Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž R-138/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice ĆR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Martini Marušić Majica, odvjetnici iz Zadra, protiv tuženika Lučke uprave Zadar, OIB: 03457471323, iz Zadra, Gaženička cesta 28c, zastupanog po ravnatelju SR i punomoćnici VR, djelatnici tuženika, radi utvrđenja, zabrane i otklanjanja diskriminacije, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-34/2024-15 od 19. rujna 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-34/2024-15 od 19. rujna 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu tužiteljice.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je tuženik Lučka uprava Zadar, Gaženička cesta 28 c, OIB: 03457471323 diskriminiranjem, te nejednakim postupanjem prema tužiteljici u odnosu na ostale zaposlenike tuženika i državne službenike i namještenike povrijedio tužiteljičino pravo na jednako postupanje, čime su povrijeđeni njezino pravo dostojanstva te pravo na čast i ugled te se tuženiku nalaže da odmah prestane s takvim postupanjem na štetu tužiteljice.

II. Utvrđuje se da primjenom standardnih mjerila u postupku vrednovanja i klasifikacije radnih mjesta u državnoj službi i javnim službama tužiteljici pripada koeficijent 1,52 za obračun plaće od dana sklapanja ugovora o radu do 31. ožujka 2024. , a od 1. travnja 2024. na dalje koeficijent 2,10 te se nalaže tuženiku da izvrši izmjene Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim novčanim i nenovčanim primanjima zaposlenika Lučke uprave Zadar te odredi koeficijent za poslove stručnog suradnika na održavanju - hortikultura sukladno ovoj sudskoj odluci te da ubuduće tužiteljici isplaćuje plaću sukladno koeficijentu složenosti poslova 2,10.“

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova u iznosu od 500,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnijela je tužiteljica 3. listopada 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. - Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) i povrede prava na pravično suđenje te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice i obveže tuženika da joj naknadi troškove prvostupanjskog postupka i žalbe ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu 15. listopada 2025., u kojem osporava navode žalbe tužiteljice u cijelosti te predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu te obveže tužiteljicu da mu naknadi troškove odgovora na njezinu žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tužiteljica navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je obrazloženje presude proturječno samome sebi i ne sadrži obrazloženje o bitnim činjenicama u dijelu u kojem navodi da je tuženik osoba javnog prava te je kao takav uvjetovan prisilnim propisima kojima je reguliran sustav plaća u javnoj službi, ali ne navodi iz čega proizlazi da je tuženik doista postupao kao osoba javnog prava prilikom zapošljavanja tužiteljice te kojim se to pravilima tuženik vodio kod određivanja koeficijenta radnog mjesta tužiteljice.

5.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu jer je za svoju odluku dao jasne razloge pa i u dijelu na koje ukazuje tužiteljica, a nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Predmet spora je utvrđenje da je tuženik diskriminiranjem i nejednakim postupanjem prema tužiteljici u odnosu na ostale zaposlenike tuženika i državne službenike i namještenike povrijedio tužiteljičino pravo na jednako postupanje te je time povrijedio njezino pravo dostojanstva i pravo na čast i ugled, te temeljem tog utvrđenja nalaganje tuženiku da prestane s takvim postupanjem na štetu tužiteljice. Tužiteljica traži i da sud utvrdi da joj pripada koeficijent od 1,52 za obračun plaće od dana sklapanja Ugovora o radu do 31. ožujka 2024., a od 1. travnja 2024. koeficijent od 2,10 i da se naloži tuženiku da izvrši izmjene Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim novčanim i nenovčanim primanjima zaposlenika Lučke uprave Zadar (dalje: Pravilnik o plaćama) te odredi koeficijent za poslove stručnog suradnika na održavanju – hortikultura u visini od 2,10 te da ubuduće tužiteljici isplaćuje plaću sukladno tom koeficijentu. Predmet spora je, dakle, tužba za utvrđenje diskriminacije na radu i za zabranu i otklanjanje diskriminacije. Tužiteljica se izričito izjasnila u pogledu osnove diskriminacije sukladno Zakonu o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj 85/2008. i 112/2012.; dalje: ZSD) na način da se smatra diskriminiranom po osnovi obrazovanja i po osnovi spola.

