REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća, te sudaca Gordane Korotaj i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. SC i dr., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90., 29/94. i 114/22.), odlučujući o žalbi okr. SC, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici od 7. ožujka 2023., broj: 25. Pp-1193/2022, u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. SC kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda u odnosu na tog okrivljenika.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. SC je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 50,00 EUR (pedeset eura) u roku 30 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici od 7. ožujka 2023., broj: 25. Pp-1193/2022, okr. SC i okr. HC su proglašeni krivima da su, na način činjenično opisan u osuđujućem dijelu izreke pobijane presude, počinili prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji im je, svakome, izrečena novčana kazna 100,00 eura, koju su dužni platiti u roku jedan mjesec po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. Istom presudom, okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka i to okr. reg,00 eura, a okr. HC 40,00 eura.

1.1. Istom presudom, na temelju čl. 182. t. 3. Prekršajnog zakona, okr. AC i okr. ZC su oslobođeni optužbe da bi, na način činjenično opisan u oslobađajućem dijelu izreke pobijane presude, počinili prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te je odlučeno da troškovi prekršajnog postupka, u odnosu na ove okrivljenike, padaju na teret proračunskih sredstava prvostupanjskog suda.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio okr. SC, putem branitelja odvjetnika Tomislava Miličevića, zbog svih žalbenih osnova. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na novi postupak.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, okrivljenik, nakon parafraziranja zakonskog teksta navedene odredbe, tvrdi da iz obrazloženja pobijane presude nije jasno temeljem kojih to činjenica i dokaza prvostupanjski sud utvrđuje da bi on narušavao javni red i mir i to vikom i tučom kako mu se to stavlja na teret i u jednakoj mjeri kao i okr. HC, ističe obveze prvostupanjskog suda koje proizlaze iz odredbe čl. 88. Prekršajnog zakona te ističe da prvostupanjski sud, nakon reproduciranja obrana svih okrivljenih i iskaza svjedokinje BC, nije dao valjanu analizu njihovih iskaza s obzirom da je naveo kako im je u jednom dijelu povjerovao a u drugom nije, što dovodi do zbunjenosti i nesigurnosti.

6. Suprotno gore navedenim žalbenim prigovorima, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, naveo koje odlučne činjenice je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti žalitelja, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni pa, dakle, presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni. Razlozi prvostupanjskog suda ne dovode do „zbunjenosti i nesigurnosti“ kako to ističe žalitelj, jer je potpuno jasno kome i u kojoj mjeri je prvostupanjski sud povjerovao odnosno na kojim točno dokazima je temeljio svoju odluku o krivnji okr. SC. Druga je stvar što se okrivljenik ne slaže sa zaključcima i razlozima prvostupanjskog suda, ali, po ocjeni ovog suda, pobijana presuda sadrži dostatne, jasne i neproturječne razloge. Stoga, žalba okr. SC zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona nije osnovana.

7. Neosnovano okrivljenik, u žalbi zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, ističe da u pobijanoj presudi nije jasno navedeno gdje se točno događaj odigrao jer sama adresa nije dovoljna za zaključak da se odigrao na javnom mjestu odnosno da se isti reflektirao na javnom mjestu. Time, iako to u žalbi nije izrijekom navedeno, okrivljenik očigledno smatra da je počinjena povreda iz čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona. Međutim, u izreci pobijane presude, jednako kao i u optužbi, točno je precizirano da se inkriminirani događaj dogodio „na ulici“, znači na tzv. neograničeno otvorenom javnom mjestu. Iz navedenih razloga, žalba okr. SC ni u ovom dijelu nije osnovana.

8. U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik ističe da on ni na koga nije vikao niti je ikoga udario ili tukao, već upravo suprotno, on je bio žrtva fizičkog i verbalnog napada od strane ostalih suokrivljenika, da sama činjenica da su događaju bili prisutni okrivljenici i supruga okr. SC nije dovoljna za zaključak da je došlo do remećenja javnog reda i mira, da iz svega provedenog nije jasno vidljivo je li kritične zgode zaista došlo do remećenja javnog reda i mira na način kako se to žalitelju optužnim aktom stavlja na teret, da su obrane suokrivljenika međusobno kontradiktorne (pri čemu se ta kontradiktornost ne konkretizira) te da iz istih nije moguće jasno utvrditi na koji je način okr. SC remetio javni red i mir te ističe da je bilo mjesta primjeni načela in dubio pro reo.

9. Suprotno takvim žalbenim navodima, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je svoju odluku pravilno i osnovano temeljio prvenstveno na obrani okr. NC, koji je jasno i bez ikakvih dvojbi opisao i svoje postupanje i postupanje okr. SC i to upravo onako kako je to navedeno u činjeničnom opisu osuđujućeg dijela izreke pobijane presude, ne dovodeći u sumnju ni jednu okolnost glede svog protupravnog ponašanja, kao i na obranama okr. CC i okr. ZC koji su oslobođeni optužbe, a u svojim obranama su teretili i okr. SC i okr. NC. Upravo činjenica da je okr. HC svoje inkriminirano postupanje (i vikanje i fizički napad) priznao u cijelosti, unatoč tome što se prvo izjasnio da se osjeća krivim a kasnije, ne mijenjajući navode obrane, iskazao da se ne osjeća krivim, ukazuje na vjerodostojnost njegove obrane, kako je to osnovano zaključio i prvostupanjski sud. Kada se tome pridoda da su okr. AC i okr. ZC, koji su bili u vozilu s okr. NC i očigledno su s njim u prijateljskim odnosima, teretili i njega (iako ga je okr. AC teretio malo „ublaženo“) i okr. SC, ni za ovaj nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica u vezi protupravnog ponašanja okr. SC.

