REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 2996/23-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice DE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po pun. Toniju Kurtoviću, odvj. u Splitu protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. ZAGREB, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, zastupanog po pun. iz odvj. društva Mađarić & Lui u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 17. rujna 2025. g. u prisutnosti pun. tužiteljice i pun. tuženika, dana 29. siječnja 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici DE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 819,70 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-1,83 EUR teče od 31. kolovoza 2005. g. do isplate,

-2,05 EUR teče od 30. rujna 2005. g. do isplate,

-2,06 EUR teče od 31. listopada 2005. g. do isplate,

-2,26 EUR teče od 30. studenog 2005. g. do isplate,

-1,46 EUR teče od 31. prosinca 2005. g. do isplate,

-1,25 EUR teče od 31. siječnja 2006. g. do isplate,

-0,04 EUR teče od 28. veljače 2006. g. do isplate,

-3,60 EUR teče od 31. listopada 2008. g. do isplate,

-4,98 EUR teče od 31. prosinca 2008. g. do isplate,

-5,98 EUR teče od 31. siječnja 2009. g. do isplate,

-6,43 EUR teče od 28. veljače 2009. g. do isplate,

-5,27 EUR teče od 31. ožujka 2009. g. do isplate,

-5,51 EUR teče od 30. travnja 2009. g. do isplate,

-3,59 EUR teče od 31. svibnja 2009. g. do isplate,

-2,17 EUR teče od 30. lipnja 2009. g. do isplate,

-2,55 EUR teče od 31. srpnja 2009. g. do isplate,

-3,29 EUR teče od 31. kolovoza 2009. g. do isplate,

-3,23 EUR teče od 30. rujna 2009. g. do isplate,

-2,47 EUR teče od 31. listopada 2009. g. do isplate

-3,89 EUR teče od 30. studenog 2009. g. do isplate,

-5,03 EUR teče od 31. prosinca 2009. g. do isplate,

-6,65 EUR teče od 31. siječnja 2010. g. do isplate,

-6,28 EUR teče od 28. veljače 2010. g. do isplate,

-8,47 EUR teče od 31. ožujka 2010. g. do isplate,

-8,06 EUR teče od 30. travnja 2010. g. do isplate,

-8,87 EUR teče od 31. svibnja 2010. g. do isplate,

-15,89 EUR teče od 30. lipnja 2010. g. do isplate,

-14,45 EUR teče od 31. srpnja 2010. g. do isplate,

-18,87 EUR teče od 31. kolovoza 2010. g. do isplate,

-17,34 EUR teče od 30. rujna 2010. g. do isplate,

-14,88 EUR teče od 31. listopada 2010. g. do isplate,

-20,07 EUR teče od 30. studenoga 2010. g. do isplate,

-26,66 EUR teče od 31. prosinca 2010. g. do isplate,

-21,99 EUR teče od 31. siječnja 2011. g. do isplate,

-23,63 EUR teče od 28. veljače 2011. g. do isplate,

-21,55 EUR teče od 31. ožujka 2011. g. do isplate,

-21,92 EUR teče od 30. travnja 2011. g. do isplate,

-30,76 EUR teče od 31. svibnja 2011. g. do isplate,

-31,62 EUR teče od 30. lipnja 2011. g. do isplate,

-38,95 EUR teče od 31. srpnja 2011. g. do isplate,

-35,16 EUR teče od 31. kolovoza 2011. g. do isplate,

-31,01 EUR teče od 30. rujna 2011. g. do isplate,

-30,46 EUR teče od 31. listopada 2011. g. do isplate,

-30,14 EUR teče od 30. studenoga 2011. g. do isplate,

-32,11 EUR teče od 31. prosinca 2011. g. do isplate,

-33,83 EUR teče od 31. siječnja 2012. g. do isplate,

-34,06 EUR teče od 29. veljače 2012. g. do isplate,

-32,87 EUR teče od 31. ožujka 2012. g. do isplate,

-33,68 EUR teče od 30. travnja 2012. g. do isplate,

-34,23 EUR teče od 31. svibnja 2012. g. do isplate,

-33,30 EUR teče od 30. lipnja 2012. g. do isplate,

-33,00 EUR teče od 26. srpnja 2012. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 14% godišnje u periodu od 31. kolovoza 2005. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena i