6.1. Na temelju dokaza koji su provedeni u postupku utvrđeno je:

- da je tužiteljica prije sklapanja Ugovora o radu na određeno vrijeme od 6. ožujka 2024. s tuženikom bila zaposlena na neodređeno vrijeme kod poslodavca Tankerkomerc d.d. Zadar,

- da je kod ranijeg poslodavca radila na radnom mjestu istog naziva, ali za koji se tražila visoka stručna sprema (VSS),

- da tužiteljica ima VSS,

- da je njezino mjesto rada bilo u Luci nautičkog turizma Marina Zadar,

- da je Tankerkomerc d.d. donio 5. siječnja 2024. Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanog razloga prema kojem je radni odnos tužiteljici prestao s 31. siječnja 2024.,

- da je tužiteljica sa Lučkom upravom Zadar kao novim poslodavcem zaključila Ugovor o radu na određeno vrijeme s 31. siječnja 2024. na radnom mjestu stručni suradnik za održavanje – hortikultura, a koji Ugovor je sporazumno raskinut s danom 1. veljače 2024.,

- da je 6. ožujka 2024. tužiteljica s Tankerkomerc d.d. Zadar zaključila Sporazum o prestanku Ugovora o radu od 1. travnja 1995. prema kojemu joj radni odnos prestaje s 6. ožujka 2024. radi zaposlenja u državnoj Lučkoj upravi Zadar temeljem Odluke Vlade Republike Hrvatske,

- da je nakon toga tužiteljica s tuženikom kao novim poslodavcem 6. ožujka 2024. zaključila Ugovor o radu na određeno vrijeme za poslove stručnog suradnika na održavanju – hortikultura s početkom rada 7. ožujka 2024.,

- da je u članku 2. Ugovora o radu navedeno da se Ugovor sklapa na određeno vrijeme sukladno Odluci Vlade Republike Hrvatske o davanju Lučkoj upravi Zadar na privremeno gospodarsko korištenje lučkog područja Luke posebne namjene – Luke nautičkog turizma – Marina Zadar i pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina] od 19. listopada 2023. (NN 122/23) i traje do prestanka važenja Odluke,

- u članku 9. stavak 1. istog Ugovora ugovoreno je da se poslodavac obvezuje radniku isplaćivati osnovnu plaću sukladno Pravilniku o plaćama, naknadama plaća i drugim novčanim i nenovčanim primitcima zaposlenika Lučke uprave Zadar za radno mjesto stručni suradnik na održavanju – hortikultura prema važećoj sistematizaciji radnih mjesta društva,

- da je Vlada Republike Hrvatske 19. listopada 2023. donijela Odluku o davanju Lučkoj upravi Zadar na privremeno gospodarsko korištenje lučkog područja Luke posebne namjene – Luke nautičkog turizma – Marina Zadar i pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina] (dalje: Odluka Vlade RH) iz koje proizlazi da je lučko područje posebne namjene

– Luke nautičkog turizma – Marina Zadar dano na privremeno gospodarsko korištenje tuženiku na vremensko razdoblje od jedne godine, računajući od dana preuzimanja upravljanja lučkim područjem i pomorskim dobrom,

- da prema navedenoj Odluci se tuženik zadužuje ponuditi zaključenje ugovora o radu, vremenski ograničene sukladno točki IV. stavku 1. navedene Odluke Vlade Republike Hrvatske (godina dana), radnicima trgovačkog društva Tankerkomerc d.d. koji su zaposleni u Luci,

- da je tuženik izmijenio i dopunio Pravilnik o plaćama sukladno Odluci Vlade Republike Hrvatske na način da je za poslovnu cjelinu Marina Zadar sistematizirao radna mjesta među kojima je i radno mjesto tužiteljice navedeno kao stručni suradnik na održavanju

– hortikultura, za koje se traži srednja stručna sprema ili viša stručna sprema, dok je koeficijent za određivanje plaće 1,25,

- da iz sadržaja zapisnika o primopredaji zemljišnih čestica luke posebne namjene Marina Zadar proizlazi da će tuženik „… sukladno Odluci Vlade RH od 19. 10. 2023. svim navedenim radnicima s kojima je Tankerkomerc d.d. sklopio sporazumni raskid ugovora o radu ponuditi sklapanje novog ugovora o radu prema uvjetima iz Odluke Vlade RH. Zajednička je namjera stranaka predložiti Vladi Republike Hrvatske da prilikom raspisa javnog prikupljanja ponuda za dodjelu koncesije za luku posebne namjene – luku nautičkog turizma Marinu Zadar obveže budućeg koncesionara da sklopi ugovore o radu s radnicima koji su sukladno Odluci Vlade RH preuzeti od strane Lučke uprave Zadar, sa svim do sada stečenim pravima i uvjetima koje su radnici ostvarili u društvu Tankerkomerc d.d.“.

