REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-161/25-22

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SV OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Barbari Glavaš Štefanac, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o. OIB:36514183925 iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 15. siječnja 2026. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika PV, odvjetničkog vježbenika, dana 29. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom odredba točke II. i točke III. Ugovora o kreditu br. 00829 od 06. kolovoza 2007. godine sklopljenog između tužitelja SV OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o. OIB:36514183925 iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, kao davatelja kredita te odredba članka 5.1. i članka 6.2. Uvjeta predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa.

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o. OIB:36514183925 iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, platiti tužitelju SV OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 6.200,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 3,53 eura od 07. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 0,60 eura od 19. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 2,35 eura od 24. studenog 2007.godine do isplate,

- iznos od 6,69 eura od 11. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 3,99 eura od 09. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 14,09 eura od 10. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 6,74 eura od 10. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 2,70 eura od 09. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 4,02 eura od 15. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 4,45 eura od 11. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 15,33 eura od 11. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 20,48 eura od 12. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 8,65 eura od 13. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 38,27 eura od 10. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 40,56 eura od 11. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 28,08 eura od 08. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 31,66 eura od 12. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 38,82 eura od 13. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 27,16 eura od 10. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 28,55 eura od 29. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 26,13 eura od 29. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 26,14 eura od 20. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 23,14 eura od 17. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 29,14 eura od 16. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 27,53 eura od 12. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 34,21 eura od 16. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 36,62 eura od 13. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 38,57 eura od 22. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 42,39 eura od 18. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 49,47 eura od 19. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 54,27 eura od 17. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 61,88 eura od 20. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 66,21 eura od 19. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 72,19 eura od 17. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 69,97 eura od 17. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 89,37 eura od 22. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 88,67 eura od 18. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 87,77 eura od 21. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 95,81 eura od 17. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 85,97 eura od 16. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 95,45 eura od 15. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 111,08 eura od 09. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 134,01 eura od 20. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 149,39 eura od 14. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 120,81 eura od 25. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 110,48 eura od 13. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 110,60 eura od 10. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 118,29 eura od 17. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 125,23 eura od 15. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 126,65 eura od 14. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 123,63 eura od 15. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 122,46 eura od 14. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 126,42 eura od 14. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 126,73 eura od 21. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 123,70 eura od 21. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 121,48 eura od 18. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 113,32 eura od 13. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 123,44 eura od 13. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 124,69 eura od 13. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 123,59 eura od 15. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 111,64 eura od 14. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 117,16 eura od 15. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 118,21 eura od 16. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 124,51 eura od 16. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 110,93 eura od 15. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 111,86 eura od 13. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 113,73 eura od 15. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 112,82 eura od 14. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 116,40 eura od 16. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 119,59 eura od 16. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 119,77 eura od 14. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 123,68 eura od 16. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 119,78 eura od 14. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 125,12 eura od 15. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 128,33 eura od 19. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 125,69 eura od 17. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 121,35 eura od 18. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 123,33 eura od 24. srpnja 2014. godine do isplate te na

