REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-234/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja ZL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnica Ivana Šuti iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenban Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa odvjetnik Mateo Mandić iz Zagreba, poradi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave 12. siječnja 2026. godine, u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenika opunomoćenika tužitelja te zamjenika opunomoćenika tuženika, dana 29. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 029-50-3251893 od 2. veljače 2006. godine, ovjerenog kod Javnog bilježnika Petra Tadić dana 4. veljače 2006. godine pod brojem: OU-29/06, a koji glasi: „3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austriji d.d. platiti tužitelju ZL 405,95 eur s zateznim kamatama koje teku od 7. veljače 2006. godine do isplate te naknaditi trošak parničnog postupka od 879,64 eur s zateznim kamatama od 29. siječnja 2026. godine do isplate, sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 15. siječnja 2025. godine tvrdi da je sa tuženikom dana 02. veljače 2006. godine, sklopio Ugovor o kreditu broj 029-50-3251893 kojim se Ugovorom ista, kao kreditor obvezala staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 19.616,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Temeljem odredbe članka 3. Ugovora o kreditu opisanog u čl. 1. historijata tužbe, tužitelj je bio obvezan podmiriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pa je tako istom odredbom određeno: “NAKNADA 3.30 % ( tri zarez trideset posto), od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..“

Uvidom u prometnu karticu po kreditu, kao i uvidom u potvrdu tuženika od 05.prosinca 2024. godine, utvrđeno je da je tužitelj uplatio iznos od 405,95 EUR naime naknade za obradu zahtjeva i to dana 06. veljače 2006. godine. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03), važećem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

Odredbom stavka 4. citiranog zakona propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

S obzirom da iz sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za obradu kredita u skladu s aktima banke, a kako Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, takvom ugovornom odredbom tuženik je proizvoljno odredio visinu naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, to je predmetna ugovorna odredba ništetna jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 87. stavak 1. ZZP/03). S time u vezi ističe se kako ovakva odredba nije dovoljno jasna niti je jasno određeno na što se navedeni troškovi odnose, a niti je logično da visina tih troškova ovisi o visini iznosa kredita.

Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. U svjetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer ugovor ne sadrži jasno definirane parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a. Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu ugovora kao bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

Stoga se ovdje zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, obzirom je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to su stoga ugovoren odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da tuženik koji je dakle odgovoran za ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada.

Također, prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH Su IV- 308/20 od 5.11.2020., ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. ZZP-a, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo. Dakle, tuženik je jednostrano odredio ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, isti je ugovor unaprijed sastavljen po tuženiku, pri čemu se nije ni na koji način pregovaralo s tužiteljem u pogledu citiranih ugovornih odredbi, niti je isti imao mogućnost da na bilo koji način utječe na sadržaj istih, kao što niti nije bio upoznat sa visinom naknade niti njezinim određivanjem. te zahtijeva kao u tužbi: "I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 029- 50-3251893 od 2. veljače 2006. godine, ovjerenog kod Javnog bilježnika Petra Tadić dana 4. veljače 2006. godine pod brojem: OU-29/06, a koji glasi: „3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna,naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb,Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju VL, OIB: [osobni identifikacijski broj], A. i Z 9A, [adresa], iznos od 405,95 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od 7. veljače 2006. g. do isplate i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, do 01. kolovoza 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 25. veljače 2025. osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ugovorna naknada je jasno određena u visini sukladno čl. 3. Ugovora te je jasna, lako uočljiva i razumljiva pa nije dopušteno ispitivati njenu poštenost, k tomu je i određena te je tužitelj kao prosječan potrošač mogao shvatiti ovu naknadu, plaćanje koje je propisano tuženikovim općim aktima primjenom ugovorenom u čl. 9. Ugovora te je tužitelj potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao j e na njihovu primjenu te ova odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesti i poštenja poziva se na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima te je tužitelj naknadu platio bez prigovora i ugovor je u cijelosti ispunjen, uzrok nišetnosti bi bila zabrana manjeg značenja, osporava osnovanost istog, ne prigovara visini tužbenog zahtjeva i prigovara zastari, smatra da se pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. ne primjenjuje na ovaj slučaj, neosnovan je zahtjev za isplatom zateznih kamata od dana plaćanja ove naknade, jer se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima i predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška parničnog postupka.

3. Sud je proveo dokaz uvidom u tuženikovu potvrdu od 5. prosinca 2024., Ugovor o kreditu od 2. veljače 2006., knjigovodstvenu karticu, preslušao tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Nije prijeporno da su parnične stranke 2. veljače 2006. godine sklopile ugovor o kreditu na 19.616,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženikovom na dan korištenja s naknadom od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, što je utvrđeno uvidom u taj ugovor, kao što nije prijeporno da je ta naknada od 3.058,63 kn naplaćena prilikom isplate odobrenog kredita koji je isplaćen 6. veljače 2006. godine, što j e utvrđeno uvidom u tuženikovu potvrdu od 5. prosinca 2024. godine.

