P-8975/2021-12

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623 Zagreb, A. Mihanovića 3, zastupanog po punomoćnici po zaposlenju ŠB, dipl. iur., protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, OIB 38922958547, Zagreb, Martićeva 71, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Lui, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja HB, punomoćnice po zaposlenju tužitelja i punomoćnice tuženika Marije Palac, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., a po objavi presude dana 29. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" Tuženik, Hrvatski ured za osiguranje, OIB 38922958547, Zagreb, Martićeva 71, dužan je platiti tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623 Zagreb, A. Mihanovića 3 svotu od 1.340,53 EUR uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dana 10.11.2021. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema č. 29. st.2 i 8. ZOO-a, sve do isplate, te nadoknaditi parnične troškove, sve u roku 15 dana. ".

II. Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, da tuženiku Hrvatski ured za osiguranje, OIB 38922958547, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 29. siječnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 678,09 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 29. siječnja 2026. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 14. kolovoza 1992. osiguranik tužitelja SB ozlijeđen u prometnoj nesreći koju je skrivio osiguranik tuženika FB upravljajući motornim vozilom registarskih oznaka [registarska oznaka], za što je pravomoćno osuđen presudom Općinskog suda u Donjoj Stubici broj K-42/94. Tužitelj navodi da je na osnovu navedene nesreće osiguraniku tužitelja rješenjem priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, i to u omjeru od 50 % zbog bolesti i 50 % ozljede izvan rada. Daljnjom isplatom predmetne mirovine tužitelj trpi štetu koja je u razdoblju od 1.4.20219. do 30.4.2021. godine iznosi ukupno 43.348,65 kn. Budući je na invalidnost utjecala 50 % ozljeda izvan rada, to potražuje iznos od 21.674,33 kn. Tužitelj je dana 20.5.2021. uputio odštetni zahtjev tuženiku da u mirnom postupku podmiri štetu nastalu u razdoblju od 1.4.2019. do 30.4.2021. u ukupnom iznosu od 21.674,33 kn, a po kojem zahtjevu je postupljeno djelomično, i to na način da je nesporno podmiren iznos od 11.574,08 kn koji predstavlja razmjeran dio. Preostali nenamireni dio koji tužitelj potražuje ovom tužbom iznosi 10.100,25 kn. Tuženik da odgovara tužitelju za štetu nastalu isplatom invalidske mirovine temeljem odredaba čl. 161., a u vezi s čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužitelj stoga predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 10.100,25 kuna/1.340,53 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 10.11.2021. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova. Ističe prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda te predlaže spis uputiti Trgovačkom sudu u Zagrebu kao stvarno nadležnom sudu. Osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti te ukazuje da nije sporan omjer doprinosa osiguranik tužitelja od 10 %. Pasivna legitimacija se utvrđuje isključivo i samo prema zakonima i propisima koji su vrijedili na dan štetnog događaja, i to na način da se prema tada važećim propisima utvrđuje tko je štetnik i tko je obvezan odgovarati za naknadu štete umjesto štetnika, neovisno o tome kada će štetna posljedica nastati. Tuženik ne može biti pasivno legitimiran, obzirom je na dan štetnog događaja 14/08/1992 još na snazi bio Zakon o osiguranju imovine i osoba Socijalističke Republike Hrvatske i Zakon o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba SFRJ koji je u čl. 55 određivao odgovornost osiguravajućih društava koja su poslovala na području tadašnje države po teritorijalnom principu, a Hrvatski ured za osiguranje nije pravni slijednik niti jednog od osiguravajućih društava. Obveza Hrvatskog ureda za osiguranje da nadoknađuje štete počinjene stranim vozilima je propisana tek Zakonom o osiguranju koji je stupio na snagu 1994. Ističe da je isplatom nespornog iznosa u cijelosti nadoknadio nastalu štetu. Smatra da se na obvezno pravni odnos tužitelja i tuženika primjenjuju odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanaka štetnog događaja. Predlaže pozvati tužitelja da se očituje da li isplaćeni nesporni iznos od strane Croatia osiguranja d.d. u svoti od 11.574,08 kn predstavlja razmjerni iznos mirovine prema čl. 27. ZOOP, jer u suprotnom tuženik predlaže provesti financijsko vještačenje na tu okolnost. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

