REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-1576/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Starčević kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja CP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Saviću, odvjetniku Zagreba, Ulica grada Vukovara 284, protiv tuženika ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o. iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 19. siječnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja RP, odvjetničke vježbenice i punomoćnice tuženika ĐP, zaposlenice po generalnoj punomoći Su-198/23, dana 29. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o., Ozaljska 105, Zagreb (Grad Zagreb), OIB: 82031999604, isplatiti tužitelju CP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.629,94 EUR bruto, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa tj. od jedanaestog u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023.godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim na:

- iznos od 110,20 EUR počevši od 11.11.2019. g. pa do isplate,

- iznos od 103,53 EUR počevši od 11.12.2019. g. pa do isplate,

- iznos od 100,93 EUR počevši od 11.01.2020. g. pa do isplate,

- iznos od 119,41 EUR počevši od 11.02.2020. g. pa do isplate,

- iznos od 100,02 EUR počevši od 11.03.2020. g. pa do isplate,

- iznos od 100,55 EUR počevši od 11.04.2020. g. pa do isplate,

- iznos od 103,19 EUR počevši od 11.05.2020. g. pa do isplate,

- iznos od 107,08 EUR počevši od 11.06.2020. g. pa do isplate,

- iznos od 112,74 EUR počevši od 11.07.2020. g. pa do isplate,

- iznos od 114,04 EUR počevši od 11.08.2020. g. pa do isplate,

- iznos od 108,80 EUR počevši od 11.09.2020. g. pa do isplate,

- iznos od 106,57 EUR počevši od 11.10.2020. g pa do isplate,

- iznos od 107,36 EUR počevši od 11.11.2020. g. pa do isplate,

- iznos od 113,71 EUR počevši od 11.12.2020. g. pa do isplate,

- iznos od 119,64 EUR počevši od 11.01.2021. g. pa do isplate,

- iznos od 109,78 EUR počevši od 11.02.2021. g. pa do isplate,

- iznos od 106,39 EUR počevši od 11.03.2021. g. pa do isplate,

- iznos od 120,77 EUR počevši od 11.04.2021. g. pa do isplate,

- iznos od 112,96 EUR počevši od 11.05.2021. g. pa do isplate,

- iznos od 126,14 EUR počevši od 11.06.2021. g. pa do isplate,

- iznos od 121,68 EUR počevši od 11.07.2021. g. pa do isplate,

- iznos od 118,75 EUR počevši od 11.08.2021. g. pa do isplate,

- iznos od 54,68 EUR počevši od 11.09.2021. g. pa do isplate,

- iznos od 73,28 EUR počevši od 11.10.2021. g pa do isplate,

- iznos od 124,84 EUR počevši od 11.11.2021. g. pa do isplate,

- iznos od 135,66 EUR počevši od 11.12.2021. g. pa do isplate,

- iznos od 77,11 EUR počevši od 11.01.2022. g. pa do isplate,

- iznos od 51,86 EUR počevši od 11.02.2022. g. pa do isplate,

- iznos od 71,14 EUR počevši od 11.03.2022. g. pa do isplate,

- iznos od 113,65 EUR počevši od 11.04.2022. g. pa do isplate,

- iznos od 108,21 EUR počevši od 11.05.2022. g. pa do isplate

- iznos od 135,34 EUR počevši od 11.06.2022. g. pa do isplate,

- iznos od 117,76 EUR počevši od 11.07.2022. g. pa do isplate,

- iznos od 122,17 EUR počevši od 11.08.2022. g. pa do isplate,

osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima, sve u rok od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o., Ozaljska 105, Zagreb (Grad Zagreb), OIB: 82031999604 da tužitelju CP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.375,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u razdoblju od 02.11.2018. do podnošenja ove tužbe (i nadalje) zaposlen kod tuženika – trgovačkog društva Zagrebački električni tramvaj d.o.o., u utuženom razdoblju na radnom mjestu Vozač tramvaja, i to temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme te temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme.

