10. veljače 2016. godine (pri čemu je logično da bi stranke uopće mogle sklopiti takav Aneks da je tužitelj morao prihvatiti tuženikov izračun konverzije, međutim tim prihvaćanjem se nije na neki konkretan način uopće odrekao svojih potraživanja temeljem ništetnih odredaba Ugovora). Uostalom, da je revizija tužene banke, podnesena protiv drugostupanjske odluke VTS broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, donesene povodom predmeta TSZ, broj P-1401/2012 (a kojom revizijom je upravo tužena banka iz ove parnice pokušala bezuspješno dokazati u tom predmetu TSZ, da je prvostupanjska presuda, ali i drugostupanjska odluka, nepravilna i nezakonita u dijelu u kojem se odnosila na utvrđenu ništetnu valutnu klauzulu iz svih potrošačkih ugovora koje je sklapala tužena banka u razdoblju navedenom u toj odluci sa valutom CHF), bila potpuno promašena, jasno dokazuje i sadržaj odluke VSRH, donesene u predmetu pod brojem Rev-2221/2018.

40. Iz iskaza tužitelja, koji je po zanimanju domar, proizlazi da je u vrijeme realizacije kredita sukladno Ugovoru, imao završenih 8 razreda osnovne škole i da se tada bavio isključivo poljoprivredom, ali i da je dao do znanja zaposlenici banke koliki mu kunski iznos kredita treba, a novac je inače trebao za podmirenje nekih dugova svog pokojnog oca, ali dio novca je trebao i za adaptaciju kuće u kojoj je živio u [adresa] (taj razlog zbog kojeg je tužitelj trebao kredit je navela i supruga tužitelja, GŽ, koja je bila saslušana u ovoj parnici u svojstvu svjedoka). Od zaposlenice banke je tada čuo da je moguće isključivo da realizira kredit u valuti CHF i to uz hipoteku na kući u kojoj je tada živio sa svojom suprugom, pa kako je tužitelju u to vrijeme odgovarala ta mjesečna rata od 1.900,00 kuna, koliko je morao plaćati za otplatu takvog kredita u iznosu od 50.000,00 CHF, tužitelj je pristao sklopiti Ugovor.Tužitelj je naveo da mu zaposlenica banke nije ništa objašnjavala o tome da postoje nekakavi potencijalni rizici u slučaju sklapanja ugovora u valuti CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom, niti mu je objašnjavala u kakvim to situacijama može doći do povećanja ili promjene kamatne stope, a tužitelj s njom nije niti mogao

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

pregovarati o nekoj ugovornoj odredbi, te je cijeli Ugovor bio sastavljen od strane stručne službe banke i tužitelju je bio ponuđen na potpis. Tužitelj je istakao i da mu supruga u to vrijeme nije bila zaposlena, ali da sam nije znao tada niti što znači va lutna klauzula ili promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj je naveo da su mu u početku, tijekom otplate kredita mjesečne rate iznosile manje od 2.000,00 kuna, a kasnije su dosegnule i iznos od nekih 3.000,00 kuna mjesečno. Također, tužitelj je naveo da je osnovni razlog zbog kojeg je sklopio Aneks bio taj što je shvatio da će mu mjesečne rate biti manje ukoliko ga sklopi, nego li je tada plaćem otplatu kredita, prema Ugovoru, ali i stoga što je u to vrijeme „ M divljao“, zbog čega nije bioo siguran da će mu rate za otplatu kredita u valuti CHF biti manje, a obzirom da je već imao nekih dugova tijekom otplate uslijed nemogućnosti da pravovremeno podmiruje dospjele rate, a u drugu ruku valuta Eura je bila stabilna i ponuđeni mu je rok otplate, jamčio da će mu mjesečne rate biti znatno manje ukuliko sklopi Aneks, od dotadašnjih rata. Tužitelj je dodao da je u vrijeme sklapanja Ugovora imao registrirano Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo pod svojim imenom, ali da niti dio novčanih sredstava od kredita realiziranog Ugovorom, nije potrošio na taj svoj OPG.

41. Prema tome, ukoliko se analizira samo iskaz tužitelja, sam za sebe, ne može se zaključiti da bi tužitelju, kao osobi sa završenom osnovnom školom u kritično vrijeme, bili uručeni od strane zaposlenice banke koja je s njim razgovarala oko sklapanja Ugovora, bilo kakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da mu je uručena bilo kakva brošura u vezi kredita u valuti CHF u kojoj bi bilo vidljivo da je tuženik upozoravao tužitelja, posredstvom zaposlenice banke, na potencijalni rizik podizanja mjesečnih rata kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, pa i brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2007.g., te da bi zbog toga, tužitelj imao sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogao razumjeti uopće kao osoba sa završenom samo osnovnom školom, ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, vezane uz švicarski franak. Također, iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi mu zaposlenica banke bilo što pojašnjavala u kojim to slučajevima može doći do promjena ugovorene kamatne stope, odlukom banke i na temelju kojih to parametara banka uopće donosi takvu odluku o promjeni ugovorene kamate.

42. U drugu ruku o navedenim ništetnim odredbama iz svih potrošačkih ugovora, kakav je u konačnici i navedeni Ugovor sklopljen između stranaka, koje su sve tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala temeljem jednostranih odluka banaka, raspravljalo se detaljno i izuzetno dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je tuženik uz sve ostale banke koje su bile tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukama VTSRH br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, na kojim odlukama i pravnim stajalištima je tužitelj uostalom i utemeljio svoj predmetni konačni novčani zahtjev u ovom postupku, a koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u valuti CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

43. Navedena pravna utvrđenja je ovaj sud dužan poštovati i primijeniti i u smislu čl. 502.c. ZPP i u smislu čl. 138.a ZZP/07, ali i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014). Ta utvrđenja se trebaju prihvatiti i u slučaju da tužitelj nije istakao predmetni formalni deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora u vezi valutne kalauzule i promjenjive kamatne stope, ali i u ovom slučaju kada je tužitelj potpuno pogrešno (očitom greškom u pisanju), tražio utvrđenje ništetnom odredbe točke 8. Ugovora, po kojoj je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,500% ili kada je potpuno neosnovano tražio da se utvrdi ništetnim i sam način obračuna kamate proporcionalnom metodom.

44. Unatoč dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred TSZ, pod brojem P- 1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka, pa tako i tuženika iz ove parnice, da dokažu u tom postupku opravdanost svojih tvrdnji i iznesenih činjenica, ali niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke, pa tako i tuženik iz ove parnice, bezuspješno pokušale promijeniti pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, tuženik očito ne može prihvatiti činjenicu da je izgubio krucijalnu parnicu u vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim propisima, već nasuprot tome, smatra i dalje da su navedene odluke ili nepravilne i nezakonite u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a podredno i što je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu na način na koji je ista bila ugovorena ili barem irelevantne samo stoga što su stranke naknadno sklopile (bilo u formi nekakvog dodatka ugovora ili u formi aneksa ugovora) konverziju Ugovora u valutu Eura, sukladno tada važećem ZIDZPK/15, za koju konverziju tuženik (po uvjerenju ovoga suda sasvim neosnovano, a na to uostalom upućuje i nalaz financijskog vještaka iz ove parnice, kojeg sud inače nije angažirao u ovome postupku da se bavi nekakvom pravnom filozofijom, nego da na matematički način, sukladno pravilima svoje struke, izvrši izračun preplate, odnosno utvrdi za koji je to točno novčani iznos tužitelj oštećen u ovom slučaju, uslijed ništetnih odredaba Ugovora, cijeneći pri tom matematičkom izračunu, sve ono što je tužena banka utvrdila prilikom izračuna konverzije) smatra da je otklonila sve posljedice ništetnosti valutne klauzule i ništetnosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

45. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), ne može ovaj sud ili bilo koji drugi sud (što treba biti sasvim jasno i tuženiku i njegovim odvjetnicima, a trebalo bi biti jasno i kolegama sucima koji donose sasvim drugačije odluke), zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti primjerice zbog toga što se tuženik osobno ili posredstvom svog odvjetnika, fizičke osobe – pravne struke, koja ga zastupa u ovoj parnici, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod TSZ pod brojem P-1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. 502.a. ZPP, sjetio ustvrditi da su navedene sudske odluke (drugostupanjska i revizijska), a time, dakle, i prvostupanjska presuda donesena u predmetu P-1401/2012, nepravilne i nezakonite (što često ističu odvjetnici banaka u ovakvim parnicama, a pogotovo u parnicama u kojima se ne raspravlja o konverziji ugovora, dakle u situaciji kada oštećeni potrošači nisu sklopili niti Dodatak, niti Aneks

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

ugovora) ili nebitne u ovom slučaju i to samo zato što su stranke konvertirale početni ugovor u valutu Eura (dakle u slučaju sklapanja Dodataka ili Aneksa ugovora).

46. Obzirom da u ovoj parnici tuženik u bitnome smatra da je odlučna činjenica zbog koje nije pravno osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, što su stranke sklopile navedeni Aneks dana 10. veljače 2016. godine, sukladno navedenom ZIDZPK/15, a prethodno je prilikom izračuna konverzije kredita tužitelja, tuženik uzeo u obzir baš sve novčane iznose koje je tužitelj platio u vezi otplate kredita vezanog za valutu CHF, te da su stranke ugovorile otplatu preostalog utvrđenog duga u valuti Eura, odnosno u kunskoj protuvrijednosti valute Eura, valja posebno naglasiti da niti iz jedne odredbe ZIDZPK/15 ne proizlazi da taj Zakon predviđa i propisuje da se potpisivanjem ili sklapanjem Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu, gube zakonska prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu , sukladno Zakonu o obveznim odnosima, koji Ugovor je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke i to znatno na štetu tužitelja, do dana sklapanja tog Aneksa (a kojim Aneksom, uostalom, nije niti nastala novacija ugovora ili sasvim drugi ugovorni odnos, već je između stranaka ugovoreno da se radi o istom ugovorno – pravnom odnosu), a u skladu s kojim Ugovorom je uostalom, tužitelj više od punih 8 godina i izvršavao svoje obveze u okviru raspoloživih mogućnosti, do dana sklapanja Aneksa.

47. Nadalje, iz sadržaja Aneksa, ali i iz iskaza tužitelja saslušanog u ovoj parnici u svojstvu stranke, ne proizlazi da bi se tužitelj u svojstvu korisnika navedenog kredita, provođenjem konverzije ugovora u valutu Eura, izričito ili na bilo koji drugi način uopće odrekao, prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, kada bi to čak sa određenim pravnim učinkom i mogao učiniti, obzirom da sasvim jasno niti njemu nije moglo biti poznato na dan sklapanja Aneksa, hoće li ili ne biti pravomoćna odluka u predmetu TSZ broj P-1401/2012 u vezi prvostupanjskom odlukom utvrđene ništetne valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora, koje je tužena banka sklapala onoga dana kada je sklopljen i predmetni Ugovor.

48. Sasvim je jasno, dakle, da je ZIDZPK/15 u kritično vrijeme kada je donesen, imao osnovni cilj da otkloni dužničku krizu zbog znatnog rasta tečaja CHF (a ne primjerice da obešteti oštećenog tužitelja u svojstvu potrošača u smislu postizanja ravnoteže između ugovornih stranaka), pa je u tom smislu tim zakonom bilo i predviđeno da banke jednostavno moraju ponuditi sklapanje dodataka osnovnom ugovoru o kreditu, a da potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eurima, na način da krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom Eura (čl. 19.a., do čl. 19.e ZIDZPK/15). Taj Zakon, naime, nije niti mogao oštećenim potrošačima servirati tzv. potpuno financijsko obeštećenje zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valute CHF ili promjenjive kamate na način na koji je ugovorena ta odredba u Ugovoru, a da je tome tako jasno proizlazi iz sadržaja predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka (ali i inače iz drugih nalaza i mišljenja financijskih vještaka u drugim potpuno istovrsnim predmetima sa istim predmetom spora, kao u ovom slučaju, što je dobro poznato svim sudionicima ovakvih postupaka).

49. Valja naglasiti da je kroz sudski postupak i rješenje broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, ali i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U -I- 3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine, utvrđena zakonitost i provedba konverzije

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

u smislu ZIDZPK/15. Međutim, kroz konverziju kredita izvršenu na način propisan ZIDZPK/15, tužitelj nije bio obeštećen, niti je uopće objektivno mogao biti obeštećen i to zbog navedenih ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a što je po uvjerenju ovoga suda od bitnoga značaja za donošenje ove odluke.

