REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U PREGRADI
Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6
Poslovni broj: P-939/2023-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Vinku Marinkoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Metelko, Knežević i partneri d.o.o., radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave, zaključene 15. siječnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetničkog vježbenika SN iz Odvjetničkog ureda Metelko, Knežević i partneri d.o.o., te presude javno objavljene 29. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 7104011860 od 06.02.2008. sklopljenog između tužiteljice ĆN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici ĆN iz [adresa] (prethodna adresa [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 17.815,08 EUR (sedamnaesttisućaosamstopetnaesteuraosamcenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku na iznos od
- 6,71 EUR od 15.10.2008. do isplate;
- 14,50 EUR od 15.11.2008. do isplate;
- 3,43 EUR od 15.12.2008. do isplate;
- 33,31 EUR od 15.01.2009. do isplate;
- 33,62 EUR od 15.02.2009. do isplate;
- 23,58 EUR od 15.03.2009. do isplate;
- 25,88 EUR od 15.04.2009. do isplate;
- 26,34 EUR od 15.05.2009. do isplate;
- 22,38 EUR od 15.06.2009. do isplate;
- 23,07 EUR od 15.07.2009. do isplate;
- 20,70 EUR od 15.08.2009. do isplate;
- 25,10 EUR od 15.09.2009. do isplate;
- 20,21 EUR od 15.10.2009. do isplate;
- 23,37 EUR od 15.11.2009. do isplate;
- 22,87 EUR od 15.12.2009. do isplate;
- 31,39 EUR od 15.01.2010. do isplate;
- 36,87 EUR od 15.02.2010. do isplate;
- 35,68 EUR od 15.03.2010. do isplate;
- 41,12 EUR od 15.04.2010. do isplate;
- 51,09 EUR od 15.05.2010. do isplate;
- 52,26 EUR od 15.06.2010. do isplate;
- 63,77 EUR od 15.07.2010. do isplate;
- 63,38 EUR od 15.08.2010. do isplate;
- 87,23 EUR od 15.09.2010. do isplate;
- 73,33 EUR od 15.10.2010. do isplate;
- 76,55 EUR od 15.11.2010. do isplate;
- 88,05 EUR od 15.12.2010. do isplate;
- 89,34 EUR od 15.01.2011. do isplate;
- 84,18 EUR od 15.02.2011. do isplate;
- 87,31 EUR od 15.03.2011. do isplate;
- 87,47 EUR od 15.04.2011. do isplate;
- 97,00 EUR od 15.05.2011. do isplate;
- 117,25 EUR od 15.06.2011. do isplate;
- 12.700,55 EUR od 15.06.2011. do isplate;
- 24,67 EUR od 15.07.2011. do isplate;
- 28,58 EUR od 15.08.2011. do isplate;
- 21,72 EUR od 15.09.2011. do isplate;
- 19,41 EUR od 15.10.2011. do isplate;
- 19,57 EUR od 15.11.2011. do isplate;
- 19,89 EUR od 15.12.2011. do isplate;
- 21,88 EUR od 15.01.2012. do isplate;
- 22,48 EUR od 15.02.2012. do isplate;
- 21,82 EUR od 15.03.2012. do isplate;
- 21,73 EUR od 15.04.2012. do isplate;
- 22,06 EUR od 15.05.2012. do isplate;
- 22,63 EUR od 15.06.2012. do isplate;
- 21,91 EUR od 15.07.2012. do isplate;
- 21,72 EUR od 15.08.2012. do isplate;
- 19,96 EUR od 15.09.2012. do isplate;
- 21,47 EUR od 15.10.2012. do isplate;
- 22,18 EUR od 15.11.2012. do isplate;
- 21,71 EUR od 15.12.2012. do isplate;
- 21,15 EUR od 15.01.2013. do isplate;
- 20,95 EUR od 15.02.2013. do isplate;
- 20,75 EUR od 15.03.2013. do isplate;
- 22,15 EUR od 15.04.2013. do isplate;
- 20,09 EUR od 15.05.2013. do isplate;
- 19,76 EUR od 15.06.2013. do isplate;
- 19,96 EUR od 15.07.2013. do isplate;
- 19,75 EUR od 15.08.2013. do isplate;
- 20,50 EUR od 15.09.2013. do isplate;
- 20,99 EUR od 15.10.2013. do isplate;
- 21,23 EUR od 15.11.2013. do isplate;
- 22,08 EUR od 15.12.2013. do isplate;
- 21,22 EUR od 15.01.2014. do isplate;
- 19,57 EUR od 15.02.2014. do isplate;
- 20,04 EUR od 15.03.2014. do isplate;
- 19,63 EUR od 15.04.2014. do isplate;
- 19,05 EUR od 15.05.2014. do isplate;
- 19,17 EUR od 15.06.2014. do isplate;
- 19,59 EUR od 15.07.2014. do isplate;
- 19,92 EUR od 15.08.2014. do isplate;
- 20,01 EUR od 15.09.2014. do isplate;
- 20,36 EUR od 15.10.2014. do isplate;
- 2.682,88 EUR od 22.10.2014. do isplate,
sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan prigovor radi prebijanja tuženika u iznosu od 31,67 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:
-6,19 EUR od 4.8.2008 do isplate,
-6,19 EUR od 2.5.2008 do isplate,
-1,94 EUR od 2.6.2008 do isplate,
-5,27 EUR od 2.7.2008 do isplate,
-5,98 EUR od 2.8.2008 do isplate,
-6,10 EUR od 2.9.2008 do isplate.
IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici ĆN iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 4.775,00 EUR
(četiritisućesedamstosedamdesetpeteura), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da su ona, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 7104011860 od 06.02.2008. kojim je temeljem članaka 6. i 14. Ugovora tužiteljici odobren kredit za kupnju stana u [adresa] sa osiguranjem zasnivanjem založnog prava na stanu koji je bio predmet kupnje. Temeljem članaka 1., 2., 3. i 7. citiranog Ugovora tuženik da je odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 81.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita s valutnom klauzulom, rokom otplate od 20 godina u mjesečnim anuitetima od 536,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke i s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,05% godišnje. Tužiteljica da je u cijelosti ispunila citiranim Ugovorom preuzete obveze, te je s danom 22.10.2014. u cijelosti otplatila kredit.
1.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. godine, pravomoćno da je odlučeno o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih i ovdje tuženika Zagrebačka banka d.d. podnesenoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Citiranom presudom pod točkom I. izreke da je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u točki 2. izreke u kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015. da je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, ali tuženik da u konkretnom slučaju nije proveo postupak konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način da izvrši promjenu valute kredita, kamatnu stopu i iznos preostalog neotplaćenog dijela kredita, te raspolaganje preplatom. Tužiteljica ističe da Zakon o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22) propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je tako odredbom čl.502.c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Stoga se tužiteljica poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda kojima je utvrđena ništetnost odredbi o valuti švicarski franak uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).
1.2. Tužiteljica tvrdi da je tako, temeljem odredaba članaka 1., 2., 3. i 7. citiranog Ugovora o namjenskom kreditu, bila dužna otplaćivati glavnicu u iznosu od 81.000,00 CHF i kamatu na rok od 20 godina u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti. S obzirom da je utvrđeno da je ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) ništetna i nepoštena, da je otpala osnova temeljem koje je tuženik izračunavao tužiteljici visinu mjesečne obveze, jer je tužiteljica plaćala viši iznos od onoga kojeg bi plaćala da su obračunati anuiteti po tečaju CHF na dan korištenja kredita. Isto tako, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, da nije proveden postupak konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR tako da se izvrši promjena valute kredita i kamatne stope. Na opisani način tužiteljica tvrdi da je prema preliminarnom Izračunu preplate kredita u razdoblju od mjeseca listopada 2008. do mjeseca listopada 2014. preplatila tuženiku iznos od 17.815,08 EUR/134.227,58 kn, pa stoga ovom tužbom podnosi zahtjev za povrat preplaćenih iznosa zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja do isplate. Tužiteljica tvrdi da je na konkretan slučaj primjenjiva odredba čl.1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) koja regulira institut stjecanja bez osnove koje postoji kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu.
