Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-396/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužitelja NE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicama ZOU SE i RE, [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima OD Mađarić & Lui, Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 15. siječnja 2026. održane glavne i javne rasprave u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu te punomoćnicu tuženika, 29. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 32050-2728482 sklopljenog dana 24.03.2005. godine između tužitelja DE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, točnije redom slijedeće odredbe i dijelove odredaba:

- dio članka 7. način otplate koji glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. "

u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu vezanu za CHF pa stoga navedene odredbe i dijelovi odredaba ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane (tužitelja i tuženika).

Il. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju DE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovu više plaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli za CHF iznos od 1.753,77 eura (slovima: tisućusedamstopedesettrieura i sedamdesetsedamcenti) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 14,96 eura od dana 01. srpnja 2010. godine

- 37,34 eura od dana 01. kolovoza 2010. godine

- 38,66 eura od dana 01. rujna 2010. godine

- 60,35 eura od dana 01. listopada 2010. godine

- 45,44 eura od dana 01. studenog 2010. godine

- 45,44 eura od dana 01. prosinca 2010. godine

- 45,44 eura od dana 01. siječnja 2011. godine

- 71,98 eura od dana 01. veljače 2011. godine

- 71,99 eura od dana 01. ožujka 2011. godine

- 59,92 eura od dana 01. travnja 2011. godine

- 59,92 eura od dana 01. svibnja 2011. godine

- 53,28 eura od dana 01. lipnja 2011. godine

- 86,46 eura od dana 01. srpnja 2011. godine

- 86,46 eura od dana 01. kolovoza 2011. godine

- 104,65 eura od dana 01. rujna 2011. godine

- 95,31 eura od dana 01. listopada 2011. godine

- 356,08 eura od dana 01. studenog 2011. godine

- 77,17 eura od dana 01. prosinca 2011. godine

- 81,82 eura od dana 01. siječnja 2012. godine

- 85,53 eura od dana 01. veljače 2012. godine

- 87,92 eura od dana 01. ožujka 2012. godine

- 87,65 eura od dana 01. travnja 2012. godine

po stopi od 14% od 01.07.2010. godine do 30.06.2011. godine, po stopi od 12% od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine, po stopi od 8,14% od 01.08.2015. godine do 31.12.2015. godine, po stopi od 8,05% od dana 01.01.2016. godine do 30.06.2016. godine, po stopi od 7,88% od 01.07.2016. godine do 31.12.2016. godine, po stopi od 7,68% od dana 01.01.2017. godine do 30.06.2017. godine, po stopi od 7,41% od dana 01.07.2017. godine do 31.12.2017. godine, po stopi od 7,09% od dana 01.01.2018. godine do 30.06.2018. godine, po stopi od 6,82% od 01.07.2018. godine do 31.12.2018. godine, po stopi od 6,54% od 01.01.2019. godine do 30.06.2019. godine, po stopi od 6,3% od 01.07.2019. godine do 30.12.2019. godine, po stopi od 6,11% od 01.01.2020. godine do 17.04.2020. godine, po stopi od 5,89% od 19.10.2020. godine do 31.12.2020. godine, po stopi od 5,75% od 01.01.2021. godine do 30.06.2021. godine, po stopi od 5,61% od 01.07.2021. godine do 31.12.2021. godine, po stopi od 5,49% od 01.01.2022. godine do 30.06.2022. godine, po stopi od 5,31% od 01.07.2022. godine do 31.12.2022. godine, po stopi od 5,5% od 01.01.2023. godine do 30.06.2023. godine, po stopi od 7% od 01.07.2023. godine do 31.12.2023. godine, po stopi od 7,5% od 01.01.2024. godine do 30.06.2024. godine, po stopi od 7,25% od 01.07.2024. godine do 31.12.2024. godine, a od 01.01.2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnom odredbe čl. 1 Ugovora o kreditu koja glasi:

"Kunska protuvrijednost CHF 29.802,77 (dvadesetdevettisućaosamstodva švicarskih franaka i sedamdesetsedam centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja."