50. Kako je bitan predmet rasprave u ovom slučaju bio da se raspravi je li unatoč provedenoj konverziji tužitelj potpuno obeštećen ili nije, odnosno od kakvog je utjecaja na zakonom propisana legitimna prava tužitelja, koja se očituju kroz vid predmetne novčane tražbine tužitelja, sam čin sklapanja navedenog Aneksa i da li je uopće od utjecaja sklapanje Aneksa u vezi opravdanosti i osnovanosti predmetne novčane tražbine tužitelja, potrebno je istaći kako ovaj sud posredstvom predmetnog suca, smatra da navedena dva sudska postupka istaknuta u točci 49., obrazloženja ove odluke, ujedno ne znače da je sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač – korisnik kredita u CHF (u ovom slučaju predmetni tužitelj), izgubio pravo potraživati od tuženika stečeno bez osnove, temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora za razdoblje važenja tog Ugovora do dana sklapanja ugovora o konverziji , odnosno do dana matematičkog izračuna konverzije kredita jer su sklapanjem navedenog Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu, bili izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sam naziv "Aneks broj 1 Ugovora o kreditu", ali i druga rečenica točke 2. Aneksa (točka 2.2.), odnosno da nije sklopljen novi ugovor o kreditu, pa je po stajalištu predmetnog suca, potpuno neprihvatljivo pravno stajalište (koje tuženik pokušava nametnuti u ovoj parnici) da tužitelj nema više pravo potraživati bilo što u vezi isplate temeljem Ugovora, na temelju ništetnih odredbi Ugovora, te da tužitelj uopće nema pravni interes za ovu parnicu. Kada u ovakvim predmetima tužitelj ne bi imao pravni interes za novčanu tražbinu kakvu je istakao, tada bi svi ovakvi postupci završavali odbacivanjem tužbe ili barem odbijanjem tužbenih zahtjeva, a tužbe se u ovakvim postupcima ne odbacuju, niti se donose jednosmjerne odluke o odbijanju tužbenih zahtjeva u ovakvim slučajevima.

51. U ovom dijelu obrazloženja ove odluke je potrebno istaći kako sudska praksa u vidu odluke VSRH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, upućuje na stajalište da bi se čak u slučaju kada bi se moglo ustvrditi da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kred itu i da za tako nešto ne bi bilo zapreka. Stoga, nisu prihvatljiva ovom sudu posredstvom predmetnog suca, suprotna pravna stajališta.

52. Prema tome, sklapanjem Aneksa, predmetne stranke su utvrdile svoja prava i obveze za ubuduće, ali ničime nisu (niti su to mogle po uvjerenju predmetnog suca) regulirale prava korisnika kredita u valuti CHF – tužitelja u smislu potpunog financijskog obeštećenja, temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, dakle za razdoblje do konverzije. Tako je upravo u tom smislu i VSRH još u odluci broj Rev -2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, nije izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a analogno tome i pravo za postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatom novčanih iznosa, temeljem tako utvrđenih ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Takvo pravno stajalište, također upućuje da je tuženik u zabludi kada tvrdi da tužitelj nema pravni interes za ovu parnicu.

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

53. U smislu valjanosti takvog pravnog stajališta ovoga suda, treba uputiti i na odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE Diapham GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85., te Odluke od 23. studenog 2017. godine, jasno navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, dok nasuprot tome, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Također, iz te presude Suda Europske unije, sasvim jasno proizlazi da ne može postojati nekakav apstraktni pravni interes, a koji je kako je to navedeno u odluci VSRH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, potpuno određeno i jasno navedeno , za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

54. Jasno jest da je ovaj sud, ali i svaki drugi u Republici Hrvatskoj, dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije, temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001. godine, a koji Sporazum je stupio na snagu 01. veljače 2005. godine, što znači više od dvije i pol godine, prije sklapanja predmetnog Ugovora, time da je u ovoj pravnoj situaciji bitno naglasiti i čl. 74.st.2.alineja1. navedenog Sporazuma, kojim se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj, zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

55. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 AŽ, protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. godine, zauzeto načelno pravno shvaćanje, kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke se jasno može zaključiti da potrošač baš uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo, a u ovoj parnici je vještačenjem dokazano da nacionalni zakon (ZIDZPK/2015) i sam efekt konverzije, nije omogućio tužitelju, bez svake dileme, povrat svih koristi koje je tužena banka neopravdano stekla, na temelju ništetnih odredaba Ugovora, na štetu tužitelja, kao potrošača (sva suprotna pravna stajališta su suprotna ovoj odluci Suda EU, premda se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj, zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji).

56. Takvo pravno shvaćanje iz navedene odluke C-118/17, ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZIDZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF, samo dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora jer od prava na izbor bilo kojeg potrošača da sklopi s bankom konverziju kredita u valutu Eura, sukladno nacionalnom zakonu, tj. ZIDZPK/15, treba lučiti razliku u odnosu na pravno pitanje "je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji". Ovaj sud

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

posredstvom predmetnog suca na temelju rezultata izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, smatra da navedeni nacionalni zakon (ZIDZPK/15), bez obzira što je tuženik postupio po njemu kada je ponudio tužitelju sklapanje Aneksa, nije omogućio tužitelju potpuno obeštećenje ili uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj nalazio, kao oštećeni potrošač, da nepoštene odredba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nikada nisu postojale, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac (u ovom slučaju tuženik) neopravdano stekao na štetu tužitelja, na temelju navedenih nepoštenih odredbi Ugovora (druga stvar je, a što nije predmet rasprave u ovome slučaju, što taj ZIDZPK/15, nije objektivno niti mogao tužitelju omogućiti potpuno obeštećenje, za sve ono za što je financijski oštećen, uslijed ništetnih odredaba Ugovora).

57. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca prihvaća, a kako to očito čini i VSRH, kada obrazlaže svoju odluku broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da bi se potrošač - korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu (jasno je da u ovom slučaju tužitelju nisu bili poznati svi parametri jer na dan sklapanja Aneksa - 10. veljače 2016. godine, još uvijek nije bila donesena zadnja odluka VTS u vezi ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, koje je sklapala tužena banka u točno određenom razdoblju u okviru svih potrošačkih ugovora sa valutom CHF, sukladno presudi donesenoj od strane TSZ u kolektivnom sporu, te je ta odluka donesena tek 14. lipnja 2018. godine, dakle tek po proteku razdoblja dužeg od pune dvije godine nakon sklapanja Aneksa). Naime, u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF, koje ugovore je sklapala tužena, pa tako i u vezi predmetnog Ugovora, jasno je da je zadnja drugostupanjska odluka u kolektivnom sporu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, uslijedila nakon proteka više od dvije godine nakon sklapanja aneksa osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije, te tužitelj, kao potrošač i korisnik kredita, zasigurno u trenutku sklapanja navedenog Aneksa, objektivno nije mogao, zbog toga u cijelosti imati u vidu ili na raspolaganju sve potrebne informacije i sagledati u cijelosti , kao prosječni potrošač, koje su to sve odredbe zapravo nepoštene i ništetne u konkretnom Ugovoru i kada bi se jedino i mogao pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak uostalom proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 09. srpnja 2020. godine i to u predmetu C-452/18 XZ, protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u predmetu XZ, protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u predmetu AŽ, protiv Erste Bank Hungary Zrt., potrošačima i korisnicima kredita u CHF, svakako pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a tako i tužitelju iz ove parnice.

58. Napokon, u jednoj od bitnih odluka Europskog suda za ljudska prava na tu temu u predmetu Đ, protiv Republike Hrvatske, datiranoj sa 01. rujnom 2022. godine, Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se time svakako može zaključiti kako i Europski sud za ljudska prava (dakle, ne samo Sud EU), jasno i konkretno smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Po uvjerenju ovoga suda, nije pravno opravdano ili dopušteno ignorirati ili u najmanju ruku

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

zanemarivati pravni značaj i obvezatnu primjenu, ovih navedenih odluka Suda EU i Europskog suda za ljudska prava, kada se raspravlja u ovom predmetu ili istovrsnim predmetima, odnosno kada se ocjenjuje od kakvog je pravnog učinka sklapanje Aneksa u ovom slučaju (ili drugih aneksa ili dodataka u drugim, pravno istovrsnim slučajevima), na zakonska prava tužitelja, kao oštećenog potrošača, da potražuje po općim propisima obveznog prava isplatu svih novčanih iznosa za koje je oštećen i to sve do pune restitucije, po pravilima stjecanje bez osnove, odnosno uz osnovu koja je otpala, na temelju sadržaja predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

59. Obzirom da je na ovaj način detaljno i sasvim konkretno obrazloženo zbog čega ovaj sud, posredstvom predmetnog suca, smatra, prihvaćajući uostalom i pravno stajalište VSRH istaknuto u obrazloženju odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da nije od značaja sklapanje navedenog Aneksa, za opstojnost prava tužitelja, kao korisnika kredita, da sukladno Ugovoru, odnosno ništetnim odredbama tog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, potražuje isplatu preplaćenih iznosa, ako postoji uopće novčana razlika preplaćenih iznosa temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora, obzirom na sve ono što je tuženik utvrdio prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura (a što je uostalom i bio predmet financijskog vještačenja u ovome postupku), valjalo je obrazložiti zbog čega nije osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja.

60. Naime, o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje je sasvim na konkretan i jasan način zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine (međutim, tuženik i/ili njegov odvjetnik očito ne poštuje to pravno shvaćanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, kao što ne poštuje pravna shvaćanja tog suda iz odluke Rev-2221/2018), prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju koje se odnosi i na predmetnu parnicu, između ostalih istovrsnih parnica, a to je predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.

61. Ignorirajući navedeno pravno shvaćanje VSRH, tuženik iz ove parnice posredstvom svog odvjetnika, prvenstvo u odnosu na pravno shvaćanje VSRH, daje tzv. pravnim stručnjacima, koji o raznoraznim temama pišu stručne članke, za koju objavu stručnih članaka su ujedno plaćeni, odnosno primaju novčanu naknadu, a takvi nazovi stručni članci nemaju i nikada nisu imali značaj bilo kakve sudske prakse ili obvezatne primjene u sudskim odlukama, za razliku od pravn ih stajališta revizijskog, VSRH.

62. U odnosu na navedeno pitanje (predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara), VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda, bez obzira što o tome misle neki nazovi pravni stručnjaci, koji pišu stručne radove za novčanu naknadu, te bez obzira što o tome misli tuženik ili njegov odvjetnik, dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama i to svakako bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege praktične primjene tih važnih pravnih stavova VSRH u pojedinim revizijskim odlukama, a u vezi parnica na koje se odnose ti isti pravni stavovi) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva "počinje teći ispočetka" tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2014. godine (jer je prethodnog dana inače donesena odluka VTS br. Pž-7129/2013- 4, isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti promjenjive kamatne stope), odnosno od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule), pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena dana 10. lipnja 2019. godine, u smislu navedenog shvaćanja VSRH nije istekao zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove niti zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali niti zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF.

63. Dakle u konkretnom slučaju s obzirom da je svoju predmetnu tužbu tužitelj, po svojoj punomoćnici, predao Općinskom sudu u Bjelovaru, dana 10. lipnja 2019. godine (što je vidljivo iz prijemnog štambilja na predmetnoj tužbi tužitelja na listu 1 spisa), odnosno da je tek od dana 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule) počeo teći zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, nije istekao navedeni rok zastare tužitelju u vezi predmetnog novčanog zahtjeva po osnovi tečajnih razlika jer se u ovom slučaju nedvojbeno radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja, na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle odluke VSRH koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju. Analogno tome, tužitelju nije istekao navedeni rok zastare od 5 godina, niti u vezi potraživanja po osnovi ništetne odredbe Ugovora u pogledu promjenjive kamatne stope, a ko ji rok je inače počeo teći od 14. lipnja 2014. godine, te je do 14. lipnja 2019. godine, tužitelj opravdano mogao, a što je i učinio, podnijeti tužbu u vezi novčanog potraživanja po toj osnovi.

64. Sud smatra da se u ovom slučaju u pogledu novčane tražbine tužitelja, ne primjenjuje rok zastare od 3 godine (što ponekad tuženici u ovakvim parnicama, neopravdano pokušavaju sugerirati još u odgovoru na tužbu, kao i tuženik iz ove parnice na listu 2 svog odgovora na tužbu) jer se u ovom slučaju u pravnom smislu radi o novčanom potraživanju po posebnim pravilima Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, odnosno potraživanju temeljem osnove koja je otpala utvrđenjem ništetnih navedenih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a što samo u širem smislu spada u zahtjev po osnovi naknade štete.

65. S aspekta tuženika, koji pokušava na sve moguće i dopuštene načine uspjeti u ovoj parnici (a što je u ostalom bezuspješno pokušavao učiniti i tijekom parnice vođene pred TSZ pod brojem P-1401/2012) je sasvim razumljivo da dotični vrlo često i kada obrazlaže prigovor zastare, pokušava uputiti na primjenu kraćeg zastarnog roka i to onog od 3 godine, a koji se odnosi na naknadu štete, međutim i sudska praksa koja je bar u ovom pitanju jednosmjerna se u ovakvim individualnim restitucijskim zahtjevima svih oštećenih potrošača, utemeljenim na ništetnim odredbama ugovora o potrošačkom kreditiranju i primjeni pravnih stajališta iz pravomoćne presude iz predmeta TSZ br. P-1401/2012, potvrđenih drugostupanjskim odlukama, ali i

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

revizijskom odlukom, još odavno izjasnila u prilog ovosudnog utvrđenja da se u ovim opisanim okolnostima slučaja isključivo može raditi o potraživanju koje zastarijeva za 5 godina (što je dobro poznato i odvjetnicima tuženika, bez svake dileme) , a ne o potraživanju koje zastarijeva za 3 godine.

