Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-481/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja FP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Korneliji Krizmanić, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku OD Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane 18. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Kornelije Krizmanić, odvjetnice iz Vinkovaca, i u odsutnosti tužene, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 29. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 od 20. 6. 2006. zaključenog između tužitelja FP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, Kapucinska 29, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,50 % (dvazarezpedeset) jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju FP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati 251,80 eura (dvjesto pedeset jedan euro i osamdeset centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 11. 7. 2006. do 31. 12. 2007. po stopi od 15 %, za razdoblje od 1. 8. 2008. do 31. 7. 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope HNB na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. 1. 2023. do 29. 12. 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. 12. 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju FP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 776,55 eura (sedamsto sedamdeset šest eura i pedeset pet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od presuđenja tj. 29. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 150,00 eura (sto pedeset eura) kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku 12. rujna 2025. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je 20. 6. 2006. s pravnim prednikom tuženika Slavonska banka d.d. Osijek sklopio Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 (dalje: Ugovor) po kojem mu je odobren kredit u iznosu od 16.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, s rokom otplate 7 godina.

1.2. Nadalje navodi kako je odredbom člankok 6. stavak 1. Ugovora određeno: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,50 % (dvazarezpedeset) jednokratno, unaprijed.“ Navedenu odredbu kredita smatra nepoštenom i ništetnom jer je navedena naknada određena tipskim ugovorom bez mogućnosti pregovaranja. Dakle, sporna odredba je sastavni dio formularnog ugovora o kreditu o čijem sadržaju on kao korisnik kredita nije mogao pregovarati niti je bio upoznat s time na što se odnosi navedena naknada, niti je bio upoznat sa sadržajem akata banke na koji sporna ugovorna odredba upućuje, čime je narušena pravična ravnoteža u međusobnim pravima i obvezama, te predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu ugovora u skladu s odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U- III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13. 7. 2023.

1.3. Tužitelj ističe da se prije pokretanja ovoga postupka obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu podataka i za mirno rješenje spora međutim tuženik je dostavio tražene podatke o visini naplaćene naknade, ali je odbio izvršiti isplatu navodeći da je navedena naknada ugovorena u skladu sa pozitivnim zakonima i propisima Republike Hrvatske i da je rezultat konsenzusa ugovornih strana. Tuženik mu je po osnovu navedene ništetne odredbe Ugovora neosnovano naplatio iznos od 251,80 eura (1.897,18 kn) dana 11. 7. 2006. koji iznos i potražuje ovom tužbom, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 11. 7. 2006. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju kondemnatornog zahtjeva, te stoga osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva dok navodi kako visina i datum naplaćene naknade nije sporan.

2.1. Tuženik obrazlaže materijalnopravni prigovor zastare budući je tužba podnesena 12. 9. 2025., a na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove nastupila je zastara potraživanja.

2.2. Tuženik smatra da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne.

2.3. Tuženik nadalje smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Smatra da su odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita bile jasne, lako uočljive i razumljive te da su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Također ističe da ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Tuženik navodi da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati.

2.4. Tuženik ističe da prigovara da bi tužitelj imao status potrošača, te osporava zatraženi tijek kamata. U okviru odgovora na tužbu i svega izloženog tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti, te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. Tužitelj se svojim podneskom od 13. 11. 2025. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivio svim navodima iz odgovora na tužbu, te u odnosu na prigovor visoko označenoj vrijednosti predmeta spora napominje da kada je jednom tužbom obuhvaćeno više zahtjeva protiv istog tuženika, bez obzira temelje li se svi zahtjevi na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ili ne, određuju se prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva, a što je sukladno članku 16. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama. Budući su u ovom postupku obuhvaćena dva zahtjeva vrijednost predmeta spora u tužbi je naznačena sa 1.327,22 eura.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj: 5140060242-20010382255/2006 sklopljenog 20. 6. 2006. (list 5-12), potvrdu (solemnizaciju) privatne isprave (list 13-14), zahtjev tužitelja za dostavu dokumentacije (list 15), odgovor tužene na prigovor s potvrdom o naplaćenoj naknadi (list 16-17), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja na ročištu od 18. 12. 2025. (list 105-107).