te sa tužbenim zahtjevom preko dosuđenog iznosa od 1.753,77 EUR do iznosa od 2.654,46 EUR.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.993,30 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. siječnja 2026. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim odredaba čl. 1 i čl. 7 Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 24.3.2005., broj Ugovora 320- 50-2728482, te radi isplate iznosa od 2.654,46 EUR. Navodi da je namjena kredita bila kupnja novog vozila marke Mazda i da se radi o potrošačkom kreditu. Tužitelj se obvezao iznos kredita otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važeće na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je bio uručen korisniku kredita po isplati kredita. Nakon sklapanja Ugovora da se više puta mijenjao tečaj CHF u odnosu na početno ugovoreni tečaj, a što je imalo utjecaj na povećanje mjesečnih anuiteta koje je tužitelj plaćao i štoviše u cijelosti otplatio dugovanje po Ugovoru 31.3.2012. Tvrdi da su ništetne i nepoštene odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica za švicarski franak, tvrdeći da ga tuženik nije u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, a da tužitelj kao potrošač nije imao znanja ni mogućnosti da uvidi sve moguće rizike i ekonomske posljedice vezanja njegove ugovorne obveze za tečaj švicarskog franka, da nije znao da se radi o tzv. "valuti utočišta", što znači da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, ali ne i za potrošače, tim više što je prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla tuženik isti prikazao kao povoljan i siguran. Pri tome se tužitelj poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.7.2013., odluku Vrhovnog suda RH Revt-249/14 od 9.4.2015. te na odluku Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kao i na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Tužitelj traži i preplaćene iznose zbog povećanja tečaja CHF i to za svaki pojedini preplaćeni iznos od dana uplate takvog iznosa (2.654,46 EUR). Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj traži isplatu iznosa pobliže navedenog u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da valutna klauzula nije nepoštena i nedopuštena, a time niti ništetna, time da je zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti, da je o svim rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja prilikom sklapanja ugovora i da je nakon toga odabrao upravo valutnu klauzulu CHF (između više predloženih ugovora). Također, da tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF kao ni bilo koje strane valute, a tužitelj je preuzeo rizik promjene tečaja svojim potpisom. Konačno, ističe i prigovor zastare u odnosu na povrat djela mjesečnih anuiteta obzirom da takve tražbine zastarijevaju u roku od 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a visinu tužbenog zahtjeva osporava u cijelosti.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao otplatnu tablicu kredita, otplatni plan, obavijest tuženika od 1.4.2012., Ugovor o kreditu, saslušan je tužitelj te je provedeno vještačenje i pročitan nalaz vještaka Centar poslovnih analiza d.o.o. iz Čakovca.

4. Između stranaka činjenično nije sporno da su 24.3.2005. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu čija je svrha bila kupnja novog vozila Mazda, da je Ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, da je tužitelj kredit u cijelosti otplatio 31.3.2012., da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da je člankom 7 ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, da je člankom 1 kao iznos kredita ugovorena kunska protuvrijednost 29.802,77 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a nije sporno ni to da je tijekom otplate kredita mijenjan tečaj CHF prema HRK u smislu povišenja istog, a koji je parametar (uz promjenu kamatne stope) utjecao na povećanje visine obveze tužitelja za isplatu anuiteta.

5. Spornim se ukazuje pravno pitanje zastare tražbine, te pitanje da li tužitelj ima svojstvo potrošača i može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., a na koju se presudu poziva tužitelj u tužbi.

6. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika kao banke, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao banka potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

7. Valja reći da je i u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio da se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i Raiffeisenbank Austria d.d. kao tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP).

8. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.

9. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Štoviše, u tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. Upravo se na ta utvrđenja tužiteljica i poziva u ovoj tužbi i na njima temelji tužbeni zahtjev.

10. Tužitelj u konkretnom slučaju postavlja tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti čl. 1 i 7 Ugovora o kreditu te na isplatu preplaćenih iznosa po kreditu, samo iz razloga promjene valute u odnosu na tečaj te valute – CHF, u vrijeme isplate kredita. Vezano uz potonje, kako je ovaj sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, to ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredaba potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

11. Neovisno od rečene presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17- 10 od 14.6.2018., za navesti je da predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu nije bila okolnost da li su određenom potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, slijedom čega je banka u svakom pojedinačnom sporu ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu određenom potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč takvoj obaviještenosti potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. U protivnom, odluka suda temeljila bi se na odlučnoj činjenici da takve obavijesti nisu dane potrošaču, o kojoj činjenici bankama u nijednom sudskom postupku nije omogućeno dokazivanje u protivnom, čime bi bilo povrijeđeno načelu jednakosti oružja i prava na pristup sudu. Međutim, tuženik na okolnost pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama, pa i o spornima, nije predložio provođenje bilo kakvih dokaza. Naprotiv, tužitelj u stranačkom iskazu navodi da mu je u auto kući tamošnji djelatnik rekao da može realizirati kredit na sedam godina, da posluje isključivo sa tuženikom vezano uz ishođenje kredita, da se krediti odobravaju isključivo u CHF i da će ga nazvati kada mu kredit bude odobren, time da je Ugovor bio pripremljen u poslovnici tuženika u [adresa] gdje je upućen na ovjeru Ugovora kod javnog bilježnika dok mu djelatnik banke Ugovor nije ni pročitao niti tumačio pojedine ugovorne odredbe, a on ga prije potpisivanja nije pročitao. Ističe da je u auto salonu pitao da li je moguće realizirati kredit gdje je glavnica vezana uz valutu EUR, a rečeno mu je da se auto krediti odobravaju isključivo u valuti CHF. Prema tome, tuženik nije dokazao da je s tužiteljem pregovarao o pojedinim ugovornim odredbama niti da ga je obavijestio o rizicima i posljedicama ugovaranja osporenih ugovornih odredbi koje će eventualno utjecati na njegove novčane obveze. Dakle, tužitelj nije obaviješten o ekonomskom dosegu valutne klauzule, pa da bi unatoč takvoj potpunoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog Ugovora o kreditu. Ne može se smatrati potpunom obavijesti okolnost što tužitelj razumije pojam valutne klauzule, a što je uostalom svakom prosječnom potrošaču jasno, no u konkretnom slučaju je bitno da tužitelj nije bio obaviješten da isključivi rizik povećanja tečaja valute CHF snosi sam.