66. Kako je tužitelj direktno, istaknutim formalnim deklaratornim zahtjevom, predložio utvrđenje ništetnim pojedinih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, valja istaći da je predmetna tužba tužitelja bila utemeljena na čl. 502.c. ZPP, te čl. 138.a. ZZP/07, ali i čl. 323. ZOO, pa je po uvjerenju ovoga suda, tužitelj dokazao u ovoj parnici da na predmetni Ugovor, sklopljen između stranaka, imaju učinak pravna utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Na opravdanost ovakvog zaključka u pravnom smislu (kada se govori o primjeni navedenih pravnih utvrđenja iz istaknutih odluka TSZ, VTSRH i VSRH) jasno upućuju pored mnogobrojnih nižestupanjskih odluka i neke odluke VSRH, ali i odluke Ustavnog suda RH i to br. U-III-2521/2015, te br. U-I-3685/2015.

67. Prema tome, u ovome predmetu je prihvaćena tvrdnja tužitelja da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora (bez obzira što nije osnovan dio tužiteljevog formalno istaknutog zahtjeva u vezi ništetnosti točke 8. Ugovora u vezi načina obračuna kamate proporcionalnom metodom i u vezi ugovorene kamate od 4,500% jer ta kamata uopće nije bila ugovorena točkom 8. Ugovora) , a sud je praktički odluku o osnovanosti dijela predmetnog novčanog potraživanja tužitelja, koje potraživanje predstavlja u usvojenom dijelu restitucijski zahtjev, mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno utvrdio, a što i jest, da se na ovaj postupak, odnosno na predmetni Ugovor sklopljen između stranaka primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a podredno i iz odluka viših sudova kojima su potvrđena pravna utvrđenja iz te prvostupanjske presude. Dakle, ništetnost odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli – CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila utemeljena upravo na navedenoj utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz sklopljenih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao sa potrošačima na dan 15. studenog 2007. godine (kada je sklopljen i predmetni Ugovor), istaknutoj u opisanim odlukama, donesenim povodom kolektivne tužbe jer se tužitelj praktički i pozvao tijekom ove parnice, direktno i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP i na čl. 138.a. ZZP/07, ali i čl. 323. ZOO.

68. Sud prihvaćajući primjenu pravnih utvrđena iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ (kakva utvrđenja je inače u obvezi prihvatiti, neovisno o tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara), odnosno iz navedenih drugostupanjskih odluka VTSRH od 13. lipnja 2014. godine i 14. lipnja 2018. godine, kojima su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi ništetnosti ugovorene promjenjive kamatne stope i u vezi valutne klauzule (CHF), odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, a koje odluke su donesene i u odnosu na tuženika kao banku (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika), smatra da je navedena ništetnost navedenih bitnih ugovornih odredaba iz Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ustanovljena u pravomoćnoj prvostupanjskoj presudi, ali upravo i u navedenim drugostupanjskim odlukama od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018.

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

godine, donesenim povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, a konačno i u revizijskim odlukama koje su se odnosila na te dvije drugostupanjske odluke.

69. U drugu ruku, tuženik niti personalnim niti materijalnim dokazima, nije dokazao u ovoj parnici da bi tužitelj bio na pravilan način obaviješten o svim potencijalnim rizicima realizacije kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, ali i da bi mu uopće bili uručeni ikakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da mu je uručena i nekakva potencijalna brošura u vezi takvih kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom iz koje bi bilo vidljivo da je tuženik, primjerice svog klijenta – tužitelja, upozoravao na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili svojevrsna brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2007.g., niti je dokazao da bi zaposlenica banke pojasnila i objasnila tužitelju u fazi pregovaranja oko sklapanja Ugovora, temeljem kojih to parametara uopće dolazi do odluke banke o promjeni kamatne stope, te da bi uslijed toga tužitelj imao sasvim dovoljno informacija, temeljem kojih bi mogao objektivno razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, sa promjenjivom kamatnom stopom . Ovjereni po javnom bilježnicu pisani iskaz izvjesne ĆŽ (koji je tuženik dostavio u spis) u kojem ona očito po nahođenju nekakvog pravnika tužene banke ili čak nahođenju nekog odvjetnika tužene banke, dakle mimo ovog sudskog postupka koji funkcionira na načelu neposrednosti, daje neke konkretne informacije vezano za uobičajene odnose potrošača i korisnika kredita, vezane za sklapanje potrošačkih ugovora, nema u ovome slučaju baš nikakavu dokaznu snagu i tuženik u ovome predmetu pogrešno smatra da je iskaz te osobe, ovjeren po javnom bilježniku, iole bitan za ovu parnicu.

70. Nesporna činjenica jest da tužitelj doista nije bio stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, međutim ta činjenica nije u ovoj pravnoj situaciji uopće od bilo kakvog značaja za primjenu utvrđenja iz navedene parnice vođene pred TSZ, za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuje odredbe navedenih dvaju različitih zakona, u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka.

71. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao u više navrata, na presudu TSZ br. P -1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna samo protekom roka za žalbu, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi tuženika i bezuspješnih pokušaja tuženika da se ta prvostupanjska presuda ukine, valja podsjetiti da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedene dvije drugostupanjske odluke od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, odlučeno da je : "Erste & Steiermarkische Bank d.d. u razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trećetužena Erste & Steiermarksiche Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008.godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima ,koristeći u istima , ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom trećetužene Erste & Steiermarkische Bank d.d i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku trećetužene Erste & Steiermarkische Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa , a sve na štetu potrošača , pa je time trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

72. Vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, sud je pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, ocijenio osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, ali i čl. 96.i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 , 133/09), te čl. 106.st.1., kao i čl. 118. ZZP/14, a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane tuženika, a ujedno i izričito citirana u prethodnoj točci obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTS br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a podredno i odbijanjem revizija tuženik banaka od strane VSRH, podnesenih protiv drugostupanjskih odluka.

73. Da je tuženik u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese tužitelja, tj. da je i na njegovu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane odluke tuženika, bez za to u Ugovoru navedenih odgovarajućih parametara i razloga, osim što to

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, to proizlazi i iz sadržaja navedenog tipiziranog predmetnog Ugovora, kojeg je sastavila upravo pravna služba tuženika (posebice kada se isti dovede u vezu sa izrekom navedene pravomoćne presude TSZ), a to ujedno proizlazi i iz iskaza tužitelja, prihvaćenog kao istinitog, pri čemu tuženik suprotno nije dokazao u ovoj parnici.

74. Prema tome, kako je ovom presudom ocijenjen osnovanim zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove, vezano za formalni deklaratorni zahtjev tužitelja u vezi utvrđenja ništetnosti valutne klauzule iz čl. 7. Ugovora, ali i u vezi neformalnog zahtjeva tužitelja u pogledu promjenjive kamatne stope iz čl. 8. Ugovora (kad je već formalni zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan u vezi čl. 8. Ugovora jer je u tom dijelu tužbenog zahtjeva, bila sasvim pogrešno navedena ugovorena kamatna stopa od 4,500%, premda je doista bila ugovorena kamatna stopa od 8,250% , a ujedno je tužitelj tim dijelom neosnovanog zahtjeva, potpuno neosnovano potraživao da se utvrdi ništetnim i sam način obračuna kamate proporcionalnom metodom, ne nalazeći potrebu da tako nešto uopće obrazloži), koji dio Ugovora je izričito citiran u izreci ove odluke, valjalo je u pogledu pravne osnove, ocijeniti opravdanim i predmetni kondemnatorni zahtjev tužitelja u vezi isplate određenog novčanog iznosa, koji je tužitelju dosuđen ovom presudom. Naime, ponovo treba naglasiti da tužitelj u ovom slučaju nije niti bio dužan u svojoj tužbi, isticati formalne deklaratorne zahtjeve u vezi ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a što je već potvrdila sudska praksa, barem u zadnjih 5 godina, već je mogao samo pozivajući se na pravna utvrđenja iz navedene presude TSZ, podnijeti kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa za koji je bio oštećen, a prilikom raspravljanja o kojem kondemnatornom zahtjevu bi sud bio dužan raspraviti o prejudicijelnom pitanju, da li se pravommoćna pravna utvrđenja iz navedene presude TSZ, mogu primijeniti i na Ugovor, dakle i na ovu pojedinačnu parnicu, pa je upravo zbog toga bilo nebitno za meritorno usvajanje dijela novčanog zhatjeva tužitelja, što je u ovom slučaju samo dio formalno istaknutog deklaratornog zahtjeva tužitelja bio usvojen, a dio odbijen, kada je sud ocijenio da se na Ugovor primjenjuju opisana pravna utvrđenja iz navedene pravomoćne presude TSZ.

75. Polazeći od pravila da odluka suda (ili bolje reći odluke s obzirom da se radi i o prvostupanjskoj, ali i o navedenim drugostupanjskim odlukama, pa čak i revizijskim odlukama – opaska suca) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu utvrđivanja postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, sud smatra kako osnovanost tog formalnog prejudicijelnog zahtjeva tužitelja u vezi utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, ali i osnovanost neformalnog prejudicijenog zahtjeva u vezi ništetnosti promjenjive kamatne stope, na način na koji je ugovorena u Ugovoru, direktno upućuje na osnovanost dijela restitucijskog zahtjeva vezanog za preplatu kamate i tečajnih razlika, ali i na zateznu kamatu u vezi tih pravnih osnova, cijeneći sadržaj prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka iz ove parnice.

76. Obzirom da je sud procijenio da Ugovor može opstati unatoč ništetnosti navedenih odredaba, te da je bilo potrebno, kod matematičkog utvrđivanja visine novčanog iznosa preplate, primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

bio na snazi u odnosu na CHF na dan isplate kredita, vještaku je rješenjem od 06. studenog 2024. godine (list 395-398), bio određen detaljni predmet vještačenja. Taj predmet vještačenja je u bitnome bio određen u smislu da vještak obračuna i utvrdi koliki novčani iznos tužitelju pripada do dana konverzije ugovora ili koliki mu je iznos tuženik dužan isplatiti do toga dana, temeljem Ugovora, zbog stečenog bez osnove, vodeći računa pri tome o pravnim učincima konverzije (odnosno vodeći računa o tome da li je konverzijom kredita došlo do pune restitucije tužitelju), odnosno svim utvrđenjima tužene banke, kod izračuna konverzije.

77. Vještak Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb je u pisanom nalazu i mišljenju od 13. prosinca 2024. godine, na temelju materijalnih dokaza koje prileže u spisu u bitnome naveo da postoji preplata izvršena od strane tužitelja zbog ništetne valutne klauzule i ništetne promjenjive kamatne stope iz Ugovora, kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 CHF, uz promjenjivu godišnju redovnu kamatnu stopu od 8,25%, bila ugovorene u jednakim mjesečnim anuitetima, tijekom 216 mjeseci.

78. Nadalje, vještak je na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu utvrdio da su stranke sklopile dana 10. veljače 2016. godine, Aneks na temelju ZIDZPK/2015, pri čemu je utvrđeno da:

- na dan 30. rujna 2015. godine, nedospjela glavnica konvertiranog kredita iznosi u valuti Eura, 23.269,26 Eura,

- je prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. godine, tužitelj uplatama po kreditu u valuti CHF, manje platio konvertirani kredit u Eurima, za iznos od 1.948,55 Eura (u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB, na dan podmirenja).

79. Pored toga je vještak utvrdio kada je sve, od kojeg anuiteta i u kojem točno iznosu tuženik u 4 navrata povećavao godišnju ugovorenu kamatnu stopu (na 9,20%, 8,85%, 8,843% i 8,831%), sve do anuiteta s dospijećem od 01. kolovoza 2015. godine, kada je kamatna stopa određena i stabilizirana na 8,073% godišnje.

80. Vještak je za odgovor na postavljene zadatke, određene predmetom vještačenja tabelarno prikazao i otplatni plan, kojeg je tuženik primijenio u razdoblju od isplate kredita, 15. studenog 2007. godine, do izračuna konverzije predmetnog kredita (30. rujna 2015. godine), kao i usporedni otplatni plan sa sljedećim elementima:

- glavnica u iznosu od 50.000,00 CHF,

- fiksna kamatna stopa od 8,25% godišnje,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora, važećem za CHF na dan korištenja kredita, pa je usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazao opet tabelarno, razlike u visini obveza i to:

- prvo razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac "m" Tabele 1),

- zatim je te razlike iskazao u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja kreditora na dan korištenja kredita (stupac "p" Tabele 1),

- potom je iskazao razlike po osnovi promjene tečaja (stupac "s" Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac "d" Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog, na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita),

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

- a s obzirom da je po predmetnom kreditu bila provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja sukladno čl. 171. i čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, obračunao je i iskazao zatezne kamate na razlike u visini anuiteta (stupac "r" Tabele 1) kao i na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac "t" Tabele 1) do dana 30. rujna 2015. godine.

