REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-113/2025

Zagreb

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća, te sudaca Gordane Korotaj i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. EK, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21. i 114/22), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 29. studenog 2024., broj: Pp-2812/2024-10, u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba okr. EK, ukida se pobijana prvostupanjska presuda te se predmet dostavlja prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 29. studenog 2024., broj: Pp-2812/2024-10, okr. EK je proglašen krivim da bi, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena novčana kazna 450,00 eura, koju je dužan platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. U odnosu na troškove prekršajnog postupka odlučeno je da je okrivljenik obvezan naknaditi 40,00 eura.

2. Protiv te presude, okrivljenik je, putem branitelja odvjetnika Jakše Cvitkovića, pravodobno podnio žalbu, zbog svih žalbenih osnova s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe, a podredno da se ukine.

3. Žalba je osnovana.

4. Prvostupanjski sud je, kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, svoju odluku temeljio na iskazima svjedoka žrtve nasilja ZK i svjedoka očevica CK. Iskaz potonjeg svjedoka prvostupanjski sud prihvaća kao vjerodostojan i adekvatan izvor saznanja o odlučnim činjenicama, navodeći da je isti imao dvojaku ulogu, kao kontrolna činjenica za vjerodostojnost iskaza svjedoka žrtve nasilja te kao izvor saznanja o inkriminiranom prekršaju.

5. Po ocjeni ovog suda, u pravu je okrivljenik kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud iskaze svjedoka ZK i CK prihvatio s premalo kritičnosti i provjere.

6. Iz iskaza svjedoka CK proizlazi da ga je žrtva nasilja RK, kojeg ne poznaje od ranije, dočekao kod njegovog parkiranog automobila kada se vratio iz ugostiteljskog objekta, predstavio mu se i upitao hoće li mu biti svjedok ako bude trebalo svjedočiti na sudu. Iako svjedok CK nije u svom iskazu naveo što je odgovorio ZK na takav upit, očigledno je da je pristao s obzirom da je doista u prvostupanjskom postupku ispitan u svojstvu svjedoka. Također, iako svjedok CK u iskazu ne navodi da su on i RK tom prilikom razmijenili neke osobne podatke (osim što navodi da mu se RK predstavio), životno je i logično da je on dao ZK neke svoje osobne podatke jer kako bi drugačije RK mogao u postupku realizirati da nepoznatu osobu koja je bila očevidac događaja i koja se na mjestu događaja slučajno zatekla predloži da se ispita u svojstvu svjedoka.

7. Doista je vrlo neživotno i neuvjerljivo da netko tko je bio žrtva nasilja i neposredno nakon tog događaja pričeka osobu za koju zna da je očevidac događaja te ga zamoli „da mu bude svjedok ako bude trebalo svjedočiti na sudu“, činjenicu postojanja svjedoka očevica ne iznese prilikom ispitivanja u II. PP Split neposredno nakon inkriminiranog događaja, niti prilikom ispitivanja na glavnoj raspravi, nego baš naprotiv, kao da ne zna da postoji očevidac događaja kojeg je pričekao kod parkiranog automobila i upitao hoće li mu biti svjedok na sudu, na glavnoj raspravi navodi „kako će nastojati saznati identitet možebitnih očevidaca događaja“. Ovo tim više, jer je na upit suda odgovorio kako je sigurno netko od susjeda vidio događaj (a iz podataka u spisu ne proizlazi da bi CK bio susjed ZK), ali da misli kako nitko ne želi svjedočiti zbog agresivne naravi okrivljenika. Prvostupanjski sud nije otklonio, a niti kritički promotrio, tu životnu nelogičnost da netko tko je žrtva nasilja i neposredno nakon tog događaja djeluje aktivno, poduzimajući radnje upoznavanja nepoznate osobe koja je očevidac događaja, o tim činjenicama uopće ne iskazuje tijekom postupka.

8. Nadalje, prema iskazu svjedoka CK, on je inkriminirani događaj vidio nakon što je parkirao vozilo te se zaputio prema kafiću, dakle nakon što se već odmakao od svog parkiranog vozila, pa je ostalo nejasno kako je žrtva nasilja RK, koji je, s obzirom na to kako je opisao inkriminirani događaj, bio koncentriran i angažiran u interakciji s okrivljenikom a ne na događanje na ulici, uopće znao kod kojeg vozila da pričeka CK i kako je uopće znao da je CK parkirao vozilo samo na kraće a ne na duže vrijeme pa da ga se „isplati“ čekati. Radnja čekanja svjedoka CK nije razjašnjena ni u kontekstu vremenskog slijeda događaja, jer je, prema podacima u spisu, RK inkriminirani događaj dojavio u II. PP Split u 19,03 sati, policijski službenici su u 19,05 sati upućeni na mjesto događaja te su žrtvu nasilja ZK zatekli na njegovoj adresi stanovanja, a ispitali su ga u prostorijama II. PP Split u 21,00 sat. Prema iskazu ZK, on je „sišao s krova i pozvao policiju“, a prema iskazu svjedoka CK on se u ugostiteljskom objektu zadržao 40-ak minuta. Ako je RK odmah prijavio događaj, a policijski službenici su dvije minute nakon prijave upućeni na mjesto događaja i žrtvu nasilja zatekli na adresi stanovanja, ostalo je nejasno kada je RK otišao do parkiranog vozila svjedoka očevica i čekao ga da se vrati iz ugostiteljskog objekta. Čak i pod pretpostavkom da RK nije odmah po intervenciji policijskih službenika zajedno s njima otišao u policijsku postaju nego je došao sam naknadno (o tom slijedu događaja u spisu nema podataka) pa je u tom međuvremenu teoretski mogao čekati CK kod parkiranog vozila, dočekati ga i onda sam otići do policijske postaje gdje je bio ispitan u 21,00 sat, doista nije logično da o postojanju svjedoka očevica kojeg je neposredno prije svog iskaza upoznao i upitao za svjedočenja u svom iskazu ništa ne kaže.

9. U pravu je okrivljenik i kada u žalbi ističe da nije dovoljno precizno utvrđeno mjesto gdje se CK nalazio odnosno mogućnost da s tog mjesta vidi inkriminirani događaj i uspostavi verbalni kontakt s akterima, kao što je, po ocjeni ovog suda, u pravu i kada osporava zaključak prvostupanjskog suda da je svjedok CK vidio muškarca čiji opis u cijelosti odgovara fizičkim karakteristikama okrivljenika s obzirom da je okrivljenik u ovom postupku dao pisanu obranu i nije osobno nazočio glavnim raspravama pa je nejasno na temelju čega je prvostupanjski sud zaključio da opis te osobe odgovara fizičkim karakteristikama okrivljenika.

10. Kod takvog stanja stvari, ne mogu se prihvatiti razlozi prvostupanjskog suda kojima se rukovodio pri zaključivanju, jer je provedene dokaze trebalo cijeniti s više pažnje i kritičnosti pa je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

11. U ponovnom suđenju, prvostupanjski sud će, uvažavajući razloge ovog rješenja, provesti sve već provedene dokaze, a po potrebi provesti i druge, te pravilnom i kritičnom analizom svih provedenih dokaza, donijeti novu, zakonitu odluku koju će u svemu valjano obrazložiti.

12. Stoga je, na temelju čl. 206. st. 1. Prekršajnog zakona, riješeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 29. siječnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Kristina Gašparac Orlić, v.r.

Rješenje se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu nasilja i tužitelja.