6.2. U odnosu na tvrdnju tužiteljice da je tuženik od Tankerkomerca d.d. preuzeo dio poduzeća, odnosno dio gospodarske djelatnosti u smislu članka 137. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022. i 64/2023.; dalje: ZR) kojim je u stavku 1. propisano da ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti, a koji zadržava svoju gospodarsku cjelovitost, na novog se poslodavca prenose svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijela poduzeća koji je predmet prenošenja, odnosno koji su vezani za obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je predmet prenošenja, prvostupanjski sud iznosi mišljenje kako se ovdje ne radi o situaciji iz članka 137. ZR-a jer da nije došlo do prenošenja ugovora o radu sa ranijeg na novog poslodavca zbog statusnih promjena kod Tankerkomerca d.d., a niti na temelju pravnog posla između Tankerkomerca d.d. i tuženika. Ovo stoga što iz priloženih isprava proizlazi da je tuženiku Luka nautičkog turizma – Marina Zadar dana na privremeno gospodarsko korištenje od Vlade Republike Hrvatske, a na temelju toga je ista i predana u posjed od Tankerkomerca d.d. tuženiku, a sve temeljem pravomoćne odluke nadležnog suda kojom je Tankerkomercu d.d. kao tuženiku naloženo predati u posjed Republici Hrvatskoj kao tužiteljici, između ostalog, i zemljišne čestice Luke posebne namjene – Marina Zadar.

6.3. Stoga prvostupanjski sud zaključuje, a na temelju Odluke Vlade Republike Hrvatske, da tuženik nije bio dužan preuzeti ugovore o radu sa zaposlenicima Tankerkomerca d.d. čije je radno mjesto bilo u Marini Zadar, već je bio dužan ponuditi zaključenje ugovora o radu i to na određeno vrijeme. Kako su radnici, a među kojima je i tužiteljica, sklopili ugovore o radu nakon donošenja Odluke Vlade Republike Hrvatske, iz koje ne proizlazi da su kod tuženika trebali nastavili raditi prema pravima i uvjetima koje su stekli u društvu Tankerkomerc d.d., to da ne stoji tvrdnja tužiteljice da ona kod tuženika ne bi smjela ostvariti nižu plaću od one koju je imala kod poslodavca Tankerkomerc d.d., odnosno da bi tužiteljica trebala biti zaposlena na radnom mjestu na kojem je nužan uvjet visoka stručna sprema, pa da je zbog toga što nije nastavila raditi pod istim uvjetima kod tuženika od strane istog degradirana i diskriminirana. Mišljenje je prvostupanjskog suda da pitanje koju stručnu spremu će određeni poslodavac propisati kao nužnu za rad na određenom radnom mjestu ovisi isključivo o tom poslodavcu i njegovoj diskrecijskoj ocjeni, osim u nekim slučajevima kada se važećim propisima propisuje stručna sprema za određena radna mjesta, što da nije slučaj kod tužiteljice. Iz Odluke o izmjenama i dopunama Pravilnika o plaćama i izvatka iz sistematizacije radnih mjesta da proizlazi kako tuženik u svojoj sistematizaciji za radno mjesto stručni suradnik na održavanju – hortikultura kao potrebnu stručnu spremu traži srednju stručnu spremu ili višu stručnu spremu, a što prvostupanjski sud smatra logičnim, jer kod tuženika poslovi radnog mjesta tužiteljice nisu nikada postojali i jer te poslove za tuženika obavlja društvo kojeg tuženik svake godine vanjski ugovara, pa da tužiteljica niti ne može imati identične radne zadatke i poslove na ovom radnom mjestu kao u društvu Tankerkomerc d.d. Ističe se i da ne postoji niti jedna zakonska zapreka da bi poslodavac na radnom mjestu za koje traži nižu stručnu spremu zaposlio radnika koji ima višu stručnu spremu od tražene, odnosno da ne postoji zakonska zapreka da se radnik koji ima višu stručnu spremu zaposli na radnom mjestu za koje poslodavac traži nižu stručnu spremu.