81. Prema tome, iz zaključnog mišljenja vještaka, potkrijepljenog i prethodnim tabelarnim izračunom, proizlazi da je vještak utvrdio:

a) ako se promatraju samo više plaćeni iznosi od strane tužitelja,

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. siječnja 2008.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.356,26 CHF, odnosno 802,08 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su od strane vještaka u stupcu "m" Tabele 1 nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu „p“ Tabele 1 nalaza (u valuti Eura) (samo pozitivni iznosi),

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. siječnja 2008.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.187,64 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "s''

Tabele 1 nalaza (samo pozitivni iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine, iznosi 8.179,55 EUR, od čega se 5.989,65 EUR odnosi na glavnicu, a 2.189,90 EUR, na zatezne kamate.

b) ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada je vještak utvrdio:

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. siječnja 2008.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 802,08 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "p" Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. siječnja 2008. g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015. g.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 5.183,33 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (svi iznosi),

- da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine, iznosi 8.171,10 EUR, od čega se 5.985,33 Eura odnosi na glavnicu, a 2.185,84 Eura, na dospjele nepodmirene zatezne kamate,

c) da iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015. godine) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. godine, odnosno do dana izračuna konverzije, primjenjivala kamatna stopa od 8,25%, te da se otpočetka otplate do dana

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 1.771,10 Eura,

d) da je tuženik u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

e) da su sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015. godine, pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorišteni za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

82. Na ovaj vještački nalaz tuženik nije imao primjedbi u smislu točnosti vještačkog matematičkog izračuna, a što je izričito naglasio podneskom od 16. siječnja 2024. godine. Međutim, tužitelj je podneskom od 28. siječnja 2025. godine, opreza radi istakao prigovor vještačkom matematičkom izračunu u vezi utvrđene visine preplate koja proizlazi iz promjene kamata u iznosu od 802,08 Eura, navevši da je u preliminarnom izračunu ta razlika utvrđena u iznosu od 1.712,14 Eura, pa je tužitelj stoga, predložio da se vještak očituje zbog čega je ovolika razlika u ta dva matematička izračuna. Tužitelj je također osporio matematički izračun vještaka u pogledu utvrđene preplate u iznosu od 5.187,64 Eura u vezi tečajnih razlika, obzirom da iz preliminarnog izračuna koji je tužitelj dostavio sudu (misli se na matematički izračun vještaka Rašića, kojeg je tužitelj sam angažirao da mu izvrši matematički izračun preplaćenih iznosa – opaska suca), proizlazi preplata u iznosu od 7.467,66 Eura, pa je i u vezi toga tužitelj zamolio da se vještak očituje, zbog čega je ovako velika razlika između tih dvaju matematičkih izračuna. Napokon, tužitelj je prigovorio i po vještaku utvrđenom iznosu više obračunate preostale glavnice (1.771,10 Eura), obzirom da ista po preliminarnom izračunu iznosi čak 3.644,33 Eura, pa je tužitelj zamolio da se vještak i vezi tog izračuna očituje, zbog čega je došlo do tako velike razlike u dva izračuna.

83. Podneskom od 09. svibnja 2025. godine, financijski vještak je odgovorio na prijedlog tužitelja iz navedenog podneska datiranog sa 28. siječnja 2025. godine, čime je dopunio pisani nalaz i mišljenje. Iz tog vještačkog očitovanja je proizlazilo da je vještak, odgovarajući na određeni mu predmet vještačenja, vodio računa o matematičkom izračunu preplate s obzirom na one obveze koje je tužitelj platio (dakle, ne i na one dospjele obveze koje tužitelj nije platio tuženiku), tuženiku u odnosu na one koje bi trebao platiti da se otplata kredita vršila prema početno ugovorenoj kamaznoj stopi i ugovorenom tečaju na dan korištenja kredita. Vještak je napomenuo da iz materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu proizlazi kako se radilo o kreditu, po kojem nisu na vrijeme ispunjavane sve dospjele obveze od strane tužitelja, a stoga je i na dan izračuna konverzije kredita (30.09.2015.g.), postojao dug od starne tužitelja u iznosu od 8.486,11 CHF, vezano za neplaćene dospjele anuitete i to od 75., do 93. anuiteta. Stoga je i prema navedenom izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. godine, utvrđen manjak u iznosu od 1.762,55 Eura, što znači da je na dan potpisa Aneksa (10.02.2016.g.), korisnik kredita, uplatama po kreditu u CHF, manje platio konvertirani kredit u EUR za iznos od 1.948,55 Eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB, na dan podmirenja.

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

84. U tom kontekstu, kada je vještak izanalizirao preliminarni matematički izračun visine novčane tražbine tužitelja, temeljem kojeg je tužitelj i istakao visinu svoje tražbine u ovoj parnici u ranijoj fazi postupka (prije nego li je istu uskladio sa nalazom i mišljenjem navedenog sudskog vještaka, a ne sa preliminarnim izračunom), vještak je utvrdio da je taj preliminarni izračun sačinjen na način da su u isti sve obveze tužitelja do dana izračuna konverzije iskazane kao plaćene (iako u stvarnosti nisu sve bile plaćene), ali i da za obveze s dospijećem od 01. veljače 2015. godine, do zaključno 01. rujna 2015. godine, nije primijenjen tečaj od 6,39 kuna za 1 CHF, koji se u skladu sa čl. 11.d. ZIDZPK/2015, primjenjivao u razdoblju od 1 godine od stupanja na snagu navedenog Zakona i to za obveze plaćene nakon 26. siječnja 2015. godine, već je bio primijenjen veći tečaj.

85. Nakon ovakvog očitovanja, sudskog vještaka, odnosno pojašnjenja zbog čega su relativno znatne razlike u matematičkom izračunu predmetnog sudskog vještaka u odnosu na preliminarni izračun vještaka Rašića, po kojem je tužitelj u ranijoj fazi ove parnice istakao visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj posredstvom odvjetnika nije više imao nikakavih primjedbi na navedeni nalaz i mišljenje predmetnog sudskog vještaka, te je podneskom od 06. lipnja 2025. godine, istakao svoj konačni zahtjev kojim je konkretizirao visinu svog potraživanja u skladu sa matematičkim izračunom, predmetnog sudskog vještaka.

86. Matematički izračun predmetnog sudskog vještaka je prihvaćen kao stručan i točan, tim više što niti jedna stranaka nije imala nekih konkretnih primjedbi na točnost matematičkog izračuna.

87. Vodeći računa o činjenici da je vještak, čiji je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaćen od strane ovoga suda, između ostalog, opisao u svom pisanom nalazu i mišljenju, zbog čega je prilikom vršenja matematičkog izračuna ukupne visine preplaćenih iznosa tuženiku od strane tužitelja, temeljem ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, trebao kapital izirati potraživanje tužitelja u vezi zatražene zatezne kamate na sve preplaćene iznose u vezi obje osnove do dana 30. rujna 2015. godine (odnosno do dana kada je izvršen matematički izračun konverzije kredita), a radilo se jednostavno o tome da je to bilo nužno i potrebno radi poštivanja "reda uračunavanja i ispunjenja" u smislu čl. 171. i čl. 172. Zakona o obveznim odnosima (jer uostalom Aneks koji su stranke sklopile je proizvodio pravne učinke između stranaka, a tužitelj nije podnesenom tužbom uopće predlagao da se utvrde ništetnim neke odredbe Aneksa), sasvim je jasno da nije bilo nikakvog opravdanog razloga da se ne prihvati kao točan matematički izračun vještaka, tim više što niti jedna stranka nije imala bilo kakvih primjedbi na sadržaj tog, matematičkog izračuna vještaka.

88. Ovdje valja ponovo naglasiti, obzirom da se tuženik tijekom cijele ove parnice uzastopno poziva na nekakvu sudsku praksu, koja njemu ide u prilog, da je ovom sudu dobro poznata sudska praksa VSRH iz odluka donesenih u predmetima broj Rev- 586/2019 i Rev-1359/2019 i nekih drugih na koje je tuženik ukazao u ovome predmetu , odnosno da su doista pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine, Rev-522/2018 od 26. travnja 2022. godine, ali i broj Rev-586/19- 14 od 21. prosinca 2022. godine (te nekih drugih odluka), ali i pravno shvaćanje Županijskog suda u Varaždinu sa sjednice Građanskog odjela tog suda održane 07.

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

lipnja 2023. godine i pravna shvaćanja nekih drugih drugostupanjskih sudova iz odluka na koje je ukazao tuženik u ovoj parnici, dijametralno suprotna pravnom stajalištu ovoga suda u pogledu pravnog dosega sklapanja Aneksa, odnosno pravnih učinaka provedene konverzija ugovora (koji su početno bili sklopljeni u valuti CHF, a potom su konverzijom vezani za valutu Eura), na novčana potraživanja potrošača, istaknuta temeljem ugovora o kreditu, do dana konverzije ili u ovom slučaju na predmetno potraživanje tužitelja, isključivo temeljem Ugovora, ali ta pravna stajališta iz navedenih odluka VSRH, kao i posljednje odluke VSRH iz predmeta broj Rev-925/23 (u kojoj se nakon detaljnog analitičkog teoretiziranja o nekim činjenicama, čak direktno kritizira pravni stav drugog vijeća VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, ali i nekih drugih odluka sudova) su suprotna nekim drugim pravnim stajalištima istog VSRH, pa tako i navedenom pravnom stajalištu zauzetom u odluci broj Rev 1096/2022- 2 od 08. studenog 2022. godine, a ovaj sud je prihvatio dio pravnog stajališta VSRH iz odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, te pravna stajališta navedena u istaknutim u ovom obrazloženju odlukama Suda EU i Europskog suda za ljudska prava, a na koje odluke se ovaj sud pozvao prilikom obrazlaganja opravdanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u pogledu pravne osnove. Ovaj sud je bez dvojbe, morao detaljno obrazložiti prilikom donošenja ovakve odluke koju je donio i pojasniti zbog čega ne prihvaća suprotna pravna stajališta.

89. Revizija povodom koje je donesena pred VSRH, odluka broj Rev-925/23 dana 08. travnja 2025. godine (dakle, relativno novija odluka VSRH u predmetima sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita u valutu Eura"), prethodno je bila dopuštena, samo radi odgovora na pravno pitanje: „Ima li tužitelj koji je prihvatio konverziju i čiji je CHF kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15), unatoč izvršenoj konverziji, pravo na povrat preplate redovne kamate plaćene temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz CHF kredita?“, te je u revizijskom stadiju tog postupka pod brojem Rev-925/23, bilo sporno pitanje pravnih učinaka sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu početno sklopljenog u valuti CHF u va lutu Eura, a koja konverzija je bila izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 - dalje: ZID ZPK/15) i pitanje prava potrošača s tim u vezi. VSRH u toj odluci prije svega i sam naglašava da o tom spornom pravnom pitanju vezanom za pravne učinke sporazuma o konverziji postoji neujednačena praksa i revizijskog suda, dakle VSRH, te da neujednačena sudska praksa, inače krši načelo pravne sigurnosti što dovodi do povrede načela pravičnog suđenja (kada predmetni sudac ovoga suda, upravo u obrazloženjima svojih odluka koje donosi u istovrsnim predmetima, iznosi upravo te iste činjenice, pojedini drugostupanjski suci sebi uzimaju za pravo da dijele nepotrebne "packe" predmetnom sucu ili neke sebi prihvatljive lekcije u vezi tih istih tvrdnji, za koje oni smatraju da nisu potreban dio obrazloženja sudske odluke, no sasvim je jasno da je to samo njihovo skromno mišljenje i da svaki sudac ima pravo da obrazloži svoje stavove, ali i da se prilikom takvog obrazloženja osvrne i na cjelokupnu pravnu situaciju u ovakvim predmetima na nivou Republike Hrvatske, koja je više od zabrinjavajuće, a na što jasno upućuje i sadržaj obrazloženje odluke VSRH iz predmeta broj Rev-925/23 – opaska suca). Također, VSRH je u toj odluci od 08. travnja 2025. godine, naveo izrijekom kakva su pravna stajališta bila zauzeta u pojedinim različitim odlukama tog VSRH o tom spornom pitanju, uputivši dakle na različitu sudsku praksu suda koji bi prema Ustavu RH, trebao osigurati jedinstvenu primjenu prava putem ujednačene sudske

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

prakse kako bi se ostvarila ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a time i osigurale pravna sigurnost, zakonitost i predvidljivost sudskih odluka koja su obilježja svojstvena vladavini prava i predstavljaju zajedničku vrijednost svih država članica Europske unije (na to također upućuje VSRH u toj odluci), te je dobar dio obrazloženja te revizijske odluke bio posvećen pojašnjenju zbog čega postoje i objektivni i subjektivni razlozi za neujednačenost sudske prakse u vezi spornog pravnog pitanja. Obrazlažući konkretan slučaj u navedenom revizijskom predmetu, VSRH je utvrdio da su nižestupanjski sudovi, u bitnome ocijenili da činjenica konverzije kredita u valutu Eura, sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već „ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje da li je njome uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji mu pripada“ (upravo to smatra i ovaj sud u ovoj, ali i svim istovrsnim pravnim situacijama, posredstvom predmetnog suca – opaska suca). U vezi takvog zaključka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, revizijski sud utvrđuje u navedenoj odluci, da je isti pravni stav pogrešan, opisujući to na slijedeći način: "Slijedeći načelo jedinstva sudske prakse kao načelo tumačenja prava u postupku pred najvišim sudom kojemu je ustavna funkcija osiguranje jedinstvene primjene prava, a izraženo kroz naprijed navedeno većinsko shvaćanje odjelne sjednice, ovo vijeće revizijskog suda ocjenjuje da ovakvo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije prihvatljivo. Naime, prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci ovog suda broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., kada je riječ o mogućnosti ocjene poštenosti zaključenog Dodatka Ugovoru o kreditu, primjenjuju se izričite odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 78/15 - dalje: ZZP), dok se u odnosu na pitanje materijalnopravnih posljedica utvrđene ništetnosti Ugovora o kreditu, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZID ZPK/15 i ZZP. Među tim propisima nema konkurencije, ali postoji kumulacija o čemu treba voditi računa zato što je cilj odredaba o posljedicama utvrđenja djelomične ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora vratiti potrošaču ono što je stečeno bez osnove i platiti zatezne kamate. ". Nadalje, VSRH u toj odluci u kojom se uopće ne bi trebalo raspravljati (s obzirom na navedeno postavljeno revizijsko pitanje) o tome ima li tužitelj u svojstvu potrošača, pravo na povrat preplate pozitivnih tečajnih razlika (o čemu se između ostalog raspravlja u ovoj parnici – opaska suca), plaćenih temeljem odredaba o početno ugovorenoj valutnoj klauzuli u kreditu sklopljenom s valutom CHF, navodi slijedeće: "Suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i dodatka ugovoru sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovora, uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZIZ ZPK/15.". Potom VSRH u toj odluci utvrđuje slijedeće: "…polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, (ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.".

