REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-177/2025-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog PC, zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018., dalje: KZ), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 12. listopada 2020., broj K-788/2016 i presuda Županijskog suda u Zadru od 7. ožujka 2025., broj Kž-107/2021-4, u sjednici Vijeća održanoj 29. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog PC za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine uvodno citirane presude osuđenik PC proglašen je krivim zbog kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnim drogama iz članka 190. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 52. KZ-a te je na temelju članka 190. stavka 2. KZ-a osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.
2. Protiv te pravomoćne presude osuđenik je po branitelju Rini Petričiću, odvjetniku iz Splita, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) "temeljem članka 515. st. 1. Zakona o kaznenom postupu", s prijedlogom da se pobijana pravomoćna presuda "ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje".
3. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025., dalje: ZKP) spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je u pisanom odgovoru od 9. srpnja 2025., broj Ksm-DO-140/2025-2, predložilo da se zahtjev odbije kao neosnovan.
4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju.
5. Zahtjev nije osnovan.
6. Osuđenik u obrazloženju zahtjeva tvrdi da mu je objema presudama "povrijeđen Kazneni zakon iz čl. 4., te Ustav i to u čl. 14. st. 2. koji svim građanima jamči da su jednaki pred zakonom i čl. 26. Ustava da su pred sudovima svi jednaki." Navodi da je on u tijeku ovog kaznenog postupka isticao da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu K-1072/2016 za istovrsno kazneno djelo koje je počinio 25. ožujka .2016. kažnjen kaznom zatvora od jedne godine zatvora. U tom je kaznenom postupku (K- 1072/2016) predlagao da se ovaj postupak spoji i da se vodi jedinstveni postupak, ali ga je sud odbio s obrazloženjem da su ovom postupku dva optuženika i da ne postoje uvjeti za spajanje. Ističe da je sud u tom postupku trebao izreći kaznu za produljeno kazneno djelo koje uključuje i djela iz ove presude. U istom kontekstu navodi " [u] konkretnom slučaju ostvareni su svi sjedinjavajući elementi za zaključak da se radilo o produljenom kaznenom djelu, zlouporabe opojnih droga iz čl. 190. st. 1. KZ, i to ispunjenjem svih pretpostavki iz čl. 52. st. 1. KZ… [s]toga je očito da je povrijeđen zakon na štetu optuženika jer isti nije kriv što je sud odbio pripojiti ovaj postupak predmetu K-1072/2016 , i što mu nije izrečena jedinstvena kazna za produljeno djelo iz čl. 190. st.2. KZ-a."
7. Navedeni prigovori osuđenika vezani za navodne propuste zbog nespajanja predmeta i neprimijenjivanja odredbi o produljenom kaznenom djelu koji su počinjeni u pravomoćno okončanom kaznenom postupku koji se protiv njega vodio u predmetu K-1072/2016. su promašeni jer se ovim izvanrednim pravnim lijekom kojega je podnio osuđenik može pobijati samo predmetna pravomoćna presuda koju čine uvodno citirane Općinskog suda u Splitu i Županijskog suda u Zadru, a ne neka druga presuda.
7.1. Nadalje, nije osnovan ni prigovor osuđenika da je zbog neprimjene odredbe o produljenom kaznenom djelu iz članka 52. ZKP-a na njegovu štetu povrijeđen kazneni (pri čemu ne precizira o kojoj se konkretnoj povredi zakona iz članka 469. ZKP-a radi).
8. Naime, iz izreke prvostupanjske presude K-1072/2016, od 20. studenog 2017. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu od 3. svibnja 2018., broj Kž- 215/2018-6 (sve utvrđeno putem e-spisa), proizlazi da je osuđenik u tom kaznenom postupku proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. KZ-a za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Iz činjeničnog opisa izreke navedene presude proizlazi da se radi o djelu koje je osuđenik počinio dana 25. ožujka 2016., na način da je neovlašteno nabavio i posjedovao za osobnu konzumaciju i daljnju prodaju tri PVC vrećice s drogom amfetamin tzv. "speed" sveukupne mase 73,25 grama i pet tableta ukupne mase 0,95 grama koje sadrže aktivnu tvar diazepam.