6.4. Također, prvostupanjski sud ocjenjuje da je za rješenje ovog spora nebitno što kod nekog drugog poslodavca je za radno mjesto istog naziva, odnosno za obavljanje istih poslova potrebna viša stručna sprema ili što bi takav radnik imao veću plaću, jer to samo po sebi ne predstavlja radnju poslodavca kojom on radnika stavlja u nepovoljniji položaj u smislu odredbi ZSD-a.

6.5. Diskriminatornom radnjom u smislu odredbi ZSD-a da bi se mogla smatrati samo radnja kojom tuženik tužiteljicu stavlja u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji po nekoj od osnova iz članka 1. stavak 1. ZSD-a, odnosno diskriminatorno postupanje da se sagledava usporedbom radnji tuženika prema različitim osobama u usporednim situacijama, a ne usporednom radnjom tuženika prema tužiteljici s radnjom treće osobe (ranijeg poslodavca). Diskriminatorno ponašanje da se sagledava isključivo cijeneći postupanje tuženika prema radnicima koje on zapošljava, a ne usporedbom uvjeta rada (prava iz radnog odnosa) radnika tuženika u odnosu na uvjete rada koje imaju državni službenici i namještenici te javni službenici koji nisu zaposlenici tuženika.

6.6. Prema ocjeni prvostupanjskog suda činjenica da je tuženik za rad na radnom mjestu za koje je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o radu odredio, prema subjektivnoj ocjeni tužiteljice, prenisku plaću, tj. prenizak koeficijent za obračun plaće usporedno s plaćama drugih zaposlenika tuženika, među kojima i onih koji imaju nižu stručnu spremu od tužiteljice, ne predstavlja radnju diskriminacije tužiteljice niti po osnovi obrazovanja, niti po osnovi spola. Tužiteljica da u postupku nije niti učinila vjerojatnim da je tuženik određivanjem koeficijenta za obračun plaće radnog mjesta na kojem je kod tuženika zaposlena tužiteljica, odnosno sistematizacijom tog radnog mjesta na način da se za isto traži SSS/VŠS stavio tužiteljicu u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji po osnovi obrazovanja ili po osnovi spola. Sama činjenica da tužiteljica ima VSS ne čini vjerojatnim da je tuženik po osnovi obrazovanja diskriminirao tužiteljicu time što je za radno mjesto na kojem je tužiteljica zaposlena kao potrebnu stručnu spremu odredio SSS/VŠS i odredio koeficijent za obračun plaće za koji tužiteljica tvrdi da ne odgovara njezinoj stručnoj spremi. Kod tuženika da ne postoji druga osoba zaposlena na istom radnom mjestu koja ima nižu stručnu spremu od tužiteljice i usprkos tome veći koeficijent za obračun plaće, kada bi se eventualno moglo govoriti o diskriminaciji po osnovu obrazovanja.

6.7. Isto tako, da ne postoji diskriminacija niti po osnovi spola jer da isto proizlazi iz iskaza same tužiteljice u dijelu u kojem navodi da tuženik zapošljava osobe ženskog spola koje imaju i veći koeficijent od tužiteljice, što ukazuje na okolnost da određivanje koeficijenta od 1,25 za radno mjesto za koje su stranke sklopile Ugovor o radu tuženik ne propisuje zbog toga što je tužiteljica ženskog spola, a ne postoji usporedna osoba muškog spola u odnosu na koju bi tuženik postupio drugačije, a da obavlja iste poslove kao tužiteljica.

6.8. U konačnici sud je ocijenio neosnovanim zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je tuženik diskriminiranjem, tj. nejednakim postupanjem povrijedio pravo tužiteljice na jednako postupanje te da je tuženik diskriminiranjem, tj. nejednakim postupanjem povrijedio njezino dostojanstvo na čast i ugled te nalaganje tuženiku da prestane s takvim postupanjem. Pri tome se prvostupanjski sud pozvao na članke 1., 2., 9., 16., 17. i 20. ZSD-a te na članke 7. i 10. ZR-a.

6.9. Obzirom da je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da ju je tuženik diskriminirao, to je odbio kao neosnovan i zahtjev tužiteljice za utvrđenje da joj pripada koeficijent za obračun plaće od 1,52 od dana sklapanja Ugovora o radu pa do 31. ožujka 2024., odnosno od 1. travnja 2024. koeficijent od 2,10, kao i zahtjev da se naloži tuženiku da izvrši izmjenu Pravilnika o plaćama i da odredi koeficijent za poslove stručnog suradnika na održavanju – hortikulturi koeficijent od 2,10.