2.1. Kasnije tijekom postupka navodi da s obzirom da je u međuvremenu došlo do promjena u pravnim shvaćanjima VSRH, ukazuje da se obveza naknade štete osiguravatelja štetnika određuje prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ,i to čl. 27., a ujedno je i stav sudske prakse da tužitelj ima pravo na naknadu štete samo u vidu razlike između iznosa mirovine koju plaća i iznosa mirovine koja bi bila priznata po osnovi ozljede uzrokovane na radu. Ističe kako nije sporno da je tužitelj iznose navedene u tužbi isplatio (pa nije na tu okolnost potrebno provoditi vještačenje), no sama isplata tih iznosa ne predstavlja ujedno i štetu koju tužitelj trpi i čiju naknadu ima pravo potraživati od tuženika.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u zapisnik o očevidu (stranica 3-9 spisa), presudu Općinskog suda u Donjoj Stubici posl. br. K-42/94-19 (stranica 12-17 spisa), skicu prometne nezgode (stranica 18-20 spisa), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje-Područna služba u Zagrebu od 13.2.2008. (stranica 22-24 spisa), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje-Područna služba u Zagrebu od 8.3.2016. (stranica 26-27spisa), nalaz i mišljenje vještaka HZMO od 17.12.2007. (stranica 28-30 spisa), mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja HZMO, Sektor provedbe, Stručno povjerenstvo za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti (stranica 32-33 spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-2873/2016 od 15. svibnja 2018. (stranica 34-37 spisa), presudu Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-3876/2018-4 od 11. studenog 2019. (stranica 38-42 spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1354/2019 od 30. lipnja 2021. (stranica 44-50 spisa), obračun tužitelja (stranica 52 spisa), banku podataka doznačenih mirovinskih primanja (stranica 53-63 spisa), odštetni zahtjev (stranica 64 spisa).

4. Između stranaka nije sporan nastanak predmetnog štetnog događaja, nije sporno da je za nastanak štetnog događaja odgovoran FB koji je tom prilikom upravljao motornim vozilom stranih reg. oznaka [registarska oznaka]. Nije sporno da je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu 50 % zbog bolesti te 50 % zbog ozljede izvan rada koje je zadobio u predmetnom štetnom događaju. Nije sporno niti da je tuženik nakon podnošenja odštetnog zahtjeva tužitelja ovome isplatio iznos od 11.574,028 kn za koji tužitelj tvrdi da predstavlja razmjeran dio, a preostali dio potražuje tužbenim zahtjevom. Nije sporno niti da je tužitelj isplatio iznose navedene u tužbi isplatio, no tuženik spori da isplata tih iznosa predstavlja štetu koju tužitelj trpi i čiju naknadu ima pravo potraživati od tuženika. Između stranaka su sporne osnova i visina tužbenog zahtjeva te je sporno primjenjuju li se u konkretnom slučaju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18. i 102/19. - u daljnjem tekstu: ZOMO) ili pak odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14. - u daljnjem tekstu: ZOOP). Sporna je pasivna legitimacija tuženika. Sporno je ima li se u pogledu pasivne legitimacije tuženika u konkretnom predmetu primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja ili onaj koji je bio na snazi u vrijeme isplata pojedinačnih iznosa invalidskih mirovina osiguraniku tužitelja.

5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa invalidske mirovine koji je tužitelj isplatio u razdoblju od 1.4.2019. do 30.4.2021. svom osiguraniku SB u dijelu od 50 % ukupno isplaćenog iznosa, odnosno u dijelu u kojem je istu isplatio zbog ozljede izvan rada koju je spomenuti osiguranik zadobio u prometnoj nesreći od 14. kolovoza 1992. koju je skrivio osiguranik tuženika. TaJ iznos potražuje umanjen za iznos od 11.574,08 kn koji mu je tuženim isplatio prije podnošenja tužbe. Imajući u vidu predmet spora i odredbu čl. 34. st. 1. toč. 9. al. 7. ZPP kojom je propisano da općinski sudovi u parničnom postupku uvijek sude u prvom stupnju u sporovima regresnih zahtjeva iz zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja, a koja odredba je stupila na snagu čl. 3. Izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 70/2019) pa se primjenjuje u ovom slučaju, neosnovan je prigovor tuženika kojim prigovora stvarnoj nadležnosti ovog suda jer se radi o sporu u kojem uvijek sude općinski sudovi pa nema govora da ovaj sud ne bi bio stvarno nadležan.

