REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUDU SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U DUGOM SELU

Dugo Selo, Ul. biskupa Augustina Kažotića 13

Poslovni broj: P-557/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, po sutkinji toga suda Nataliji Suvaljko Ljubek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupane po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija j.t.d. iz Zagreba, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane dana 16. prosinca 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno, i punomoćnika tuženika, 29. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.2 stavku 4. Ugovora o kreditu br. 20/05, kreditna partija 7102831239 od dana 16. kolovoza 2005. godine koju su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor“.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju plati trošak parničnog postupka u iznosu od 1.178,10 Eur-a (tisuću sto sedamdeset i osam eura i deset centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 da iz sredstava državnog proračuna u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove odluke isplati troškove delegacije (putni trošak) tužitelju u iznosu od 11,40 Eur-a (jedanaest eura i četrdeset centi).

IV Odbija se zahtjev tuženika da se naloži tužitelju isplatiti tuženiku trošak pristupa na pripremno ročište od 17. rujna 2025. u ukupnom iznosu od 250,00 Eur-a neovisno o ishodu ovog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. 20/05, kreditna partija 7102831239 (dalje u tekstu Ugovor o kreditu) od dana 16. kolovoza 2005. godine na iznos od 45.000,00 CHF, potvrđen kod javnog bilježnika Ivana Adžije iz Zaprešića pod brojem OU-450-2005 dana 22. kolovoza 2005. godine kao javnobilježnički akt. Člankom 1. Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 45.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan puštanja kredita u tečaj. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su sukladno čl. 7. navedenog ugovora kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 472,77 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatim prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. U trenutku isplate (29.08.2005.g.) kredita tečaj CHF po srednjem tečaju HNB-a u odnosu na Kunu iznosio je 4,770937 Kn za 1 CHF. Predmetni kredit je tužitelj u cijelosti isplatio dana 15.09.2015.g. Tuženik je u ugovoru u članku 2. stavku 4. odredio da je tužitelj dužan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Tužitelj je predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003- dalje u tekstu ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe tužitelj ističe da je odredbom čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nastavno, tužitelj ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Tužitelj napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane prednika tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Tužitelj ponavlja da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od prednika tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupila u okviru svoje djelatnosti. Tužitelj ističe da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Tužitelj nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Iako je odredba čl. 2. stavka 4. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje prije korištenja platiti banci naknadu, ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru. Tužitelj ističe da ništetnost spornih odredaba članka 2. stavka 4. ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi istih nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003. godine ) odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano, a tužitelj to ovdje ponavlja, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava.

Također tužitelj smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 2. stavka 4. ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a.

2. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 4. travnja 2025. pod brojem Su- 198/2025 određena je nadležnost Općinskog suda u Sesvetama za postupanje u ovom predmetu (list 20-21 spisa).

3. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnom navodi da u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare. U cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, odnosno nepoštenom sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Da u konkretnom slučaju tužitelj nije niti naveo, a kamoli dokazao postojanje bilo kakve značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana koja bi išla njemu u korist. Tuženik ističe da tužitelj prije svega nije dokazao pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Ističe da, s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva valjano ugovorena, da je ugovorena odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Da je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, banka je tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade. Naime, tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Navodi da ugovorena odredba nije prouzročila nikakvu (a još manje znatnu) neravnotežu između stranaka. U slučaju kada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila: izričito zakonski dopuštena, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu, određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku tuženik smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Nadalje, da su naknadom za obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput: troškovi rada – troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.), administrativni troškovi i amortizacija - materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine, troškovi provizija i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba, troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge. Tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li (ne) poštene ugovorne odredbe o naknadama. Tuženik ističe da takva ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta i provede po tuženiku predložene dokaze te da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

4. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem materijalne dokumentacije koja prileži spisu: Ugovor o namjenskom kreditu (list 7-13 spisa), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 14-18 spisa), Uputa za odobravanja kredita građanima – osnovna uputa (list 4143 spisa), Opći uvjeti poslovanja (list 44- 48 spisa), Odluka o tarifi naknada (list 49-53 spisa), saslušan je tužitelj na ročištu od

16. prosinca 2025. (list 84-86 spisa).

5. Temeljem provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. ZPP-a (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 dalje u tekstu ZPP) i čl.221a ZPP-a ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Među strankama u postupku nije sporno da je tuženik s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o namjenskom kreditu od 16. kolovoza 2005., te da je u odredbi čl. 2.st.4. navedenog ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada i usluga u poslovima koje obavlja kreditor.

7. Sporno je je li prethodno navedena odredba ništetna ili ne.

8. Prvenstveno treba istaknuti da tužitelj ovdje predmetni postupak vodi isključivo radi utvrđenja ništetnim predmetne odredbe, ali ovaj sud smatra da isti nesporno ima pravni interes za podnošenje ovdje predmetne tužbe u skladu sa odredbom čl. 187.st.2. ZPP-a, jer će u slučaju pravomoćno okončanog postupka isti moći od tuženika potraživati povrat iznosa naplaćene naknade.