U gore navedenim ugovorima o radu na određeno vrijeme, te u ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, kojim ugovorima je tužitelj zasnovao i nalazi se u radnom odnosu kod tuženika, određeno je kako će se radniku između ostalog plaća obračunavati i isplaćivati i temeljem Kolektivnog ugovora.

Ujedno, u predmetnim ugovorima o radu na određeno i neodređeno vrijeme određeno je kako će se plaća tužitelju obračunavati i isplaćivati prema koeficijentu složenosti poslova 2,20.

Kolektivnim ugovorom određeno je da osnovnu plaću radnika za puno radno vrijeme čini zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je radnik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na radni staž.

Kako je gore navedeno, tužitelj je tuženikom zasnovao radni odnos na radnom mjestu „Vozač tramvaja I“. Od dana zasnivanja radnog odnosa, pa do danas, tužitelj je razmješten na mjesto rada Vozač tramvaja TP Trešnjevka, te prometuje redovnim linijama tuženika.

Tužitelj je podnio predmetnu tužbu jer je u odnosu na druge radnike tuženika koji obavljaju isti posao diskriminiran u pogledu visine plaće budući da mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,2.

Vozačima tramvaja društva Zagrebački električni tramvaj, dakle radnicima tuženika koji obavljaju iste radne zadatke kao i tužitelj, plaća se nezakonito obračunava primjenom različitih koeficijenata.

Naime, nekim radnicima kod tuženika koji u naravi obavljaju iste poslove mjesečna plaća se obračunava primjernom koeficijenta 2,2 čime u konačnici ostvare bitno nižu plaću od drugih radnika, koji za isti takav obavljeni rad dobiju višu plaću zahvaljujući primjeni koeficijenta 2,4 prilikom obračuna plaće.

Kako bi bilo potpuno jasno da je riječ o radnicima koji obavljaju isti rad, tužitelj ističe da je radno mjesto vozača tramvaja kod tuženika organizirano kao rad u smjenama. To podrazumijeva da prilikom dovršetka smjene jednog radnika, dakle završetka vožnje tramvaja, dolazi do izmjene radnika te drugi radnik preuzima isti taj tramvaj i nastavlja ga voziti sve do završetka svoje smjene. Dakle, oba radnika u konkretnom slučaju voze isti tramvaj i obavljaju iste radne zadatke tijekom smjene. Radnici tuženika koji su zaposleni na radnom mjestu vozača tramvaja, prilikom primopredaje tramvaja potpisuju dokument Kolni list. Iz Kolnog lista se vidi, između ostalog, koji je od vozača upravljao tramvajem, kojim su tramvajem upravljali, te u kojem vremenu.

Iz Kolnih listova je razvidno da je tužitelj na istim poslovima i istom mjestu rada mijenjao svoje kolege, vozače tramvaja, ili da su njegovi kolege njega mijenjali na istom poslu i istom mjestu rada. Radnicima koje je on mijenjao, ili koji su njega mijenjali na istom radnom mjestu, se obračunava plaća po koeficijentu složenosti poslova 2,4, a tužitelju po koeficijentu 2,2.

Ono što je također bitno za istaknuti, i iz platnih lista tužitelja koje se dostavljaju u prilogu ove tužbe je razvidno da se za radno mjesto tužitelja, kao vozača tramvaja kod tuženika, ima primjenjivati koeficijent 2,4. Unatoč tome što i sam tuženik na platnoj listi naznačio da koeficijent

Tužitelj navodi kako je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnicima za jednak rad i rad jednake vrijednosti.

Odredbe o određivanju i jednakosti plaća sadržane su u čl. 90. i 91. Zakona o radu (u daljnjem tekstu ZR) se ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito na jednakost plaća istih radnih mjesta.

U smislu odredbe čl. 91. ZR dvije osobe obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti ako:

- obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju;

- je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta po kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti,

- je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi.

Dakle, ponavlja se, u smislu citirane odredbe Zakona o radu, rad koji obavljaju vozači tramvaja kojima se plaća obračunava po koeficijentu 2,4 jednak je radu samog tužitelja kojemu se plaća obračunava po koeficijentu složenosti 2,2.