90. a) Ovaj, upravo citirani pravni stav, a na koji direktno upućuje i odluka VSRH u predmetu pod brojem Rev-1359/2019, nije ovome sudu prihvatljiv iz više razloga. Naime, u ovoj parnici između gore navedenih stranaka se uopće ne raspravlja o ništetnosti Aneksa i tužitelj uopće ne tvrdi da Aneks ne proizvodi ili da nije proizveo određene pravne učinke u smislu ZIDZPK/2015, a financijski vještak je uostalom i utvrdio, između ostalog, svojim pisanim nalazom i miljenjem da je konverzija kredita u cijelosti izvršena u skladu sa ZIDZPK/2015, time da je u ovom obrazloženju već navedeno da je ta konverzija (odnosno navedeni ZIDZPK/2015) prošla na nivou sudskih odluka (USRH i VSRH), ocjenu ustavnosti i zakonitosti. Prema tome, kako i ovaj sud smatra da je Aneks sklopljen u skladu sa navedenim ZIDZPK/2015, te da je taj Zakon prošao uspješno kontrolu Ustavnog suda Republike Hrvatske, zbog čega nema nikakve dileme da Aneks predstavlja u cijelosti valjani pravni posao i da proizvodi pravne učinke, valjalo je ponovo naglasiti da je predmet ove parnice utvrđivanje novčanog iznosa koji je tužitelj preplatio tuženiku, zbog ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, vodeći računa o financijskim efektima konverzije kredita, prilikom takvog matematičkog izračuna, a o čemu je sve vještak vodio računa i što je vještak matematički izračunao i utvrdio.

90. b) Navedenim Aneksom su samo regulirane odredbe ranijeg stranačkog Ugovora i to u smislu otplate preostalog duga vezanog za valutu Eura , za ubuduće, a koji stranački ugovor se više od punih 8 godina ranije izvršavao, dok je obveza plaćanja tužitelja bila vezana za valutu CHF, a nema govora o tome da bi se sklapanjem tog Aneksa stranke "prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi" i ne postoji opravdan razlog za takav zaključak (ovaj sud dakle smatra da je sasvim pogrešan pravni stav o tom "nazovi prešutnom odricanju" u odlukama VSRH u predmetima vođenim pod brojem Rev-1359/2019 i Rev-925/23), tim više što na sasvim suprotne pravne stavove, koje prihvaća ovaj sud posredstvom predmetnog suca, upućuju neke odluke Suda EU, ali i neke odluke VSRH ili Europskog suda za ljudska prava, na koje odluke se uostalom ovaj sud već pozvao u ovom obrazloženju.

90. c) Uostalom, tako nešto (odricanje od novčanih potraživanja temeljem Ugovora) nije ugovoreno u pisanoj formi - Aneksom, premda je moglo biti na jasan način ugovoreno da je tako nešto doista bila i volja stranaka, pogotovo želja tužitelja iz ove parnice ili da je tako nešto zakonodavac uopće propisao Zakonom, na temelju kojeg je konverzija izvršena, pa ne postoji po uvjerenju ovoga suda, baš nikakav valjan razlog da se uopće izvodi zaključak o nekakvom prešutnom odricanju od novčane tražbine predmetnog tužitelja ili bilo kojeg drugog oštećenog potrošača (koji je oštećen ne samo zbog ništetne promjenjive kamatne stope – o čemu se zapravo jedino moglo i raspravljati u revizijskom predmetu pod brojem Rev-925/2023 – nego i zbog ništetne valutne klauzule, koja ništetnost nije bila i nije mogla biti u smislu potpunog

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

obeštećenja, valorizirana tužitelju prilikom konverzije kredita u valutu Eura jer je presuda TSZ broj P-1401/2012, postala pravomoćna u tom dijelu tek nakon što su svi oštećeni potrošači proveli konverziju kredita u valutu Eura). Osim toga, teza na kojoj je utemeljena odluka VSRH u predmetu broj Rev-925/2023 (ali i odluka VSRH u predmetu pod brojem Rev-586/2019 – opaska suca), da "zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca", ne samo da je na potpuno "klimavim nogama", nego jednostavno ne odgovara istini, a to jasno proizlazi i iz vještačkog nalaza u ovome predmetu, ali i vještačkog nalaza u provostupanjskom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Sisku, pod poslovnim broj P-1096/2015, a u vezi kojeg predmeta je nakon drugostupanjske odluke i podnesene revizije i oformljen spis pred VSRH pod brojem Rev-925/2023.

90. d) Naime, da je kojim slučajem nalaz financijskog vještaka u svim ovakvim istovrsnim predmetima, takav da se iz istog može zaključiti da je unatoč ništetnim odredbama osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, imajući u vidu financijske (dakle, ekonomske, a ne pravne) učinke konverzije kredita u valutu Eura, na prava oštećenih potrošača na punu restituciju ili potpuno obeštećenje, tužiteljima ili oštećenim potrošačima uračunato ili ukalkulirano sve za što su oštećeni temeljem navedenih ništetnih odredbi, prilikom konverzije kredita, jasno je bar po uvjerenju ovoga suda, posredstvom skromnog mišljenja predmetnog samo prvostupanjskog suca, da bi se tek tada mogao i izvesti valjan i opravdan zaključak o tome i da je uspostavljena ravnoteža konverzijom kredita, ali i da tužitelj ne bi imao što potraživati u novčanom smislu u ovome predmetu (kao i ostali korisnici kredita povodom svojih pojedinačnih zahtjeva u drugim sudskim postupcima), no u ovakvim slučajevima (bilo u vezi predmetnog tužitelja iz ove parnice ili bilo kojeg drugog tužitelja u parnicama sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita u valutu Eura") nije uspostavljena ravnoteža konverzijom kredita, već je potrošač, odnosno korisnik kredita, ostao oštećen za novčane iznose koje financijski vještaci uredno na jednostavan matematički, dakle potpuno stručan način (koji je ponekad sucima koji su pravne struke, teško dokučiti), izračunavaju u ovakvim parnicama, pri čemu nije na odmet primijetiti i posebno naglasiti za one suce koji tvrde da je konverzijom uspostavljena navedena ravnoteža, da vještaci na stručan matematički način utvrđuju ne samo u pogledu tečajnih razlika, nego i u pogledu razlike u kamati da tužitelji nisu obeštećeni unatoč konverziji kredita iz valute CHF u valutu Eura, a kojim matematičkim izračunima vještaka u smislu njihove matematičke točnosti, uglavnom tuženici ne prigovaraju. Za primijetiti je da niti tuženik iz ove parnice nije prigovorio točnosti vještačkog matematičkog izračuna, pa je potpuno nerealno tvrditi u tim opisanim okolnostima, da je konverzijom kredita u valutu Eura u ovom ili u svim drugim u pravnom smislu sličnim slučajevima, postignuta nekakava ravnoteža između stranaka Ugovora.

90. e) U tom kontekstu, po uvjerenju predmetnog suca, je krajnje dubiozno i neadekvatno da bilo koje osobe pravne struke, a što suci jesu, izvode nekakve zaključke bazirane na pravno filozofskom pristupu, kojim zaključcima nalaze potrebnim iznjedriti utvrđenje da je konverzijom kredita postignuta nekakva ravnoteža između ugovornih stranaka jer takav zaključak nema veze sa stvarnošću, a posve je suprotan utvrđenjima stručnih osoba u ovakvim parnicama, odnosno utvrđenjima financijskih

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

vještaka koji su i angažirani u ovakvim predmetima da utvrde neke bitne činjenice vezane za ovakve parnice (a to je između ostalog, da li je konverzijom kredita doš lo do potpunog novčanog obeštećenja oštećenih potrošača, imajući u vidu da su ništetne odredbe početnog ugovora o kreditu sklopljenog sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF upravo u vezi valute i kamate, a od kojeg odgovora na pitanje u vezi potpunog obeštećenja, ovisi i odgovor na pitanje je li konverzijom kredita uspostavljena ravnoteža između ugovornih stranaka), sukladno pravilima svoje struke, a za utvrđenje kojih činjenica bilo koji sudac, koji je završio samo pravni fakultet, ne samo da nije stručan, nego nije niti educiran.

90. f) Za ovaj sud posredstvom predmetnog suca, iz razloga koji su navedeni u ovoj odluci Općinskog suda u Bjelovaru je potpuno neutemeljen pravni zaključak da bi se sklapanjem nekakvog aneksa ili dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, bilo koji tužitelj odrekao prešutno svojih novčanih potraživanja temeljem Ugovora jer takav zaključak nije niti logičan, niti na smislen način argumentiran, a za isti nema baš nikakvog uporišta u nekom Zakonu, a ponajmanje ga ima u raznim aneksima ili dodacima ugovora o kreditu, kojim su oštećeni potrošači, bez svake dvojbe spašavali vlastite egzistencije u vidu bar djelomično sniženih mjesečnih rata za daljnju otplatu osnovnog kredita, ali i u vidu vezanja kredita za stabilniju i manje promjenjivu valutu Eura, što im je u startu bilo zatajeno od bankarskih službenika. Zaključak da su se stranke prešutno odrekle svojih novčanih potraživanja temeljem Ugovora je potpuno sličan, neosnovanom i neutemeljenom zaključku da bi se sklapanjem Ugovora o kreditu u valuti CHF, stranke prešutno odrekle sklapanja bilo kakvog drugog ugovora o kreditu u valuti Eura ili kuna na primjer, a koje sklapanje ugovora o kreditu u mnogim slučajevima, pojedinim potrošačima nije bilo niti ponuđeno od strane banaka, a ponajmanje bi bilo ponuđeno uz adekvatno pojašnjenje ovlaštenih zaposlenika pojedinih banaka o svim potencijalnim rizicima sklapanja pojedinih ugovora sa raznom valutom kredita, što uostalom proizlazi iz pravomoćne presude TSZ u predmetu P-1401/2012.

91. Ovaj sud je u obrazloženju ove odluke, već na jasan način iznio razloge zbog kojih smatra da sklapanje navedenog Aneksa u konkretnom slučaju, nije bilo od značaja za osnovanost novčane tražbine tužitelja iz ove parnice, temeljem navedenih ništetnih odredaba Ugovora, imajući u vidu sadržaj nalaza i mišljenja financijskog vještaka istaknutog u gornjem dijelu obrazloženja kojim je utvrđeno da konverzijom kredita nije došlo do pune restitucije za tužitelja, te da je tužitelj za znatan novčani iznos ostao oštećen, odnosno činjenicu da je konverzija kredita imala samo za svrhu da spriječi daljnju nepoštenu poslovnu praksu banaka u vezi ugovaranja i provedbe već ugovorenih potrošačkih kredita sa valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom (nakon donošenja u to vrijeme prvostupanjske odluke u predmetu TSZ broj P-1401/2012, koja još u to vrijeme nije bila u cijelosti pravomoćna), na način na koji su takvi ugovori inače bili ugovarani svojevremeno (što je u konačnici sankcionirano na određen način presudom u predmetu TSZ broj P-1401/2012, koja je postala u bitnom dijelu pravomoćna, tek nakon sklapanja Aneksa u slučaju predmetnog tužitelja), ali i da je prihvatio dio pravnog stajališta istaknutog u odluci Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, zbog čega ne prihvaća i ne može prihvatiti kao relevantna pravna stajališta VSRH iz odluka Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine, Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine, Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, niti iz odluke Rev 925/2023 od 08. travnja 2025. godine, obzirom da je

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

već u ovom obrazloženju naglašeno kako je ovaj sud svjestan postojanja različite sudske prakse i na nivou nižestupanjskog sudovanja i na nivou VSRH, što je objektivno poražavajuća činjenica sa aspekta pravne sigurnosti građana na području Republike Hrvatske, ali svaki sudac ili sud se prilikom donošenja svoje odluke treba u konačnici, na konkretan način u ovoj pravnoj situaciji opredijeliti, za svoje pravno stajalište u pogledu osnovanosti ili neosnovanosti tuženog zahtjeva, koje pravno stajalište potom treba obrazložiti, te koje eventualno može potkrijepiti, ovim ili onim odlukama VSRH, Ustavnog suda RH ili Suda EU, a ne nekih nižestupanjskih sudova.

