REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-192/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog PS zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. i dr., Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021. - dalje: KZ), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Virovitici od 11. listopada 2022., broj K-178/2022- 4 i presuda Županijskog suda u Rijeci od 18. lipnja 2025., broj Kž-112/2023-5, u sjednici Vijeća održanoj 29. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog PS za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine uvodno citirane presude osuđenik PS proglašen je krivim zbog jednog kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 117. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ-a za koje mu je na temelju članka 117. stavka 2. KZ-a utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i jednog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ-a za koje mu je na temelju članka 139. stavka 3. KZ-a utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci te mu je na temelju članka 51. stavka 2. KZ- a izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca s tim da mu je na temelju članka 57. KZ-a izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se ima izvršiti neuvjetovani dio kazne zatvora u trajanju od osam mjeseci, dok se preostali dio kazne u trajanju od osam mjeseci neće izvršiti po uvjetom da osuđenik u vremenu provjeravanja od četiri godine ne počini novo kazano djelo.
2. Protiv te pravomoćne presude osuđenik je po branitelju Tomislavu Filakoviću, odvjetniku iz Osijeka, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) "sukladno odredbi čl. 517. st. 1. i st. 2. ZKP/08", s prijedlogom da se pobijana pravomoćna presuda ukine.
2.1. Istovremeno je u zahtjevu predloženo da se do okončanja postupka po podnesenom zahtjevu odgodi izvršenje kazne zatvora.
3. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025. – dalje: ZKP) spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je u odgovoru na zahtjev od 19. studenog 2025. broj Ksm-DO-231/2025, predložilo da se zahtjev osuđenika odbije kao neosnovan.
4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju.
5. Zahtjev nije osnovan.
6. Osuđenik tvrdi da se pravomoćna presuda se temelji na nezakonitom dokazu i da je time ostvarena bitna povreda zakona iz članka 468. stavka 2. ZKP-a. Naime, ističe da se presuda temelji na iskazu oštećene VS, izvanbračne supruge osuđenikovog oca, koja je, kao osoba koja spada u krug osoba koje su oslobođene obveze svjedočenja iz članka 285. stavka 1. točke 2. ZKP-a, prije ispitivanja na raspravi trebala biti upozorena na blagodat nesvjedočenja iz članka 285. stavka 3. ZKP-a. Međutim, kako ovoj svjedokinji navedeno upozorenje nije dano niti je to zapisnički konstatirano jer iz raspravnog zapisnika proizlazi da je upozorena samo s odredbama članka 286. stavka 1. i članka 288. stavka 3. ZKP-a, navedeni iskaz je nezakonit dokaz.
6.1. Međutim, kako osuđenik ovaj postupovni prigovor iz članka 468. stavka 2. ZKP-a, koji predstavlja zakonsku osnovu za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a, nije isticao u žalbi (list 151.-155.) koju je podnio protiv prvostupanjske presude, to ga u smislu odredbe članka 517. stavka 2. ZKP-a ne može isticati u ovom izvanrednom pravnom lijeku, zbog čega zahtjev u ovom dijelu nije osnovan.
6.2. Uostalom, osuđeniku se ukazuje na pogrešan stav da oštećena kao izvanbračna supruga njegovog oca ulazi u krug osoba koje su oslobođene obveze svjedočenja jer prema ustaljenoj praksi ovoga suda krvni srodnici izvanbračnog druga ne ulaze krug "privilegiranih svjedoka" (vidi npr. odluke I Kž-263/16-4, I Kž-578/2020-13). Stoga oštećenica kao izvanbračna supruga osuđenikovog oca BS nije oslobođena od obveze svjedočenja u ovom kaznenom postupku pa stoga o tom pravu nije niti trebala biti upozorena prije ispitivanja, tako da je njen iskaz zakonito izveden dokaz.
7. Nadalje, osuđenik tvrdi da je u pravomoćnoj presudi ostvarene povreda kaznenog zakona jer da je on mogao biti osuđen samo zbog kaznenog djela tjelesne ozljede jer to kazneno djelo kao delikt povrjeđivanja konzumira kazneno djelo prijetnje kao delikt ugrožavanja. Iako osuđenik ovu povredu označuje kao povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. ZKP-a u biti se radi o prigovoru iz točke 4. citirane zakonske odredbe. Naime, ovim prigovorom osuđenik u stvari tvrdi da nije mogao biti osuđen za kazneno djelo prijetnje te da je u tom dijelu primijenjena odredba članka 139. stavka 3. KZ-a koja se nije mogla primijeniti jer da je to kazneno djelo konzumirano kaznenim djelom iz članka 117. stavka 2. KZ-a, a ne tvrdi se da je sud kod odlučivanja o kazni prekoračio ovlasti koje ima po zakonu.
7.1. Međutim, niti u ovom dijelu zahtjev osuđenika nije osnovan jer se u konkretnom slučaju ne radi o tzv. prividnom realnom stjecaju po principu konsumpcije. Naime, iako osuđenik u argumentaciji ovog prigovora tvrdi da su oba kaznena djela počinjena prema istom objektu i u isto vrijeme i da je kazneno djelo prijetnje "preraslo" u povrijeđivanje oštećene te da se stoga radi o tzv. nekažnjivom prethodnom djelu, iz činjeničnog opisa izreke prvostupanjske presude proizlazi suprotno. Osuđeniku se stavlja na teret da je oštećenicu najprije tjelesno ozlijedio, a nakon što je ona zadobila laku tjelesnu ozljedu i ležala na podu, stojeći iznad nje joj je u više navrata prijetio da će ju ubiti.
7.2. Prema tome, nije točno da osuđenik oštećenici prvo prijeti pa ju nakon toga tjelesno ozljeđuje (u kojoj bi se verziji moglo govoriti o prividnom stjecaju), već kazneno djelo prijetnje čini nakon što je počinio kazneno djelo tjelesne ozljede. Stoga prijetnja nije u odnosu na kazneno djelo tjelesne ozljede prethodno nekažnjivo djelo u smislu prividnog stjecaja po principu konsumpcije, već je počinjena nakon dovršenja kaznenog djela iz članka 117. stavka 2. KZ-a, pa se radi o stjecaju kaznenih djela. Stoga niti u ovom dijelu zahtjev nije osnovan.
8. Iz svih naprijed navedenih razloga na temelju članka 519. u vezi članka 512. ZKP- a, odlučeno je kao u izreci. Kako je zahtjev odbijen kao neosnovan, posljedično tome, nije bilo niti uvjeta za odgodu izvršenja kazne zatvora, u smislu članka 518. stavka 5. ZKP-a.
Zagreb, 29. siječnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Ileana Vinja