Unatoč tome što je Ugovorom o radu određeno da se tužitelju plaća obračunava i isplaćuje po koeficijentu 2,2 tuženik mu je dužan, s obzirom na sve ranije navedeno, obračunavati i isplaćivati plaću po koeficijentu 2,4.

Temeljem izračuna razlike plaće primjenom koeficijenta 2,4 u skladu s priloženim platnim listama, proizlazi kako je tužitelj u utuženom razdoblju uskraćen za iznos od 3.629,94 EUR, a koji iznos predstavlja razliku plaće koje su mu morale biti obračunavane i isplaćivane po koeficijentu 2,4 i plaća koje su mu obračunavate i isplaćivane po koeficijentu 2,2.

Plaća se u skladu s kolektivnim ugovorom te ugovorima o radu, isplaćuje najkasnije do desetog dana u mjesecu za rad u prethodnom obračunskom razdoblju. Tužitelj na utuženu razliku potražuje kamate od dana kada mu je za pojedini mjesec tuženik bio dužan isplatiti plaću po koeficijentu 2,4, odnosno od dana kada mu je isplatio svaku pojedinu plaću prema koeficijentu 2,2.

Slijedom svega navedenoga, tužitelj predlaže naslovnom sudu, nakon zaključenja raspravljanja tužbu i tužbeni zahtjev usvojiti, a tuženika obvezati na plaćanje troškova sudskog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja.

Prvenstveno, tuženik ističe da u ovom predmetu nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenjem tužbe, jer je prije podnošenja tužbe tužitelj, ako je već smatrao da je njegovo pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, morao uputiti zahtjev poslodavcu za zaštitu prava radnika, što je tužitelj propustio učiniti.

Sukladno čl. 133. Zakona o radu (NN 93/17, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23), radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava.

Dakle, ako je tužitelj smatrao da mu je povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa, trebao je podnijeti zahtjev za zaštitu prava u roku propisanom u čl. 133. Zakona o radu. S obzirom da nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje predmetne tužbe, tuženik predlaže Naslovljenom sudu da tužbu i tužbeni zahtjev odbaci.

Nadalje, u slučaju da Naslovljeni sud ne odbaci tužbu, tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neutemeljeni te tužitelj ničim ne dokazuje opravdanost svog tužbenog zahtjeva.

Tužitelj je kod Naslovnog suda ustao tužbom radi isplate iznosa od 4.777,92 EUR bruto, a koji iznos predstavlja razliku plaće za koju smatra da mu je trebala biti obračunata i isplaćena po koeficijentu 2,40 i plaća koje su mu obračunate po koeficijentu 2,20. Nastavno na navode iz tužbe nesporno je da je tužitelj radnik kod tuženika, u tramvajskom prometu Trešnjevka, od 26.10.2018. godine kada je sklopljen prvi ugovor o radu na određeno vrijeme.

Prije zaključenja prvog ugovora o radu tužitelj je završio program prekvalifikacije za zanimanje vozač tramvaja. Nakon položenog završnog ispita i uspješno okončanog uvođenja u rad tužitelj je s tuženikom zaključio Ugovor o radu od na određeno vrijeme od 26.10.2018. godine, na radnom mjestu ,,Vozač tramvaja I", s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20. Nakon toga, s tužiteljem je dana 15.10.2019. godine zaključen Ugovor o radu na određeno vrijeme pa dana 11.11.2019. godine Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu „Vozač tramvaja I“, s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 u Tramvajskom prometu Trešnjevka. Potom je tužitelj s poslodavcem dana 22.7.2022. godine sklopio Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu „Vozač tramvaja III“, s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,40 u Tramvajskom prometu Trešnjevka.

Tek nakon provedene prekvalifikacije za zanimanje vozač/vozačica tramvaja s tužiteljem je zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme s pripadajućim koeficijentom složenosti poslova radnog mjesta „Vozač tramvaja I“- 2,20, uz probni rad od dva mjeseca. Iz navedenog se može jasno zaključiti da je temeljem prvog ugovora o radu tužitelj obavljao posao vozača tramvaja kao pripravnik, odnosno isti je prvi puta obavljao posao za koji je bio osposobljen temeljem navedenog programa prekvalifikacije i iz tog razloga je potpuno netočan navod tužitelja da je obavljao isti posao kao, primjerice, ostali vozači tramvaja koji godinama rade kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme.