7. Vezano za po tuženiku istaknuti prigovor pasivne legitimacije koji obrazlaže na način da se pasivna legitimacija određuje prema važećim zakonskim odredbama u trenutku nastanka štetnog događaja, a na dan nastanka štetnog događaja nije postojala obveza tuženika da nadoknađuje štete prouzročene vozilima inozemnih registracija. U trenutku nastanka štetnog događaja (14. kolovoza 1992.) na snazi su bili Zakon o osiguranju imovine i osoba (,,Narodne novine - Službeni list Socijalističke Republike Hrvatske“ broj 52/71 i 52/73) i Zakon o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba (,,Narodne novine“ broj 53/91). Odredbom čl. 22. Zakona o osiguranju imovine i osoba propisani su uvjeti za odgovornost zajednica osiguranja za naknadu stvarne štete nanijete fondovima zajednica zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja, a odredbama čl. 102. – 108. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba uređena je naknada štete prouzročene upotrebom vozila s inozemnom registracijom te je određeno da osoba kojoj je pričinjena šteta upotrebom vozila s inozemnom registracijom za koje postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja autoodgovornosti iz čl. 102. st. 1. podnosi odštetni zahtjev jednoj od organizacija za osiguranje koja obavlja osiguranje autoodgovornosti. Uzgredno se napominje kako je tuženik u vrijeme nastanka štetnog događaja postojao jer je Ugovor o osnivanju tuženika sklopljen je 24. travnja 1992. Za utvrđivanje koji se zakon primjenjuje na utvrđivanje pasivne legitimacije tuženika, potrebno je utvrditi trenutak kada tužitelju nastaje šteta, naknadu koje potražuje tužbenim zahtjevom. Odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Tužitelju šteta nije nastala danom nastanka štetnog događaja – prometne nesreće, niti danom priznanja prava svom osiguraniku na invalidsku mirovinu jer niti štetni događaj niti priznanje prava na mirovinu nisu doveli do umanjenja tužiteljeve imovine. Tužitelju šteta nastaje sukcesivno, svakom pojedinom isplatom jer se time njegova imovina umanjuje. Upravo iz tog razloga prilikom utvrđivanja pasivne legitimacije za naknadu štete valja primijeniti zakon koji je na snazi u trenutku nastanka štete, odnosno u trenutku isplate pojedinog obroka mirovine. Odredbom čl. 34. st. 1. ZOOP propisano da oštećena osoba kojoj je u Republici Hrvatskoj nanesena šteta uporabom vozila inozemne registracije za koje postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti iz čl. 32. st. 1. ovoga Zakona može podnijeti odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje, a odredbom st. 4. istog članka propisano je da obradu i isplatu ovakvih šteta Hrvatski ured za osiguranje može povjeriti svojim članovima ili specijaliziranim organizacijama za obradu navedenih šteta, koji su dužni odštetni zahtjev obraditi i likvidirati sukladno međunarodnim sporazumima o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti. Citirana odredba bila je na snazi u trenutku kada je tužitelju nastala šteta, a okolnost da je šteta nanesena vozilom inozemne registracije koje je imalo valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti nije bila sporna te su stoga ispunjene pretpostavke za tuženikovu odgovornost (tako i VTS u odluci 8 Pž-3876/2018-4 od 11. studenog 2019.).

8. Ovaj sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o pravnom pitanju o kojem su viši sudovi zauzimali različita pravna shvaćanja. U aktualnim drugostupanjskim odlukama pa tako u odluci Županijskog suda u Osijeku Gž- 1663/2022-2 od 23. veljače 2023. zauzeto je shvaćanje da je za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznom osiguranju u prometu koje je bio na snazi u vrijeme nastanka štete odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, a koje je pravno shvaćanje zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama Revx-388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022. Istovjetno stajalište zauzima i Visoki trgovački sud na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 9. lipnja 2022., a kojim je promijenjeno ranije pravno shvaćanje upravo zbog usklađenja sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske (odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-45188/22 od 28. listopada 2022.). Nadalje i Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih aktualnih odluka pa tako i npr. u odluci Rev 1246/2022-2 od 13. prosinca 2022. ponovio svoje pravno shvaćanje izraženo u brojnim odlukama kao što su primjerice odluka broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., broj Rev-909/2021 od 8. rujna 2021. i broj Rev-66/2022 od 1. veljače 2022., a prema kojem je za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznom osiguranju u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovina, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja, odnosno prometne nezgode. VSRH nadalje ukazuje da je tuženik je društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalog i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama Zakon o obveznom osiguranju u prometu, odnosno u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena Zakonom o obveznom osiguranju u prometu, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visina i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, odnosno Zakon o obveznom osiguranju u prometu. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik te je obveza tuženika regulirana Zakonom o obveznom osiguranju u prometu temeljem kojeg zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi tog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane u Zakonu o obveznom osiguranju u prometu. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari – motornog vozila imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe – štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen upravo Zakonom o obveznom osiguranju u prometu. Tuženik kao društvo za osiguranje ima temeljem čl. 8. st. 1. Zakona o obveznom osiguranju u prometu obvezu sklopiti ugovor o osiguranju, a kojim odredbama je i uređen opseg osiguranog pokrića i rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom kao obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje premija osiguranja. Zaključno VSRH u spomenutoj odluci navodi kako odluku u predmetnoj pravnoj stvari treba donijeti primjenom odredbi Zakona o obveznom osiguranju u prometu, i to čl. 27. tog Zakona koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.“