6. Prijeporni su odredba o tzv. ulaznoj naknadi, osnova tužbenog zahtjeva te zastara.

7. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

8. Glede ništenosti ugovorne odredbe čl. 3. pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. godine jest da je ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl.49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo a presudom Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C-229/19 i C- 289/19 je utvrđeno da odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da odredba sadržana u aleatornom ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe i pružatelja usluga i potrošača, kao što se to ugovori o leasingu dionica, mora smatrati nepoštenom ako se s obzirom na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir datum njegova sklapanja tom odredbom može tijekom njegova ispunjavanja prouzročiti znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, i to čak i u slučaju ako bi ta neravnoteža nastupila samo ako bi se ostvarile određene okolnosti ili ako bi navedena odredba u drugim okolnostima mogla čak koristiti potrošaču te u tim okolnostima je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li odredba kojom se unaprijed utvrđuje prednost koju prodavatelj robe ili pružatelj usluga ostvaruje u slučaju prijevremenog raskida ugovora o kreditu mogla prouzročiti takvu neravnotežu od trenutka sklapanja navedenog ugovora, uzimajući u obzir okolnosti sklapanja ugovora, kao i da odredbe ove Direktive treba tumačiti na način da se prodavatelj robe ili pružatelj usluga, koji je kao prodavatelj potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je nacionalni sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe proglasio nepoštenom i posljedično ništetnom ne može pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba. Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-323/22 od 13. srpnja 2023. godine.

9. Po ocjeni ovoga suda isto stajalište vrijedi i za ugovornu odredbu o naknadi za sklapanje kredita, prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv da s njim tuženik nije pregovarao o ovoj naknadi već je dobio unaprijed pripremljen ugovor s tuženikove strane, uzevši u obzir njegovo zanimanje u vrijeme sklapanja ugovora tj. bio je radnik i zvanje - strojobravar te je tako utvrđeno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor, što i nije prijeporno te se o njemu nije pregovaralo posebice o ovima ugovornim odredbama naknadama te tužitelju te odredbe nisu bile ni protumačene.

10. Odredbom čl.6. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23) je propisano da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Čl.10. st.3. istog Zakona je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan se suzdržati od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika , u ostvarivanju svog prava.

11. U odnosu na čl. 3. ugovora o kreditu tj. o naknadi za sklapanje samog ugovora, sud ocjenjuje da je i ova ugovorna odredba ništetna, budući se o njoj nije pregovaralo te je suprotna navedenim načelima obveznoga prava, zbog čega tužitelj nije ni mogao utjecati na sadržaj ove ugovorne odredbe niti njenu visinu, sve prihvaćajući njegov iskaz kao životan i uvjerljiv zbog prethodno obrazloženih razloga, a to primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05-155/23) pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena naknada nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.

12. Točno je da je čl. 9. Ugovora o kreditu tužitelj izjavio da je upoznat s uvjetima kredita, što je suprotno njegovom prihvaćenom iskazu te je kao prethodno pitanje po odredbi čl. 12, st. 1. Zakona o parničnom postupku i ovaj dio odredbe čl. 9. Ugovora utvrđen ništetnim zbog istih razloga kako je prethodno obrazloženo za tzv. ulaznu naknadu.

13. Slijedom toga je sud i prihvatio tužbeni zahtjev iz točke 1.

14. Prigovor zastare u odnosu na ovu naknadu nije osnovan primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Naime, kako je ova odredba utvrđena ništetnom, sukladno odredbi čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima to primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona je tuženik dužan vratiti isto što je naplatio na ime tih naknada. Stoga se na ovo vraćanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina po odredbi čl.225. st.1. Zakona o obveznim odnosima te počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

15. Nije prijeporna visina tužbenog zahtjeva niti tijek zateznih kamata na glavnicu, kao na ročištu 10. srpnja 2025. godine.

16. S obzirom na tužiteljevo zvanje i zanimanje te namjenu kredita i da mu je trebao radi osobnih potreba, sud ocjenjuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja tog ugovora bio potrošač po odredbi čl. 3, st. 1, t. 1. Zakona o zaštiti potrošača, a tuženik nije dokazao drugačije, premda je na njemu dokazni teret.

17. Zatezne kamate teku od prvog dana nakon plaćanja same naknade kao dana dospjelosti sve po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata i čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda jer nije riječ o trgovačkom ugovoru, a na parbeni trošak teku po odredbi čl.151.st.3. Zakona o parničnom postupku.

18. Na osnovi odredbe čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku , primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu i podnesak od 6.3.2025, za ročišta 10.7.2025. i 12.1.. 2026. po 200,00 eura svaki,što je 800,00 eura, uz PDV od 200,00 eur, sudsku pristojbu na tužbu 26,55 eura i presudu 53,09 eura, što je ukupno 879,64 eura.

U Zagrebu, dana 29. siječnja 2026. godine

Sudac

Nikola Raguz

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja

- opunomoćeniku tuženika