92. Kako je odluka VSRH broj Rev-925/2023 od 08. travnja 2025. godine, bez ikakve dileme, zbog svoje opsežnosti, izuzetno detaljnog obrazloženja, odnosno sadržaja iste, svakako jedna od značajnijih odluka tog suda na temu "švicarci s konverzijom", a koja odluka je uostalom izazvala i značajan medijski efekt, ali i znatan odjek u stručnim pravnim krugovima (pri tome se u ovom slučaju isključivo misli na pravno stajalište koje se obrazlaže tom odlukom, a ne na neke druge aspekte vezane za osobu koja je tu odluku donijela) ovaj sud je morao obrazlažući opravdanost svojih zaključaka i stajališta na koje se pozvao u obrazloženju ove odluke, na jasan i konkretan način naznačiti u gore navedenim točkama obrazloženja, s kojim dijelovima na kojima je utemeljena ta odluka se ne slaže u pravnom smislu, odnosno koji zaključci VSRH su ovome sudu neprihvatljivi iz te odluke, tim više što se radi o potpuno suprotnim zaključcima iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022, ali i nekih drugih navedenih europskih odluka, sadržaji kojih odluka su prihvatljivi ovome sudu, posredstvom predmetnog suca.

93. Obzirom na navedenu odluku VSRH, broj Rev-925/2023 od 08. travnja 2025. godine, ovaj sud može ponovo naglasiti da je Aneks, kao takav, samo regulirao daljnji ugovorni odnos između stranaka za ubuduće, dakle nakon konverzije, a nikada nije rješavao pitanje (niti je to uopće mogao – opaska suca) uspostavljanja ravnoteže u smislu naknade štete tužitelju ili saniranja baš svih štetnih posljedica ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, odnosno restitucije tužitelju do tada preplaćenih novčanih iznosa tuženiku, temeljem ništetnih odredaba Ugovora s osnova valute i kamate, te je nesporna činjenica (koju i tuženik mora priznati) da je tek znatno nakon sklapanja Dodatka, postala pravomoćna presuda donesena u predmetu TSZ pod brojem P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na ništetnost svih potrošačkih ugovora u pogledu valutne klauzule, koje potrošačke ugovore su sklapale razne banke u razdoblju navedenom u toj prvostupanjskoj odluci, pri čemu se tužitelj, po uvjerenju ovoga suda, sklapanjem Aneksa, nije odrekao bilo kakvih novčanih zahtjeva spram tuženika, temeljem Ugovora, odnosno temeljem ništetnih odredaba Ugovora. Da je tome tako u kontekstu tvrdnje ovoga suda da sklapanje aneksa ili dodatka ugovoru o kreditu, prilikom konverzije kredita, nije uspostavljalo ugovornu ravnotežu između stranaka s obzirom na ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, dokazuju i sadržaji svih vještačkih nalaza i mišljenja u ovakvim predmetima, kada stalni sudski vještaci redovito i bez iznimke i po osnovi tečajnih razlika, ali i po osnovi preplaćene kamate, utvrđuju preplate u točno određenim novčanim iznosima, na temelju svojih matematičkih izračuna i to sukladno pravilima financijske struke (koja pravila vrlo često suci koji su pravne struke, ne mogu niti razumjeti, niti dokučiti), a ne na temelju nekakve ovako ili onako artikulirane pravne filozofije ili pravnih zaključaka, koje preplate uostalom ne bi bilo moguće niti utvrđivati da je primjerice postignuta ravnoteža ili kompletno

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

obeštećenje oštećenih potrošača, tim više što niti same tužene banke u takvim slučajevima (pa tako niti u ovome predmetu, tuženik) ne prigovaraju u sudskim postupcima, vještačkim matematičkim izračunima.

94. Bitna činjenica na koju upućuju i europske odluke (na koje se ovaj sud pozvao u ovom obrazloženju, obrazlažući osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja), a koje su inače sastavni dio sudske prakse u pravnom sustavu Republike Hrvatske, koju bi baš svaki sud morao cijeniti i poštovati, odnosno primijeniti u nacionalnom sudovanju, kada se radi kao u ovom slučaju o zaštiti oštećenih potrošača, govori u prilog da se prilikom donošenja meritornih odluka u ovakvim parnicama, nedvojbeno treba voditi računa o retroaktivnim učincima ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (vodeći računa i o tome da Aneks – kojeg tužitelj ni ne pokušava utvrditi ništetnim u ovoj parnici - ne predstavlja novaciju početnog Ugovora, već predstavlja samo isti ugovorni odnos stranaka, pri čemu je Aneks sastavljen u smislu ZIDZPK/15, ali ujedno nije uopće obeštetio tužitelja za sve novčane iznose koje je tuženik stekao na temelju pravne osnove, koja je otpala), te da ukoliko nacionalni zakon nije doprinio punom obeštećenju oštećenog potrošača, a u ovoj parnici je utvrđeno da nacionalni zakon (ZIDZPK/15) koji je uputio banku na obvezu da ponudi tužitelju i svim drugim oštećenim potrošačima konverziju kredita u valutu Eura, nije omogućio prilikom konverzije kredita izvršene u skladu sa donesenim Zakonom, da tužena banka potpuno obešteti tužitelja u novčanom smislu, tužitelj ima pravo u ovakvom pojedinačnom postupku i potraživati i realizirati isplatu svih novčanih iznosa do punog obeštećenja, neovisno o tome je li potpisao neki aneks, kao u ovom slučaju tužitelj ili neki dodatak ugovora o kreditu, kojim je došlo do konverzije kredita u valutu Eura, upravo stoga što tom konverzijom, oštećeni potrošač, nije u potpunosti bio obeštećen u novčanom smislu.

95. Obzirom da niti jedna stranka nije imala bilo kakvih primjedbi isključivo na matematički izračun vještaka, vještački matematički izračun je prihvaćen kao stručan i točan, kako je to već navedeno, jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanih razloga, niti dokaza.

96. Međutim, činjenica o prihvaćanju kao točnog cijelog matematičkog izračuna vještaka u vezi predmetne novčane tražbine tužitelja, dovodi samo do zaključka da je trebalo usvojiti dio novčane tražbine tužitelja, na način kako ju je vještak utvrdio, točnim matematičkim izračunom jer se u tom dijelu radilo o preplati do dana matematičkog izračuna konverzije kredita, a koja konverzija kredita u valutu Eura je sama za sebe proizvodila pravne učinke u vezi daljnjeg obvezno-pravnog odnosa između stranaka.

97. Naime, kako je vještak utvrdio visinu preplate ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio i to nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi kamate i tečajnih razlika, od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. godine, kao i nakon uračunavanja efekta konverzije, sa iznosom od 8.179,55 Eura, od čega 5.989,65 Eura, predstavlja glavnicu, a preostali iznos od 2.189,90 Eura, kapitaliziranu zateznu kamatu, ali i visinu razlike glavnice na dan izračuna konverzije od 1.771,10 Eura, koju je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se otpočetka otplate kredita do 30. rujna 2015. godine, primjenjivala kamatna stopa od 8,25%, te da se od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije, primjenjivao ugoreni tečaj CHF, prema HRK na dan isplate kredita, sud je

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

prihvatio ta novčana potraživanja tužitelja osnovanima jer se prema prihvaćenom izračunu financijskog vještaka, radilo o preplaćenim iznosima tuženiku na temelju ništetnih odredbi Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

98. Shodno tome, matematičkom radnjom zbrajanja je utvrđena ukupna visina osnovanog tužbenog novčanog zahtjeva tužitelja u iznosu od 9.950,65 Eura (8.179,55 +1.771,10 = 9.950,65 Eura), od čega se svota od 2.189,90 Eura, odnosi na iznos potraživanja po osnovi zatezne kamate, a preostala svo ta od 7.760,82 Eura na glavnicu. Na taj iznos glavnog duga obračunatog do dana izračuna konverzije je tužitelju dosuđena zatezna kamata od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, dok na iznos od 2.189,90 Eura nije dosuđena zatezna kamata jer ista ne pripada tužitelju na potraživanje koje se odnosi na obračunatu, kapiotaliziranu zateznu kamatu do dana 30. rujna 2015. godine.

99. Naime, kako je to već naglašeno u ovoj presudi Aneks koji su stranke sklopile, proizvodi pravne učinke i predmet vještačenja je bio da se utvrde svi preplaćeni iznosi tuženiku od strane tužitelja, temeljem ništetnih odredba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi do dana 30. rujna 2015. godine, što je vještak i utvrdio, a sukladno tom matematičkom izračunu vještaka kojeg je sud prihvatio kao točan je tužitelju i dosuđen navedeni novčani iznos od 9.950,65 Eura, sa zateznom kamatom na iznos od 7.760,82 Eura, počevši od dana 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, dok je preko tog iznosa do zatraženog iznosa odbijen, kao neosnovan, preostali tužbeni zahtjev tužitelja, do svote od 12.076,91 Eura, kako je to bilo traženo podneskom tužitelja od 26. srpnja 2019. godine.

100. Vodeći računa o tome da je tužitelj svojim tužbenim zahtjevom u vezi isplate iznosa od 12.076,91 Eura, potraživao i zateznu kamatu na sve mjesečne preplaćene iznose, te se taj dio tražbine tužitelju nije mogao dosuditi (jer bi se na taj način direktno zanemario legitimni i ZIDZPK/15, dopušteni učinak konverzije kredita na ukupnu tražbinu tužitelja u vezi preplate novčanog iznosa), bez da se ukalkulira na to sporedno potraživanje tužitelja po osnovi kapitalizirane zatezne kamate (na način na koji je to učinio financijski vještak), taj izvršeni efekt ili učinak konverzije kredita jer se jedino tako može i dobiti točan novčani iznos preplate, do dana kada je izvršen izračun konverzije, odnosno od kada Aneks zapravo i proizvodi pravne učinke.

101. Imajući u vidu navedene činjenice iznesene o tome zbog čega je vještak kapitalizirao potraživanje tužitelja u vezi zatezne kamate do dana izračuna konverzije kredita u valutu Eura, dosuđeni iznos od 2.189,90 Eura, po osnovi kapitalizirane, dospjele i nepodmirene zatezne kamate, nikako ne predstavlja odlučivanje preko granica istaknutog tužbenog zahtjeva tužitelja, nego baš odlučivanje unutar istaknutog zahtjeva.

102. Naime u zakonodavstvu Republike Hrvatske je propisana zabrana anatocizma, te se ne može niti potraživati s uspjehom zatezna kamata, na dospjeli novčani iznos koji predstavlja svotu neplaćene i kapitalizirane zatezne kamate u slučaju dok glavni dug (u ovom slučaju je glavni dug svota od 7.660,82 Eura) i dalje nije podmiren, a to proizlazi iz članka 31.st.1. Zakona o obveznim odnosima jer dok glavni dug ne bude ispunjen ili plaćen, zatezne kamate su kao sporedna tražbina nedjeljive od njega i zapravo predstavljaju cjelinu sa glavnim dugom od ukupno

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

neplaćenih 9.950,65 Eura u ovom slučaju, odlučujući u granicama istaknutog tužbenog zahtjeva.

103. Ideja tužitelja iz podneska datiranog sa 06. lipnja 2025. godine, o nekakvom neosnovano utvrđenom manjku zadire ipak u točnost utvrđenog glavnog duga tužitelja prilikom sklapanja Aneksa, odnosno prilikom konverzije kredita u valutu Eura, pa kako je taj glavni dug tužitelja, tuženik utvrdio u cijelosti na način propisan ZIDZPK/2015, a Aneks inače nije predmet spora u ovom slučaju, te je jasno da je isti proizvodio i sada proizvodi pravne učinke, te tužitelj nije predložio u podnesenoj tužbi da se u tvrdi ništetnom bilo koja odredba Aneksa, bilo je nemoguće dosuditi tužitelju isplatu iznosa od 1.762,55 Eura, po osnovi "neosnovano utvrđenog manjka uplata u konverziji za koji iznos je tužitelju uvećana obveza", tim više što uvodnim rješenjem nije bila n iti dopuštena preinaka tužbe tužitelja, prema podnesku tužitelja od 06. lipnja 2025. godine, a analogno tome, taj iznos od 1.762,55 Eura koji je bio zatražen u tom točno određenom iznosu tim podneskom tužitelja, sukladno vještačkom izračunu, nije ujedno bio niti zatražen zahtjevom tužitelja iz podneska datiranog sa 25. srpn jem 2019. godine.