Dakle, iz navedenih razloga tužitelju je ponuđen ugovor s nižom plaćom, odnosno s nižim koeficijentom 2,20, a tek kasnije nakon više godina obavljanja poslova vozača tramvaja tužitelju je ponuđen ugovor o radu s koeficijentom 2,40, sukladno njegovim sposobnostima, vještinama, radnom iskustvu u tome zanimanju i vrednovanju njegovog rada od strane tuženika.

Upravo suprotno navodima tužitelja, vozači tramvaja koji primaju plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,20, kao što je u određenom razdoblju primao tužitelj, i vozači tramvaja koji primaju plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,40, ne obavljaju jednak rad, odnosno rad jednake vrijednosti, a posebice uzimajući u obzir kriterije kao što su vještine radnika i njihova odgovornost.

U utuženom razdoblju, temeljem zaključenih ugovora o radu, radniku je bio utvrđen koeficijent složenosti poslova 2,20, za radno mjesto „Vozač tramvaja I“.

Sukladno Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova - GRUPA SLOŽENOSTI POSLOVA V. (VKV,SSS) 2,11-2,40, a koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZET –a iz 2015. godine, utvrđena su slijedeća radna mjesta:

- VOZAČ TRAMVAJA I – koeficijent složenosti poslova 2,20,

- VOZAČ TRAMVAJA II – koeficijent složenosti poslova 2,30,

- VOZAČ TRAMVAJA III – koeficijent složenosti poslova 2,40.

Sukladno Prilogu 3 - Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova, sa tužiteljem je zaključen ugovor o radu u kojem je određena plaća prema koeficijentu složenosti poslova 2,20 i u tom slučaju radnik nakon obavljenog rada ima pravo na isplatu ugovorene i određene plaće.

Ujedno se ističe da su 22.08.2019. godine donesene izmjene i dopune Pravilnika iz 2015. godine kojima je u određenom dijelu izmijenjena organizacijska struktura te usklađeni nazivi sukladno statusnoj promjeni tuženika.

Navedeni raspon koeficijenata složenosti poslova u skladu je s čl.71. Temeljnog Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,11 – 2,40.

Također, čl.70. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz 2019. godine i Kolektivnog ugovora iz 2023. godine koji je trenutno na snazi, predviđen je raspon koeficijenta za KV, VK i SSS od 2,01-3,00, što znači da je radnik i po novom općem aktu poslodavca unutar predviđene grupe raspona koeficijenta.

Dakle, plaća tužitelja je određena ugovorom o radu, u skladu s važećim aktima koje je donio poslodavac (Kolektivnim ugovorom). Prema odredbi čl. 90. važećeg Zakona o radu, poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom ugovorom o radu. Prema tome, tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu.

Obzirom na sadržaj tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja, tuženik navodi da sudska praksa ističe kako je poslodavac dužan isplatiti plaću sukladno zaključenom Ugovorom o radu s radnikom, što je vidljivo iz presude Županijskog suda u Zagrebu od 7.1.2020., Gž R- 1627/2017 koja navodi: „ …tuženik je tužitelju plaću obračunavao i isplaćivao sukladno sklopljenom Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme.