1.3. Stoga tužiteljica, predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost odredbi predmetnog govora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, te zahtijeva isplatu novčane tražbine koju je tužiteljica preplatila zbog ništetnosti valutne klauzule, a sve prema preciziranom tužbenom zahtjevu kao u podnesku od 16. prosinca 2025.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava da su stranke 6.2 2008. godine zaključile Ugovor o namjenskom kreditu kojim se tuženik obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos od 81.000,00 CHF kojim je ugovoreno je valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužiteljice. Tuženik ističe kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, Zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tvrdi da tužiteljica činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočila tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužiteljici je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužiteljica poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužiteljici teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.
2.1 Tuženik, nadalje, ističe prigovor zastare. Tvrdi da se na zahtjev tužiteljice za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).Odredbom čl. 118. ZPP-a da je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, tvrdi da je zakonodavac tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 05.07.2022. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari.
2.2. U odnosu na navode tužbe o nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule izražene u CH, te o Odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU, tuženik ne osporava da je 17. rujna 2019. godine objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u predmetu C- 81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU da je bilo riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C- 243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU da su tužitelji s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C- 243/20 da pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU da je posebno istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovopredmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time da otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužiteljice kao potrošača, tuženik ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužiteljicu kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužiteljici da su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužiteljica je i potvrdila svojim potpisom da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, postojalo je sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužiteljica je itekako bila obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto- kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Zaključno, tuženik tvrdi da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovopredmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužiteljica, kao i svi potrošači, bila dovoljno informirana i bila je svjesna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužiteljici kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužiteljica nije znala za rizik. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, tuženik navodi da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužiteljica je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, tuženi tvrdi da odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu.
2.3. Što se tiče tijeka zakonskih zateznih kamata, a koje tužiteljica potražuje na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, tuženi tvrdi da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud da potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
2.4. Nadalje, tuženik ističe uvjetni prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, tj. kada je tečaj CHF bio niži od početnog, te predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom navedenog, a prema preciziranom zahtjevu u podnesku od 25. studenog 2026., tuženik predlaže utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 31,67 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:
-6,19 EUR od 4.8.2008 do isplate,
-6,19 EUR od 2.5.2008 do isplate,
-1,94 EUR od 2.6.2008 do isplate,
-5,27 EUR od 2.7.2008 do isplate,
-5,98 EUR od 2.8.2008 do isplate,
-6,10 EUR od 2.9.2008 do isplate.
2.5. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu, podredno, odbiti tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane, te naložiti tužiteljici da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o namjenskom kreditu broj 7104011860 od 06.02.2008., Početni otplatni plan za predmetni kredit, u Promete po kreditu / Specifikacije uplata po predmetnom kreditu, proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku za financije Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., te je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja.
4. U ovom postupku između stranaka je nesporno:
- da su stranke 6. veljače 2008. zaključile Ugovor o namjenskom kreditu broj 7104011860 kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 81.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita s valutnom klauzulom, rokom otplate od 20 godina u mjesečnim anuitetima od 536,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke i s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,05% godišnje.
5. Sporno je:
- je li tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala svojstvo potrošača
- jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, ništetne
- ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK
- je li je nastupila zastara utuženog potraživanja
- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženo potraživanje
- je li osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja s osnove odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od tečaja na dan isplate kredita.
6. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, valja navesti da je o tom predmetu spora vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013., koji je donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Ć i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 i1 55/23, dalje –ZPP) i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22), važećih u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Nadalje, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 EN i PN od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje ZZP/03.) određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, što tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati.