104. Kako je financijski vještak, sukladno određenom mu predmetu vještačenja, morao utvrditi preplatu ili novčanu svotu za koju je tužitelj oštećen uslijed ništetnosti navedenih odredaba Ugovora do dana konverzije kredita u valutu Eura, vještačenjem je trebalo utvrditi postoji li novčana tražbina tužitelja, nakon akceptiranja efekta konverzije kredita u valutu Eura (nakon prihvaćanja ekonomskih učinaka konverzije kredita tužitelja, koja konverzija je u cijelosti izvršena u smislu ZIDZPK/2015, zbog čega Aneks proizvodi pravne učinke), a što je vještak i učinio na stručan način, ne može tužitelj s uspjehom potraživati u ovoj parnici i zateznu kamatu na sve pojedine mjesečne novčane iznose koji predstavljaju preplatu, računajući od dana dospijeća svake pojedine mjesečne preplate, do dana 30. rujna 2015. godine jer je financijski vještak već utvrdio i obračunao (dakle, kapitalizirao) taj novčani iznos zatezne kamate (na listu11, Tabele vještaka iz vještačkog nalaza ili listu 416 spisa je naime, bilo jasno navedeno da kapitalizirana zatezna kamata na tečajne razlike iznosi točno 13.703,10 kuna, dok zatezna kamata na razlike anuiteta iznosi 2.796,72 kuna, pa je vještak jednostavnom matematičkom radnjom zbrajanja utvrdio da je ukupna dospjela i nepodmirena zatezna kamata do dana 30. rujna 2015. godine, svota u iznosu od 16.499,82 kuna ili 2.189,90 Eura u sada važećoj valuti.

105. Nakon što je na navedeni način točno opisan u točci 98., obrazloženja ove odluke, utvrđena ukupna visina novčane tražbine tužitelja (dakle, na način koji obuhvaća samo ono što je tužitelj više platio, ali ne i tzv., negativne razlike) u iznosu od 9.950,65 Eura, od čega se svota od 7.760,82 Eura, odnosi na glavnicu, a preostala svota od 2.189,90 Eura, samo na dio nepodmirene, ali dospjele do dana 30. rujna 2015. godine, kapitalizirane zatezne kamate na sve preplaćene mjesečne iznose, ne može tužitelj s uspjehom potraživati isplatu zatezne kamate na svaki mjesečni preplaćeni iznos od dana kada je izvršena preplata, do dana isplate jer bi se na taj način obezvrijedio matematički izračun financijskog vještaka u ovoj parnici u koji izračun je vještak ukalkulirao efekt konverzije kredita, odnosno tuž itelju bi se neosnovano dosudilo nešto što mu inače ne pripada i nešto što mu je već priznato, prilikom prihvaćenog vještačkog izračuna i dosuđene svote u ukupnom iznosu od

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

9.950,65 Eura, sa zateznom kamatom samo na iznos od 7.760,82 Eura, tekućom od 01. listopada 2015. godine.

106. Obzirom na opisane okolnosti slučaja i način na koji je financijski vještak u ovome predmetu utvrdio točan novčani iznos za koji je tužitelj oštećen, odnosno koji je tužena banka stekla nakon što je otpala pravna osnova stjecanja (nakon što su utvrđene ništetnim odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule CHF i ugovorene promjenjive kamatne stope), a vodeći računa o tome da je vještak taj novčani iznos od 9.950,65 Eura, utvrdio u granicama određenog mu predmeta vještačenja, tužitelju je jedino bilo moguće u ovom slučaju, odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva tužitelja, dosuditi ukupan iznos od 9.950,65 Eura, sa zateznom kamatom na iznos glavnog duga od 7.760,82 Eura, počevši od 01. listopada 2015. godine ( jer je do 30. rujna 2015. godine, već bila obračunata i kapitalizirana tražbina tužitelja u vezi zatezne kamate u okviru ukupno dosuđene ukupne svote od 9.950,65 Eura), pa sve do isplate, pri čemu tužitelju ne pripada posebna zatezna kamata na dosuđeni iznos od 2.189,90 Eura (u okviru ukupno dosuđene svote od 9.950,65 Eura) jer se ne radi o samostalnoj novčanoj tražbini, te je ista utvrđena isključivo na temelju obračuna vještaka koji je morao biti izvršen na način na koji je izvršen, zbog poštivanja redoslijeda uračunavanja u smislu ZOO, da se ukalkulira efekt konverzije kredita u točnu visinu novčanog potraživanja tužitelja, koji ukupan iznos je tužena banka stekla nakon otpadanja pravne osnove stjecanja.

107. Zbog toga je valjalo odbiti kao neosnovan navedeni zatraženi dio sporedne novčane tražbine tužitelja, koji se odnosio na potraživanje zatezne kamate preko one dosuđene točkom III. izreke ove presude jer se radilo o neosnovanom dijelu sporednog zahtjeva tužitelja, a odbijen je i onaj preostali dio glavnog zahtjeva tužitelja, preko dosuđenog iznosa od 7.760,82 Eura, po osnovi glavnog duga (jer se prostala svota do ukupno dosuđenog iznosa odnosila ipak na sporedno potraživanje po osnovi zatezne kamate, kapitalizirane do dana 30. rujna 2015. godine), do ukupno zatraženog iznosa od 12.076,91 Eura (valja podsjetiti da je taj ukupan zahtjev tužitelj istakao u podnesku od 26. srpnja 2019, godine, a iako je tužitelj djelomično povukao tužbu podneskom od 06. lipnja 2025. godine u fazi glavne rasprave do ukupno zatražene svote tim podneskom od 9.523,37 Eura, kako tuženik nije pristao na navedeno tužiteljevo djelomično povlačenje tužbe – sasvim jasno radi povoljnije odluke za tuženika u pogledu naknade parničnih troškova, sud nije mogao prihvatiti takvo djelomično povlačenje tužbe tužitelja u ovome predmetu, pa je ovom presudom valjalo odlučiti o navedenom glavnom zahtjevu tužitelja istaknutom radi isplate iznosa od 12.076,91 Eura ili u ranije važećoj valuti u iznosu od 90.993,48 kuna), odnosno odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi zatražene isplate iznosa od 4.316,09 Eura, sa kamatom na taj iznos, ali i na dosuđeni iznos glavnog duga, iznad one dosuđene.

108. Sud prilikom donošenja odluke o konačnom novčanom zahtjevu tužitelja, ne može i ne smije zanemariti ili ignorirati utvrđenja ili matematički izračun financijskog vještaka, pa je cijeneći okolnost da su bile sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015. godine, pa tako i oni dijelovi uplata koji su sada predmet ovog sudskog postupka, iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu (što je vještak naveo u svom završnom pisanom mišljenju na stranici 7 svog mišljenja, no ta činjenica o tome da su „i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveze po konvertiranom kreditu“, ujedno ne znači da je ovom presudom

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

dosuđeni iznos ukupne preplate pogrešno utvrđen jer je vještak imao sasvim određen i jasan zadatak, određen predmetom vještačenja, da utvrdi upravo točan novčani iznos preplate, na temelju ništetnih odredaba Ugovora u vezi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, vodeći računa o efektu konverzije kredita), da bi se dobio konačni novčani iznos koji je tužena banka utvrdila kao neotplaćen iznos prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura, ali i da bi se dobio iznos preplate temeljem Ugovora, morao se do dana izračuna konverzije kredita u valutu Eura, utvrditi matematički izračun ukupne preplate, te se zbog toga morao utvrditi i točan iznos kapitalizirane zatezne kamate na visinu svih preplaćenih iznosa od dana isplate svih tih novčanih iznosa tuženiku koje je vještak tabelarno specificirano prikazao u svom pisanom nalazu, do dana 30. rujna 2015. godine, a koji iznos ukupne kapitalizirane zatezne kamate je vještak utvrdio u iznosima navedenim u točci 104., ovog obrazloženja.

109. Kada je riječ o pravnoj osnovanosti sporednog potraživanja tužitelja, sud je prije svega imao u vidu da su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO, dok je čl. 1111. st.3. ZOO, propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.

110. Kako je temeljem pravomoćne presude TSZ, donesene u predmetu br. P - 1402/2012, odnosno u drugim navedenim pravomoćnim odlukama više stupanjskih sudova donesenim u povodu parnice koja je bila pokrenuta radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, ali i ništetnost odredbi o načinu ugovaranja promjenjive kamatne stope, a koja utvrđenja je prihvatio ovaj sud u smislu čl. 502.c.ZPP i već ranije navedenih odredaba Zakona o zaštiti potrošača, jer se tužitelj na njih pozvao u ovoj parnici, a koja ništetnost odredbi Ugovora je zbog toga utvrđena i u ovom postupku u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (neovisno o tome što je u ovom slučaju, samo zbog površnog i netočnog pisanja točnog postotka ugovorene godišnje kamatne stope iz Ugovora, bio odbijen formalni deklaratorni zahtjev tužitelja vezano za točku 8. Ugovora), te se dakle radilo u pravnom smislu o otpadanju pravne osnove po kojoj je tuženik imao pravo primiti od tužitelja novčani iznos koji mu je tužitelj isplatio prema ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik je dužan tužitelju vratiti, odnosno isplatiti, svu onu novčanu razliku što ju je primio na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu, dakle onu razliku koja predstavlja novčanu svotu koja je tuženiku više plaćena nego li bi mu bila plaćena po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, uz tečaj švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu na dan isplate kredita, ali i zateznu kamatu na taj iznos razlike ili na taj iznos preplate.

111. Zahtjev tužitelja u vezi dosuđene zatezne kamate je isključivo u pogledu pravne osnove bio ocijenjen osnovanim u cijelosti jer tužitelj, po uvjerenju ovoga suda, posredstvom predmetnog suca, ima pravo potraživati zateznu kamatu po stopi određenoj čl. 29.st.2. ZOO, na sve preplaćene iznose od slijedećeg dana u odnosu na dan, kada je izvršena preplata, odnosno u smislu čl. 1115. ZOO, od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštenih ugovornih odredbi, stekao svaki od preplaćenih iznosa navedenih u tabeli financijskog vještaka (a koje dane i koje iznose je sudski vještak utvrdio u ovoj parnici, na temelju materijalnih dokaza i naveo u svom pisanom nalazu, te od kojih dana je sukladno navedenom i

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

utvrđenom od strane vještaka, odnosno od prvog slijedećeg dana u odnosu na dan kada je kreditna rata bila plaćena tuženiku, tužitelju i obračunata i dosuđena kapitalizirana zatezna kamata na pojedine iznose, sve do 30. rujna 2015. godine), jer su navedeni iznosi upravo stečeni od strane tuženika , na temelju ništetnih odredaba Ugovora, koji Ugovor je upravo tuženik sastavio.

112. Tužitelji iz ove parnice je po uvjerenju ovoga suda, svakako bio potrošač u vrijeme sklapanja Ugovora (kao i u vrijeme sklapanja Aneksa, a s takvim svojstvom potrošača ga je uostalom, tuženik i tretirao u ta dva pravna posla) te je Ugovor imao karakter potrošačkog ugovora, a na što uostalom upućuje i činjenica da je napravljen Aneks tom ugovoru, prilikom kojeg je i tuženik samom izrijekom ili sadržajem tog Aneksa, tretirao tužitelja kao potrošača (kako ga je tretirao uostalom i prilikom pravljenja Ugovora), pa i sam Aneks, svakako predstavlja potrošački ugovor. Naime, tužitelj je fizička osoba koja je sklopila Ugovor sa određenom svrhom koja je bila navedena i u Ugovoru pod stavkom "namjena kredita", a to je bilo: "Hipotekarni kredit građana, gotovinski kredit uz hipoteku", te o kojoj namjeni kredita je tužitelj, ustalom bio saslušan u svojstvu stranke i o njoj je kazivao, zajedno sa svojom suprugom koja je saslušana u svojstvu svjedoka. Naime i tužitelj i svjedokokinja GŽ su kazivali da je novac od kredita tužitelj potrošio na podmirenje dugova, nakon smrti svog pokojnog oca, ali i za adaptaciju kuće u kojoj je živio sa suprugom u [adresa] i u kojoj uostalom i sada živi, time da je tužitelj izričito naveo da niti dio tih sredstava koje je dobio temelejm Ugovora, nije potrošio na svoj OPG. Iskazi tih osoba su prihvaćeni kao istiniti jer ne postoji valjani razlog, ali niti dokaz za suprotno utvrđenje, bez obzira što je tuženik iz sebi poznatih razloga naveo u odgovoru na tužbu da je tužitelj iznos od kredita potrošio djelomično za kupnju stada i za povećanje staje za stoku, koja tvrdnja tuženika ni na koji način nije dokazana.