6.10. Prvostupanjski sud navodi da su stranke visinu plaće regulirale Ugovorom o radu koji su sklopile slobodnom voljom i kojim Ugovorom su u svezi plaće stranke uputile na primjenu Pravilnika o plaćama. Prvostupanjski sud ne nalazi da bi plaća tužiteljice na drugačiji način bila uređena kojim drugim aktom poslodavca, sporazumom, ugovorom, zakonom ili podzakonskim aktom. U odnosu na tvrdnju tužiteljice da je prilikom potpisivanja Ugovora o radu bila dovedena u zabludu jer joj nisu prezentirani Pravilnik o radu i sistematizacija radnih mjesta kod tuženika, prvostupanjski sud navodi da bi zabluda o plaći, kao bitnom sastojku ugovora, mogla sukladno članku 284. i članku 280. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO), a do primjene kojeg Zakona dolazi sukladno članku 8. stavak 4. ZR-a, dovesti samo do poništaja ugovora o radu, a što tužiteljica ne traži. Takva zabluda da ne može predstavljati pravnu osnovu za obvezivanje tuženika da tužiteljici isplaćuje plaću po koeficijentu koji je veći od onoga po kojem joj se plaća isplaćuje. Pored toga, da sud nema ovlasti svojom odlukom naložiti sklapanje ugovora o radu niti presudom nadomjestiti ugovor o radu jer takva mogućnost nije predviđena Zakonom o radu.

6.11. Što se tiče izmjene akata tuženika, prvostupanjski sud navodi da je Pravilnik o plaćama sastavni dio Pravilnika o radu tuženika, odnosno jednostrani akt tuženika kao poslodavca kojim isti regulira sustav plaća i drugih primanja radnika po osnovi rada, a koji tuženik, koji je javna služba, temelji na važećim kogentnim propisima koji mu nameću određene obveze i ograničenja te sud, iako ima ovlast u sudskom postupku ocijeniti je li primjena kakve odredbe pravilnika u naravi predstavlja diskriminaciju sukladno odredbama ZSD-a i ima ovlast sukladno članku 27. stavak 6. ZR-a po posebnoj tužbi utvrditi da je pravilnik nezakonit ili da su neke njegove odredbe ništetne, nema ovlasti nalagati tuženiku izmjenu tog pravilnika jer se navedenim člankom ZR-a jasno određuje koje su ovlasti suda u svezi pravilnika o radu kao jednostranog akta koji poslodavac donosi temeljem ZR-a, a u slučaju tuženika i temeljem posebnih propisima kojima se u Republici Hrvatskoj uređuje sustav plaće u javnim službama.

6.12. O naknadi parničnog troška nije odlučeno jer tuženik takav trošak nije tražio, a jedino bi tuženik imao pravo na naknadu parničnog troška s obzirom da je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen u cijelosti.