10. Nisu osnovani ni žalbeni navodi da sama činjenica da su događaju bili prisutni okrivljenici i supruga okr. SC nije dovoljna za zaključak da je došlo do remećenja javnog reda i mira, jer se inkriminirani događaj dogodio na ulici, znači na mjestu koje je po svojoj funkciji namijenjeno javnosti i po kategorizaciji javnih mjesta u smislu odredaba Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ulazi u kategoriju tzv. neograničeno otvorenih javnih mjesta. To su ona mjesta koja su trajno dostupna neograničenom skupu osoba, zbog čega nije potrebno utvrđivati je li zaista bilo prisutnih građana i koliko, već je dovoljna objektivna mogućnost da oni budu prisutni koja se kod takvih mjesta podrazumijeva.

11. Neosnovano se u žalbi ističe i da je prvostupanjski sud pogriješio ne primijenivši pravilo in dubio pro reo. Navedeno načelo podrazumijeva da sud odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti dvojbe o postojanju odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja inkriminiranog prekršaja ili o kojima ovisi primjena neke druge odredbe prekršajnog zakonodavstva, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi, jer je očigledno da prvostupanjski sud nije ostao ni u kakvoj dvojbi o pravno relevantnim činjenicama koje tvore obilježje inkriminiranog prekršaja. I po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa i nije bilo potrebe da prvostupanjski sud primjeni navedeno načelo.

12. Slijedom navedenog, žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

13. Žaleći se zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, okrivljenik navodi da mu je kazna previsoko odmjerena s obzirom da on nije počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret, u kojem dijelu, dakle, ovu žalbenu osnovu ističe posredno odnosno kao posljedicu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja glede njegove krivnje, te navodi da do sada nije prekršajno kažnjavan i tvrdi da tu činjenicu prvostupanjski sud očito nije cijenio prilikom odmjeravanja visine kazne.

14. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, u dostatnoj mjeri vrednovane pa njihova preocjena nije potrebna. Naime, okr. SC je izrečena blaža vrsta kazne (za ovaj prekršaj je, osim novčane kazne, propisana i kazna zatvora), a imajući na umu povećan stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra (okrivljenik je remetio javni red i mir vikanjem, pokušajem nasilnog otvaranja vrata vozača automobila, nasilnim otvaranjem vrata suvozača te tjelesnim napadom) te imajući na umu da je upravo okr. SC, bez obzira na prethodnu nepropisnu i potencijalno opasnu vožnju vozača vozila iza njega, zapravo inicirao inkriminirani događaj (činom zaustavljanja svog vozila i odlaskom do tog drugog vozila te pokušajem nasilnog otvaranja vrata vozača tog vozila uz vikanje), ovaj sud smatra da nema osnove za izricanje blaže novčane kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem. U odnosu na okolnost neosuđivanosti okrivljenika koja se ističe u žalbi, treba navesti da je prvostupanjski sud, kako je to vidljivo iz obrazloženja pobijane presude, istu cijenio olakotnom, a žalitelj, po ocjeni ovog suda, navedenoj okolnosti pridaje precijenjeni značaj, zanemarujući da čl. 5. Ustava Republike Hrvatske obvezuje sve građane na poštivanje pravnog poretka te da se radi o očekivanoj okolnosti kod svakog građanina. Slijedom navedenog, nije osnovana žalba zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

15. Pobijajući odluku o troškovima, okr. SC ističe da on ni na koji način nije izazvao povećane troškove, kako to sud pogrešno i sasvim paušalno navodi u obrazloženju pobijane presude. Točno je, kako to navodi okrivljenik, da je prvostupanjski sud način njegove obrane cijenio kod donošenja odluke o troškovima postupka, što nije pravilno učinio jer svaki okrivljenik ima zakonsko pravo braniti se na način za koji smatra da je za njega najpovoljniji. Međutim, unatoč tome, ovaj sud smatra da prvostupanjski sud nije odmjerio preveliki iznos troška paušalne svote, jer je ista odmjerena u iznosu koji je vrlo blizu donje granice okvira paušalne svote određene Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) i primjerena je s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Okr. SC ni na koji način nije dokazao da je lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troškova prekršajnog postupka u izrečenoj visini neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, kao ni uzdržavanje osoba koje je on dužan uzdržavati.

16. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu proizlazi da je okr. SC zaposlen i da ima redovna primanja 6.000,00 kuna te ne proizlazi da bi bio lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 50,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, kao ni uzdržavanje osoba koje je on dužan uzdržavati.

17. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 29. siječnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Kristina Gašparac Orlić,v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Velikoj Gorici u 4 ovjerena prijepisa za spis, okr. SC, branitelja i tužitelja.