113. U ovom postupku je utvrđeno i da tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe kakvu je podnio i da je tužitelju nastala imovinska šteta u ukupno dosuđenom novčanom iznosu, koju štetu mu je nanio upravo tuženik, zbog čega je tuženik i obvezan nadoknaditi tužitelju dosuđeni novčani iznos, no kako sudska praksa varira ne samo na nivou prvostupanjskog i drugostupanjskog sudovanja u ovakvim predmetima, već i na nivou sudovanja na području različitih vijeća najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, dakle VSRH, treba sačekati prvo pravomoćnost ove sudske odluke, odnosno donošenje potencijalne revizijske odluke od strane VSRH, vezano za reviziju koju će svakako podnijeti ona stranka koja ne bude zadovoljna ishodom dvostupanjskog predmetnog postupka, a ukoliko niti tada „ne bude mira na nivou predmetnih stranaka“, vezanog za prihvaćanje pravnog stajališta VSRH u pogledu predmetne pravomoćne odluke, jasno je da će u konačnici ona stranka koja se smatra oštećenom u ovoj parnici, moći i na druge pravne načine pokušati zaštititi svoja prava i interese, pa bilo to makar u konačnici i izvan granica Republike Hrvatske. 114. Iako je to već istaknuto u ovom dosta opsežnom obrazloženju predmetne odluke, valja ponovo naglasiti da se tužitelj nije trebao niti baviti u podnesenoj tužbi, isticanjem deklaratornog zahtjeva u vezi ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora jer je bilo dostatno u ovoj pravnoj situaciji, samo da se pozove na tu ništetnost pojedinih odredbi ugovora u historijatu tužbe, bez posebnog formalnog isticanja deklaratornog zahtjeva u vezi posebnog utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora, te je bilo sasvim dovoljno odmah istaći u tužbi, isključivo kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom dužnog novčanog iznosa jer bi sud u tom slučaju o navedenoj ništetnosti

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, raspravljao kao o prejudicijelnom pitanju u odnosnu na istaknuti kondemnatorni zahtjev. Upravo zbog toga, za donošenje ove kondemnatorne odluke, nije bilo baš od nikakvog značaja što je samo bio usvojen dio deklaratornog predmetnog zhatjeva tužitelja u vezi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora, dok nije bio usvojen drugi zahtjev istaknut u vezi ništetnosti odredbe točke 8. Ugovora u vezi promjenjive kamatne stope jer se odvjetnik tužitelja sjetio prilikom pisanja tužbenog zhatjeva tražiti u ime tužitelja da sud utvrdi ništetnom odredbu točke 8. Ugovora, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,500%, koja nema baš nikakve veze sa predmetnim Ugovorom, kojim je inače bila ugovorena kamatna stopa od 8,250 % godišnje, te je ujedno iz potpuno nerazumljivih razloga, tim istim zahtjevom, tražio utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je bilo ugovoreno da se kamata obračunava primjenom proporcionalne metode, a da niti jednom rečenicom tužbe nije uopće obrazložio zbog čega uopće za tu odredbu Ugovora (koja inače nije ništetna), predlaže da se utvrdi ništetnom.

115. Sud je prihvaćajući navedena pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i ostala pravna utvrđenja drugostupanjskih sudova, ali i revizijskog suda, koja se odnose na taj parnični postupak vođen pred TSZ broj P-1401/2012, o čemu je dovoljno i detaljno elaborirano u ranijoj fazi ovoga obrazloženja, zaključio da se ista bez ikakve dileme trebaju primijeniti i na Ugovor, dakle u vezi ništetnosti valutne klauzule (CHF) i promjenjive kamatne stope na način na koji su te odredbe ugovorene u Ugovoru, a na temelju tih prihvaćenih pravnih utvrđenja je ocijenjen djelomično osnovanim i predmetni kondemnatorni zahtjev tužitelja do iznosa navedenog u točci III., izreke ove odluke.

116. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.2. ZPP jer je tužitelj samo djelomično uspio u ovoj parnici, a što upućuje na zaključak da je i tuženikov uspjeh u ovoj parnici bio djelomičan.

117. Kada se ima u vidu da je podneskom od 25. srpnja 2019. godine, tužitelj tražio isplatu iznosa od 90.993,48 kuna u vezi glavnog duga, ali još i zateznu kamatu na taj iznos, te da ta svota u sada važećoj valuti predstavlja iznos od 12.076,91 Eura, odnosno da je ovom presudom u okviru ukupno dosuđenog iznosa od 9.950,72 Eura, dosuđen po osnovi glavnice duga iznos od 7.760,82 Eura, sasvim je jasno i očito da je tužitelj u ovoj parnici uspio sa 64,26 % u pogledu visine tužbenog zahtjeva jer je matematički sasvim jasno da svota od 7.760,82 Eura, predstavlja 64,26% od iznosa od 12.076,91 Eura. Ta činjenica ujedno upučuje na zaključak da je tuženik u pogledu visine novčane tražbine u ovoj parnici uspio sa 35,74%.

118. Međutim, kako prilikom utvrđivanja ukupnog uspjeha stranaka u parnici sud ne smije i ne može ne cijeniti uspjeh stranaka u pogledu pravne osnove, a tuženik je inače u ovoj parnici u cijelosti osporavao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva i u vezi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredba Ugovora i u vezi isplate utuženog novčanog iznosa, sud smatra da je tužitelj u potpunosti uspio sa svojim zahtjevom u pogledu pravne osnove (pri čemu je potpuno nebitno, što je samo zbog nespretnog sastavljanja dijela deklaratornog tužbenog zahtjeva od starne odvjetnika tužitelja, bio odbijen dio tog zahtjeva tužitelja, odnosno bilo odlučeno kao u točci II., izreke ove odluke jer to odbijanje nije dovelo niti do toga da sud ne može dosuditi tužitelju isplatu zbog ništetne

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

odredbe Ugovora o promjenjivaoj kamatnoj stopi, niti da ne bi mogao bez formalnog deklaratornog zahtjeva tužitelja, zaključiti da je doista ništetna odredba Ugovora o promjenjivaoj kamatnoj stopi na način na koji je ona bila ugovorena, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude u predmetu TSZ broj P-1401/2012), odnosno da je tuženik u cijelosti izgubio ovu parnicu u vezi pravne osnove, koju je tuženik sasvim neosnovano osporavao.

119. Kada se navedeni uspjesi stranaka međusobno zbroje i prebiju sud utvrđuje da je ukupan uspjeh tužitelja 82,13% (64,26 + 100,00 = 164,26 : 2 = 82,13 %), dok je analogno tome ukupan uspjeh tuženika 17,87% (35,74 + 0 = 35,74 : 2 = 17,87 %), ali i da je tuženik dužan tužitelju u smislu čl. 154.st.2. ZPP, nadoknaditi razmjeran dio parničnih troškova u iznosu od 64,26 % (82,13 – 17,87 = 64,26%).

120. Parnični trošak tužitelja je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, a na temelju troškovnika odvjetnice tužitelja, koji je predan u spis na zadnjoj raspravi (list 682 spisa) i koji je datiran sa 12. studenim 2025. godine, primjenom važeće Odvjetničke tarife.

121. Shodno tome, tužitelju je za:

- sastav tužbe, priznat iznos od 200,00 Eura,

- sastav podneska od 25. srpnja 2019. godine, primjenom Tbr. 8.t.4. Odvjetničke tarife, priznat iznos od 50,00 Eura (jer je tužitelj još u tužbi mogao istaći određen zahtjev, premda je mogao i ustrajati na stupnjevitoj tužbi, a činjenica da je to učinio tek naknadno ne znači da mu pripada naknada i nagrada u smislu Tbr. 8.t.1. Odvjetničke tarife),

- sastav podnesaka od 23. rujna 2019. godine (kojeg odvjetnica tužitelja pogrešno tretira podneskom od 24.09.2019.g., samo zato jer je toga dana isti dostavljen u spis, ne razlikujući termine "podnesak od određenog datuma navedenog na podnesku" i "podnesak sa određenim datumom navedenim u podnesku, koji je nekog drugog dana dostavljen sudu"), priznat je iznos od 50,00 Eura, primjenom Tbr. 8.t.4. Odvjetničke tarife,

- sastav podneska od 07. listopada 2019. godine (kojeg odvjetnica tužitelja pogrešno tretira podneskom od 09.10.2019.g., samo zato jer je toga dana isti dostavljen u spis, ne razlikujući termine "podnesak od određenog datuma navedenog na podnesku" i "podnesak sa određenim datumom navedenim u podnesku, koji je nekog drugog dana dostavljen sudu"), priznat iznos od 200,00 Eura jer je tim podneskom dostavljeno očitovanje o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- sastav obrazloženog podneska od 04. siječnja 2023. godine, priznat iznos od 200,00 Eura u smislu Tbr. 8t.1. Odvjetničke tarife,

- sastav obrazloženog podneska od 28. siječnja 2025. godine, priznat iznos od 200,00 Eura jer se tim podneskom tužitelj očitovao o vještačkom nalazu,

- sastav obrazloženog podneska od 10. veljače 2025. godine, priznat iznos od 200,00 Eura u smislu Tbr. 8.t.1. Odvjetničke tarife,

- za sastav podneska od 18. ožujka 2025. godine (kojeg odvjetnica tužitelja pogrešno tretira podneskom od 19.03.2025.g., samo zato jer je toga dana isti dostavljen u spis, ne razlikujući već navedene termine), priznat je iznos od 50,00 Eura,

- za sastav obrazloženog podneska od 06. lipnja 2025. godine, priznat iznos od 200,00 Eura u smislu Tbr. 8.t.1. Odvjetničke tarife,

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

- za zastupanje tužitelja po punomoćniku na ročištima održanim dana 16. studenog 2020. godine, 21. listopada 2024. godine, ali i 12. studenog 2025. godine u ukupnom iznosu od 600,00 Eura ili po 200,00 Eura za svako zastupanje.

122. Kako je ja ove opravdane parnične troškove tužitelja u ukupnom iznosu od 1.950,00 Eura, tužitelju priznat iznos od 487,50 Eura u vezi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost, utvrđen je u ovom dijelu ukupan opravdan trošak tužitelja u iznosu od 2.437,50 Eura, od koje svote 64,26%, predstavlja iznos od 1.566,33 Eura.

123. Vodeći računa da se tom iznosu od 1.566,33 Eura, svakako trebalo pribrojiti svotu od 597,25 Eura, neovisno o uspjehu u ovoj parnici jer se radi o potrebnom i nužnom trošku u vezi predmetnog financijskog vještačenja, koji trošak je u cijelosti tužitelj financirao, valjalo je tužitelju dosuditi razmjeran dio parničnih troškova u iznosu od 2.163,58 Eura, sa zateznom kamatom od dana donošenja ove odluke, koja kamata je osnovano zatražena, te je preko dosuđenog iznosa, odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja, do zatraženog iznosa.

124. Naime, nepotrebnim za ovu parnicu u smislu čl. 155. ZPP, su ocijenjeni troškovi tužitelja koji su se odnosili na sastavljanje podnesaka od 13.11.2019.g., 16.10.2020.g., 16.11.2020.g., 05.11.2024.g.(predmet vještačenja se mogao predložiti i u tužbi, kada je bio istaknut taj dokazni prijedlog, ali i na pripremnom ročištu), te 10.07.2025.g., a inače ovom odlukom za sada nije niti odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadom troška za zastupanje tužitelja posredstvom punomoćnice u osobi odvjetnice, na ročištu na kojem će biti objavljena predmetna presuda, niti o zahtjevu koji se odnosi na pripadajući porez na taj trošak jer je u odnosu na vrijeme izrade ove presude, buduća neizvjesna činjenica hoće li se uopće punomoćnica tužitelja odazvati na ročište na kojem će predmetna presuda biti objavljena. Naime, tek će se nakon održavanja tog ročišta, ukoliko na isto pristupi odvjetnica tužitelja, posebnim rješenjem odlučiti i o tom zahtjevu tužitelja u vezi naknade troškova.

125. Nadalje, iz sadržaja prihvaćenog predmetnog nalaza i mišljenja sudskog vještaka Ručević vještačenja je utvrđeno kako je vještak Rašić na potpuno krivim parametrima utemeljio matematički izračun visine novčane tražbine tužitelja, pa je nepotrebnim ocijenjen u vezi ove parnice i taj trošak s kojim je tužitelj očito financirao vješaka Rašića za preliminarni izračun, izvansudski, da mu ovaj izračuna visinu predmetnog potraživanja, tim više što je opće poznato da je ovakve parnice moguće pokrenuti i stupnjevitom tužbom, bez isticanja konkretnog novčanog zahtjeva na temelju nekakvog potpuno paušalnog ili neadekvatnog izračuna N ili T, neosvisno o tome radi li se inače o sudskim vještacima. Stoga, tužitelju nije bio priznat kao opravdan trošak nastao u povodu ove parnice, trošak u iznosu od 132,72 Eura, za sastavljanje preliminarnog izračuna.

U Bjelovaru, 29. siječnja 2026. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

(ranije spis broj P-21/2023 i P-701/2019)

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 30. siječnja 2026. godine, a putem ovoga suda.