4.1. Budući tužena ne spori visinu tužbenog zahtjeva odnosno u odgovoru na tužbu čini nespornim da je 11. 7. 2006. naplaćena tzv. ulazna naknada u jednokratnom iznosu od 1.897,18 kn odnosno 251,80 eura, to sud financijsko – knjigovodstveno vještačenje nije niti provodio.

5. Tužitelj u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu zaključio s prednikom tužene banke 20. 6. 2006. u svrhu kupnje osobnog automobila koji je koristio za svoje osobne potrebe. U auto kući dali su mu ponudu o akcijskoj prodaji vozila Opel Astra GTC Essentia iz koje ponude je vidljivo da je u toj ponudi jasno naznačeno da se originalni formulari za kredit dobivaju u auto kući te koje je dokumente auto kući potrebno dostavili kako bi pripremili sve za realizaciju kredita. Ovom akcijskom ponudom odobreni su posebni uvjeti i to samo pod uvjetom da prihvati kredit u CHF. Prihvatio je njihove uvjete i odlučio se za kredit tako da mu je auto kuća samo uručila obrazac s kojim je išao u banku i ondje je potpisao ugovor o kreditu. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt niti udio u trgovačkom društvu. Kredit nije korišten kao porezna olakšica. Ugovor je bio već pripremljen kao gotov obrazac koji je samo trebao potpisati i ovjeriti kod javnog bilježnika. Javni bilježnik mu je pročitao ugovor, ali je samo istaknuo njegove odgovornosti i posljedice ako ne bude kredit plaćao. Ugovor je pročitao prije potpisivanja, ali je smatrao da je to standardni ugovor u kojem ne bi trebalo biti ništa loše za njega. Nije mogao oko ničega pregovarati. Rekli su mu da će naplatiti obradu kredita, ali nije znao koliko će to biti i stvarno se ne sjeća kako je to platio direktno od kredita ili posebno. Nije obavješten o značajkama ulazne naknade.

6. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) sud je utvrdio slijedeće:

6.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu 20. lipnja 2006. na iznos od 16.400,00 CHF s rokom otplate od 7 godina u jednakim mjesečnim anuitetima. Nesporno je da je tužitelj platio tuženiku iznos od 251,80 eura na ime naknade za obradu kredita.

6.2. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

7. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti članka 6. stavak 1. Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

7.1. Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7.2. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 98. ZZP/07.

7.3. Odredbom članka 102. stavak 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

8. Analizirajući spornu odredbu članka 6. Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je ovdje primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 20. 6. 2006.

8.1. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/1998 do C-244/1998.

9. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za obradu kredita uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom članka 6. točka 1. Ugovora o kreditu ništetne.

9.1. Naime, navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu članka 96. stavak 1. ZZP/07 slijedom čega je ista i ništavna sukladno članku 10.2. stavak 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedena odredba ne prolazi test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

10. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz članka 6. točka 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

11. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Kako proizlazi iz očitovanja tuženika da je tužitelju zbog ništetnosti odredbi o naknadi obrade kredita 11. 7. 2007. prilikom korištenja kredita naplaćen iznos od 251,80 eura (1.897,18 kn), a koji iznos tuženik niti ne spori, to je sud obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

12.1. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., 41/08., 63/08., 134/08., 78/15., 29/18., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.

13. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka ove presude još nije pravomoćna, to nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, pa neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

14. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

15. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 151/22. i 138/23., dalje: Tarifa) odobren trošak zahtjeva za dostavu dokumentacije u iznosu od 50,00 eura, za sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 13. 11. 2025. u iznosu od 200,00 eura, trošak zastupanja na ročištu od 18. 12. 2025. u iznosu od 200,00 eura, trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, to je tužitelju dosuđen sveukupni parnični trošak u iznosu od 776,55 eura.

15.1. Tužitelju nije odobren trošak zahtjeva za dostavu dokumentacije u zatraženom iznosu od 200,00 eura budući sukladno Tbr. 8. točka 4. za sastavljanje ostalih podnesaka odvjetniku pripada 25 % nagrade, ali ne više od 25 bodova, stoga je tužitelj odbijen s ovim dijelom zatraženog troška u iznosu od 150,00 eura.

U Vinkovcima 29. siječnja 2026.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnica Kornelija Krizmanić, Vinkovci – pun. tužitelja

2. OD Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb – pun. tuženika