Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-517/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec - Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice ĐD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Andreja Fosin, odvjetnica u Varaždinu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon na dan 13. siječnja 2026., održane glavne i javne rasprave u prisutnosti tužiteljice i njezine punomoćnice, 29. siječnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012216934 od 10.01.2007. sklopljen između tužiteljice ĐD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732 u čl. 12, točka12.3., a koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732 da tužiteljici ĐD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos u visini od 390,79 EUR ( tristo devedeset eura i sedamdeset devet centa), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2007. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 394,91 EUR (tristo devedeset četiri eura i devedeset jedan cent), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. siječnja 2026. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 3. listopada 2025. podnijela ovome sudu tužbu u kojoj je navela da je kao korisnica kredita 10.siječnja 2007. s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj: 9012216934. Ugovorom o kreditu joj je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u visini od 64.500,00 CHF, a u čl.12.točka 12.3. ugovorena je obveza na plaćanje tuženiku naknade u iznosu od 1% od iznosa kredita. Tvrdi da o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru nije mogla pregovarati, slijedom čega je stavljena u nepovoljniji položaj od druge ugovorne strane. Ugovornom odredbom nisu ni navedeni iznosi koje bi bila u obvezi platiti već joj je kod isplate kredita kao ulazna naknada naplaćen iznos u visini od 2.944,36 kn, odnosno 390,79 EUR. Tvrdi da je temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) na taj način ugovorena naplata ulazne naknade ništetna. Traži povrat iznosa koji je platila kao ulaznu naknadu u iznosu od 390,79 EUR zbog stjecanja iznosa od strane tuženika temeljem ništetne ugovorne odredbe. Tvrdi da je navedena ugovorna odredba koja sadrži obvezu na plaćanje naknade, dakle ugovorne odredbe unaprijed sastavljena u tipskom ugovoru o kojoj nije bila dana mogućnost pregovaranja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na njenu štetu. Tvrdi da ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl.96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07). Odredbom čl.96. Zakona o zaš titi potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tvrdi da temeljem pravnog shvaćanja VSRH zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tužbenim zahtjevom pod točkom I. traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena ulazna naknada, a pod točkom II. isplatu zbog primjene ništetne ugovorne odredbe sa zateznom kamatom od dana plaćanja, primjenom odredbi čl.96. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Traži i da joj tuženik naknadi troškove parničnog postupka s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da osporava osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja te navodi da je predmetna naknada plaćena dana 16.1.2007. Naveo je da osnove za fiksiranje dospijeća i početka tijeka zastare uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe nema, a isto proizlazi iz presude Suda EU u predmetu C-561/21 od 25. 4.2024. (GP i BG protiv Banco Santander SA), prema kojoj je taj Sud, među ostalim, ustvrdio da se članci 6(1) i 7(1) Direktive 93/13/EEZ ne protive tome da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke. Dakle, na temelju presude Suda EU, koja djeluje prema svima (erga omnes) i retroaktivno (ex tunc), pa tako i u odnosu na hrvatske sudove, potrošač, ovdje tužiteljica je mogla postati svjesna nepoštenosti predmetne odredbe. Nadalje je naveo da je svijest potrošača, o ništetnosti ugovorne odredbe i posljedica koje iz toga proizlaze morala nastati, ako ne ranije, onda 2014. kada je prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan. Neovisno od toga što se prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ veže za klauzulu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom, riječ je o istim „standardima“ koji se mogu primijeniti i na ostale klauzule ugovora, što je između ostalog i argumentacija sudova kada sude o ništetnosti odredaba ugovora na koje se presuda po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite ne primjenjuje izravno, ali se prema argumentaciji sudova primjenjuju „standardi“ po kojima je utvrđena ništetnost za ugovorne odredbe iz CHF ugovora o kreditu. Nadalje je naveo da podredno, svijest potrošača o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze morali su nastati/postojati, ako ne ranije, onda 2018. kada je i drugi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan. Sukladno odredbi članka 2. st. 1. t. 7. ZPK, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Istaknuo je da je odredbom članka 2. ZOO-a propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužiteljice i tuženika) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu. Naveo je da iz navedenog proizlazi da sukladno odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citirane odredbe ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno. Naime, naknada za prijevremenu otplatu kredita temelji se na slobodi ugovaranja po ZOO-u te također i na posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača. U Direktivi 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ navodi se kako se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu. Prema tome, u vrijeme plaćanje sporne naknade, takva je naknada bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije. Naveo je da tužiteljica neosnovano i pogrešno ističe da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena predmetna naknada ništetna te da suprotno navodima tužiteljice predmetna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe. Naveo je da značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo te da činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Poziva se na presudu Suda EU C-415/11 Đ. Tuženik ističe da se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, i da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom, odnosno jer je ista u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito dopuštena temeljem zakonskih odredaba, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način te odrediva u svakom trenutku. Naveo je i da je predmetna odredba sastavljena na jasan i razumljiv način, zbog čega je tužiteljica razumjela doseg i posljedice, što je u konačnici potvrđeno u pisanom obliku; predmetna odredba je jasna te unesena u ugovor o kreditu na uočljivom mjestu i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te naložiti tužiteljici da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U podnesku od 21. studenoga 2025. tužiteljica se očitovala na navode tuženika vezano za prigovor zastare, navodeći da je isti neosnovan s obzirom da u točki I. tužbenog zahtjeva traži utvrđenje ništetnosti, a u točki II. isplatu zbog utvrđene ništetnosti. Navela je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske i to građanski odjel broj:

Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. ZOO/05 (čl.104.st.1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Navela je da tuženik kao sudsku praksu dostavlja odluke koje se ne odnose na konkretan predmet međutim Vrhovni sud je jedinstvenog stajališta po pitanju ništetnosti ulaznih naknada i o tome postoji već brojna sudska praksa i to Revd 132/25, 673/23, 1601/24, slijedom čega je tužbeni zahtjev osnovan.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu, i to potvrdu o naplaćenoj naknadi za obradu kredita od 1.10.2025. (stranica 4 spisa), Ugovor o kreditu broj: 9012216934 (stranice 6-10 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima (stranice 26-34 spisa). Saslušana je i tužiteljica kao stranka.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 12., točka12.3. Ugovora o kreditu broj: 9012216934 sklopljenog između tuženika, i tužiteljice kao korisnika kredita i založnog dužnika, te RD kao založnog dužnika 10. siječnja 2007. kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visi od 1,00% od iznosa kredita. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva, kao niti datum naplate predmetne naknade. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara.

7. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije pregovarala s bankom o odredbi čl.12. odnosno točka 12.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se obvezuje platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita. Dobila je na potpis unaprijed sastavljeni ugovor o kreditu od banke. Isti je bio pripremljen. Nije joj bilo objašnjeno na što se odnosi ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva jer nisu prolazili kroz ugovor, a na pitanje o čemu je mogla pregovarati s bankom odgovorila je da o visini kredita, visini rate i za što joj je kredit potreban. To je bio stambeni kredit za kuću.

8. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan, s obzirom da je ista iskazivala neposredno uvjerljivo. Analizirajući iskaz tužiteljice sud je ocijenio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije pregovarala o spornoj odredbi čl.12., točka 12.3. Ugovora o kreditu, kao i da tuženik nije tužiteljicu, kao potrošača, obavijestio na temelju kojih parametara se obračunava predmetna jednokratna naknada za obradu kredita i na što se uopće ta naknada odnosi, kao i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade.

9. Odredba čl. 12., točka 12.3. predmetnog ugovora o kreditu prema kojoj se korisnika kredita obvezuje prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, je prema stajalištu suda ništetna. Naime, odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe. Tuženik je u konkretnom slučaju nedvojbeno sastavio predmetnu odredbu čl.12., točka 12.3. Ugovora o kreditu o pravu na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i o istoj se nije pojedinačno pregovaralo i prema stajalištu suda tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja te naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00 % iznosa kredita, koju je naplatio/ustegnuo od iznosa odobrenog kredita tužiteljici 15. siječnja 2007., što nije sporno među strankama. Osim što u čl. 12., točka 12.3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se navedena naknada za obradu kreditnog zahtjeva odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva ili tzv. ulaznom naknadom, sud je utvrdio ništetnom tu ugovornu odredbu i obvezao tuženika vratiti tužiteljici naplaćeni/ustegnuti iznos po tom osnovu od 390,79 EUR ( protuvrijednost 2.944,36 kn primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR- 7,53450 kn, s obzirom da je EUR uveden kao službena valuta u Republici Hrvatskoj), a sve temeljem čl. 323. st. 1., u vezi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sa zatraženom zateznom kamatom primjenom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je naplatio/ustegnuo temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu. Naime, između stranaka nije bilo sporno koliko i kada je tužiteljici ustegnuto, odnosno naplaćeno na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva ( potvrda o naplaćenoj naknadi za obradu kredita iz koje proizlazi da je tužiteljici 15.1.2007. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.944,36 HRK- stranica 4 spisa i odgovor na tužbu tuženika- stranica 23 spisa). Na dosuđeni iznos stečen bez osnove temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate, po njezinom zahtjevu, od dana nakon što joj je navedena naknada ustegnuta, odnosno naplaćena i to sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem iste u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te ga je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonske zatezne kamate na način kako je to navedeno u izreci presude. Visina zakonske zatezne kamate temelji se na odredbi 29. st. 2 . Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, uzimajući u obzir njezine izmjene u pojedinim razdobljima.

10. U pogledu prigovora zastare koji je tuženik istaknuo upućuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, odnosno kreditnog zahtjeva, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO po toj osnovi tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

11. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP- a. Sud je tužiteljici priznao trošak sastava tužbe prema tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 -dalje Tarifa), u vezi s tbr. 54. Tarife, s pripadajućim PDV-om prema tbr. 46. Tarife u zatraženom iznosu od 125,00 EUR, sastava podneska od 21. studenoga 2025. kojim se očitovala na odgovor na tužbu u iznosu od 125,00 EUR sukladno tbr. 8. t.1., u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Tužiteljici je priznat i trošak zastupanja na ročištu održanom za 13.siječnja 2026. u iznosu od 125,00 EUR, sukladno tbr. 9. t.1. Tarife u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife. Dakle za zastupanje po punomoćnici odvjetnici tužiteljici je priznato 375,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR sukladno Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23). Ukupno je tužiteljici priznat trošak u iznosu od 394,91 EUR. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a. Rok za dobrovoljno ispunjenje određen je sukladno odredbi čl. 328. ZPP-a.

U Varaždinu 29. siječnja 2026.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106. a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu