REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Ulica Andrije Hebranga 9, Metković

Poslovni broj P-117/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sutkinji Jeleni Ćelić, u pravnoj stvari tužiteljice ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Jure Jelavić, odvjetnik u Metkoviću, Andrije Hebranga 8, protiv tužene OTP banke d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Anić & Anić iz Splita, Lovretska 14, nakon zaključene glavne rasprave dana 15. prosinca 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužiteljice Jure Jelavića, odvjetnika u Metkoviću, tužiteljice AV i zamjenika punomoćnika tuženika ŽV, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Anić & Anić iz Splita, dana 29. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 12. st. 1. Ugovora o kreditu br. 57788/06 - kojeg su tužiteljica ŠV, kao korisnik kredita, i pravni prednik tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d., kao kreditor, sklopili dana 6. prosinca 2006. god. i solemnizirali kod javnog bilježnika Mihe Plećaša iz Metkovića, br. OU-344/06 – i to onaj dio predmetne odredbe kojim je određeno da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno platiti naknadu određenu aktom Kreditora, a koji glasi: „Za prijevremenu otplatu kredita potrebno je podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu određenu aktom Kreditora.“.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 3795,04 € / 28.593,76 KN uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana 17. lipnja 2014. god. pa do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. god. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 1.626,60 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude 16. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se u više zatraženom iznosu zahtjev tužiteljice za nadoknadom troškova odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 14. prosinca 2021. podnijela tužbu protiv tužene OTP banke d.d. kao pravnog sljednika Societe Generale - Splitska Banka d.d. tražeći da se utvrdi ništetnim dio odredbe čl. 12. st.1. Ugovora o kreditu br. 57788/06 kojim je određeno da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno platiti naknadu određenu aktom Kreditora te postavljajući zahtjev za isplatom iznosa od 28.593,76 KN / 3795,04 € s pripadajućim zateznim kamatama na ime naknade koju je platila zbog prijevremene otplate kredita. Tužiteljica je utvrđenje ništetnosti tražila na temelju odredbi čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca - i čl. 87. ZZP/03 kojim je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna).

Tužiteljica se također pozvala i na odredbe Zakona o obveznim odnosima, navodeći da je konkretna činidba neodređena i neodrediva i suprotna čl. 269. st. 2. ZOO/05 kojim je jasno određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi – a što ovdje nipošto nije slučaj. Budući da je spornom ugovornom odredbom određeno samo da se visina naknade određuje aktom pravnog prednika tuženika (čak ne niti kojim aktom) – dakle, sukladno jednostranoj odluci pravnog prednika tuženika (koja je odluka, naravno, opet podložna samovoljnim promjenama) - tužiteljičina obveza je već u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu (a i kasnije) bila neodređena i neodrediva. S tim u vezi, tužiteljica ukazuje na odredbu čl. 270. st. 1. ZOO/05. Osim toga, predmetna odredba je suprotna kogentnoj zakonskoj normi sadržanoj u odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO/05, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naime, nije sporno da davatelj kredita ima pravo od korisnika kredita zahtijevati naknadu štete, ali samo ako je štetu zaista i pretrpio. Međutim, u konkretnom slučaju nije ugovoreno da će tužiteljica biti dužna izlaznu naknadu platiti u slučaju da pravnom predniku tuženika zbog prijevremene otplate nastane šteta, niti je pravni prednik tuženika dokazao da je bilo kakvu štetu zaista pretrpio, pa je za zaključiti da sporna naknada zapravo predstavlja naknadu izmakle dobiti radi „gubitka“ kamate, a što je suprotno naprijed citiranoj kogentnoj odredbi ZOO/05, kojom je propisano da davatelj kredita na takvo što nema pravo. Tužiteljica u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim dio odredbe čl. 12. st. 1. Ugovora o kreditu br. 57788/06 od 6. prosinca 2006. god., i to dio kojim je određeno da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno platiti naknadu određenu aktom Kreditora te temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO/05 od tuženika potražuje novčani iznos koji je pravnom predniku tuženika isplatila na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita. Osim toga, tužiteljica temeljem odredbe čl. 1115. ZOO/05 potražuje i zakonsku zateznu kamatu koja na taj iznos teče od dana uplate sporne naknade (odnosno, od dana nakon) pa do isplate.

2. Tužena se u odgovoru na tužbu usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu, osporavajući osnov, visinu tužbenog zahtjeva i status potrošača u odnosu na tužiteljicu, predlažući da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužiteljice da snosi troškova postupka. Ne osporava da je tužiteljica s pravnim prednikom tuženika 6. siječnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 57788/06, sukladno kojem ugovoru joj je na raspolaganje stavljeno 200.000,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora dan isplate te kako je tuženik tužiteljici sukladno odredbama navedenog ugovora o kreditu dana 29. studenog 2017.g. naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, u iznosu od 3.773,26 EUR-a, koja u kunskoj protuvrijednosti iznosi 28.593,76 kn.

Postupajući u skladu s ugovorom tužiteljica je podnijela zahtjev za prijevremenu otplatu kredita, pa je tuženik u skladu s odredbom čl. 7.2.1. Tarife naknada za poslove s građanima obračunao i naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Sukladno aktima tuženika u slučaju prijevremene otplate kredita plaćala se naknada u visini od 4% preostalog nedospjelog iznosa glavnice. Predmetni ugovor je sklopljen na 300 mjeseci, a prema početnom otplatnom planu 299 mjesečnih anuiteta je iznosilo 1.085,00 CHF -a i zadnji još 1.076,85 CHF-a, što znači da je tužiteljica trebala ukupno vratiti 325.491,85 CHF-a (299 x 1.085,00 + 1.076,85), od čega 200.000,00 CHF-a na ime glavnice i 125.491,85 CHF-a na ime kamate.

Stranke su 18.02.2016.g. sklopile Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu, kojim su sporazumno utvrdili ostatak glavnice na dan 22.02.2016.g u iznosu od 101.659,55 EUR- a te su utvrdili novi otplatni plan od 190 anuiteta, od čega prvi u iznosu do 645,23 EUR- a, 188 po 868,54 EURa i zadnji od 868,32 EUR. To znači da je tužiteljica trebala 164.779,07 EUR-a (188 x 868,54 +645,23+868,32), od čega na ime glavnice 101.659,55 EUR-a, a ostatak od 63.139,52 EUR-a na ime kamate. Ostatak glavnice na dan prijevremene otplate kredita - 29.11.2017.g. iznosio je 94.331,50 EUR-a (93.939,75 + 391,75). Upravo na taj iznos od 94.331,50 EUR-a glavnice, tuženik je tužiteljici obračunao i naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini od 4%, što iznosi 3.773,26 EUR-a (94.331,50:100 = 943,32x4 = 3.773,26) tj. 28.593,76 kn.

Slijedom navedenoga, vidljivo je kako je tuženik tužiteljici naplatio točno ono što je i ugovoreno - naknadu za prijevremenu otplatu kredita i to baš u iznosu koji je određen aktom tuženika, kako je to i ugovoreno čl. 12., 18. i 19., a što je tužiteljica bezuvjetno prihvatila prilikom sklapanja predmetno ugovora

U odnosu na odredbe ZZP/03 ističe kako za ocjenu je li neka ugovorna odredba bila nepoštena i ništetna nije dovoljna samo okolnost da se o toj odredbi nije pregovaralo, već je potrebno da ista u stvarnosti uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a tužiteljica nije dokazala niti je predložila dokaze na okolnost postojanja ikakve neravnoteže, a kamoli „znatne neravnoteže“. Tarifom naknada za poslove s građanima propisano je da se naknada plaća u visini od 4% preostalog iznosa glavnice, što je egzaktan i objektivan parametar jer tužiteljica u svakom trenutku zna i vrlo lako može saznati koliki je ostatak glavnice, na temelju otplatnog plana ili upita stanja duga u poslovnici tuženika. S obzirom da je predmetna naknada bila 4%, u trenutku sklapanja ugovora maksimalni iznos naknade je bio 8.000,00 CHF-a (200.000,00 : 100 = 2.000 x 4 = 8.000). Također, u trenutku konverzije ostatak glavnice na dan 22.02.2016.g iznosio je 101.659,55 EUR-a, što znači daje maksimalni iznos naknade je bio 4.066,44 EUR-a (101.659,55 : 100 = 1.016,60 x 4 = 4.066,44). Dakle, najveći iznos naknada („gornji limit“) u trenutku sklapanja ugovora je bio 8.000,00 CHF, a u trenutku konverzije 4.006,44 EUR, tako da je s daljnjom otplatom kredita naknada mogla biti samo manja. Osim toga, Opći uvjeti poslovanja, pravilnici o kreditiranju građanima te drugi akti Banke koji uređuju kreditiranje građana javno su dostupni u digitalnom obliku na web stranicama tuženika, te u fizičkom obliku na zahtjev klijenata. Tako su svi relevantni pravni akti tuženika bili poznati i tužiteljici prilikom potpisivanja ugovora (čl. 18. i 19.), a što je ista potvrdila svojim potpisom. Dakle, nisu točne tvrdnje tužiteljice da nisu određeni objektivni parametri za koju se veže visina naknade, da nije ugovoren „gornji limit“ i da nije jasno kojim je aktom naknada određena, jer je aktom banke bio propisan objektivni parametar (postotak od ostatka glavnice) o kojem je ovisila visina naknade, te je naknada bila najveća u trenutku sklapanja ugovora jer je tada i ostatak glavnice bio najveći, a s daljnjom otplatom iznos naknada se samo smanjivao.

Tužiteljica navodi da je predmetna odredba ništetna i temeljem odredbi ZOO-a, zato što je činidba neodređena i neodrediva, a da je čl. 269. st. 2. ZOO-a propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena, određena ili odrediva. Pritom tužiteljica navodi da ugovor ne sadrži podatke pomoću koji se može odrediti činidba. Navodi tužiteljice su u cijelosti neosnovani, zato što neka činidba ne mora biti određena samim ugovorom, nego nekim drugim aktom, na koji ugovor upućuje. Naime, odredba iz čl. 12. ugovora blanketna norma tj. pravna odredba koja ne regulira nekog pitanje u cijelosti, već se poziva na sadržaj drugoga propisa koji to pitanje detaljnije regulira, u ovom slučaju akta banke koji uređuje kreditiranje građana. Dakle, čl. 12. ugovora upućuje na primjenu drugog akta banke, a čiju primjenu je tužiteljica ugovorila u čl. 18. i 19. ugovora, te je potvrdila da je upoznata s odredbama „važećih općih akata“ tuženika. Sukladno tome, nisu točni navodi tužiteljice da predmetna obveza „već u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu (a i kasnije, naravno) bila neodređena i neodrediva“, budući je iz naprijed navedenoga i priloženih dokaza jasno kako je tužiteljica već u trenutku sklapanja ugovora znala, odnosno mogla i trebala znati, koliko iznosi maksimalna visina naknade, a to je mogla kasnije tijekom otplate kredita vrlo lako utvrditi i izračunati.