7. U svojoj žalbi tužiteljica navodi kako je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, odnosno kako je pogrešno primijenio materijalno pravo. Ovo stoga što da je tužiteljica učinila vjerojatnim da je došlo do diskriminacije kod tuženika i to s obzirom na smanjenje plaće i dodjeljivanje neadekvatnog koeficijenta, prijave na mirovinsko osiguranje s nižom stručnom spremom, što je poslodavac nakon reakcije tužiteljice ispravio te izmijenio prijavu na odgovarajuću školsku spremu, sklapanjem Ugovora o radu na određeno vrijeme, te subjektivnim osjećajem poniženja i degradacije tužiteljice i ostalih radnica Tankerkomerca d.d. s VSS koje su se našle u istoj situaciji. Kako je tužiteljica učinila vjerojatnim da je diskriminirana na navedeni način, to da je teret dokazivanja da diskriminacije nije bilo na tuženiku. Ponavlja da se u konkretnom slučaju radi o situaciji iz članka 137. ZR-a jer da je stvarno došlo do prijenosa gospodarske cjeline, odnosno dijela gospodarske djelatnosti sa ranijeg poslodavca na tuženika kao novog poslodavca, a da je tome tako proizlazi i iz dijela Odluke Vlade Republike Hrvatske da se tuženiku daje Marina Zadar na privremeno gospodarsko korištenje te je na taj način preuzeta gospodarska djelatnost ranijeg poslodavca. Marina Zadar da je kod tuženika nastavila obavljati svoju cjelokupnu raniju djelatnost, a tuženik da je radnike Marine Zadar preuzeo za obavljanje istih poslova, istog obujma kao kod ranijeg poslodavca, iako je s njima samo formalno sklopio ugovore o radu s drugačijim uvjetima. Prvostupanjski sud da je previše naglasio činjenicu da je tužiteljica slobodnom voljom pristala na sklapanje ugovora o radu, zanemarujući činjenicu da je tužiteljica bila prisiljena prihvatiti ponuđene uvjete zbog straha od gubitka posla. Ponovo se ističe, a što da su potvrdile i svjedokinje JR i ĆRA te svjedok ĐR, također radnici Tankerkomerca d.d. koji su preuzeti od strane tuženika, da im prilikom zaključenja ugovora o radu nisu bili na raspolaganju pravilnici, pa tako niti Pravilnik o plaćama. Tuženik kao osoba javnog prava da svoje zaposlenike nije platio i vrednovao sukladno Uredbi o načinu primjene standardnih mjerila u postupku vrednovanja i klasifikacije radnih mjesta u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“ broj 22/2024.; dalje: Uredba), da njihova radna mjesta nije niti pokušao klasificirati na valjan način, već je koeficijente za izračun plaće odredio prema vlastitom izboru čime je tužiteljica nedvojbeno diskriminirana u odnosu na druge zaposlenike Lučke uprave Zadar koji imaju VSS i zaposleni su kod tuženika izvan sustava Marine Zadar, a isto tako i u odnosu na druge preuzete zaposlenike Marine Zadar, što potvrđuje činjenica da tužiteljica ima isti koeficijent plaće kao i čistačica. Tuženik da je bio dužan voditi računa o Uredbi o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama, a što da očito nije učinio. Tvrdi da tužiteljica i kod tuženika obavlja iste poslove kao i kod ranijeg poslodavca pa da se ne može raditi o različitim složenostima poslova i da to predstavlja diskriminaciju. Prvostupanjski sud da je trebao usporediti situacije ostalih zaposlenika tuženika koji nisu preuzeti kao prijašnji zaposlenici Marine Zadar sa zaposlenicima koji su preuzeti, te da nije utvrdio postoji li neki drugi zaposlenik tuženika za čije radno mjesto je propisana minimalna SSS stručna sprema, a da ima jednaki koeficijent kao tužiteljica, odnosno kao NKV radnik.

7.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u svojoj odluci i za čiju primjenu je dao vrlo detaljno obrazloženje.

7.2. Tužiteljica izričito diskriminatorno ponašanje tuženika, a prema vlastitoj izjavi, ocjenjuje po spolu i po obrazovanju. Tužiteljica i po ocjeni ovog suda nije učinila vjerojatnim da bi po navedenim osnovama bila diskriminirana kod tuženika. U odnosu na diskriminaciju po osnovi spola treba reći da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi na usporedivom radnom mjestu kod tuženika, a koje bi obuhvaćalo iste ili približno iste poslove kao što je posao tužiteljice, bio zaposlen muškarac koji bi imao veći koeficijent od tužiteljice. Što se tiče diskriminacije po osnovi obrazovanja, mišljenje je ovog suda da niti u tom dijelu tužiteljica nije učinila vjerojatnim da ju je novi poslodavac diskriminirao, odnosno stavio je u nepovoljniji položaj u odnosu na druge svoje zaposlenike koji rade na istim poslovima kao što su poslovi koje radi tužiteljica. U konkretnom slučaju ne radi se o situaciji iz članka 137. stavak 1. ZR-a, već o specifičnoj situaciji koja se temelji na Odluci Vlade Republike Hrvatske, a koja je donijeta na temelju pravomoćne sudske odluke prema kojoj je Tankerkomerc d.d. Republici Hrvatskoj trebao predati u posjed, između ostalog, i Marinu Zadar. Tuženiku je, između ostalog, Marina Zadar dana samo na privremeno gospodarsko korištenje dok se na javnom natječaju ne izabere koncesionar. Iz Odluke proizlazi da tuženiku nije naloženo da preuzme zaposlenike koji su radili u Marini Zadar kod ranijeg poslodavca, već mu je naloženo da, a kako bi se djelatnost Marine Zadar mogla nesmetano nastaviti odvijati, ponudi zaključenje ugovora o radu i to na određeno vrijeme. Prema izvornoj Odluci Vlade Republike Hrvatske ugovori o radu koje je tuženik trebao ponuditi ranijim zaposlenicima Tankerkomerca d.d., među kojima je i tužiteljica, trebali su biti zaključeni na godinu dana jer je na to vremensko razdoblje tuženik dobio navedenu nekretninu na privremeno korištenje, ali je kasnije u pregovorima, a upravo zbog zaštite radnika koji su radili u Marini Zadar, navedeno da se ugovori zaključuju na određeno vrijeme do prestanka važenja Odluke Vlade Republike Hrvatske.