8. Na okolnost načina pregovaranja u fazi sklapanja predmetnih Ugovora, sud je, po prijedlogu stranaka, proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice. Iz njezinog iskaza proizlazi da je bila klijent tuženika i imala je vrlo dobru osobnu bankaricu s kojom je imala dobar i profesionalan odnos te kada joj je došla po savjet u pogledu podizanja namjenskog stambenog kredita za kupnju manjeg stana u [adresa], ista joj je savjetovala i preporučila kredit u CHF, koji je, po njezinim riječima, tada bio najpovoljniji. Ona nije imala razloga sumnjati u njezine preporuke i savjet, a nije bila niti upozorena na ikakve rizike što se tiče tečaja CHF, tako da sam je taj ugovor prihvatila. Taj kredit nije bio konvertiran, već je isti u cijelosti isplaćen po uvjetima iz osnovnog ugovora. Taj stan koji je kupila sredstvima kredita služio je isključivo za stanovanje nje i njezinog partnera, a kako je naknadno došlo do toga da se ona preseli u Veliku Britaniju, htjela je iza sebe ostaviti čistu financijsku situaciju pa je došlo do ubrzane obrade i prijevremene isplate kredita.
9. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da su sporni ugovori korisnicima kredita bili ponuđeni na standardnom, unaprijed formuliranom obrascu, na čije odredbe klijenti više nisu mogli utjecati, te da se o pojedinačnim odredbama tih ugovora s klijentima nije pregovaralo, nije im je bilo objašnjeno po kojim parametrima i kriterijima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na mogućnost značajnog rasta tečaja CHF, već im je kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom predočen kao najpovoljniji. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je namjena predmetnog kredita bila kupnja stana za rješavanje stambenog pitanja, a koja namjena proizlazi i iz samog Ugovora, te kako niti jedan drugi provedeni dokaz u odnosu na tu činjenicu nije u suprotnosti s iskazom tužiteljice, to je i tom dijelu iskaz tužiteljice sud ocijenio istinitim i objektivnim.
10. Na ovaj način sud je utvrdio da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/07. Naime, na tuženiku je teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužiteljica ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/07.
11. Isto tako, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se, prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo.
12. Slijedom toga, primjenjujući na ovaj spor utvrđenja Sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir da tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati suprotno činjenično stanje, ovaj sud je ocijenio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg ZZP/07, pa su stoga, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.
13. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.
14. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva isplatu s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora, valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 36/2005), važeću u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Također, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U konkretnom slučaju, s obzirom da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ništetne, to tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je na temelju takve ništetne odredbe tuženik naplatio i primio od nje, budući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 1111. ZOO-a. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
15. Prigovor zastare kojeg je istaknuo tuženik nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 12. lipnja 2023., ista je podnijeta unutar zastarnog roka. Ovakav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
16. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, sud je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba.
Vještaku je naložen sljedeći zadatak vještačenja:
-izračunati visinu iznosa kojeg je tužiteljica preplatila tuženiku na temelju odredbi predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF i to na način da izračunate razliku između iznosa kojeg je tužiteljica plaćala po tečaju CHF u odnosu na HRK koji se primjenjivao na dan isplate kredita i iznosa kojeg je platila po tečaju CHF u odnosu na HRK koji je bio viši od tečaja na dan isplate, kao i po tečaju koji je bio niži, sve u ukupnom iznosu kao i iznose i dospijeće svakog pojedinog više i manje plaćenog anuiteta.
17. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 30. listopada 2025. proizlazi sljedeće:
17.1. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 134.227,58 kn, odnosno po fiksnom tečaju eur (1 eur = 7,53450 HRK) iznosi 17.815,08 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos, pri čemu je vještak u daljnjem dijelu nalaza tabelarno prikazao svaki pojedini iznos više plaćenog anuiteta, te datum plaćanja istog.