9. Sukladno takvom pravnom shvaćanju VSRH valja primijeniti odredbe čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o obveznom osiguranju u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje u tekstu: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovina, a kojim odredbama je propisana obveza društva za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknade stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

10. Obveze tuženika kao društva za osiguranje po policama osiguranja od automobilske odgovornosti regulirane odredbama ZOOP pa su u postupcima u kojima spor pokreće tužitelj protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine relevantne upravo odredbe ZOOP koje su bile na snazi u trenutku izvršenih isplata invalidskih mirovina, a ne, kako to pogrešno smatra tužitelj, odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koji Zakon predstavlja opći propis koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja, dok se u ovoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe ZOOP, i to odredbe čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. ZOOP. Uzevši u obzir da tužitelj potražuje naknadu štete s osnove invalidske mirovine, obveza tuženika naknaditi takvu štetu tužitelju postoji samo ako postoji razlika između invalidske mirovine koja je utvrđena rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP.

11. Razlika koju bi trebalo utvrđivati na ime naknade štete u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP-a (razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu) u konkretnom slučaju nije dokazana jer tužitelj nije predložio financijsko vještačenje na tu okolnost. Tužitelj pak smatra da se u predmetu primjenjuje ZOMO, a ne ZOOP. Dakle, tužitelj na kojem se temeljem odredbe čl. 219. st. 1. ZPP nalazi teret dokazivanja nije dokazao da je stvarna šteta u smislu naprijed navedene odredbe čl. 27. ZOOP veća od isplaćenog iznosa, odnosno nije predložio dokaz financijskim vještačenjem pa je valjalo zbog toga odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja. Tužitelj je naime predložio da se visina tužbenog zahtjeva utvrdi prema ispravama koje je dostavio uz tužbu. Pritom se opreza radi ukazuje i da je tuženik odustao od predloženog dokaza financijskim vještačenjem.

12. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP, čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP, a imajući u vidu da je tuženik u cijelosti uspio u ovom sporu. Tuženiku je priznat trošak sastavljanja odgovora na tužbu (podneska od 25.11.2021.) u iznosu od 200,00 EUR temeljem Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje: Tarifa), trošak sastavljanja podneska od 11.4.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu održanom 12.1.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife) za svako navedeno ročište. Za svaku navedenu radnju tuženiku je priznat PDV po stopi od 25%. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

12.1. Tuženiku nije priznat trošak sastavljanja podneska od 28.12.2021. jer u njemu ne iznosi nikakve nove navode u odnosu na podnesak od 25.11.2021. za koji mu je priznat trošak. Tuženiku nije priznat trošak sastavljanja podneska od 25.11.2021. jer upravo taj podnesak predstavlja odgovor na tužbu pa nema osnove za to da se tuženiku prizna i trošak sastava odgovora na tužbu i trošak sastava podneska od 25.11.2021., kako je to zaraženo u troškovniku jer se radi o jednom podnesku. Nije mu priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude jer na to ročište nije pristupio. Tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu budući da je čl. 4. st. 1. toč. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine" broj: 118/18-u daljnjem tekstu ZOSP) propisano je da obveza plaćanja sudskih pristojbi nastaje za odgovor na tužbu po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjeh u parnici. Pritom valja napomenuti kako obveza plaćanja pristojbi u ovom postupku još nije niti nastala jer postupak nije pravomoćno okončan. Osim toga, ukoliko ova presuda bude potvrđena, tuženik će uspjeti u sporu, stoga isti nije u obvezi platiti sudsku pristojbu na odgovor na tužbu. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

U Zagrebu, 29. siječnja 2026.

Sutkinja

Vedrana Kufrin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju

2. tuženiku po punomoćniku