9. Iz navedenog slijedi da se navedene radnje iz presude K-1072/2016 i inkriminirane radnje iz pobijane presude koje su počinjene 6. i 7. travnja 2015. zbog velikog vremenskog razmaka u počinjenju od gotovo godinu dana, ne mogu u smislu odredbe članka 52. stavka 1. KZ-a tretirati kao jedno produljeno kazneno djelo. Tako velika vremenska distanca u počinjenju navedenih kaznenih djela ne opravdava primjenu odredbe o produljenom kaznenom djelu jer ta djela u pravnom smislu ne čine jednu cjelinu zbog čega nema govora o tome da bi se radilo o povredi kaznenog zakona iz članka 469. ZKP-a, niti zbog toga što bi se radilo o pravomoćno presuđenoj stvari iz točke 3. citiranog propisa, a ni zbog toga što je u pobijanoj presudi primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti iz točke 4. Iz navedenih razloga zahtjev osuđenika u ovom dijelu nije osnovan.
10. U cijelom preostalom dijelu zahtjeva (str. 3., 4. odlomak - str. 6.) osuđenik u biti ističe prigovore koji se odnose na vrstu i visinu izrečene kazne koju ocjenjuje prestrogom i smatra da mu je uz odredbe o ublažavanju trebalo izreći kaznu ispod propisanog zakonskog minimuma te ju zamijeniti drugom sankcijom.
11. Ukratko, za navedenu tezu osuđenik iznosi sljedeću argumentaciju. Tvrdi da je nelogično da bi u ovom kaznenom postupku zbog mnogo manje količine droge od one koja je bila predmetom inkriminacija u postupku K-1072/2016 bio osuđen strožom kaznom, da je osim prethodne citirane presude bio osuđivan samo uvjetnim osudama za najblaža kaznena djela, da je u cijelosti izdržao kaznu zatvora na koju je prethodno bio osuđen, da je tijekom izdržavanja kazne bio primjerenog ponašanja te je s uspjehom izvršio sve obveze u okviru izrečene sigurnosne mjere obveznog liječenja od odvisnosti o drogama, da se nakon izdržane kazne zaposlio i da zadnjih osam godina nije dolazio u sukobe sa zakonom tako da u svim tim okolnostima ovakva stroga kazna zatvora u odnosu na njega ne ispunjava svrhu specijalne prevencije. Ponavlja i prigovor koji je isticao u žalbi da mu se u ovom kaznenom postupku osuđivanost nije moglo otegotnim cijeniti jer u vrijeme kada je počinio predmetno kazneno djelo nije bio osuđivan, na koji mu je sud drugog stupnja u obrazloženju presude (točka 11.1.) pravilno odgovorio ukazujući da njegova naknadna osuđivanost u sukladno odredbi članka 47. KZ-a predstavlja otegotnu okolnost u smislu njegovog ponašanja nakon izvršenja kaznenog djela.
12. Iz ovih ukratko izloženih navoda proizlazi da u tom preostalom dijelu zahtjeva osuđenik pravomoćnu presudu pobija zbog odluke o izrečenoj kazni. Međutim, kako se ovaj izvanredni pravni lijek, u smislu odredbe članka 515. stavka 1. i članka 517. stavak 1. točke 1.-3. ZKP-a, ne može podnositi zbog odluke o kazni, osim ukoliko je sud pri odlučivanja o kazni, djelomičnoj uvjetnoj osudi, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ili pred u smislu odredbe članka 469. točke 5. ZKP-a prekoračio ovlasti koje ima po zakonu, o čemu u ovom postupku nije riječ, to zahtjev osuđenika niti u ovom dijelu nije osnovan.
13. Osuđenik u okviru prigovora koji se odnose na odluku o kazni kroz tvrdnje da je od počinjenja predmetnog kaznenog djela do pravomoćnosti prošlo više od deset godina prigovara dugotrajnosti ovog kaznenog postupka ukazujući da mu je povrijeđeno pravo na brzo i pošteno suđenje, koji prigovor također ne ulazi u zakonom strogo propisan krug osnova iz članka 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. točke 1. -3. ZKP-a zbog kojih se ovaj izvanredni pravni lijek može podnositi.
14. Kako zahtjev osuđenika nije osnovan, na temelju članka 519. u vezi članka 512.
ZKP-a, odlučeno je kao u izreci.
Zagreb, 29. siječnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Ileana Vinja