17.2. Razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -238,70 kn, odnosno po fiksnom tečaju eur (1 eur = 7,53450 HRK) iznosi -31,67 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos. pri čemu je vještak u daljnjem dijelu nalaza tabelarno prikazao svaki pojedini iznos manje plaćenog anuiteta, te datum plaćanja istog.
18. Tužitelj nije imao primjedbi na navedeni nalaz i mišljenju vještaka, te je u skladu s istim, u podnesku od 16. prosinca.2025. precizirao tužbeni zahtjev, prema kojem potražuje kako je navedeno u izreci presude pod točkom I. Tuženik je u podnesku od 25.11.2025. naveo da nema primjedbi na matematički dio nalaza i mišljenja vještaka, već je ostao kod svojih prigovora koji se tiču pravne osnove tužbenog zahtjeva za isplatu, te u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, precizirao svoj prigovor radi prebijanja.
19. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka ocijenio stručnim i objektivnim, valjano obrazloženim, te danim u skladu sa zadatkom suda, te ga je u cijelosti prihvatio, a kao što je naprijed navedeno, ni stranke nisu imale primjedbi na njegov stručni dio.
20. Što se tiče tuženikovog prigovora radi prebijanja, valja navesti da je tuženik postavio procesnopravni prigovor radi prebijanja kojim traži da se tražbina tužiteljice prebije s tražbinom koju on ima prema tužiteljici u iznosu od 31,67 EUR, a svoju tražbinu zasniva na ništetnosti dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli pozivajući se pri tome na odredbu članka 323. ZOO-a kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. S obzirom da tužiteljica plaćanjem otplatnih obroka kredita nije ništa primila, odnosno, stekla bez osnove, time niti tražbinu tuženika po osnovi navedene ništetne odredbe ne ispunjava zakonske pretpostavke iz odredbe članka 323. ZOO-a, Osim navedenog, odredbom članka 323. stavka 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koju trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a imajući u vidu da tuženik nije pregovarao s tužiteljicom niti ju je informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF-u, u konkretnom slučaju krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika, zbog čega je tuženikov prigovor radi prebijanja valjalo u cijelosti odbiti kao neosnovanog.
21. Na osnovu navedenog, odlučeno je kao u izreci presude pod točkom III.
22. Prema tome, sukladno naprijed navedenom nalazu i mišljenju vještaka, tuženik je, s osnove razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, u obvezi vratiti tužiteljici iznos od ukupno 17.815,08 EUR, a sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom iz razloga što je tuženik postupao nepošteno kada je takvu odredbu uvrstio u predmetni Ugovor, to je tuženik bio nepošteni stjecatelj, pa je u obvezi platiti tužiteljici zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa, tj. od uplate svakog pojedinog više plaćenog anuiteta. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 126/21, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje – ZOO) navedenoj u izreci presude.
23. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.
24. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu. S obzirom da je tužiteljicu u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njezinog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 17.815,08 EUR. Sud je tužiteljici, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. t. 1. Tarife, iznos od 500,00 EUR, za sastav podnesaka od 7.11.2024. , 28.1.2025. i 16.12.2025., po Tbr. 8. t. 1. Tarife. iznos od 500,00 EUR, za svaki, za zastupanje na ročištima od 28.11.2024., 28.2.2025. i 15.1.2026., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 500,00 EUR, za svako, što iznosi ukupno 3.500,00 EUR. Na navedeni trošak tužiteljici je priznat PDV od 25%, tj. u iznosu od 875,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, te joj je tako dosuđen ukupan trošak u iznosu od 4.775,00 EUR. Tužiteljici su, na dosuđeni parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
25. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podnesaka od 30.8.2023. i 17.3.2025., jer isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka. Nadalje, tužiteljici nije priznat niti trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu jer ste nije niti platila.
26. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV.
U Pregradi, 29. siječnja 2026.
S u t k i n j a :
Sanja Leskovar – Hostić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba, u roku od 15 dana od dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. pun. tužiteljice
2. pun. tuženika