7.3. Iz navedenog proizlazi kako, iako je jasno da su se u Marini Zadar nastavili obavljati isti poslovi koji su se obavljali i pod upravom Tankerkomerca d.d. jer je to bilo potrebno za nastavak normalnog funkcioniranja i obavljanja gospodarske djelatnosti u Marini Zadar, nije došlo do preuzimanja radnika od ranijeg poslodavca niti na temelju statusnih promjena kod ranijeg poslodavca, a niti zbog pravnog posla kojeg su zaključili raniji i sadašnji poslodavac tužiteljice, već na temelju sudske odluke i Odluke Vlade Republike Hrvatske.

7.4. Tuženik je u postupku isticao, a što je vidljivo i iz Izmjene i dopune Pravilnika o radu da je on trebao dopuniti postojeću sistematizaciju radnih mjesta da bi mogao sa zaposlenicima Tankerkomerca d.d. zaključiti ugovore o radu, dakle, nije imao slobodnih radnih mjesta istog naziva i istog obima posla, odnosno sadržaja na koje bi mogao prema postojećoj sistematizaciji s bivšim radnicima Tankerkomerca d.d. zaključiti ugovore o radu.

7.5. U takvoj situaciji autonomno je pravo poslodavca da za radna mjesta koje je sistematizirao odredi i stručnu spremu koja mu je potrebna za obavljanje tih poslova, a isto tako i koeficijent za obračun plaće.

7.6. Tužiteljica nije učinila vjerojatnim da bi kod tuženika postojala istovrsna radna mjesta kao što je njezino, a za koja bi bila propisana VSS, pa time nije učinila niti vjerojatnim da bi bila diskriminirana kada je za njezino radno mjesto propisana niža stručna sprema od one koju ona stvarno ima i kada je za isto propisan niži koeficijent od onoga kojeg je ona imala kod ranijeg poslodavca.

7.7. Što se tiče drugog dijela tužbenog zahtjeva, prihvaća se stav prvostupanjskog suda da sud ne može mijenjati sadržaj Ugovora o radu koji je tužiteljica zaključila s tuženikom pa niti u pogledu plaće i koeficijenta za obračun plaće, a niti može nalagati tuženiku da izmijeni Pravilnik o plaćama na način kako to želi tužiteljica.

7.8. Kako je tuženik javna ustanova, to ga vezuje Zakon o plaćama u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“ broj 155/2023.) i Uredba o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama („Narodne novine“ broj 22/2024.), koji propisi ne daju ovlaštenje sudu da na temelju njihove pogrešne primijene mijenja sadržaj niti internih akata tuženika, a niti sadržaj konkretnih ugovora o radu, a kako to tužiteljica traži svojim tužbenim zahtjevom.

8. Tužiteljica je u uvodu žalbe navela i kako istu podnosi zbog povrede prava na pravično suđenje. Taj žalbeni navod tužiteljica posebno ne obrazlaže.

8.1. Pravo na pravično suđenje definirano je u članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Međunarodni ugovori“ broj 18/1997.) te se u istom navodi da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde. Dakle, aspekti prava na pošteno suđenje su pravo na pristup sudu, pravo na pravnu pomoć, pravo na procesnu ravnopravnost, pravo na javno i kontradiktorno suđenje, pravo na saslušanje, pravo na dokaz, pravo na javnu objavu presude, pravo na sud ustanovljen zakonom, pravo na nezavisnost i nepristranost u suđenju, pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na učinkovitu ovrhu presuda i zabranu arbitrarnog postupanja.

8.2. Ovaj sud ocjenjujući provedeni postupak ne nalazi da bi tužiteljici bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje u bilo kojem od navedenih aspekata tog prava.

9. Zbog navedenih razloga žalba tužiteljice je odbijena kao neosnovana te je pobijana presuda potvrđena primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

10. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu tužiteljice jer ti troškovi nisu bili nužni u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 29. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković