REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6418/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Tanja Krašovec, odvjetnica u Novom Marofu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, radi isplate, dana 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj: 320-50- 3320436, zaključenog 8. ožujka 2006. između tužitelja MJ i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., solemniziranog po javnom bilježniku Stjepanu Trstenjaku 8. ožujka 2006. pod brojem OU-47/2006, a koja glasi: "NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

II Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 9. Ugovora o kreditu broj: 320-50- 3320436, zaključenog 8. ožujka 2006. između tužitelja MJ i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., solemniziranog po javnom bilježniku Stjepanu Trstenjaku 8. ožujka 2006. pod brojem OU-47/2006, u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor. Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog ugovora."

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju MJ iznos od 561,87 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 314,99 EUR od 11. ožujka 2006. do isplate,

- 246,88 EUR od 22. svibnja 2007. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 113,27 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 27. siječnja 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 8. ožujka 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 320-50-3320436 u svojstvu korisnika kredita, kojim se tuženik obvezao tužitelju, za potrebe kupnje vozila, staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 9.813,50 EUR, po srednjem tečaju za EUR tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom ugovorena je otplata kredita u 72 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste tuženika važeće na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji je tužitelju uručen po isplati kredita. Riječ je o potrošačkom ugovoru o kreditiranju gdje je tuženik kao pravna osoba postupao u okviru svojih gospodarskih djelatnosti i kreditirao tužitelja kao fizičku osobu za potrebe kupnje vozila za osobne potrebe, a što je sadržano u čl. 6. Ugovora. Nadalje, navodi da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen te da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da naknada iznosi 3,30% od iznosa kredita, da ista je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Na ime navedene naknade tužitelju je naplaćeno 2.373,26 kn (3,30% kredita), odnosno 314,99 EUR (po fiksnom tečaju 1 EUR=7,53450 kn). Predmetna ugovorna odredba bila je dio unaprijed pripremljenog tipskog ugovora banke te se o istoj nije pregovaralo, niti je tužitelj imao mogućnost pregovora oko predmetne odredbe ugovora, odnosno ugovor je sklopljen po principu "uzmi ili ostavi". Tužitelju niti prethodno niti naknadno nije na jasan i nedvosmislen način predočena struktura predmetne naknade, odnosno od čega se ona stvarno sastoji, u kojem konačnom iznosu se naplaćuje i zašto je baš određena naknada u visini tih postotaka od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom, a onda, smatra tužitelj, posljedično nepoštenom i ništetnom, sve sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Takva odredba, koja ni na koji način nije obrazložena niti opravdana, za tužitelja, kao potrošača, je u cijelosti nejasna i nerazumljiva. Smatra da obradom i prijevremenom otplatom kredita tuženiku nije nastao nikakav trošak koji bi opravdao naplatu naknade za obradu ili otplatu kredita, jer je upravo tužitelj snosio sve javnobilježničke i druge troškove povezane sa sklapanjem Ugovora, pa za uvrštenje ove odredbe tuženik nije imao nikakav opravdan razlog. Također, tužitelj je predmetni kredit prijevremeno otplatio dana 21. svibnja 2007. te mu je tom prilikom naplaćena naknada za zatvaranje kredita u iznosu od 1.860,13 kn, odnosno 246,88 EUR (po fiksnom tečaju 1 EUR=7,53450 kn), a koja obveza plaćanja naknade se čak ni ne navodi u ugovoru o kreditu. Čl. 9. Ugovora propisano je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor te da se na ugovor primjenjuju svi opći akti tuženika kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ugovora. U potvrdi tuženika izdanoj dana 17. rujna 2025. navedeno je da je izlazna naknada naplaćena sukladno tada važećoj tarifi naknada, no tužitelju nikada nije predočena predmetna tarifa, niti bilo koji drugi dokument koji sadrži obvezu plaćanja izlazne naknade i objašnjenje o točnom iznosu naknade i na što se taj iznos odnosi, a niti je tužitelj usmeno upoznat s tim činjenicama. Takva ugovorna odredba kojom se naknada za prijevremenu otplatu kredita čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva jer predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja navedene naknade, niti je samim ugovorom uopće uređeno plaćanje naknade. Smatra da je očito da je utvrđenje obveze i visine naknade za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezano uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja i bez pregovora o tome te da tuženik nije tužitelja upozorio na koji način se utvrđuje navedena naknada i da navedena odredba predmetnog ugovora uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Takva jednostrana ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan iznos naknade koje tužitelj ima obvezu platiti banci i jer je obveza u potpunosti ovisna o odluci banke. Izlazne naknade za prijevremenu otplatu ugovorene su suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, u čl. 1024. kojeg je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije roka korisnik kredita mora platiti štetu davatelju kredita, ako je do štete došlo. Budući da vjerovnik ne trpi nikakvu štetu kod otplate kredita prije vremena, onda je takva izlazna naknada nezakonita, pa unatoč tome što je ugovorena ne bi se smjela naplatiti. Izlazne naknade su troškovi koji su paušalno utvrđeni i ne temelje se na stvarnom trošku. Također, čl. 272. u vezi s čl. 270. ZOO-a propisano je da je ugovor, odnosno pojedina odredba, ništetna ako je činidba neodređena ili neodrediva, Nametanjem navedenih nejasnih i nerazumljivih pa stoga i nepoštenih odredbi u Ugovor o kreditu, tuženik je postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zbog čega su navedene odredbe ništetne, sve u smislu čl. 81., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud sporne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi utvrdi ništetnima, a kako je tuženik temeljem istih neosnovano stekao iznos od 561,87 EUR, zatražio je da mu isti vrati i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, tekućim od dana stjecanja, odnosno na iznos od 314,99 EUR tekućim od 11. ožujka 2006. do isplate, a na iznos od 246,88 EUR od 22. svibnja 2007. do isplate, sve uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke do isplate.

2. Tuženiku je tužba na odgovor dostavljena 30. listopada 2025., a iako upozoren od strane suda na posljedice nedavanja odgovora na tužbu, sukladno čl. 284. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), tuženik nije podnio odgovor na tužbu u zadanom roku od 30 dana.

3. Kako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, te kako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate, a ne postoje niti općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženike spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, to je temeljem čl. 331.b st. 1. ZPP, valjalo donijeti presudu zbog ogluhe.

4. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a trošak je odmjeren primjenom čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

5. Tužitelju, zastupanom po punomoćniku odvjetniku, priznat je trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (50 bodova), kao i pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR, slijedom čega mu je dosuđena naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 113,27 EUR, i to sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP).

6. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23).

U Zagrebu, 27. siječnja 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u roku od 15 dana od primitka presude. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP), a može se podnijeti samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

- pun. tužitelja

- tuženiku