-koja se od 1. siječnja 2024. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici trošak postupka u iznosu od 850,00 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 29. siječnja 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužiteljica je ustala dana 12. lipnja 2023. g. tužbom pred ovim sudom u kojoj je navela da joj je tuženik dana 20. srpnja 2005. g. temeljem Ugovora o kreditu broj 418- 50-2958280 stavio na raspolaganje novčani iznos od 10.627,72 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti, a tužiteljica da se obvezala taj iznos vratiti u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF na dan dospijeća. Navedena su utvrđenja suda u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu (P 1401/12) i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu (Pž-6632/17) iz kojih proizlazi da su odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama u dijelu o CHF kao valuti uz koju je vezana glavnica ništetne. Tuženik da je, kako davatelj kredita, na ime navedenih ništetnih odredbi Ugovora neosnovano stekao određeni iznos na štetu tužiteljice. Tužiteljica da je od tuženika zatražila dokumentaciju koja se odnosi na predmetni kredit, a koja je potrebna radi utvrđivanja iznosa koji je neosnovano stekao tuženik, ali tuženik nije htio predati dokumentaciju. Stoga je tužiteljica, sukladno odredbi čl. 186. b ZPP-a o stupnjevitoj tužbi, predložila donošenje rješenja kojom će se naložiti tuženiku dostava podataka koji su pobliže navedeni te donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplata iznosa s pripadajućim kamatama koji će biti specificiran nakon što tuženik dostavi podatke i nakon provođenja vještačenja sukladno dostavljenoj dokumentaciji.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, navodeći da je tužiteljica neutemeljeno istaknula da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena te kao takva i ništetna ne navodeći u čemu se sastoji propust tuženika, a budući da je tuženik o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu prilikom sklapanja Ugovora te je tužiteljica, po vlastitom izboru, odabrala valutnu klauzulu u CHF. Takav odabir (između više predloženih ugovora) da predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica mogla samostalno i neovisno birati ugovorne odredbe. Tuženik da nije mogao ni na koji način predvidjeti promjenu tečaja strane valute. Istaknut je prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništetne valutne klauzule. Što se tiče pozivanja tužiteljice na odluke iz ''slučaja Franak'' da se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, nego da i iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju zasebno dokazivati.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 7. ožujka 2025. g. te je tužiteljica zatražila isplatu iznosa od 819,70 EUR s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50- 2958280 od 20. srpnja 2005. g., dopisa od 8. svibnja 2023. g. s potvrdom o primitku, početnog otplatnog plana, prijepisa knjigovodstvene kartice i otplatnog plana. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji Ines Lozić koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 12. prosinca 2024. g.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 819,70 EUR s pripadajućim kamatama koji predstavlja razliku između obračunatih i plaćenih mjesečnih anuiteta koje je tuženik zaračunavao uslijed nezakonitog ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF.

Radi se o sporu male vrijednosti, zbog čega je u postupku trebalo primijeniti odredbe čl. 457. do 467. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 EUR.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužiteljice, kao korisnika kredita, dana 20. srpnja 2005. g. sklopljen Ugovor kreditu na iznos od 10.627,72 CHF s rokom otplate u 84 jednakih mjesečnih obroka te da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda te su odredbe Ugovora ništetne i nepoštene. Tužiteljica se pravilno pozvala na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužiteljice, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužiteljici pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužiteljica bila onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za nju proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njenih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljicom, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o valutnoj klauzuli u CHF, niti se pojašnjavao rizik ugovaranja vezano za tu valutu. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o valutnoj klauzuli u CHF Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

Stoga su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 10.627,72 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća ništetne jer se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje ne proizvode pravne učinke, što, nadalje, znači da tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). Drugim riječima, tužiteljica je stekla pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

Treba navesti da je dio ugovornih odredbi koje je sud citirao ništav po samom Zakonu pa da je utvrđenje ništavosti samo deklaratornog karaktera i predstavlja prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, koje je pitanje sud raspravio.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije Ines Lozić na okolnost postojanja razlike utvrđenja više plaćenog radi ugovaranja valutne klauzule u CHF uzimajući početni tečaj u kunama, pojedinačno po anuitetima.

U pisanom nalazu i mišljenju od 12. prosinca 2024. g., izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu, vještakinja je, prije svega, prikazala osnovne odredbe sklopljenog Ugovora o kreditu od 20. srpnja 2005. g. na iznos od 10.627,72 CHF uz rok otplate od 84 mjeseca, ugovorenu kamatnu stopu od 5,50% i iznos anuiteta od 152,72 CHF.

U razdoblju otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita da je ukupno preplaćen iznos u visini od 819,70 EUR od kojeg se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 723,63 EUR, a zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 96,07 EUR.

Tuženik je u podnesku od 26. ožujka 2025. g. izjavio kako ne prigovara matematičkom izračunu vještakinje.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. g. trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 12. lipnja 2023. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Ines Lozić kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu više naplaćenog iznosa radi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u ukupnoj visini od 819,70 EUR te je odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

Na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi povišenja ugovorene kamatne stope i promjene tečaja, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je od tužiteljice potraživao iznose anuiteta Ugovora o kreditu primjenom tečaja CHF koji se razlikuje od početnog znajući da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su time i ništetne pa tužiteljici zatezna kamata na svaki pojedini iznos više naplaćenog pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je snosila tužiteljica.

Tužiteljici je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištima od 24. listopada 2024. g. i 17. rujna 2025. g. po 75 bodova (ukupno 225 bodova).

Ukupan broj bodova od 225 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (450,00 EUR) trebalo je uvećati za troškove vještačenja koje je podmirila tužiteljica (400,00 EUR) te tako dobiti iznos od 850,00 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki II. izreke rješenja.

Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 20. svibnja 2024. g. i 10. ožujka 2025. g. jer se u spisu podnesci s tim datumima ne nalaze, kao ni trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice, a po ocjeni ovog suda (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Tužiteljici nije priznat ni trošak sudske pristojbe tužbe i presude jer tužiteljica neće biti pozvana na plaćanje te pristojbe, a budući da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23) oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi kao tužitelj u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a prema odredbi čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23).

Na iznos parničnog troška tužiteljica je zatražila i isplatu zatezne kamate, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužiteljici pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

U Splitu, 29. siječnja 2026. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. tog Zakona.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).