9. Čitanjem Ugovora o kreditu broj (list 7-13 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 16. kolovoza 2005. Nadalje, utvrđeno je da je iznos kredita 45.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (članak 1.), kao i da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada i usluga u poslovnima koje obavlja kreditor (članak 2. st.4. Ugovora o kreditu), te da je namjena kredita adaptacija kuće (čl. 6. Ugovora o kreditu).

10. Iz iskaza saslušanog tužitelja na ročištu od 16. prosinca 2025. (list 84-86 spisa) utvrđeno je da je tužitelj sa tuženikom predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi adaptacije stana, dakle u stambene svrhe, a u kojem stanu i dan danas žive on, supruga i dvoje djece. Da predmetni stan nikada nije korišten u nikakve druge svrhe osim stambenih. Da u vrijeme zaključenja ugovora nije imao u vlasništvu poslovne udjele ili dionice a nije ni bio vlasnik obrta. Ugovor je pripremila banka, odnosno, njegov osobni bankar, a da njega nije nitko ni prije potpisa ni u trenutku potpisa ugovora ništa obavještavao vezano za naknadu za obradu kredita, dakle da mu nije objašnjavao radi čega se ista naplaćuje, o čemu ista ovisi i zašto se naplaćuje u tom iznosu. Nadalje, da je njemu na ime te naknade toliko manje isplaćeno na ime kredita. Da kredit nije mogao realizirati bez plaćanja navedene naknade, da je istu morao platiti kako bi dobio željeni kredit. Da je imao potpuno povjerenje u tuženika jer da se radilo o njegovoj matičnoj banci. Da je iz sredstava kredita adaptirao gornji kat kuće odnosno stan u kojem sad živi, te da je u potpunosti cijeli iznos kredita utrošen na adaptaciju stana, da predmetni stan nikada nije davao u najam ili zakup. Nadalje, da je predmetni ugovor o kreditu prije potpisa pročitao ali da je postupao sa punim povjerenjem u tuženika kao svoju matičnu banku. Da se ne može točno sjetiti je li vidio odredbu ugovora o kreditu a vezanu za naknadu za obradu kredita, da se ne sjeća da li je od bankara tražio objašnjenje vezano za spornu odredu kao što se ne sjeća ni je li tražio odluku o tarifi naknada banke. Da je shvatio da mu je naplaćena naknada za obradu kredita kada je dobio sve papire vezane za kredit i kada su počeli problemi sa „divljanjem franka“, a da je nakon toga prigovarao na sve pa tako i na naknadu, da je odlazio u banku i u Udrugu franak ali da nije pisano prigovarao. Da nije išao u druge banke da je tuženik oduvijek bio njegova matična banka i da je tamo odlučio dignuti kredit, a od strane osobnog bankara mu je sugerirano da kredit digne u švicarskom franku, a isti nije ni mogao dignuti u euru već samo u francima.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv, logičan i iskren.

11. Čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, dalje u tekstu ZZP) propisano je da je »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, čl. 81.st.1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2 navedenog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4 navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Čl. 87. st.1. ZPP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Sud je u dokaznom postupku utvrdio da je tužitelj potrošač jer je predmetni kredit podignuo u privatne svrhe, za adaptaciju kata kuće, odnosno stana u kući, a koji je cijelo vrijeme korišten samo u stambene svrhe, te tužitelj tada nije imao u vlasništvu poslovne udjele i nije bilo vlasnik obrta.

Također, utvrdio je na temelju iskaza tužitelja da se o naknadi za obradu kredita, nije pojedinačno pregovaralo, dok je uvidom u sam ugovor o kreditu utvrđeno da se radi o odredbama ugovora u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika. Tuženik nije u skladu sa odredbom čl. 81 st.4. ZZP dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika) pojedinačno pregovaralo. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Nadalje, utvrđeno je da je člankom 2. st. 4. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužitelja na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, i o čemu ovisi visina tih naknada i troškova.

Također, temeljem iskaza tužitelja ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava, odnosno bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

Nadalje, prema mišljenju ovog suda navedena odredba ugovora je neodređena, a tuženik nije dokazao da je na bilo koji način informirao tužitelja prije ili u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o iznosu naknada koje za njega iz navedenog ugovora proizlaze, dok se iz samog sadržaja sporne odredbe ne može utvrditi koja je to stvarna visina koju tužitelj na ime navedenih naknada i troškova ima platiti. Navedenom odredbom tuženik je kao jača ugovorna strana ostavio na dispoziciju sebi da svojom jednostranom odlukom odredi naknade i troškove koje tužitelj mora podmiriti, a tužitelj nije imao nikakve mogućnosti procijeniti što ugovaranja takve odredbe za njega znači. Također, tuženik nije ničim dokazao da je tužitelj uopće bio upoznat sa Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koja obavlja kreditor, da mu je ista prezentirana prije ili u trenutku sklapanja ugovora. Pri čemu se navodi da ovaj sud ne smatra kao relevantnim dostavljen dokaz od stane tuženika i to Uputu za odobravanje kredita građanima – osnovnu uputu (list 41-43 spisa) kojom je tuženik informirao svoje osobne bankare kako su dužni postupati prilikom razgovora o odobravanju kredita, jer isto ne dokazuje da su ti isti zbilja i upozorili korisnike kredita a svim relevantnim okolnostima konkretnog ugovora koji su bili značajni za donošenje odluke o sklapanja ugovora o kreditu. Pri tome se dodaje i da sama Uputa za odobravanje kredita, koju tuženik dostavlja u spis datira sa datumom iza sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (ista je iz svibnja 2006). Nadalje, drugi dokument za koji sud pretpostavlja da se radi o Odluci o Tarifi naknada za usluge od 2005. nalazi se na str (49-53 spisa) nosi oznaku "internal use only – ZABA" ili u prijevodu samo za internu upotrebu, a u odnosu na koji nije vidljivo ni kada datira, niti se istim dokazuje da je tuženik tužitelja informirao o načinu i visini određivanja naknada banke prije ili u trenutku sklapanja predmetnog ugovora.

Dakle, tuženik je navedenu odredbu čl. 2. st.4. Ugovora o kreditu formulirao u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Dakle, tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadama i troškovima kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno nije dokazao. Također, tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog, o čemu ista ovisi, a koja je prema iskazu tužitelja istom naplaćena od strane tuženika na način da mu je toliko manje isplaćeno na ime odobrenog kredita. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada i troškova, kao niti na što se iste naknade i troškovi točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, dalje u tekstu ZOO).

Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju ukazuje tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova banke. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 2 st.4. Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi. Radi svog navedenom, odredba čl. 2.st.4. Ugovora o krediti je nepoštena, a posljedično i ništetna sve u skladu sa odredom čl. 81. st.1., 87.st.1.ZZP, kao i odredbi čl. 322.st.1. ZOO-a.

13. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom, time i ništetnom odredbu čl. 2 st.4. Ugovora o kreditu kojom je određeno da se korisnik kredita obvezuje Banci platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

14. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2.st 4. Ugovora o kreditu.

15. U odnosu na trošak postupka, trebalo je u skladu sa čl. 154. st.1. i 155. ZPP-a isti priznati tužitelju zastupanom po punomoćniku koji je u ovom postupku uspio. Sukladno navedenom u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, 107/25, dalje u tekstu Tarifa) trebalo je priznati tužitelju zatraženi trošak sastava tužbe (Tbr.7.1.) u iznosu od 200,00 Eur-a, podneska od 24. lipnja 2025. (Tbr.8.1.) u iznosu od 200,00 Eur-a, ročišta od 17. rujna 2025. (Tbr.9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 Eur-a, ročišta od 16. prosinca 2025. (Tbr.9.1.) u iznosu od 200,00 Eur-a, trošak ročišta radi objave presude u iznosu od 100,00 Eur-a dakle ukupno 900,00 Eur-a, uvećano za PDV 25%, dakle ukupno 1.125,00 Eur-a, uvećano za pristojbu tužbe u iznosu od 26,55 Eur-a i pristojbu presude u iznosu od 26,55 Eur-a, dakle ukupno 1.178,10 Eur-a.

Navedeno uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate u skladu sa odredbom čl. 151.st.3 ZPP-a, slijedom čega je riješeno kao u točki II. izreke ove Presude.

16. U odnosu na trošak postupka, a s obzirom da je ovaj spisa delegiran od Općinskog građanskog suda u Zagrebu, trebalo je zatraženi putni trošak u visini povrate karte iz Zagreba do Dugog Sela u iznosu od 3 x 3,80 Eur-a (ročište 17. rujna 2025., ročište 16. prosinca 2025, ročište za objavu 29. siječnja 2025.) u iznosu od ukupno 11,40 Eur-a dosuditi tužitelju na teret državnog proračuna u skladu sa odredbom čl. 11.st.4 i 5. Zakona o sudovima (Narodne novine br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024), slijedom čega je riješeno kao u točki III izreke ove Presude.

17. Tuženik je tražio da sud dosudi trošak pristupa na pripremno ročište od 17. rujna 2025. tuženiku neovisno o ishodu spora jer tužitelj na isto nije pristupio. Ovakav zahtjev tuženika nije osnovan, iz razloga što je navedeno ročište (iako tužitelj na isto nije pristupio) bilo održano i na istom je zaključen prethodni postupak, slijedom čega je i trošak navedenog ročišta trebalo dosuditi tužitelju koji je u postupku uspio u skladu s odredbom čl. 154.st.1. i 155. ZPP-a, slijedom čega je riješeno kao u točki IV izreke Presude.

Dugo Selo, 29. siječnja 2026.

Sutkinja

Natalia Suvaljko Ljubek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude, u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335.ZPP-a).

Dna:

1. Tužitelju po pun neposredno uz pristojbu presude

2. Tuženiku putem OPS

3. Rh po ODO, putem web servisa