Iz navedenog proizlazi da je tuženik izvršio svoju ugovornu obvezu, a ugovor poslodavca i radnika o radnom mjestu i visini plaće nije protivan niti jednoj kogentnoj normi koja bi bila temelj za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traže da sud naloži tuženiku da mu isplati plaću različitu od one koja je između njih ugovorena.“ Da tužitelj ima pravo na plaću koju je ugovorio potvrđuje dodatno i sljedeća odluka Vrhovnog suda od 25.4.2007. godine (Revr-225/2007): „Radnik u osnovi ima pravo na plaću koja je ugovorena između njega i poslodavca neovisno o ugovornom odnosu između poslodavca i drugih radnika. Pravilo sadržano u odredbi čl. 148. st. 1. ZOO/91 da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane može se, uz uvjete iz čl. 6. ZR/95, primijeniti i na ugovor o radu. Za ishod ovog spora bilo je pravno odlučno (relevantno) odgovoriti na pitanje je li tuženik kao poslodavac tužiteljici kao radnici isplatio plaću u skladu s onim što je među njima ugovoreno, odnosno je li tuženik postupio sukladno ugovoru o radu, pravilniku o radu i odredbama čl. 88. do 95. ZR/95 kojima se uređuje plaća, a nije od značenja odnos između tuženika i drugih radnika.“

Tužitelju, kao i ostalim novozaposlenim vozačima tramvaja kod tuženika prvim ponuđenim ugovorom o radu na određeno vrijeme (koef. složenosti 2,20) određena je plaća kojom je u potpunosti vrednovan njihov rad.

Tijekom selekcijskog postupka i prilikom potpisivanja ugovora o radu tužitelj je bio upoznat sa visinom plaće koju će primati (koeficijent složenosti poslova 2,20). Tužitelj je mogao odbiti ponudu ugovora o radu, tj. ne potpisati isti ukoliko nije bio zadovoljan ponuđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač tramvaja I“ za koje je zaključio ugovor o radu.

Tužiteljevi navodi kako je u neravnopravnom položaju i diskriminiran u odnosu na druge zaposlenike tuženika koji su zaposleni na istom radnom mjestu su neutemeljeni i ničim dokazani, budući da su zaposlenici na navedenom radnom mjestu imali utvrđen koeficijent složenosti poslova 2,20 i primali plaću u skladu s navedenim koeficijentom. Tuženik ukazuje da je ugovor o radu dvostranoobvezni pravni posao koji nastaje suglasnošću volja poslodavca i radnika. Tužitelju su već u vrijeme sklapanja ugovora o radu bile poznate sve činjenice i okolnosti vezane uz navedeno radno mjesto pa tako i odredbe vezane za određivanje plaće. Samim time, tužitelj je znao i pristao da mu plaća bude određena sukladno koeficijentu koji je određen za navedeno radno mjesto, odnosno 2,20.

Odredbom čl.7.st.1. važećeg Zakona o radu propisano je da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, dok je radnik obvezan prema uputama poslodavca danima u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

Prema odredbi čl.15.st.1.t.8. Zakona o radu ugovor o radu mora sadržavati podatak o brutoplaći, a što u konkretnom slučaju je, dakle, poslodavac je dužan radniku dati posao i radnik nakon obavljenog rada ima pravo na isplatu tako ugovorene i određene plaće. Dakle, tuženik je tužitelju plaću obračunavao i isplaćivao sukladno sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme.

Tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu, a ugovor poslodavaca i radnika o radnom mjestu i visini plaće nije protivan niti jednoj kogentnoj normi koja bi bila temelj za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja kojim isti traži da sud naloži tuženiku da mu isplati plaću različitu od one koja je između njih ugovorena.

Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, jer tužitelj nije dokazao da bi upravo zatraženi iznosi predstavljali razliku plaće koju isti potražuje.

Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje razliku plaće i za mjesec kolovoz 2022. godine, iako je za taj mjesec primio plaću obračunatu prema koeficijentu složenosti poslova 2,40, stoga isti nema pravo potraživati navedeno.

Također, tužitelj potražuje i razliku plaće za mjesec rujan 2019. godine, a obzirom je tužba i tužbeni zahtjev od 12.11.2024. godine, tuženik ističe prigovor zastare na iznos za navedeni mjesec.