12. U odnosu na prigovor zastare, ovaj sud takav prigovor ocjenjuje neosnovanim. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Kako se tužitelj poziva na spomenutu presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., uz okolnost da je tužba podnijeta 13.6.2023., to nije nastupila zastara tražbine do podnošenja tužbe. Jednako tako i građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na sjednici od 30. siječnja 2020., donio je Zaključak koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

13. Prema odredbi čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dalje: ZZP/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), odredba čl. 87. st.1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema odredbi čl. 322. st.1. Zakona o obveznim odnosima proizlazi da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, a odredbom čl. 328. st.1. ZOO-a, određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Obzirom na prednja utvrđenja, utvrđena je ništetnom odredba čl. 7 Ugovora o kreditu odnosno dio te odredbe prema kojoj se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, upravo iz iznijetih razloga.

14. Naprotiv, tužitelj tijekom postupka nije iznio nikakve posebne razloge iz kojih bi proizlazila ništetnost ugovorne odredbe članka 1. Ugovora u pogledu iznosa kredita i to kunske protuvrijednosti CHF 29.802,77 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Naime, na temelju činjenica iznesenih tijekom postupka te provedenih dokaza, sud ne nalazi da bi ova ugovorna odredba bila nepoštena odnosno ništetna u smislu citiranih odredaba čl. 81. st.1. i čl. 87. st.1. ZZP/03, tim više što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno u smislu čl. 22. st.1. ZOO-a, a što između stranaka nije bilo niti sporno, slijedom čega je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen.

15. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka za ekonomiju – financije i računovodstvo ovaj je sud utvrdio da je tužitelj uplaćivao mjesečne obveze po tečaju CHF na dan uplate pojedinog anuiteta, a računajući razliku prema tečaju CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita, dakle u iznosu od 4,794897, te izračunom dolazi do toga da je tužitelj više uplatio 1.753,77 EUR. Na konkretni slučaj valjalo je primijeniti odredbe čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima. Po ocjeni ovog suda, nalaz je vještaka objektivan i stručan, izrađen na temelju dokumentacije u spisu, time da stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun.

16. Kako je tužitelj nakon provedenog vještačenja umjesto utuženog iznosa od 2.654,46 EUR postavio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 1.753,77 EUR, to se takvo smanjenje tužbenog zahtjeva smatra povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 193. Zakona o parničnom postupku, za koje je, obzirom se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban pristanak tuženika, a koji pristanak je tuženik uskratio. Kako iz provedenog financijskog vještačenja proizlazi osnovanost tražbine tužitelja, samo u iznosu od 1.753,77 EUR, a s kojim nalazom je tužitelj suglasan, to je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan.

17. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

18. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 5. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Točno je da je odredbom čl. 158. st. 1. ZPP-a propisano da tužitelj koji povuče tužbu, a u konkretnom slučaju smanjenje tužbenog zahtjeva smatra se povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva, dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove. Međutim, sukladno Direktivi EU broj 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, sud u ovakvoj parnici može odlučiti o troškovima postupka i na drugi način, ako ocijeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema prije navedenim pravilima narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. Drugačija odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samo bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, te predmet Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, br. 72152/13, presuda Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016. i odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/2013 od 19. prosinca 2017.), a ovaj stav izražen je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1014/2018-2 od 20. listopada 2021.. Kako je tužitelj postavio tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja na način da je smanjio tužbeni zahtjev, uz okolnost da sam nema stručnog znanja da preliminarno postavi tužbeni zahtjev koji će biti istovjetan onome iz nalaza vještaka, to je tužitelju priznat cjelokupni parnični trošak, odnosno priznate su mu radnje u postupku koje su prema stavu suda bile potrebne za donošenje meritorne odluke, a primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23). U odnosu na dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 1 Ugovora, za donošenje takve odluke nisu nastali posebni troškovi. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava podnesaka od 30.4.2024., 7.5.2025., 3.11.2025., zastupanje na raspravama 4.12.2025. i 15.1.2026., sve u iznosima od po 200,00 EUR, pristup ročištu 14.5.2024. 100,00 EUR, PDV 325,00 EUR, sudska pristojba na tužbu 36,50 EUR, trošak vještačenja 331,80 EUR ili ukupno 1.993,30 EUR.

Varaždin, 29. siječnja 2026.

Sutkinja

Karmen Ošpuh

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu ovom sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude, elektroničkim putem, a o žalbi odlučuje nadležan županijski sud.

Dostaviti:

1) Punomoćnice tužitelja – ZOU SE i RE, [adresa]

2) Punomoćnici tuženika – OD Mađarić & Lui, Zagreb, Zelinska 4