- iznos od 125,86 eura od 19. kolovoza 2014. godine do isplate,

kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.812,69 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. siječnja 2026. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 07. rujna 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 0,25 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj s tuženikom dana 06. kolovoza 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 00829 i Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini te je potpisao Uvjete Ugovora o kreditu, kojim je tuženik kao kreditor tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 35.277,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važećem na dan plaćanja kredita i na rok otplate 84 mjeseca s jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po planu otplate. Nastavno punomoćnik tužitelja je ističući da je ovim kreditom tužitelj kupio osobni automobil za osobne potrebe i uredno ga otplatio, naglasio da je pored iznosa od 35.277,03 CHF tužitelj sukladno odredbi točke III. predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan platiti i redovnu kamatu koja se tijekom otplate kredita mijenjala u skladu s Općim uvjetima Porsche Mobiliti d.o.o., koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 6,00%. Isto tako punomoćnik tužitelja je istaknuo da tužitelju prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nisu objašnjeni rizici ugovaranja kredita uz valutnu klauzulu u CHF, niti parametri promjeni kamatne stope, a ujedno je u pitanju tipski ugovor te se o navedenim ugovornim odredbama niti nije pojedinačno pregovaralo, pa su te ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima nepoštene, a time i ništetne. Nadalje punomoćnik tužitelja je napomenuo da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.srpnja 2013. godine, u dijelu kojom se utvrđuje da je osam banaka u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno koristili su nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba točke II. i točke III. Ugovora o kreditu br. 00829 od 06. kolovoza 2007. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita te odredba članka 5.1. i članka 6.2. Uvjeta predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa te naložiti tuženiku platiti tužitelju na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 6.200,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu na način da je prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja navodeći da se na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog, stečenog bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istog, a posljednji obrok temeljem predmetnog Ugovora o kreditu isplaćen je 2014. godine, dok je tužba podnesena u studenom 2024. godine, pa je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, a ujedno unutar tog zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije te je osporio tužitelju status potrošača, što znači da se na tužitelja ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, a čak i kada bi se primjenjivale odredbe Zakona o zaštiti potrošača sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a sve odredbe predmetnog Ugovora o kreditu su jasne, lako razumljive i uočljive, a ujedno su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama, ne predstavljuu odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime tuženik je održavao učestale edukacije svojim prodavačim i prodajnim predstavnicima te uvijek isticao da prilikom sklapanja ugovora s valutnom klauzulom postoji rizik radi promjene tečaja, na koji tuženik ne utječe, a kojeg rizika korisnici kredita moraju biti svjesni te je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu. Dakle tužitelj je u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, što nije učinio, s time da se vezano uz značenje valutne klauzule u CHF radilo o općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja predmetnog Ugovora u kreditu u nizu novinskih članaka, a na tu činjenicu je posebno upozorio tadašnji viceguverner HNB-a DV prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasio kako nije u istoj poziciji osoba koja je kredit u CHF podigla prije 2005. godine i osoba koja je takav kredit podigla nakon tog razdoblja, jer su do 2005. godine korisnici kredita mogli tvrditi da su banke ili drugi kreditori tajili informacije kojima su raspolagali o nestabilnosti tečaja CHF koji HNB ne štiti u odnosu na kunu, ali od 2005. godine se radi o općepoznatoj informaciji o kojoj se javno govorilo u medijima, pa se korisnici kredita koji su se odlučili na sklapanje kredita u CHF valuti ne mogu više pozivati na istu argumentaciju o neznanju, na isti način kao i korisnici kredita koji su ugovore s valutom CHF sklopili u prethodnim razdobljima, a u konkretnom slučaju se radi o kratkoročnom kreditu koji sklopljen u vremenu kada je pitanje valute CHF već bilo općepoznato. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba, a ujedno utvrđenja iz kolektivnog postupka nema apsolutno nikakve veze s tuženikom, jer isti nije banka, ne pripada bankarskom sektoru, niti je dioničko društvo, nema vlastiti kapital, već se za svaki pojedini kredit zaduživao kod banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala u CHF valuti, koji iznos je potom isplaćen tužitelju. Isto tako vezano uz promjenjivu kamatnu stopu punomoćnik tuženika je naglasio da su u predmetnom Ugovoru točno definirani parametri na temelju kojih dolazi do promjene kamatne stope, koja je mijenjana isključivo u skladu s izmjenama poreznog zakonodavstva, kao i izmjenama tromjesečnog LIBOR-a na koje tuženik nije imao nikakav utjecaj, a osim toga iznos varijabilnog dijela kamatne stope, koji se dakle mijenjao, ne predstavlja prihod tuženika, jer PDV na kamatu, zbog kojeg se kamatna stopa mijenjala, nije prihod tuženika, već prihod državnog proračuna RH. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio kako je nejasno zašto tužitelj nije iskoristio mogućnost koju mu je tuženik pružio i zahtijevao raskid Ugovora o kreditu zbog promjenjenih uvjeta, nego sada, godinama nakon što je isplatio kredit neosnovano potražuje iznose navodno preplaćenih anuiteta. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući kako je konačno postavljeni tužbeni zahtjev smanjen, što ima učinak djelomičnog povlačenja tužbe, čemu se protivi, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupa sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku sudske prakse (stranica 11-20, 37-43, 100-101, 103-116, 152-155, 158-166 i 171-174 spisa), u presliku računa R1 broj: 504722-07 od 08. kolovoza 2007. godine (stranica 21 spisa), u presliku informativnog obračuna Ugovora o kreditu broj 00829 za VW GOLF 1.9 TDI SPORTLI (stranica 22 spisa), u presliku dopisa tuženika o isteku Ugovora o kreditu broj: 00829 od 20. kolovoza 2014. godine (stranica 23 spisa), u presliku promjene kamatne stope za Ugovor br.: 00829 (stranica 24 spisa), u presliku konto kartice (stranica 25-33 spisa), u presliku plana otplate uz Ugovor o kreditu br. 00829 (stranica 34-36 i 44-45 spisa), u presliku zahtjeva za zaključenje ugovora o kreditu od 02. kolovoza 2007. godine (stranica 46 spisa), u presliku Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini od 06. kolovoza 2007. godine (stranica 47-49 spisa), u presliku Ugovora o kreditu br. 00829 od 06. kolovoza 2007. godine (stranica 50-53 spisa), u presliku Ugovora o kreditu br. (stranica 67-76 i 83-92 spisa), u presliku plana otplate uz Ugovor o potrošačkom kreditu br. (stranica 77-78 i 93-94 spisa), u presliku Ugovora o kreditu br. 00702 od 04. srpnja 2007. godine (stranica 79-82 spisa), u presliku stručnog članka (stranica 95-99 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 128-129 spisa) te u nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ĐV (stranica 134-141 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 06. kolovoza 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg je tuženik odobrio tužitelju kredit za financiranje troškova kupnje vozila u iznosu od 35.277,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF važećem na dan plaćanja, na rok otplate 84 mjeseci. Isto tako nesporna je kako činjenica da se tužitelj, korisnik kredita, obvezao otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF važećem na dan plaćanja, tako i činjenica da je ugovorena i promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 6,00%, a nesporna je i činjenica da je kredit u cijelosti otplaćen. Naprotiv sporno je pitanje da li su odredbe Ugovora o kreditu, kao i Uvjeta Ugovora o kreditu, sastavnog dijela predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa nepoštene, a time i ništetne, s time da je sporan je i prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije, kao i potrošačko svojstvo tužitelja, korisnika kredita, a sporan je i prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 17. rujna 2025. godine smanjio tužbeni zahtjev, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da punomoćnik tuženika nije pristao na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine.

7. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, s time da prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu, a niti je jasno i razumljivo određen kriterij promjenjivosti stope redovne kamate u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu pa do otplate kredita. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

8. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF.

9. Iskazu tužitelja (stranica 128-129 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je skopio Ugovor o kreditu radi kupnje auta, s time da su mu ponudili samo ugovor u CHF, rekli su da je „niža kamatna stopa“, znao je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju te valute u kojoj diže kredit, ali ga nitko nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, a nisu mu ništa objašnjavali niti o kamatnoj stopi, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Nastavno sud je poklonio povjerenje i dijelu iskaza tužitelja da se autom koristio u privatne svrhe, u vrijeme sklapanja ugovora i tijekom otplate bio je zaposlen, kao što je i danas, u ugostiteljskom obrtu [obrt] kao kuhar, nije imao svoj obrt, niti je bio vlasnik trgovačkog društva. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužitelj je dakle potrošač, a ujedno je platio sve rate predmetnog kredita, što rezultira time da je prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka neosnovan. Nastavno treba naglasiti da je punomoćnik tuženika tijekom postupka odustao od prijedloga za provođenjem dokaza saslušanjem svjedoka EV.

10. Imajući na umu da je odredba točke II. i točke III. predmetnog Ugovora o kreditu br. 00829 od 06. kolovoza 2007. godine, kao i odredba članka 5.1. i članka 6.2. Uvjeta Ugovora o kreditu, sastavnog dijela predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa lako uočljiva, ali nije jasna i razumljiva na način da je tužitelj na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, koliki će biti ukupan iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu, jer nije upozoren na specifičan rizik vezan uz valutu CHF, tzv. valutu utočišta, s obzirom na monetarnu politiku RH kojom HNB „štiti“ tečaj kune u odnosu na valutu euro, ali ne i u odnosu na valutu CHF, na što je tuženik, trgovac bio dužan upozoriti tužitelja, a niti je jasno i razumljivo određen kriterij promjenjivosti stope redovne kamate, čime je suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, korisnika kredita, sud je utvrdio da su te ugovorne odredbe sukladno odredbi članka 296. stavka 1. i stavka 3. ZOO-a ništetne. Nastavno u odnosu na navode punomoćnika tuženika da tuženik nije banka, ne pripada bankarskom sektoru, niti je dioničko društvo, nema vlastiti kapital, već se za svaki pojedini kredit zaduživao kod banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala u CHF valuti, koji iznos je potom isplaćen tužitelju treba naglasiti slijedeće. Naime tuženik, trgovac, niti nije morao imati saznanja o kretanju tečaja CHF u odnosu na euro, odnosno tada važeću valutu kunu tijekom trajanja predmetnog ugovornog odnosa, nego je sukladno načelu savjesnosti i poštenja, a vodeći pri tome računa i o načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu jednake vrijednosti činidaba, bio dužan informirati tužitelja, korisnika kredita, na specifičan rizik vezan uz valutu CHF, tzv. valutu utočišta, s obzirom na monetarnu politiku RH, što je propustio učiniti, nego je ugovore o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF nudio kao „najpovoljne“, a ujedno je bio dužan inoformirati tužitelja i o razlozima zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati tijekom trajanja ugovora o kreditu, što također nije učinio.

11. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Imajući na umu da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer tuženik niti nije sudjelovao u tom postupku, nije kreditna institucija, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, s obzirom da je tek ovom presudom utvrđeno da je odredba točke II. i točke III. predmetnog Ugovora o kreditu br. 00829 od 06. kolovoza 2007. godine, kao i odredba članka 5.1. i članka 6.2. Uvjeta Ugovora o kreditu, sastavnog dijela predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa ništetna, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, pa će zastara potraživanja u propisanom općem zastarnom roku od pet godina početi teći tek od dana pravomoćnosti ove presude, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

12. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ĐV (stranica 134-141 spisa) proizlazi da ukupna razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose obroka primjenom tečaja na dan početka ugovora iznosi 46.719,03 kuna, za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 6.200,70 eura.

13. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na isti niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetna, jer tuženik, trgovac nije informirao tužitelja, korisnika kredita o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke ništetna. Drugim riječima nije ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer tuženik, trgovac nije informirao tužitelja o specifičnim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni Ugovor o kreditu valjan tečaj CHF koji je važio na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i početno ugovorena kamatna stopa.

14. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, jer tuženik, trgovac nije informirao tužitelja, korisnika kredita o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svake pojedine mjesečne rate do isplate.

15. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe točke II. i točke III. Ugovora o kreditu br. 00829 od 06. kolovoza 2007. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita te odredbe članka 5.1. i članka 6.2. Uvjeta predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, kao i dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 6.200,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 0,25 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II. i točkom III. izreke presude.

16. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.812,69 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 13. siječnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 27. veljače 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 16. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 05. lipnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 17. rujna 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 15. siječnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 450,00 eura, troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 54,23 eura i troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 108,46 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 29. siječnja 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

17. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 06. listopada 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, usmjeren na nepotrebno povećanje troškova postupka, jer se tim podneskom punomoćnik tužitelja očitovao na protivljenje punomoćnika tuženika smanjenju tužbenog zahtjeva, ali na način da je isticao kako tužitelj ima pravo preinačiti tužbu sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke te se ujedno pozivao na sudsku praksu vezanu uz preinaku tužbe, dok se naprotiv u konkretnom slučaju niti ne radi o preinaci tužbe, nego o smanjenju tužbenog zahtjeva, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je uvijek potreban pristanak tuženika, a što rezultira time da tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, već je dužan sam snositi trošak sastava tog podneska. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

18. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao ikakav trošak čiju bi naknadu mogao osnovano zathijevati, a to tim više što je tuženik uz visinu tužbenog zahtjeva ujedno tijekom postupka neosnovano osporavao i osnovu tužbe. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

19. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 07. rujna 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 29. siječnja 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 108,46 eura

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 29. siječnja 2026. godine