Tuženik se protivi prijedlogu tužitelja radi pribave platnih lista drugih radnika, jer iz navedenih platnih lista neće biti vidljiv podatak o vrsti i sadržaju poslova koje isti obavljaju. Tuženik se protivi prijedlogu tužitelja da sud obveže tuženika na dostavu kolnih lista te popisa vozača tramvaja koji rade u Tramvajskom prometu Trešnjevka te podatak o tome po kojem im se koeficijentu obračunava plaća, jer je trenutno u TP Trešnjevka zaposleno oko 350 vozača tramvaja te se radi o vrlo opsežnim podacima, a osim toga, takav podatak u ovom postupku ne može biti dokaz da tužitelj i ostali vozači koji su u utuženom razdoblju primali plaću prema koeficijentu 2,40 rade identične poslove te da je s te osnove tužitelj diskriminiran. Tuženik se protivi saslušanju JP, kao ranijeg predstavnika Sindikata, u svojstvu svjedoka, jer istome nisu poznati vrsta i sadržaj poslova koje obavlja tužitelj i ostali navedeni vozači.

Zaključno, navodi tužitelja da tuženik neosnovano vrši korekciju koeficijenta za 0,20 su neistiniti, jer tužitelj prima plaću u skladu s koeficijentom radnog mjesta za koje je potpisao ugovor o radu. Podaci na isplatnim listama radnika automatski se ispisuju temeljem podataka koji se povlače iz sustava, odnosno programa Argosy kojeg poslodavac, ovdje tuženik, koristi za vođenje elektronske evidencije svih potrebnih osobnih podataka o radniku i podataka relevantnih za njegov radno pravni status i odnos kod poslodavca. Zbog ograničenosti mogućnosti akcija u sustavu i mogućnosti programa, a obzirom na kompleksne izmjene svih dosadašnjih organizacija i sistematizacija radnih mjesta koje je sa šiframa svih radnih mjesta potrebno evidentirati u samom sustavu, ovo pitanje je isključivo tehničke naravi i ne utječe na isplatu plaće koja je isplaćena sukladno ugovoru o radu kojeg je radnik sklopio.

Netočni su navodi tužitelja da predloženi svjedoci, kao i svi ostali vozači tramvaja kod tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu složenosti 2,40 obavljaju isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj te da među njima nema razlike, jer imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete u kojima obavljaju rad. Upravo suprotno navodima tužitelja, postoje razlike između svih vozača prema radnom iskustvu, vještinama i radu koji obavljaju. Iz priloženih ugovora o radu, za radno mjesto „ KP“, u čl. 2. u opisu poslova tog radnog mjesta, vidljivo je da, između ostalog, „ KP“ može obavljati poslove mentora u okviru svog radnog mjesta, dok takav posao nije u opisu poslova radnog mjesta „Vozač I“. Poslovi mentorstva su istaknuti kao jedna od razlika između poslova radnog mjesta „Vozač I“ i „Vozač III“ te takve poslove, između ostalog, mogu obavljati samo vozači na radnom mjestu „Vozač III“. Time se želi ukazati na važnosti u razlici u znanju, vještinama i radnom iskustvu vozača pa se u skladu s tim daju i složeniji poslovi duže zaposlenim vozačima (zaposlenim na radnom mjestu „ KP III“) kao što je obavljanje mentorstva mladim novozaposlenim vozačima. Napominjemo kako mentoriranje nije istaknuto kao isključivi razlog i temelj za primjenu različitog koeficijenta složenosti poslova i nije sporno da se vozačima koji obavljaju poslova mentorstva nad novim kolegama za to isplaćuje poseban dodatak na plaću, a plaća im se obračunava i isplaćuje sukladno koeficijentu složenosti poslova koji je određenim njihovim ugovorima o radu.

Tuženik je razvrstao vozače u tri skupine (vozač I, vozač II i vozač III) i za sva navedena radna mjesta je utvrdio da im pripada različit koeficijent složenosti poslova (2,20 2,30 i 2,40). Iz Karte radnog mjesta za Vozača tramvaja I proizlazi da nije potrebno radno iskustvo, dok je za radno mjesto Vozača tramvaja III potrebno radno iskustvo od 2 godine i to na poslovima vozača tramvaja u ZET-u. Upravo to iskustvo je bitna razlika između C tramvaja I te C tramvaja III, budući da se vozačima koji su zaposleni na radnom mjestu Vozača tramvaja III daje mogućnost obavljanja poslova mentora radi stečenog dosadašnjeg iskustva rada na tim poslovima i zbog kojeg su isti spremni prihvatiti veće odgovornosti u vidu obavljanja mentorstva novozaposlenim vozačima tramvaja. Tužitelj nema pravo potraživati zakonske zatezne kamate na porez na dobit i na prirez kao sastavni dio bruto plaće radnika, jer prema čl. 22. st. 3. važećeg Zakona o porezu na dohodak, zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koje potražuje tužitelj, a ukoliko isti budu dosuđeni te koji se budu isplaćivali po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće. Slijedom navedenog, treba odbiti zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu, ukoliko će tužitelj iste potraživati.

Slijedom navedenog, tužitelj neosnovano potražuje isplatu razlike plaće u iznosu od 4.777,92 EUR bruto, zbog čega se tužba i tužbeni zahtjev tužitelja ukazuju u cijelosti neosnovanim, a zbog čega se predlaže da sud tužbu odbaci, odnosno podredno donese presudu kojom će tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju koja prileži spisu, a saslušani su svjedok SP i tužitelj.

4. Ocjenjujući rezultate dokaznog postupka, u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je Zagrebački holding d.o.o. uputio radnicima Obavijest od 29.12.2017., kojim su radnici obaviješteni o prijenosu njihovih ugovora o radu na novog poslodavca, ovdje tuženika, te da su obaviješteni da se kolektivni ugovor koji se primjenjivao na društvo Zagrebački holding d.o.o. nastavlja primjenjivati na sve radnike novoosnovanog društva, na način i pod uvjetima određenim Zakonom o radu.

6. Nadalje, iz Pravilnika o radu Zagrebačkog holdinga d.o.o. iz studenoga 2016. slijedi da su sva radna mjesta razvrstana u deset grupa složenosti poslova, a kao vozač autobusa tužitelj je razvrstan u V. grupu koja se odnosi na radnike koji imaju potrebna znanja i vještine u rukovanju strojevima, opremom i raznim alatima, te je tu većina zanimanja majstora i specijaliziranih mehaničara, montera, strojara, vozača, rukovatelja te manjim dijelom uslužna i službenička zvanja, za koje je predviđen raspon koeficijenta složenosti poslova 2,11-2,40. I prema KU za radnike ZET-a tužitelj je kao vozač razvrstan u V. grupu složenosti poslova. Tužitelj je bio zaposlenik tuženika temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme te temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme.. Nesporno je i da u skladu s odredbom čl. 5 i 9. Ugovora o radu sklopljenih određeno je kako će se tužitelju, obračunavati i isplaćivati plaća sukladno Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu, i to prema koeficijentu složenosti poslova 2,20.

7. Nedvojbeno su prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice Zagrebački električni tramvaj, Prilogu 3., Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova, pod V. grupu složenosti poslova navedeni: Vozač tramvaja I s koeficijentom složenosti poslova 2,20, Vozač tramvaja II s koeficijentom složenosti poslova 2,30 i Vozač tramvaja III s koeficijentom složenosti poslova 2,40, čime je prednik tuženika odredio različitu visinu plaće za ove kategorije vozača.

8. Pritom je sam tužitelj iskazao da je zaposlen kao vozač tramvaja i obavlja iste poslove kao i ostali vozači kod tuženika, ali ima manji koeficijent od navedenih vozača. Nije postojala razlika između poslova koje su obavljali, njima je predavao i od njih preuzimao smjenu.

9. Svjedoci su potvrdili da im je za obavljanje identičnog posla kakvog obavlja i tužitelj propisan veći koeficijent, pa su njihovi iskazi u potpunom skladu s iskazom tužitelja.

10. Iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja sud je prihvatio u cijelosti, kao životne, uvjerljive i u pogledu odlučnih okolnosti međusobno suglasne, te iz istih nedvojbeno proizlazi kako se radi o radnicima tuženika koji svi rade na radnom mjestu vozača tramvaja, te cijelo vrijeme primaju plaću prema koeficijentu od 2,40 dok jedini tužitelj iskazuje da je njegov koeficijent iznosio 2,20. Iz svih iskaza, kako svjedoka tako i tužitelja, slijedi da ne postoji nikakva razlika u obavljanju poslova u odnosu na vozača tramvaja I, vozača tramvaja II i vozača tramvaja III, već da se radi o potpuno istim poslovima vozača tramvaja među kojima nema nikakve razlike u pogledu poslova koji se obavljaju u okviru tih radnih mjesta. Nadalje, proizlazi i da su se vozači u svom radu (pa tako i tužitelj) često znali međusobno izmjenjivati, odnosno da su vozili istu autobusnu liniju.

11. Odredbe o određivanju i jednakosti plaća sadržane su u čl. 90. ZR-a, koji u st. 4. određuje da se primjerenom plaćom smatra plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad, te u čl. 91. ZR-a koji propisuje da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, a da dvije osobe različitog spola obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti: ako obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju; ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti ili ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi.

12. Pritom se odredbe o jednakosti plaća imaju tumačiti ekstenzivno, što znači da se ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito i na jednakost plaća radnika koji neovisno od imenovanog radnog mjesta obavljaju iste poslove u istim uvjetima rada, kao što je ovdje slučaj, u odnosu na tužitelja i sve ostale radnike koji obavljaju kod tuženika poslove vozača.

13. Stoga su i sve odredbe navedenih Ugovora o radu koje je tužitelj sklapao sa prednikom tuženika, i kojima je koeficijent za obračun plaće utvrđen u visini 2,20 umjesto u visini od 2,40 ništetne, imajući u vidu odredbu čl. 91.st. 4. ZR-a. Slijedom navedenog, nisu odlučni navodi tuženika na koji način Katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova, utvrđuje radna mjesta vozača tramvaja; da li je navedeni raspon koeficijenta u skladu s čl. 71. TKU, jer je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao u istim uvjetima te je mogao zamijeniti bilo kojeg vozača autobusa koji je u tom razdoblju primao plaću prema većem koeficijentu za obračun plaće (2,40).

14. U odnosu na navode da je tužitelj mogao podnijeti zahtjev za zaštitu prava u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom se pravo povrijedilo, odnosno od dana saznanja za povredu prava što tužitelj nije učinio, valja ukazati da je odredbom čl. 133.st.3. ZR-a propisano da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa, a u ovom slučaju se upravo radi o novčanom potraživanju radnika.

15. Stoga je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, imajući u vidu da je sam tuženik sačinio izračun utuženog potraživanja prema kojem je tužitelj postavio tužbeni zahtjev i koju visinu tuženik u konačnici nije osporavao. Prema odredbi čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) tužitelj ostvaruje pravo i na isplatu zatezne kamate po propisanoj stopi, dok iz svih citiranih Ugovora o radu proizlazi da su ugovorne strane dogovorile isplatu plaće najkasnije desetog dana u mjesecu za izvršeni rad u prethodnom mjesecu.

16. Dosuđeni bruto iznos sastoji se od neto iznosa, te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a u smislu odredbe članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), i članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koji su u konkretnom slučaju dosuđeni, te koji se isplaćuju po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće (Gž R-624/14 od 16.04.2015., Gž R-376/15 od 02.06.2015., Gž R-440/15 od 24.02.2015., Gž R-508/14 od 14.04.2015.). Slijedom navedenog, valjalo je odbiti zahtjev tužitelja ada mu tuženik isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. ZPP-a, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje:OT), i to: sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7.1.), sastav dva podneska - svaki po 100 bodova (Tbr.8.1. OT), zastupanje na tri ročišta- svako u visini od 100 bodova (Tbr. 9.1. OT), i zastupanje na ročištu za objavu presude 50 bodova, odnosno ukupno 550 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.100,00 eura, uvećano za PDV, odnosno ukupno 1.375,00 eura.

18. Odluka o zateznoj kamati na troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog Zakona (NN 112/12).

19. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 29. siječnja 2026.

Sudac:

Ivana Starčević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 5 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. tuženiku