Tužiteljica u tužbi navodi da je predmetna odredba iz čl. 12. ugovora o kreditu ništetna jer je protivna čl. 1024. ZOO-a, navodeći da tuženik nije pretrpio nikakvu štetu, pa da sporna naknada zapravo predstavlja „naknadu izmakle dobiti radi gubitka kamate“, međutim nije priložila niti predložila ni jedan jedini dokaz na te okolnosti. Naprotiv iz dokaza u spisu i to Pregleda obračuna prijevremene otplate kredita kojeg je tužiteljica sama priložila uz tužbu, može se utvrditi da naplaćeni iznos predstavlja 4% ostatka glavnice, a ne nekakvu štetu ili ostatak redovne kamate. Prema otplatnom planu iz Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu, kredit se trebao otplaćivati u 190 anuiteta, od čega prvi u iznosu do 645,23 EUR-a, 188 po 868,54 EUR-a i zadnji od 868,32 EUR. To znači da je tužiteljica trebala 164.779,07 EUR-a (188 x 868,54 +645,23+868,32), od čega na ime glavnice 101.659,55 EUR-a i 63.139,52 EUR-a na ime kamate. Dakle, naplaćena naknada nije ni u kakvoj korelaciji s ostatkom redovne – ugovorene kamate, već je ovisila isključivo o visini preostale nedospjele glavnice koja se prijevremeno otplaćuje. Nadalje, sporna ugovorna odredba nije u suprotnosti niti s odredbom članka 1024. st. 4. ZOO-a kao niti s načelom savjesnosti i poštenja na kršenje kojih tužiteljica upire svojom tužbom jer ugovaranje ove naknade ne predstavlja supstituiranje prihoda od kamata za vrijeme od dana prijevremenog vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, već predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za angažman tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, pa stoga tuženik mora istaknuti sljedeće bitne činjenice u svezi kreditiranja, o kojima treba voditi računa kada se raspravlja o pravnoj valjanosti sporne ugovorne odredbe. Naime, tuženik sve kredite plasira bilo iz kreditnih zaduženja i/ili depozita građana. Kada se radi o kreditnim zaduženjima može se raditi o zaduženjima na domaćem ili inozemnom tržištu, pa i o moguće kreditnim zaduženjima kod HNB-a ili drugih izvora. Bez obzira radi li se o plasiranju kredita iz kreditnih zaduženja ili depozita građana, ta sredstva u svakom trenutku imaju svoju cijenu koji predstavlja ne samo trošak za tuženika, nego i značajan rizik u poslovanju vezano uz promjene aktivne i pasivne kamatne stope. Tuženik upravo na temelju dostupnih izvora sredstava kreira svoju kreditnu politiku, koja uključuje obujam i uvjete kreditnih plasmana, a na temelju toga i projekciju prihoda i rashoda. U trenutku prijevremenog povrata kredita Banka (kojeg Banka ne može predvidjeti i na koji ne može utjecati) u svezi s vraćenim sredstvima i dalje ima trošak, jer je u obvezi plaćanja svog zaduženja (bilo iz kredita ili depozita) i to sve dok ta sredstva ponovo ne plasira. Posebno valja naglasiti da ako su u trenutku prijevremene otplate kredita kamatne stope po kojima banka može vraćenu glavnicu dati ponovo na korištenje drugim korisnicima, znatno niže od pasivne kamate koju ona i dalje mora plaćati svojem kreditoru, tada banka trpi i gubitke. Povodom zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita Banka mora angažirati sve svoje resurse, kako ljudske tako i materijalne. Naime, po zahtjevu za prijevremenu otplatu nužno je s korisnikom kredita dogovoriti i održati sastanak radi definiranja njegovih želja u svezi potpunog prestanka ili izmjene postojećeg obveznopravnog odnosa, zavisno radi li se o djelomičnoj ili potpunoj otplati kredita. U organizaciji ovog sastanka ili sastanaka sudjeluje kreditni referent, a najčešće i šef poslovnice Banke u kojoj je kredit odobren. Nakon što se utvrdi prava volja korisnika kredita kao druge ugovorne stranke, potrebno je izraditi odgovarajuće izračune, od nadležnih službi Banke kontrolirati ove izračune, pripremiti pismo namjere i o svemu izvijestiti klijenta, pri čemu je potrebno naglasiti da ukoliko klijent odmah ne postupi po pismu namjere, sve prethodno treba ponoviti s odgovarajućim izračunima na dan kada će kredit stvarno biti u cijelosti otplaćen, čime će obveznopravni odnos prestati. Nakon što korisnik prijevremeno otplati kredit Banka ponovo angažira svoje ljudske i materijalne resurse, kako bi prijevremeno vraćena sredstva ponovo plasirala, jer sve dok se ta sredstva ponovo ne plasiraju zavisno od cijene koštanja tih sredstava to predstavlja trošak za banku. Obrada predmetnih zahtjeva iziskivala je angažman visokokvalificiranih djelatnika u stručnim službama banke. Stoga je više no očito kako obračunata i naplaćena naknada ima utemeljenje u stvarnim troškovima tuženika u vezi s obradom zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita.

3. Presudom Županijskog suda u Zagrebu po žalbi tužene je ukinuta presuda ovog suda poslovni broj P-334/21-14 od 23. prosinca 2022. i predmet je vraćen sudu na ponovno suđenje jer je utvrđeno kako tužiteljica nije potrošač pa se pretpostavke o nepoštenosti ugovorne odredbe čl. 12. u smislu odredbe čl. 81. ZZP u ovom slučaju ne mogu primijeniti.

Stoga je po uputi drugostupanjskog suda potrebno utvrditi postoji li ništetnosti sporne ugovorne odredbe prema odredbama čl. 296. st. 2. i čl. 1024. st. 4. ZOO-a, odnosno je li obveza tužiteljice bila odrediva s obzirom na to da je - kako to tvrdi tužena

- utvrđena u postotku od preostalog iznosa glavnice te naplaćuje li tužena naknadom za prijevremenu otplatu kredita gubitak kamate suprotno odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO-a.

4. Punomoćnici stranka popisali su parnični trošak.

5. U ponovljenom postupku sud je izveo dokaze čitanjem i pregledavanjem isprava u spisu: ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 57788/06 od 6. prosinca 2006. (list 6-13 spisa), izvoda iz sudskog registra (list 14 spisa), obračuna prijevremene otplate kredita (list 15 spisa), otplatnog plana (list 16-24 spisa), Dodatka br.1.Ugovora o kreditu br. 57788/06 od 17. veljače 2016. (list 25-28spisa), Tarifne naknade za poslove s građanima (list 43-47spisa), ugovora o kupoprodaji nekretnine od 4. rujna 2006. (list 57-59 spisa), izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] (list 60-63 spisa), izvatka iz obrtnog registra (list 64-65 spisa) iskaza svjedokinje ČV (list 105-106 spisa) i tužiteljice kao parnične stranke (list 107 spisa).

6. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025) sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Analizom sadržaja materijalne dokumentacije u spisu utvrđeno je sljedeće:

- da je odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu kao stavka "ostala prava i obveze" u stavku 1 (prijeporna odredba) ugovoreno: "Korisnik kredita može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije krajnjeg roka dospijeća. Za prijevremenu otplatu kredita potrebno je podnijeti pisani zahtjevi platiti naknadu određenu aktom Kreditora";

- da je odredbom čl. 18. označenog Ugovora u stavci "primjena općih uvjeta" ugovoreno da ugovorne strane na tako zaključeni pravni posao prihvaćaju primjenu odredbi Općih uvjeta poslovanja, pravilnika o odobravanju kredita građanima te drugih akata Kreditora koji uređuju kreditiranje građana, osim onih odredbi koji su ovim Ugovorom izričito isključene ili odredbi čija priroda onemogućava primjenu na isti. Prihvat primjene naznačenih akata obuhvaća i njihove izmjene i dopune;

- da u prethodno citiranoj ugovorenoj odredbi nije ugovoreno gdje su, kada i na koji način objavljeni ili istaknuti Opći uvjeti poslovanja, pravilnik o odobravanju kredita građanima te drugi akti Kreditora, a niti je ugovoreno da potonje navedeno predstavlja sastavni dio zaključenog ugovora o kreditu;

- da je između Societe generale - Splitska banka d.d., kao kreditora, s jedne strane, i tužiteljice, kao korisnika kredita, s druge strane sklopljen Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 57788/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava kojim je provedena konverzija, a tako zaključenim Dodatkom se nije vršila izmjena članka 12. osnovnog Ugovora o kreditu sklopljenog 6. prosinca 2006. godine, što proizlazi iz isprave koja prileži na listu 25-28 spisa;

- da je od strane kreditora dana 29. studenog 2017. izvršen obračun prijevremene otplate kredita ( list 15 spisa) te je istog dana tužiteljici za prijevremenu otplatu iznosa od 716.696,55 kuna obračunata i naplaćena naknada u iznosu od 3.773,26 eura, protuvrijednosti 28.593,75 kuna, koji iznos je tužiteljica platila, što proizlazi iz pregleda prometa po računu s lista 24 spisa.

8. Svjedokinja ČV je iskazala da je bila zaposlenica Splitske banke 31 godinu, u mirovini je od 2013. godine, a godinama prije umirovljenja je radila kao kreditni referent, s tim da se ne može točno izjasniti koliko dugo je radila baš taj posao, ali sigurno zna da ga je radila i prije 2000. godine. Pretpostavlja da je u svojstvu svjedokinje pozvana upravo zbog rada na tom radnom mjestu, jer je općepoznato da su u tijeku vezani sporovi za CHF. Ističe da se uopće ne može sjetiti tužiteljice ŠV u okviru tog svog poslovnog djelovanja, odnosno ne može sa sigurnošću reći da je upravo ona razgovarala s njom vezano za bilo kakav njen kredit, a sve to imajući u obziru činjenicu da je već 9 godina u mirovini, te je protek vremena velik.

Odgovarajući na pitanja pun. tužitelja iskazala je da se vezano za kredite u CHF- u sjeća da bi stranku koja bi joj došla u vezi podizanja kredita upoznala sa kamatom, da postoji fiksna i promjenjiva, zatim bi stranci bilo rečeno da se anuitet plaća u kunskoj protuvrijednosti po tečaju valute u kojoj je kredit sklopljen. Provjeravala se kreditna sposobnost klijenta, ugovarani su instrumenti osiguranja ukoliko su bili potrebni, da su koliko se ona sjeća, krediti u CHF-u zahtijevali manju kreditnu sposobnost od kredita u eurima. Što se tiče procedure sklapanja kredita u CHF-u, da bi sa strankom prvo razgovarala o uvjetima kredita, tj. o kamati i tečaju na temelju kojeg se računa anuitet kredita, stranka je trebala donijeti dokumentaciju na osnovu koje bi se procjenjivala njena kreditna sposobnost, npr. ako se radilo o stambenom kreditu to je bio elaborat o procjeni nekretnine, ukoliko bi ti uvjeti bili zadovoljeni išlo bi se u obradu kredita. O odobrenju kredita je odlučivao voditelj poslovnice, a podaci o konkretnom kreditu unošeni su u već postojeću šprancu koju su imali od središnje poslovnice u Splitu. Da nikad u nijednom kreditu nije izmijenila nijednu odredbu koja je već unaprijed bila unesena u šprancu, u odnosu na izlazu naknadu da joj je poznato da se ta naknada plaćala kod više vrsta kredita, u odnosu na visinu te naknade zna samo da se ta naknada mijenjala. Zatim je na poseban upit zam. pun. tuženika je li prilikom sklapanja kredita upoznavala klijente s naknadom za prijevremene naknade kredita svjedokinja prvo odgovorila da nije, zatim da se ne sjeća, a konačno da ipak jest jer su joj druge kolege govorile da je previše detaljna jer je stranke upoznavala sa svim odredbama kredita.

Na upit sutkinje koju bi dokumentaciju uručila stranci nakon odobrenja kredita, svjedokinja je odgovorila da je strankama uručivan ugovor o kreditu. Na upit sutkinje jesu li stranke uz ugovor o kreditu dobivale opće uvjete poslovanja i pravilnik o kreditiranju građana, svjedokinja je odgovorila da su opći uvjeti kamata i valuta koji su sastavni dio ugovora, a stanka je dobivala samo ugovor kao dokument u kojem je sve sadržano.

9. Tužiteljica ŠV, saslušana kao parnična stranka je iskazala kako je kredit podigla 2006. godine za kupnju poslovnog prostora. Sve je radila zajedno sa pok. suprugom Š. Tražili su ponudu za najpovoljniji kredit te su otišli u Splitsku banku gdje su razgovarali s djelatnicom banke čijeg se imena ne može sjetiti, a ona im je ponudila kredit u CHF-u kao jedini kredit kojeg je ona u tom trenutku mogla podići s obzirom na činjenicu da je već bila kreditno opterećena kreditom s drugog osnova. Rekla je da će im se javiti. Nakon 10-tak dana pozvani su u banku gdje im je rečeno da je kredit odobren. Dočekala ih je već spremna dokumentacija, djelatnica je rekla da oni ugovor dobivaju iz Splita. I njoj i njenom pok. suprugu u oči je upala odredba o plaćanju naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, te je upitala djelatnicu banke o čemu je riječ. Rekla joj je da svi plaćaju tu naknadu i da je ona promjenjiva.

Odgovarajući na pitanja svog punomoćnika je li pitala kreditnog referenta banke može li se ugovor sklopiti bez odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, tužiteljica je odgovorila da se ne sjeća, da ju djelatnica banke nije upoznala o visini te naknade, da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu imala obrt koji se bavio prodajom odjeće, da nikad djelatnost njenog obrta nije bila prodaja, posredovanje ili iznajmljivanje nekretnina, da je u trenutku kupnje prostor kojeg su kupili bio roh - bau prostor koji još nije imao namjenu, nisu znali hoće li tu napraviti stan za svog sina ili pak poslovni prostor, da je kredit konvertirala u eure. Kod sklapanja ugovora ostala je i nakon što joj je djelatnica banke rekla da su svi plaćaju naknadu za prijevremenu otplatu kredita koja je promjenjiva.

10. Odredbom čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005 – dalje: ZOO/05) kao mjerodavnog prava obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je člankom 272. st. 1. ZOO/05 propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi te da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva (čl. 270. ZOO/05).

Po ocjeni suda odredba čl. 12. st. 1. ugovora koju tuženik naziva blanketnom i na čiju primjenu korisnik kredita samim potpisom Ugovora bezuvjetno pristaje, kao takva neodređena i neodrediva s obzirom na činjenicu da je spornom ugovornom odredbom određeno samo da visinu naknade određuje pravni prednik tuženika svojim internim aktom (čak ne navodeći niti o kojem aktu je riječ), da je taj akt podložan promjenama, o kojima je opet odlučivao pravni prednik tuženika samovoljno. Nadalje, tuženik ne specificira što su konkretno u pogledu prijepornog pitanja sadržavale odredbe Općih uvjeta poslovanja, niti te Opće uvjete prilaže u dokazne svrhe, kao što to pravilno primjećuje tužitelj. Ugovor ni u odredbi čl. 18. na koji se poziva tužena ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, kao ni podatak o tome hoće li se primjenjivati Odluka tuženika koja je važila u vrijeme nastanka obveznog odnosa ili Odluka koja će važiti u vrijeme otplate kredita, pa je jasno da je tuženik spornom ugovornom odredbom koja ima nedorečenu formulaciju sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita.

Naime, tužena se u odgovoru na tužbu poziva na Tarifu naknada za poslove s građanima koja je u primjeni od 28. studenog 2017. godine, a Ugovor o kreditu je sklopljen 2006., pa Tarifa iz 2017. ni u kojem slučaju ne može biti u primjeni za obveze ugovorene retroaktivno. Nadalje, sama tužena ističe da su uvjeti poslovanja, pravilnici o kreditiranju građanima te drugi akti Banke koji uređuju kreditiranje građana javno dostupni u digitalnom obliku na web stranicama tuženika i u fizičkom obliku, ali na zahtjev klijenata, dok iz iskaza svjedokinje ČV proizlazi da je tužiteljici prilikom sklapanja ugovora uručen samo tekst Ugovora u koji su podaci o konkretnom kreditu uneseni u već postojeću šprancu koju su imali od središnje poslovnice u Splitu. Da nikad u nijednom kreditu nije izmijenila nijednu odredbu koja je već unaprijed bila unesena u šprancu, a stanka je dobivala samo ugovor kao dokument u kojem je sve sadržano te da je naknada za prijevremenu otplatu kredita promjenjiva.

Iz uvjerljivog iskaza tužiteljice i svjedokinje ČV proizlazi da se radi o ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) predlaže drugoj ugovornoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi u smislu Općih uvjeta ugovora kredita kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO/05. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori i ništetni su ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Kako tužiteljica kao korisnica kredita nije mogla utjecati na sadržaj sporne odredbe Ugovora o kreditu, niti je u trenutku sklapanja Ugovora znala kojim aktom je određena naknada za prijevremenu otplatu kredita i u kojem iznosu, tužiteljica temeljem predmetnog ugovora nije mogla znati na što točno pristaje te kako će ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita konkretno utjecati na njena prava i obveze i na koji način će tuženik odrediti iznos naknade, jer joj je rečeno jedino da je ta naknada promjenjiva ali ne i o čemu promjena iste ovisi, pa je prihvatom takve neodredive obveze dovedena u neravnopravan položaj prilikom sklapanja ugovora.

Slijedom navedenog sud je predmetnu ugovornu odredbu iz čl. 12. st. 1. ugovora o kreditu o prijevremenoj otplati kredita na temelju čl. 270. ZOO/05 utvrdio ništetnom.

11. Odredbom čl. 1024. st. 2. ZOO/05 propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Prema st. 3. istog članka korisnik kredita u tom slučaju je dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, s tim da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, a kako je to propisano odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO/05. Dakle, odredba čl. 1024. ZOO/05 propisuje dužnost naknade štete samo ako je davatelj kredita pretrpio štetu zbog vraćanja kredita prije dospjelosti, s tim da kod prijevremene otplate kredita banka nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, iz čega slijedi zaključak da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamate (neostvarene kamate).

12. Tužena tijekom postupka nije ni tvrdila da je njen pravni prednik pretrpio bilo kakvu štetu, već govori isključivo o naknadi troškova koji su povezani s angažmanom ljudskih i materijalnih resursa te tvrdi da je sporna ugovorna odredba svojevrsna odustatnina od ugovora u smislu čl. 306 ZOO-a. Međutim stavkom 5. navedenog članka 306. ZOO/05 propisano je da pravo odustajanja od ugovora prestaje kad strana u čiju je korist ugovoreno počne ispunjavati svoje obveze iz toga ugovora ili primati ispunjenje od druge strane. Dakle, u konkretnom slučaju u kojem je došlo do ispunjenja ugovorne obveze ne može nikako biti riječ o odustatnini.

U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je zbog prijevremene otplate pretrpio štetu, nije dostavio niti jedan dokaz da je zaista imao administrativne troškove obrade dokumentacije i troškove likvidnosti kao posljedicu prijevremene otplate kredita, a kroz odgovor na tužbu ( toč. X.) u bitnom ističe da zbog prijevremene otplate kredita u svojoj pasivi još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financirala sredstva za odobravanje kredita tužitelju, čime se izravno uzrokuje smanjenje njegovih kamatnih prihoda, ne dostavljajući u pogledu te tvrdnje niti jedan dokaz. Troškovi likvidnosti koje tuženik navodi po stavu ovoga suda nisu osnova za tzv. izlaznu naknadu, na što upućuje i recentna sudska praksa ( Odluka U-III-3231/2022).

Sud je imao u vidu i pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH povodom izvanredne revizije u predmetu poslovni broj Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022., da paušalno pozivanje tužene banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanje dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Tako i po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju naknada za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamate koju je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja kredita (neostvarene kamate), a na koje prema odredbi čl. 1024. st.4. ZOO nema pravo, stoga je odredba čl. 12. st. 1. predmetnog ugovora ništetna i po tom osnovu..

13. Tužena je u odgovoru na tužbu osim osnova osporavala i visinu tužbenog zahtjeva, zatim tvrdeći da je naplatila tužiteljici iznos od 3.773,26 eura, tj. 28.593,76 kuna na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita što je iznos od 4 % preostalog nedospjelog iznosa glavnice. Iz izvoda s računa tužiteljice je vidljivo da je tužiteljica tuženiku 29. studenog 2017. uplatila iznos od 28.593,76 kuna. Vijeće Europske unije je 12. srpnja 2022. odredilo fiksni tečaj konverzije koji iznosi 7,53450 kuna za 1 euro, zbog čega je izračun iznosa u eurima na dan donošenja presude drugačiji od izračuna na dan 29. studenog 2017. godine. Budući da je tužena temeljem ništetne odredbe primila upravo iznos od 28.593,76 kn to je sukladno odredbi čl. 323. st. 1 ZOO/05 dužna vratiti tužiteljici sve što je primila po osnovu tako ugovorene ništetne odredbe te je osnovan i tužbeni zahtjev za isplatu zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115 ZOO/05). U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir da je upravo tužena, odnosno njen pravni prednik sastavio predmetni Ugovor o kreditu te je bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, sasvim je evidentno da je znao ili morao znati da nema pravo na isplatu sporne naknade koju je sam obračunao, pa je kao nesavjesni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate na navedeni iznos od dana stjecanja. Kamatna stopa određena je po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno čl. 2. Zakona o izmjeni ZOO-a ("Narodne novine" br. 114/22) i Uredbi o izmjeni ZOO-a ("Narodne novine" br. 156/22), a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama ZOO-a (''Narodne novine'' br. 155/23).

14. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023, 107/2025 - dalje: Tarifa).

Tužiteljici koja je u ovom postupku zastupana po odvjetniku je u skladu s naznačenom vrijednosti predmeta spora u iznosu od 3.795,04 eura priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr 7. toč. 1.), zastupanja na ročištima 9. lipnja 2022., 16. studenog 2022. i 15. prosinca 2025. iznosi od po 200,00 eura ( Tbr. 9. toč. 1. Tarife) i sastava obrazloženih podnesaka od 31. svibnja 2022. i 17. siječnja 2024. iznosi od po 200,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), PDV 25 % u iznosu od 300,00 eura te trošak sudske pristojbe za tužbu 42,20 eura i presudu 84,40 eura, što ukupno iznosi 1.626,60 eura.

Tužiteljica je popisala trošak sudskih pristojbi za tužbu i presudu u iznosu od 168,80 eura, no uvidom u spis utvrđeno je kako je platila polovicu iznosa pristojbe za tužbu, stoga joj umjesto zatraženog pripada dosuđen iznos.

15. Zbog svega izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Metković, 29. siječnja 2025.

S u t k i n j a :

Jelena Ćelić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave iste. Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava

DNA:

1. Jure Jelavić, odvjetnik u Metkoviću, Andrije Hebranga 8

2. Odvjetničko društvo Anić & Anić, Split, Lovretska 14